Ovo „b“ znaci Bendzamin, a sve zajedno je neurofiziolog iz San Franciska koji je nedavno umro (2007) i ostavio iz sebe znacajan eksperiment koji su mnogi naucnici spremno proglasili kao kljucni dokaz nepostojanja slobodne volje. Pominjao sam Libeta negdje- kako ne bi, poslije ovoliko tekstova o slobodnoj volji. No posto je ovo moja omiljena tema, vratimo se Libetu malo detaljnije. Kriticari postojanja slobodne volje, dugo su uspijevali da temu kanalisu kroz zahtjev: pokazite da slobodna volja postoji. A onda su se pojavili neki pametniji medju zagovornicima slobodne volje i poceli su traziti da mi dokazemo da ne postoji. Tu negdje stupa na scenu Libet.

No prvo da podsjetim na velicinu panike koja zavlada kada se ljudima samo pomene ideja o tome da je slobodna volja samo jedna iluzija. Laici, znaci, mi, obicni ljudi osjetimo snaznu nelagodu, jer je koncept slobodne volje toliko duboko u nama usadjen da nas sama tema izbacuje iz ravnoteze. Uvijek kada o ovome citam i kada naidjem na podsjecanje i tvrdnju da je slobodna volja centralna tema hriscanstva, ne znam sta bi prvo: da bjesnim, bacam sve oko sebe ili da se samo (nemocno) smijem? E bas ova nemoc me proganja i tjera ka novim i novim tekstovima sve sa nadom da cu konacno negdje naci dokaz za svoj stav…. A sto se tice hriscanstva…. mislim…. ej, hriscanstvo kojemu je prva recenica da je Bog stvorio sve i svijet i nas??! Znaci Bog kao Prvi Pokretac koji je gurnuo, dunuo ili na neki drugi nacin, ucinio prvi potez i time definisao citav lanac uzroka i posljedica…. I sad je kao u hriscanstvu centralna tema slobodna volja?? I da se razumijemo, ne kroz negaciju, naravno. Hriscanstvo zapravo pociva na tome (uvjereno je!) da nas je uspijelo ubijediti da se mi okrecemo Bogu svojom slobodnom voljom. Nevjerovatno!

Drugi razlog te snazne nelagode jeste cinjenica da je koncept slobodne volje nesto kao sveti gral za ovu nasu varijantu civilizacije: to se ne dira!

A znate kako je to „moj prijatelj“ I. Kant fino definisao? On kaze da je slobodna volja kad radis svojevoljno ono sto mora da se uradi. Fantasticno, zar ne? Imate znaci covjeka i tamo nekog (ko li je taj?) koji je opisao sve sto mora da se uradi i sad ovaj nas muceni covjek to kao radi svojevoljno. Ne znam za vas, ali meni se stalno namece rijec diktat….

Dakle Bendzamin.

Bendzamin se prvo bavio tzv. akcionim potencijalima, znaci elektricno stanje (situacija, potencijal) koje vlada u tkivu koje treba da se angazuje u buducoj radnji. Iz te oblasti je uklizao u problem svijesti i postavio je pitanje: u kom odnosu stoje moja odluka da nesto uradim, zatim spremnost tkiva da to odradi, momenat kada budemo svjesni aktivnosti i konacno sama radnja. Vezao je covjeka u elektrode i mjerio. Ispostavilo se sledece: kada se vi odlucite da uradite neku radnju i postanete toga svjesni, ciljno tkivo (koje treba da reaguje) vec je nekih 500 m sek prije svjesnosti steklo akcioni potencijal potreban za akciju. Vola! Ok, meni ovaj eksperiment odgovara, tako da kazem, jer sam tvrdi determinista i jer on pokazuje da su sve nase radnje unaprijed predodredjene, dakle slobodna volja je iluzija. I zaista, citava armija naucnika i filozofa je prihvatila ovaj stav (ne govorimo o vremenu Aristotela ili Dekarta, vec o vremenu koje je sada, poslije 2007. godine) i sa neskrivenim entuzijazmom povikala: Nema slobodne volje! Ja nisam toliko vulgaran. Cak je i Libet bio rezervisan prema takvim zakljucima, podsjecajuci da poslije momenta kada ste postali svjesni dolazece radnje, vi imate mogucnost da se predomislite, dakle da slobodnom voljom odaberete drugu (radnju).

E ovdje ja „poludim“.

Svi ovi fini, napredni tekstovi najcesce pocinju sa podsjecanjem na potrebu holistickog pristupa. Sta to znaci? To znaci da su svi istrazivaci, filozofi danas otisli strahovito daleko, svaki u svojoj oblasti, tako da je komunikacija medju njima postala nemoguca i da se danas u savremenoj nauci (i filozofiji) pojavila narastajuca potreba za specijalistima za sisteme. Potreba za ljudima koji vide cjelinu (odatle, holisticno). Koji vide odnose medju fenomenima, njihove interreakcije i koji jednostavno gledaju i vide dalje. Fino! Ali svi ovi sto pisu ove uzbudljive knjige, brzo otklizaju u svoju struku, svoju specijalizaciju i kao da potpuno zaborave uvod koji poziva na sagledavanje cjeline.

Libet kaze, mozes da promijenis odluku. Da, tacno, ali ko je to mijenja? Ja. Ko sam ja? To je kljucno pitanje za mene, a ne ko ima obavezu da dokaze da li sloboda volja (ne)postoji. Jer sta smo mi? Slozeni organizam koji je formiran prema definisanoj matrici (genetika), a onda obradjen u socijalnoj mrezi. Obje ove dimenzije su za svakog od nas unaprijed odredjene i mi na njih ne mozemo uticati. Bas kao sto ne mozemo uticati ni na izbor vlastitih poteza. Jer to kako mi reagujemo u svakoj zadatoj situaciji je predodredjeno nasom gradjom i ugradjenim sistemima vrijednosti, navikama, naucenim obrascima. Nakon prve greske i dodirivanja vrele ringle, necemo to vise nikada ponoviti, jer – boli. Fizicka bol je mocan ucitelj: svaki djak nauci savrseno svoje reakcije. Neka druga greska koja ne proizvodi fizicku bol, ali vodi ka drugim konsekvensama (moral je dobar primjer), nije zasticena od ponavljanja, jer je ta vrsta konsekvence relativna i mi je procjenjujemo kroz vlastiti, naslijedjeni i ugradjeni sistem vrijednosti. Recimo ubiti nekoga. Ako smo odrasli u sredini gdje se zlocin ne tumaci kao sto smo navikli da ga se tumaci i kako ga civilizovani dio svijeta tumaci, nakon prvog ubistva, nema ubica nikakve konsekvence koje bi ga sprijecile da to ponovi. Osim ako se ne umijesa drustvo (ono sto Kant kaze „sto mora da se uradi“). I zato je Libetova skepsa oko rezultata vlastitog eksperimenta sa aspekta holistike, naivna. Ako se ispitivana osoba odlucila da promijeni radnju, iza sadrzaja promjene stoji bas i samo ta osoba. Njena odluka je – njena. Nije moja. Da, ta se osoba to odlucila. Ali kako? Zasto? Pa najkrace receno, jer je – takva.

A zasto je takva, vidi malo ranije u ovom tekstu….

Vi mozete da se sjetite posljedica, kritike, kazne nakon radnje koju ste napravili u proslosti i da kroz nauceno, odustanete da ponovite istu gresku. Je li to slobodna volja? Jeste, kako nije. Bas kao i voziti po divnom suncanom danu, potpuno praznim njemackim autoputem BMW M5 130 km na sat, jer je to definisano ogranicenje brzine. Znam, znam, ima ih koji voze 129 km/sat i ne osjecaju nikakvu nelagodu. Da, tako je, eto vidite da ste razumjeli- takvi su.

Bilo je to u ljeto 2018. Moj fini BMW sa vecim dijelom moje porodice (manji je bio u Japanu?!), jezdio je „sesticom“ od Praga ka Karlovim Varima. Nezanimljiv krajolik, nista posebno da istaknem. Ali kad smo vec tu, daj da posjetimo cesku Opatiju. Kad, odjednom, na nekih pola sata voznje od Praga, prodjemo kroz nesto sto se zove Krusovice. Kazem „nesto“, jer ni tu nema sta da se vidi: zanimljivije je voziti kroz Golubovce ili Capljinu, a da ne pominjem od Zadra do autoputa… . Ali nije mi promakla tabla, Krusovice i taman dok je moj mozak povezivao taj toponim sa imenom sjajnoj lager piva koje smo pili u Pragu, kad naidjemo na – pivaru. Opet nista posebno: neka montazna kuca ali napolju, na livadi nepregledne kolicine onih …. kako da vam to napisem, kad mi i nemamo nasu rijec? Pal, palet, znaci ona jednostavna drvena konstrukcija na kojoj se stavlja teret, a onda je viljuskari lako podizu. Ima uvijek pecak elipticnog oblika na kojem pise EUR. Zasto, boga pitaj. Mi valjda zato i nemamo nasu rijec: nije jos dosao do nas. Uglavnom livede pokrivene tim… palovima, a na njima gajbe i gajbe piva. Pa onda oni metalni kanisteri srebrne boje kojima nase kafane trebuju pivo: koliko pogled seze…. Scena je brzo prosla, jer cast kolicinama piva, ali BMW ipak to prodje brzo….

I sad gledam jednu od tih konzervi Krusovice piva. Na njoj pise izmedju ostalog, Proizvodi se od 1581, ali i Kralovsky pivovar. Zanimljivo…

Hiljadu petsto osamdeseta…. Taj dio Evrope se zvao Kraljevina Bohemija. Bas negdje u to vrijeme je vlast nad kraljevinom presla od Litvansko-poljske porodice Jagielon, do Habsburga. Prenos vlasti je olaksan zestokim sukobima izmedju protestanata i kaktolika u regiji. I tako je Ferdinand Prvi od 1526, znaci 60-ak godina prije osnivanja pivare, postao vladar regije. Nekih 40-ak godina kasnije, ponovo je kulminirao sukob protestanata protiv katolika (sada vec vrijeme Ferdinanda II) koji je zavrsio totalnim porazom protestanata i postepenim prelaskom vecinskog stanovnistva nazad u katolicanstvo. Za vrijeme Habsburga, ceski nacionalizam se tu i tamo budio, ali nije uspjevao da postigne znacajnije promjene (sad smo vec u 19. vijeku i nista se nije promijenilo!). Njemacki jezik je bio zvanicni jezik.

Osamsto sezdeset i treca (863) ovoga vijeka. Eh, nemamo samo mi Moravu! Ima Morava (rijeka) i na istoku Ceske. Pritoka Dunava, dijeli (ime joj potice od njemacke rijeci Granica) Cesku od Poljske, Cesku od Slovacke i Slovacku od Austrije. Po njoj je cijela ta regija dobila ime Moravska. Njom je vladao u 9. vijeku knez Rastislav (osnivac dinastije je bio Mojmir) . Ovaj je egzaltirano javio vizantijskom imperatoru Mihajilu da su ljudi tamo prihvatili hriscanstvo i odbacili paganstvo. Ali, avaj, nedostaje jezik kojim bi se moglo hriscanstvo siriti. I Mihajlo salje bracu Cirila i Metodija (ciji su oni sad, bugarski, grcki, makedonski…. to samo zna pjesnik*). Sad ovo i nije toliko vazno, ali oni su se pred put pripremili i smislili citavo jedno pismo (glagoljica) kako bi imali platformu za sirenje slovenskog jezika. Kasnije ce stici iz Bugarske cirilica, ali to je jos manje vazno. Ono sto jeste vazno je da ovaj plan Vizantije nije prijao Germanima jer su oni cekajuci trenutak da gurnu u siru upotrebu svoj jezik, insistirali da se u crkvenoj sluzbi (citaj, zvanicni jezik) moze koristiti samo grcki, latinski ili herbrejski. Braca je osudjivana za jeres (krivovjerstvo), proganjanana, maltretirana.

Kuriozitet. Najvise zapisa u glagoljici kod nas u nasem Regionu imamo u Vrbniku, simpaticnom gradicu na istocnoj obali ostrva Krka.

A kako se razvijala demografska dinamika tu, u tom regionu? Prvi (???) su tu bili Kelti. Pa su ih izbacili (zamijenili) Germani. Pa je Germane izbacio Atila, Avari (5 vijek). Ovaj se kazu te veceri toliko prejeo da je dobio infarkt. I kako on umrije, otvori se prostor „nama“, Slavenima. Dojahase Slaveni (zanimljivo da jedini mi u nasem Region jos uvijek nismo na cisto sa fenomenom dolaska Slavena na Balkan?! Iako smo ovo u skoli ucili napamet, skoro kao pjesmicu, danas je ova istorijska cinjenica duboko dovedena u pitanje, jer su nam za dnevnopoliticke potrebe, trebale neke druge okolnosti i neka druga demografija). I kako su stigli Slaveni, tako je trvenje sa Germanima pocelo, rezultirajuci na kraju cak i sa dva Velika rata, a onda sve do danas do mojih losih odnosa sa mojim sefom koji je Njemac.

I sad da ove djelove teksta malo spojimo…

Iako se za pivo zna jos od Mezopotamije (cijelih 5000 godina nazad u istoriju!), ipak se kolijevka piva makar kod nas u Evropi, plasira u…. E, sad je tu problem. Njemci tvrde u Bavarskoj u gradu Freisingu. 1040. godina! Cesi opet tvrde da su u gradu Zatec (samo 30 km daleko od Krusovica!!) imaju dokaze da su vlasnici pivare placali drzavi porez 1004. godine. I opet – nema veze! Bohemija! Bavarska, Bohemija. Komsiluk. Pivo je tu rodjeno. Ali i pored sve sile pritiska Njemacke, Germana, germanskog jezika, germanske kulture, ‘bira’ kako je danas vole zvati nasi ljudi opcinjeni Njemcima, ipak se zove – pivo.

* jedan je mudri politicar rekao da jedino pjesnik umije da se priblizi istorijskoj istini.

Znate li sta je najteze u pisanju? Sta je najteze za jednog pisca?

Da tece…

Sta to znaci? Prvo da vam otkrijem, kad bi neko – bilo ko! – nasao tehniku da pise u isto vrijeme dok misli, svi bi bili – tj. taj koji zna da koristi tehniku – Tolstoji, Dzojsi, Hemigveji, Andrici…

A to jeste najteze! Najteze je pretociti misli u rijeci. Dok mislite, dok vam se nizu sjajne ideje, misli – staviti ih na papir. Dok mislite vi nista losiji od Hemigveja, ali sad to treba napisati. Mnogi su o ovome razmisljali i – kupili magnetofon. Pa, kao misle, dok mi misli nadiru, ja cu samo da ih glasno izgovaram u mikrofon i eto teksta za Nobela…. Ne radi.

Znaci, dok tehnika nije otkrivena, da ja pojasnim (jer osjecam da mi misli naviru mnogo, mnogo brze nego sto uspijevam da ih pretocim u rijeci….): kad bi ja mogao da pisem u istom trenutku kao sto mislim, ja bih bio …. Andric. Sjecam se majka mi je cesto pominjala Budembrokove od T. Mana. Ona je tu uvijek izvlacila neki opis filcanog sesira na 20 stranica…. Ne znam, stvarno, nisam citao, a s druge strane, znajuci moju blizu familiju…. skeptican sam. Ali, shvatio sam sustinu! Krenes sa opisom necega, polako, nasiroko, dugo („20 stranica“), kontrolises se da ne zavrsis prebrzo, stranice se nizu i – postignes mozda isti ili slican efekat? Citalac dobije sliku onoga sto je proslo kroz tvoj mozak. Mozda brzo, pa nisi stigao (odnosno nemas!) onu dobitnicku formulu misao- recenica, ali uz dugi, detaljan opis, stigne se do istog cilja? Mozda. I sta su pisci kroz vrijeme pokusavali? Pokusavali su da „stimulacionim“ sredstvima nadoknade, odnosno prevazidju barijere kako bi postigli tok, protok, izmedju misli i recenica. Ne kazem da je ovo jedini razlog, ali jedan od najvecih problema da pisac tecno prenese misli u rijeci, jesu barijere. Misli su slobodne kao ptice, a recenice nose okove i cvrsto su vezane za tlo. I onda je tesko misao kao pticu staviti u rijec i okaciti joj kuglu na lancu. E zato moje kolege, pisci uzmu morfij, alkohol, marihuanu….i probaju da sklone barijere: nema veze je li lijepa recenica, je li korektna, je li gramaticki ispravna, je li stilski skladna sa ostatkom teksta… Nema veze, samo – pisi. Neka tece.

A sto je posebno zanimljivo, bilo koja situacija koju opiste i stavite na papir – ako vam radi tehnika – moze biti remek-djelo. Uopste nema veze sta opisujete. Evo, ja sam prije 15 minuta, jeo zvrk pite (ne bureka, pite!) sa sirom. I dok sam jeo, sve mi je bilo jasno: i gdje sam pogrijesio i sta sam osjecao i kako bi bilo dobro ovo staviti na papir…

Ali, nista. Evo sad dok probam da evociram i da se sjetim – ne uspijevam. Sve je blijedo i cini se nevaznim. Kao da bi htio da pisem o zamijeni zimskih guma nekog maja prije 35 godina. A znam da dok sam jeo, sve je bilo tu, ispred mene: ideje, rijeci, kontekst, stil, smisao, poruka. Sta vise djelovalo je jednako vazno kao da bi da pisem o korona infekciji na intenzivnoj njezi za djecu. Dok roditelji stoje priljubljeni uz staklo, sa druge strane. I evo sad probam da se sjetim. Znam, greska je bila sto nisam dovoljno cekao da se ohladi. Kad ste gladni, nema nista gore od toga da vam neko hranu ucini nepristupacnom za jelo. Ili vrela, ili puna rajsnegli ili pala, pa podignuta sa poda puna dlaka ili puna mrava i gusjenica…. Bilo sta od ovoga, ali vi ne mozete da trpate, da stavljate komade u usta i da osjecate sa svih strana, od svakog pojedinacnog receptora ukusa i onoga sa korijena jezika i onoga sa tijela jezika i sa vrha jezika i sa sluzokoze usne duplje, da osjecate i ljuske tijesta koje su dovoljno pecene pa se odvajaju i cjelinu tijesto-sir kombinacije i sir… i sve to zajedno….. Ne! Stavite u usta u onda brze bolje, jezikom gurnete napolje, snazno i ubrzano disuci pokusavajuci da postignete fenimen ventilatora. A glad jaka, vuce jezik, nazad ka zdrijelu, a sluzokoza cvrci od vreline, boli vas, uzivate u zalogaju, a placete od vreline. Pa, nije lose za nekog…. mazohistu. Ali ne moze se svaki dan kad ste gladni biti psihicki poremecen, pa da vam mazohizam, sadizam (prema vlastitoj sluzokozi), definise apetit.

I dalje ne znate o kakvom osjecaju ja ovdje pisem?

Ok. Zamislite, ili se sjetite. Pravite krompir. Znate onaj u „guke“. Znaci cijeli ili polovine, stavite onako sa korom u sporet i pecete. Popijete neki aperitiv i budete – uzasno gladni. Stavite krompir u tanjir ispred vas i krenete…. Kad, tvrd, kao da je sad iz samoposluge. I vi krenete okolo, periferne dijelove koji su malo meksi, jer – gladni ste -, pa kad njih pojedete i shvatite da je sredina beznadezno tvrda, imate dilemu: staviti ponovo u rernu i uzasno patiti od tek zapocetog rijesavanja gladi ili jesti tvrdo, kao da je kamenje. E to! To je taj osjecaj: i kad bi da jedete, a ne mozete i kad bi da pisete, a ne znate.

Skoro da mi je muka dok ovo pisem!

Znate li sta je HULL? E, to je udruga hrvatskih bolesnika od leukemije i limfoma. „Udruga“ i „hrvatskih“. A sta je sprajsel (Sprycel)? E, to je lijek koji se koristi u lijecenju dva oblika leukemija, jedne hronicne i jedne akutne. Trideset tableta tog lijeka – sledovanje za 20-30 dana kosta? Sta mislite koliko? Cetiri i po (pol?) hiljade (tisuce) EUR! Lijek treba koliko odraslima, toliko i djeci. Ne treba posebno objasnjavati, da se ovo od plate ne moze kupiti. Znaci mora drzava…

E ali hrvatska drzava nema. Usla u „rat“ sa veledrogerijama koje vise nece da padaju na srceparateljske price o malim zelenim uplakanim okicama, nego jednostavno, zaustavile isporuku. Mogu nadlezni lagati narod da niko .. ili cekajte, uvijek je bolje citirati: „Nema naznaka bi ijedan pacijent bio ugrožen“. Moram citirati da se i u toj kratkoj recenici vidi koliko je vaznije ostati autohton u svom novogovoru, nego reci istinu.

Ponavljam, muka mi je.

I ovo je zapravo poenta ovoga teksta. Rat, slavlje, zastave, obljetnice, pa opet zastave, sve vece i vece, pa novi betonski krizevi, sve visi i visi,…. e, ali onaj najosjetljiviji dio drustva, koji je – avaj – i najskuplji, sloj koji nema pristup bubnjevima i trubama – pati. Zelene oci, placu. Nije ovo rijec samo o Hrvatskoj, da se odmah razumijemo, ali Hrvatska je kao najdalje otisla, pa kao najnaprednija u Regiji, mora da racuna i na najrigoroznije procjene i kritike. Zao mi je, ali necemo valjda kritikovati Kakanj, Leposavic ili Niksic sto nemaju lijekova???? Ok, o Sloveniji, necemo ovoga puta.

Znaci Hrvatska se oslobodila svih balasta prljave, istocne polovine Balkana. Sama, samosvojna, slobodna, odrijesenih ruku. Zagreb radi, a pare idu u – Zagreb. I Zagreb se gradi. Ne gradi se vise Beograd zagrebackim paramane. Neee, dosta je toga bilo. Vidjecete kad se oslobodimo vas, prljavih…. I opet, da se razumijemo. Ja se slazem sa ovom logikom 80-ih godina. Zaista nije bilo lako raditi sa Beogradom, Sarajevom, Kaknjem, Leposavicem, Niksicem, Tuzlom ili Nisem (Nisom?). Potpuno sam saglasan. Trebalo je uciniti nesto radikalno. Grubo. Nesto sto ce se cuti, osjetiti. Nesto sto ce dati rezultat (ponavljane Petoljetke su odavno procitane kao grube, vulgarne, zapravo bezobrazne lazi). Da, ali! Ne rat! Ne cijepanje velike drzave u 6 malih. Osamdeset posto ljudi Jugosalvije je vec 1991. znalo da cijepanje kroz rat nije rjesenje. Ali u zemlji bez dana demokratske tradicije, 80% ljudi nije naslo put svojim razmisljanjima do politickih odluka. Dvadeset posto onih najbucnijih, najagresivnijih, beskrupuloznih, onih koji se cuju najdalje, ali i koji mogu da pokrenu desavanja – oni su odlucili: idemo u rat, razicicemo se, podijelicemo zemlju u grofovije i muzscemo svaki svoje (onih 80%) dok ili ne crknu, ili se ne odsle, ili – dok ima sta da se muze. I tako je i bilo dragi Hrvati. Mogu da kazem i „dragi Bosanci i Hercegovci, sto se sada gusite na kineskim respiratorima“, ali to bi bilo smijesno, jer niti Bosanci (Hercegovci), niti Srbi, niti Crnogorci ne mogu cak ni da razumiju ovo o cemu ja pisem (odmah pomisle: Amerika!), ali vi Hrvati, vi bi mozda mogli malkice da razumijete….? Da, dragi Hrvati, gdje je sada zastava na kninskoj Tvrdjavi? Sto ne stavite zastavu Bristol-Mejera -Skviba (BMS)? Mozda vam daju nekoliko kutija kao kompenzaciju za reklamu: zamislite zastava BMS se viori na kninskoj Tvrdjavi! Vide je iz Italije! Koja reklama! Vrijedno je …4? Ok, 5 kutija Sprajsela. Ne vise. E, za vise, mi (BMS) bi htjeli, znate, molicu lijepo, valutu. Ne Tudjmanov govor, ne Seksov govor, ne sliku Karamarka, vec EUR-e. Oprostite, ali i nasi radnici bi da kupe Audi; njima sahovnica nista ne znaci. Vama znaci? Vi vase probleme stavljate pod ambrelu udruge? Nazovete je „hrvatska“? U redu, u redu: ako vi mozete od toga da zivite, da rijesite problem leukemije, mi nemamo nista protiv (sprocu), ali nemojte od nas ocekivati da nas Audi zamijenimo imenicom udruga, zastavom ili nekom obljetnicom. To ne primaju u prodavnicama….

Boze koji grubi, odvratni BMS kapitalisti! Koliko je bilo lakse sa Marksom! Nema nicega: sve je prazno od rafova za mlijeko do rafova za lijekove. Ali tu su obecanja…. Obecanja. Proleteri svi zemalja…. Hrvati svih zupanija…. Razumijete me? Ili cete rucati obecanja i gledati suze iz zelenih ociju ili cete – otvoriti oci? Nema trece. A kad otvorite oci, vidjecete da se od „hrvatske udruge“ ne zivi; ne, zivi se od Sprajsela. Gdje nam je Sprajsel promakao? Pa onog lijepog dana u veljaci ’92. kada su nas prevarili da cemo ratom i cijepanjem zemlje doci do lijekova za leukemiju. Greska! Trebalo je promijeniti iznutra veliku drzavu, uciniti je demokratskom, liberalnom, a onda bi nam Sprajsel upadao kao i Dancima, Holandjanima, Portugalcima. Ni vise, ni manje. Ali ne bi imali Karamarka. Ne bi nam Kerum uvozio lijekove. Shvatate li?

Ko je bio dr Cirilovic? Srbin? Hrvat? Musliman? Pojma nemam. Nisam znao tada, nije me ni interesovalo, ali – vaznije – nemam pojma ni danas (kad je to kao vazno!). Znam samo da je bio djeciji doktor, iliti – pedijatar.

Bilo je to prije skoro 60 godina. Ja, mali, bolestan od sarlaha ili prema latinskom, skarlatine, lezim u sobi mojih roditelja u Ul. Mahe Djikica 12 u Mostaru. Na prvom spratu. Zapravo, druge sobe nismo ni imali: u to vrijeme su roditelji spavali sa djecom u istoj sobi. Jedna spavaca soba, jedan dnevni boravak, kupatilo u kojem najveci dio prostora zauzima kazan (za mladje citaoce, kazan je preteca bojlera. To je bio ogromni bojler koji je u dnu imao loziste, mjesto gdje se ubacivao papir i drva i onda bi se rezervoar iznad, pun vode, zagrijavao). Izmedju prozora i kazana je bila kada, a ispred kazana lavabo. Sve zajedno „upakovano“ u ledene „teraco plocice“, sto je cijelom prostoru davalo samo dvije (ili tri?) boje: plocice crnobijele prosarano kao svargla ili zimska salama, zeleni kazan i opet bijeli kada i lavabo. I sad mi je hladno od same pomisli na to kupatilo. Da, bio je tu jos i spaiz (za mladje citaoce, ekvivalent danasnjeg frizidera) i dva balkona. Jedan od njih je bio legendaran, jer je imao otvoren pogled na stari Velezov fudbalski teren, ali danas nije rijec o tome. Rijec je o meni koji lezim bolestan od sarlaha sa visokom temeperaturom, ali sam – primjeticete – ipak kod kuce. Sa roditeljima.

Svako vece dolazi u nasu kucu, doktor Cirilovic sa doktorskom torbicom i priprema se da mi da injekciju penicilina.

Nevjerovatno, ali ja se svega sjecam kao da je bilo sinoc! Lezim u krevetu, pokriven teskim vunenim jorganom (sigurno 7 kg), vidim preko puta masivni ormar izdijeljen fukcionalno u tri dijela: sa bokova glatka braon vrata, a u sredini isto braon, ali valovita, rebrasta. I sad vidim kroz vrata: lijevo, prema balkonu, police za slagane bijele mirisljive stvari, a dvije desne trecine za stvari koje vise. Bas tih dana, ovo znam pouzdano, na krovu ormara nije bilo nicega, iako bi svake jeseni tu bile poredjane jabuke… Znaci obolio sam u zimu….

Kad doktor dodje, ja se moram okrenuti na stomak i cekati – injekciju. Bile su to one stare, istorijske staklene visekratne sprice, a tehnika, intramuskularna (u misic). Ta kombinacija, stara sprica i misic, odlucila je da se ja ovoga svega sjecam u najsitniji detalj. Kulminacija sjecanja je naravno sami ubod. Osjecaj je bio kao da vam neko zabada u straznjicu olovku ili krastavac, a ne iglu. Osjecaj je bio trodimenzionalan. To nije bila igla, to je bila kocka….

E sad, haj’ fino da vidimo mi zasto ja ovo pisem i kakve veze ima sad vec pokojni doktor Cirilovic sa Svedskom??? Ono, ne znam sigurno, ali ako nije pokojni onda bi morao imatu tu negdje oko 100 godina. Neka mi oprosti, ako je ziv (nece se on ljutiti, sigurno).

Pa pisem jer se ne mogu nacuditi. Jugoslavija tih ranih 60-ih godina imala je snage da obezbjedi i natjera medicinsko osoblje da rade nocu, da idu po kucama i dijele antibiotike u misic.

A Svedska danas? Boze sacuvaj. Ne, nije da oni nemaju para da plate doktora (ili jos lakse, sestru) da obidje svoj kvart i podijeli malo antibiotika u injekcijama. Mogu oni da plate sta volis, ali u Svedskoj je pobijedio individualizam. Pobijedilo je staranje za raspolozenjem jedne osobe, protiv troskova cijelog drustva. Ali kako je drustvo zapravo skup pojedinaca, to cijena zastite jednog (protiv grupe), prijeti da bude prevelika i da se rizikuje steta po cijelu grupu. Vjerujte mi, svedsko drustvo je slijepo za ovu devijaciju, ne razumije rizik i spremno je da siti jednoga, zrtvujuci u isto vrijeme sve ostale do smrti onog prvog! Ne razumijete nista? Ok, evo konketno.

Prvo da definisemo, ko je taj jedan sto ga cijelo svedsko drustvo mazohistcki stiti. To je onaj cija ruka bi trebala da vam zabije u straznjicu injekciju sa antibiotikom, u vasem stanu oko deset uvece. Taj odbija da to uradi, jer – u uputstvo za primjenu antibiotika, pise da se moze dogoditi alergijska reakcija. Znaci ovako: vi dajete injekciju, pacijent osjeti teskoce disanja, dogodi se nesto… od blagog napada nalik na astmu, pa sve do smrti, vase ime sutra osvane na prvoj stranici lokalne novine, a uvece o vama (anonimno, dakako!) informisu cijelu naciju na drzavnoj televiziji. I vi se ne osjecate dobro. Vi patite. Izlozeni na stub stram pred ocima cijele drzave!

I kako rezonuje drzava? Drzava da za pravo ovim administratorima injekcije da odbiju uslugu. Odlucno ih podrzi u toj histeriji. A onda idu posljedice kao krugovi na vodi kad bacite kamen. Endokarditis. Upala tanke ovojnice koja pokriva unutrasnjost srca. Mora da se lijeci antibioticima, najmanje mjesec dana. Svi leze u bolnicama. Vec poslije prva tri dana, osjecaju se odlicno, ali moraju ostati u bolnici jos 25 dana najmanje…. A uto ce i korona. Navala na bolnice je ogormna. Trazi se krevet. Bolesnika voze od akutnog do akutnog. Ali na jednom krevetu moze lezati samo jedan bolesnik. Pa u Svedskoj smo, majku mu! Ta nismo u Vladivostoku. Sta vise jedan bolesnik u jednoj sobi, to je standard. . I tako lako dolazimo do nemoguce jednacine koja vodi u psihicke probleme medicinskog osoblja. Ono bude ‘pregorjelo’, ide na bolovanje, mijenja posao. I primjeticete: krug je zatvoren. Jedna osoba ce biti raspolozena, a armija njenih kolega, nece.

Doktor Cirilovic se ili smije, ili okrece u grobu. Ne znam. Ako neko zna, neka javi.

Jedan sat je 60 minuta.

Ako ste uopste odlucili da me poslusate i da pogledate seriju Porodica Stisel, moguce je da cete na samom kraju serije, pomisliti da je otac (Sulem) odjednom postao nesto drugo, nesto sto niste vidjeli kroz tri sezone serije, a posebno ne ocekivali. Kroz cijelu seriju S(h)ulem S(h)tisel je stub mudrosti, sigurnost za cijelu porodicu. Njemu se moze pozaliti i odrasli i dijete, on razumije svacije prekrsaje i uvjek ce dati pravi savjet i pokazati puno razumijevanje. Znamo iz zivota da ima ljudi koji ovu ulogu odigraju samo 50%: dok se ne tice direktno njih, svaki razgovor i savjet su na mjestu. Ali ako oni treba nesto da daju, u bilo kojoj formi, gube to svojstvo „korisnog“ partnera. Odjednom, distanca. Kao ovih dana. Je li dobra rijec koristan? Jeste! Jeste da se rado povezuje sa glagolom izvlaciti, ali zivot jeste serija uzimanja-davanja relacija i kako onda nazvati onoga koji vam je sad nesto dao? Siguran sam da se razumijemo i bez ovih natruha materijalizma u medjuljudskim relacijama.

Sta se dogodilo Sulemu? On je star covjek. Na kraju serije, poceo je pokazivati znakove straha od samoce. Velika porodica, gdje se postepeno broj smanjuje, jedan po jedan odlaze, a njemu prijeti neminovno, da ostane sam. I pokazuje znakove nervoze. Njegovi savjeti, komentari, shvatanja, nisu vise usmjereni ka dobru za druge; u njima se krije nesvjestan strah od samoce i zato savjet malkice naginje na njegovu stranu (u njegovu korist)….

Upravo smo rucali i djeca malo racunaju i kazu, idemo za sat. Sad su bila tu, ko zna kad ce opet, a evo idu za sat. Jedan sat. Je li to onaj isti sat sto obicno traje dugih 60 minuta, nekada predugih? Je li to onaj isti sat koji mora da prodje dok cekate na nekoj odvratnoj provincijskoj zeljeznickoj stanici sledeci voz? Nije. Nije sigurno. Ovo su razumjeli svi filozofi od Platona do Hajdegera. Ta takozvana stvarnost su samo slike, forme, to je virtuelna stvarnost, a njen sadrzaj postaje prava stvarnost tek kad prodje koz nas. Moze se reci da je prava stvarnost, virtuelna stvarnost plus subjektivni utisak. Onaj sat poslije kojeg ce vas djeca ponovo ostaviti samima, nije isti kao sat dok se vozite vozom, avionom, brodom negdje izmedju 5. i 6. sata od polaska. Ono sto ih razlikuje je utisak. Naravno, javlja se prirodna potreba da se nekako utice na utisak, pa da i dosadnih 60 minuta prodju jednako brzo kao i onih uzbudljivih. A mozda ima i obrnuto rjesenje: uciniti da prijatnih 60 minuta prodju sporo? Sve su ovo razumljive ideje obicnog covjeka koji je razumio da mu je zivot samo niz muka i jednolicnosti, tu i tamo prosaran bljeskovima pravog zadovoljstva. Neki misle da su se sjetili, jer su skovali poklic „uhvati dan“?! Pa ga jos nose okacenog o vrat da ne zaborave???

U odogovoru na ove dileme ima jedna losa i jedna dobra vijest. Losa vijest je da nema nacina da se dugi znaci teski sat pretvori u kratak, a da se kratak i uzbudljiv produzi. Vasi utisci ce se uvijek isprijeciti i mijenjajuci mjesto u formuli cas lijevo, cas desno od znaka jednakosti, vrijeme cemo dozivljavati na razlicite nacine.

E, ali ima i dobra vijest. Visi smisao! Sve prodje i kratko i dugo. I mladost i zivot, konacno. Ali ostane jedan visi smisao koji niti mozemo stalno da ubacujemo u onu matematicku formulu, niti mozemo da ga stalno budemo svjeni, niti trebamo. Dovoljno je evo sad, recimo sjetiti se toga. A taj visi smisao osigurava da se svi uzbudljivi, kratki, izuzetno vrijedni trenuci u nasem zivotu dozivljvaju kao ekskluzivni bas zato sto imamo i ove druge. Ne mozemo uzivati, jer nema utiska zadovoljstva, ako nema patnje sa kojom cemo ga uporediti. Ne moze se stvoriti utisak zadovoljstva, ako nismo osjetili utisak mucenja. I zato, ako vam je ovo utjeha, trpite i cekajte one ljepse momente, a oni ce vec znati da vam se predstave na pravi nacin, jer ima i bilo je izobilje ovih drugih u vasem iskustvu.

E sad je smo li morali bit ovako skrojeni? Je li se zaista Rambo Amadeus prvi dosjetio kad je izjavio da se Bog zapravo sprdao kad nas je kreirao? U Rambovoj formuli (koja je slicna ili zapravo identicna mojoj) pise da je covjek jednako majmun + masta. Prebacite mastu na drugu stranu jednacine i dobicete da su ljudi bez maste, majmuni. Rambo to fino, dalmatinski prosto (bokeljski) uz puno sporkih rijeci objasnjava podsjecajuci nas da mi moramo raditi, boriti se za karijeru, svadjati oko stana, para, kredita… da bi usli u restoran i pojeli brancina. Za to vrijeme, delfin, nakon 23 i po sata odmaranja, za samo pola sata ulovi 20 kg brancina i pojede ih. Da se razumijemo, ovo ja citiram skoro od rjeci do rijeci, mada i sam osjecam da ima nekih bioloskih netacnosti. Ali siguran sam da „vidite sliku“ i razumijete da masta moze svasta.

Imam pacijenta, ovdje u Svedskoj. Mlad momak, 30-ih godina. Bolestan zbog raznih drugih bolesti, poslednjih 15 godina. Tata – doktor. ‘Ajde to sto je tata profesor, to necu ni da koristim kao neki dodatni negativni moment, iako bi vam o profesorima medicine (samo medicine??) mogao dugo…. Ne, nije bitno sto je profesor; bitno je da je doktor. I otac.

Nesto smo razgovarali on i ja. I zapesmo na sinovoj slezini?! Ima li je? Znate sta je slezina? Onaj organ oblika svemirskog broda, ukljesten u samom vrhu trbuha, uz samo dijafragmu, sa lijeve strane. Imonoloski organ – sadrzi mnogo limfocita koji se u odredjenim zivotnim situacijama mogu angazovati. Najbolje je razumjeti sta je neko – kad ga izgubite. E i slezina se moze izgubiti. Operisati, izvaditi. Ima raznih razloga. Ali, ako moze da se planira, onda nekih par sedmica ranije primite jednu vakcinu koja vas stiti od plucne infekcije, slezina (vam) odradi poslednju uslugu i napravi antitijela, i – onda mozete da je operisete. Znaci slezina vas koz zivot cuva od bas te plucne infekcije. A ima jos jedan nacin da je se sjetite: kad ste kao dijete trcali, trcali, do iznemoglosti, a onda vas nesto zestoko zaboli ispod rebara sa lijeve strane. Toliko jako da vam ne da udahnuti i tjera vas da cucnete. E, to je (bila) slezina.

E to ja pitam tatu: ima li vas sin slezinu? Ne zna. Kaze, bilo je davno, u Sidneju. Sta bolan, u Sidneju, mislim se ja??? Ali zna on (sin), kaze otac sa olaksanjem, jer misli – pa valjda je najvaznije saznati ima ili on ili nema slezinu. E nije najvaznije! Najvaznije je da li otac, doktor zna ima li njegov sin jedan organ???!! Jedan organ od ogranicenog broja organa u tijelu njegovog djeteta.

A ja? Nas doktor. Iz Jugoslavije. Ja moram znati ne samo sto moja familija ima (ili nema), ja moram znati sve istorije bolesti nasih komsija!? Dodjes kao doktor u rodni kraj, pa te sjednu….. Pa te pocaste.. A onda se kao grom iz vedra neba pojavi komsija. Sa papirima nalaza zadnjih pet godina. Ispod ruke, urolan rentgen snimak pluca. E sad se to sve fino mora, uz kafu i rakiju, proanalizirati i sto je najteze, mora se dati ohabrujuci, optimisticki komentar. Ta neces valjda natjerati komsiju u plac?!

A sto mi to radimo? Pa, rekla bi moja majka, zbog mene (da se razumijemo, zbog nje). Jer ja cu otici, a ona ce ostati da zivi sa komsijama, koji i njoj mogu kad tad valjati. Znaci moji komentari sedimenta urina su ulaganje u buduce transakcije na relaciji moji-komsiluk, u situacijama kad su moji u problemu. Ja moram pogledati prema suncu rentgen pluca, jer ce mozda mojoj majci sledece zime trebati prevoz do Doma zdravlja….

Razumijete u cemu je problem: Razlika ovamo i tamo. Ima ili nema – drzave. O tome se radi. Kad sam jednom prije 20 i nesto godina u liftu regionalne bolnice u Trumsu (Norveska) pitao kolegu Njemca, je li zabrinut za svoje ostarale roditelje koji zive u Njemackoj (citaj= sta ces i kako ces kad dobijes vijest da se neko pogorsao), on mi je mrtav ‘ladan odgovorio: „Ima u Njemackoj dobrih doktora“. On, Njemac, ovaj ovdje Australijanac, Svedjanin, svejedno, racunaju sa jakom drzavom i mogu da joj prepuste lavovski dio brige za svoje najmilije. Sta vise, ovamo je drzava napravila i korak dalje! Ne dozvoljava – brani i prijeti zatvorom!!! – da vi istrazujete zdravstvene probleme vase rodbine i poznanika, bez njihove izricite dozvole. E boze ljepote. Vidite i oni imaju tekovine. Tekovine revolucije. Oni imaju na umu francusku burzoarsku revoluciju 1789. Poslije te revolucije, doslo je do uspostavljanja drzava gdje su gradjani ulazili u socijalne ugovore sa svojom drzavom. Strana gradjana je morala da placa porez i da ide u rat kad zatreba, a strana drzave, se obavezala da ce se brinuti o vasoj djeci (vrtici) o vama (bolnice) i o vasoj rodbini (domovi staraca) kad zatreba. Uz to vi cete dobiti i penziju. Ja, ja, sjecate se i mi smo imali tekovine. Morali smo ih uciti napamet. Ubacivali su nam ih kao strano tijelo silom. Bratstvo i jedinstvo, bila je jedna od tekovina. Da nije tragicno, bilo bi komicno.

I tako se ovdje doktori fino sakriju iza ugovora i zabrane uplitanja u privatni zivot starijih od 18 godina (makar to bila i njihova rodjena djeca?!), naslone se udobno u svoju fotelju i predaju brigu za …. za sve: zdravlje, blagostanje, obrazovanje, njegu…. nekom drugom. Nekoj zeni iz Tajlanda. Nje bitno: vazno je da se oni odmaraju….

A ima jos gore!

Nas, a „njihov“!!???

Nas doktor, otac, ali „integrisan“. Pa sve sto se radi o tehnickoj pomoci unutar medicine, obraca se drugima, iako bi mogao uraditi sam?! Pitala me je jednom starija doktorica u Beogradu: „Vodis dijete u Dom zdravlja??? Boze!? Ja to sve radim sama…“.

Eeeee….

Rijec je o TV, filmu, seriji, ali i knjizi….

Sta je vece zadovoljstvo, gledati – na primjer – seriju prvi put ili u reprizi? Naravno, da se odmah dogovorimo, reprizu gledas samo kad je neka serija dobra. Ta nismo mazohisti. Ili filmski (TV) kriticari…

Ili, prvo, zasto volimo neku seriju? Sta nam ona daje? Serija se moze voljeti jer ima zanimljivu pricu. Najmanje vazno! Skoro, nevazno. Ima odlicne glumce, ubjedljive, vjerujes im. Da, vazno je. Uzivas gledajuci na primjer britanske glumce: sto manje poznati, to bolje. Potpuno nepoznati – najbolje! Inspirise te tema? Ovo je vazno! Serija koja nadje neku ideju koja te godinama zaokupljuje, angazuje, tjera na razmisljanje i produbljivanje znanja, to je kao gole carape na umornim, izranavljenim stopalima, konacno bez cipela. Ili kao voda zednom. Kao stolica nakon vise sati stajanja….

A repriza? Eeee. Repriza vam otvori oci. Repriza vam da umjesto jednog zadovoljstva, pedeset i jedno. Kad gledate nesto prvi put, vi samo jurisate kroz seriju u iscekivanu sta ce biti. Kako ce se zavrsiti. To je skoro kao teret, opterecenje. Izvor frustracije. A kad to zanemarimo (jer gore smo naglasili da je prica – sad u Jugoslaviji svi vole da kazu narativ -najjadniji dio utiska), kada se oslobodimo fiksacije za rjesnje i zavrsetak price, odjednom vidimo svasta. I ne samo da su nam oci sada sirom otvore za detalje, ne vi ponavljanim gledanjem iste serije vi sve vise i vise suzavate razmak izmedju pocetka, sredine i kraja i tako dobijate jednu sasvim novu, visu dimenziju price. Nije isto kada prvi put vidite Leovu krvavu kosulju koju Sirli stavlja u ladicu, a ne na pranje, vec u prvoj epizodi ili kada tu scenu vidite 3., 4. ili 5. put znajuci kako je postala krvava.

Da, Leo i Sirli. On vozac kamiona, mali krijmcar droge na granici Kanade i Amerike, a ona servirka u mjesnom restoranu. Servirka koja ce ocarati agenta Kupera sa kafom i pitom od visnje….

Pogadjate, rijec je o Tvin Piksu, kultnoj seriji Dejvida Linca. To je serija koja predstavlja gotovo naucni dokaz da je gledanje reprize mnogo veci dozivljaj, nego gledanje serije prvi put. Ko je ubio Loru Palmer, vas proganja cijelo vrijeme kad gledate seriju prvi put i tada zapravo ne vidite nista. Ne samo krvavu kosulju! Zamislite koliko je uzivanje gledati samo Lorinog oca Lelanda iz scene u scenu, znajuci da je on Bob! Nekada davno sam mislio da Dejvid i njegovi koscenaristi, u maniru obicne sapunske opere, izmisljaju nove zaplete, cisto da bi se serija nastavila, da bi dobili pare za sledece sezone i da bi konacno – kupili kucu na nekoj litici izmedju Los Andjelesa i San Franciska. Ali ne. Ponavljanim gledanjem, ne mozete vidjeti nikakvu nekonzistentnost, nikakvu logicnost: svi likovi idu ka svojoj kulminaciji sigurno i uvjerljivo. Dejvid je znao vec 90-ih godina kako ce izgledati nastavak 25 godina kasnije. Bas kao sto je Lora obecala Kuperu u onoj psihadelicnoj sobi da ce se vidjeti za 25 godina: „A, do tada…(i onda postavi lijevu podlakticu vodoravno ispod glave, a desnom pod uglom od 90 stepeni napravi dio rama za svoje lice)“. Nema na internetu prostora da se opisu ili makar samo pomenu svi djelovi u seriji koji predstavljaju jednako veliko umjetnicko zadovoljstvo kao i Mona Lizin pogled. A muzika? Uvodna tema od koje se tijelo gledaoca rastvara kao kocka leda na vreloj ringli, pa muzicki „brojevi“ sa kraja epizoda iz Kafane Pored Puta? Ma koja Mona Liza! Ona ima samo taj pogled koji vas cak i ne prati kako kazu….

U jednoj drugoj seriji kaze mudri otac sinu: „Ako ti zivot nudu limun, napravi limunadu!“ I u ovoj seriji imate plejadu likova koji su stoprocentno konzekventni, predvidivi, logicni. To je veliki domet serije! Nema nista gore nego ako ne razumijete lik! U americkim filmovima su to odavno shvatili – shvatili su da je pretesko graditi lik da bude konzekventan. Ma, ko ce to sad! I zato su se odlucili za riskantnu strategiju koja je opstala samo zahvaljujuci njihovoj dokazanoj vjestini da prave akcione scene. Bez akcije niko ne bi izdrzao sa americkim filmom vise od 5 minuta. Jer njihovi likovi imaju samo dvije osobine! Neki talenat (brz, jak, strasno pametan) i definisanu (ne)moralnost: ili je dobar ili je los. I to je sve! A u kvalitetnim serijama, vi imate sve. Ali, konzekventno! I tako je u ovoj seriji otac jedan pozitivan karakter koji ce se svojim pozitivnim stavovima izvuci iz bilo koje situacije. A zapravo, biti pozitivan, izgleda strasno jednostavno! Nazalost, nije. Biti pozitivan znaci imati talenat da u svakoj situaciji vidite najvisu vrijednost. Mi ostali, mi odmah zapnemo za detalj, fiksiramo se na njega i – grijesimo. Bez obzira sta se dogodilo, pratite samo (mislim, probajte, mada je ovo kao da vas savjetujem da trcite kao U. Bolt) najvisi cilj: da se prezivi, da se pokaze razumijevanje, da se pomogne. Sve drugo sto vas u trenutku zaspe i zatrpa, ko je to rekao, sta je uradio, je li trebao ili nije – sve je to pogresno.

Rijec je o jevrejskoj seriji Porodica Stisel. Zaplet je koliko jednostavan, toliko i – naravno, naravno – genijalan. Par porodica, koje zive u Mea Saarimu, cetvrti Jerusalima gdje tradicionalno zive ortodoksni Jevreji, bore se sa svim istim zivotnim problemima koje imamo i mi iz modernog svijeta, ali oni probaju da nadju rijesenja u Tori. Muski dio sjedi dan, noc nad knjigom i iscitava recenice razmisljajuci o njima kao uputstvima za zivot (jer cijela jevrejska vjera se moze svesti na jednu rijec: zakon, uputstvo), dok zene probaju da sloze prakticne, emotivne i druge zivotne probleme u neku vrstu harmonije. Muskarci su prikazani kao Vanzemaljci sa zemaljskim emocijama, a zene su Zemljani sa prakticnim rjesenjima.

I dok Tvin Piks mozete gledati – ako imate vremena – 5 puta ili 17 puta i svaki put cete se osjecati dobro i naci nesto novo, Porodicu Stisel treba vidjeti dva puta. Ni u Porodici nije bitno kako ce se prica (narativ) zavrsiti; bitno je kako pravi ljudi imaju prava rjesenja za probleme koje prave glupi ljudi. I to je dovoljno dva puta. E ali ima vazna razlika: Tvin Piks mozete gledati ponovo odmah nakon sto ste odgledali poslednju epizodu. Serija je toliko bogata rukavcima, likovima, da nikada ne moze biti ni isto, ni dosadno. S druge strane Porodicu Stisel ne mozete gledati ponovo, odmah, ali za par godina, bice jednako zadovoljsto: kao neki vama dragi ljudi kojih ste se uzeljeli i cija zivotna rjsenja su vam nedostajala. A onda, priznacete, nije rijec o reprizi, rijec je o prijateljima i zivotu.

Da li je planeta Zemlja, zaista u formi lopte ili je ipak obicna ravna ploca sa ogranicenom povrsinom?

Ono, ima ivicu, pa dodjes tamo, nagnes se i…. ako hoces, skocis? Sta je zapravo istina?

Ovo djeluje kao losa sala. Koliko ima samo filmova iz svemira, gdje vidimo da je nasa fina plava planeta lopta! Pa samo Mats Dejmond je bio dva puta u prilici da vidi loptu. A tek Dzord Kluni… Ili, otvorite Gugl Ert (Google Earth) i zumajte napolje i vidjecete – loptu. Opet, sve to moze da se napravi vjestacki. Film, internet…. kao da smo malo puta vidjeli prevaru! A je li neko od vas svojim ocima vidio da je Zemlja lopta? Nije? Eto, vidite. Naravno, naravno – ta necemo se valjda sad vracati unazad, sve tamo do Kopernika i Galileja? Zemlja je lopta i tacka! Ili?

Pa ima valjda ovdje neka nauka? Nauka je utrdila istinu, unijela je u skole i tamo to mi konzumiramo bez roptanja. Sta vise, uz prijetnju lose ocjene…. Izgubljene godine…. U neka dobra stara vremena, mogle su se dobiti i batine od tate. Moras (malo) i da vjerujes. Pisao sam odavno i vise puta da se znanje sastoji od istine i od vjerovanja. Ne moze se saznati istina (= znanje) bez doze vjerovanja. Nego, nauka. Nauci se vjeruje. Naucila nas je bezbrojnim stvarima koje smo iskusili i na svojoj kozi i zato joj vjerujemo, ali i polazimo od toga de je istina iako i ne mozemo bas sve da osjetimo. Vjerujemo da postoji gravitacija, jer smo padali sa bicikla, a onda vjerujemo i da ce nam vakcina dati imunitet, jer …. to kaze nauka.

I onda je dosla korona!

Korona je ucinila da imamo danas nauku do korone i nauku, poslije korone. Odnosno imamo istinu do korone i istinu poslije korone. Sve je vise primjera da to nisu dvije iste istine.

Do korone, isli smo mirno i bez batrganja na vakcinaciju. Prvo one djecije za koje nas niko nista nije ni pitao, ali kasnije, u skoli, shvatili smo da je to bila dobra odluka. Nasih roditelja i drzave. Mi zdravi, bezbrizni, a u Africi, svakakva zarazna cuda. Onda je dosla gripa. Oni osjetljiviji su isli da se vakcinisu, osjecajuci da su nakon toga sigurniji, a mi mladji, mogli smo si priustiti da neku sezonu preskocimo. Jer sta? Dobijes gripu, boli te sve dva, tri dana, poslije jos toliko si slomljen i – gotovo. Samo sedmica dana sa aspirinima i vodom. Nista! Jos vaznije, sezona za sezonom, a tebe gripa preskace: pa sto bi se vakcinisao?

A onda su pocele neke nove gripe, zivotinjske. Te svinjska, te pticija. Napravili ljudi i za to vakcinu. Glakso. I vakcinisase se ljudi. Ali – neki stradase od narkolepsije. Uzasna bolest. Mlad, tek na pocetku zivota, u sred skolovanja. A bolest cini da zaspes kad bilo u sred dana, potpuno nenajavljeno i bez upozorenja. Voziti auto? Ne moze. Planirati dan? Tesko. Zavrsiti skolu? I onda poce otpor prema vakcini. Skepsa. Ali niko nije dovodio u pitanje osnovne postulate nauke: vakcinisi se i – ako prezivis – idi slobodno medju leprozne, gripozne, grli se sa njima, nista ti ne moze biti. Do iduce sezone, u redu, ali onda novi ubod i opet mozes da se grlis sa gripoznima. Sjajan osjecaj: kao majka Terezija.

A tek antitijela! Vakcinisali se kao djeca. Djecija paraliza recimo. I onda te zivot natjera da moras da se transplantiras. Bolest i lijecenje ti ubije imunitet, sve izbrise. Ok, nista. Pogledas antitijela (ej, ona „stara“ od prije 20 godina!) i ako nema dovoljno, ponovis vakcinaciju. I – eto antitijela. Kao po zakonu.

A onda je dosla korona. Ima i vakcina. Ali nista vise nije kao prije! Kazu vakcinisi se i – drzi rastojanje??? Zasto??? Vakcinisani moze da se razboli? Vakcinisani moze da bude sarazen i da dalje prenosi zarazu. Kako sad to??? Usput, sad smo prvi put culi da vakcina protiv sezonskog gripa pruza zastitu sa 50% vakcinisanih?! To nam nisu ranije govorili?? Ok, neka im bude. Ali ove korona vakcine kazu, garantuju najmanje 70%, ako ne i citavih 90 ili 100%! Pa opet – vakcinisite se i nastavite sa maskom, drzite rastojanje…. Jer vakcinisani jesu se razboljevali, jer vakcinisani zaista nemaju antitijela protiv korona virusa…. Sta, sad vise ni antitijela nisu sigurna?

Cekajte, sta ovo znaci? Jasno je sta znaci: nemojte ici pretjerano dugo u jednom pravcu, da ne padnete. U ambis.

Ili jos malo o (ne)slobodnoj volji.

A Arnold je Arnold S’nberg (ovo je nekakva moja transkripcija izgovaranja njegovog komplikovanog prezimena – Schoenberg, a ja dolazim iz dijela Jugoslavije gdje se i dalje pise kako se govori). Dakle Arnold, becki Jevrej, kompozitor, izumitelj atonalne muzike, lider jednog revolucionarno novog muzickog pravca. Kad se samo pogleda koji su Jevreji u isto vrijeme zivjeli zajedno sa njim u tom dijelu Beca (geto!), bilo bi vise nego dovoljno za osnovati akademiju nauke i umjetnosti prema svacijim kriterijima.

Pisao sam malo o atmosferi u Becu sa pocetka 20-og vijeka. Kao u ekspresnom loncu (Pretis), gdje je ona pistaljka sto zvizdi i sisti i ispusta paru, korpus umjetnika i naucnika vremena. Ipak pritisak je toliko rastao da je nasem Gavrilu bilo nemoguce da ne uleti u postavljeno scenu i povuce odlucujuci potez…. Moralo je eksplodirati. Pa gdje bi nego u Sarajevu (Pretis lonac, UNIS, Vogosca)???

Arnold zivi komplikovan zivot. Sa svih strana ga sustizu problemi. Na porodicnom planu razocarenja, prevare, a na umjetnickom nerazumijevanje. Kako sve to prezivi covjek i ostane normalan (da li? Straus, kolega kompozitor – ne mijesati sa onim valcer majstorima – govorio je da Arnoldu treba psihijatar, da bi bolje bilo da stane pod pljusak kise, nego da se hvata nota…)? Godinu dana prije pocetka Prvog svjetskog rata, u Becu Arnold ima koncert koji se zavrsio skandalom: publika je vikala, dobacivala, kad je koncert prekinut bilo je i fizickih okrsaja (Koncert je poznat pod imenom Skandalkoncert). Zena ga vara, prijatelji ostavljaju. Zamislite, sjetite se… teska situacija u zivotu ostavi trag godinama. I ne treba vam nego ta jedna… A Arnolda razocaraju prijatelji svake godine, zena ga ponavljano vara njegovu umjetsnost vecina odbacuje, a on ipak umre 40 godina nakon toga?! Sta vise u tim poslednjim (americkim) godinama zivi najsrecnije… Ali hajmo samo ispratiti jednu liniju u njegovom zivotu, da vidimo koliko je mogao da se tome odupre i primjeni slobodnu volju?

Linija pocinje sa Anom O. Indeks (prvi, od koje je sve pocelo) pacijent cuvenog francuskog neurologa Sarkoa. Ona je manifestovala psihicki poremecaj koji je Sarko nazvao histerijom. Znaci za histeriju imate prema originalnim kriterijima sledece ingredijense: zena, psihoza, seksualna pozadina, podsvijest. Ovu liniju nastavlja Frojd (Sarkoov ucenik, uspio je jos vise proslaviti Anu O) i naucno je fundira tako da se odrzi. Jos jedan Jevrej (Jevrejka) kozni doktor (sic!) Papanhajm (kasnije vise proslavljena kao borac za liberalizaciju zene nego kao dermatolog), bude angazovana od Arnolda da napise libreto za njegovu buducu operu. I doktorica inspirisana brojnim setnjama po sumama banjskih lijecilista pise o Zeni koja „luda“ od nesrecne ljubavi baulja sumom i trazi svog ljubavnika. Sudbina je nanese (suma je velika!) da nabasa bas na njegovo mrtvo tijelo. Ona – sto bi mi rekli – ludi jos vise i sumnja da ga je ubila njena konkurencija. Ipak slusaoci (gledaoci, konzumenti) opere („Erwartung“, Ocekivanja) razumiju da ga je ona zapravo ubila iako nije bila toga svjesna. Opera je nastala 1909. Godinu dana ranije je Artura prevarila zena sa njegovim uciteljem slikanja (momak mladji 12 godina) koji se nakon „scene“ i „raspleta“ ove privatne drame, objesio*. A nasa doktorica, dermatolog je u rodu sa Bertom Papenhajm, poznatijom kao Ana O…. Joj gdje ste scenaristi, pisci filmskih scenarija da ovo srocite u sjajan film??? Prije nego sto Malkovica biologija i prirodni zakon ne sprijeci da dobije naslovnu ulogu…

Dakle, slobodna volja. Zanimljivo je da ljudi lose akcije drugih izvedene u realnom vremenu, znaci tu u neposrednoj proslosti, tumace snazno obojeno vlastitim emocijama. Tu ima puno ljutnje, nerazumijevanja, agresivnosti, ruganja, cudjenja i svakolika kritika se svodi na konstataciju da je (mucenik ) kriv jer je donio pogresnu odluku. Ali kako vrijeme prolazi, slika postaje bistrija, ociscenja od buke emocija i raste osjecaj razumijevanja. Razumijevanje i puno postovanje neminovnosti tudjih odluka postaju gotovo zakon kada se radi o ljudima koji su donijeli odluku ili davno u proslosti ili daleko (po znacaju) od nas. Sta tek reci za potrebu nauke da prvo istrazi neciji zivot, okolnosti, pa da bi tek onda mogla da kaze koju ozbiljnu rijec o djelu? Svaki detalj je vazan i onda se poruka i ideja djela (djelovanja) otvara kao A4 bijeli papir ispisan jednostavnim i razumljivim tekstom. Zakonitost izmedju okolnosti i djela postaje ocita. Jos jednom pobjedjuje prirodni zakon.

*
Kad vas jednom put nanese u Bec, pustite Kertnerstrase ili Zaher hotel – otidjite u Lihtenstajnstrase br. 68. Stanete ispred vrata na kojima pise 68-70 ( u prizemlju je frizer). Stanite i zamislite se. Gore na spratu se mladi slikar Rikard Gerstl objesio. Evo sad znate i zasto. Malo nize dolje (br. 20) zivio je Arnold sa svojom Matildom. Bonus je da je u paralelnoj ulici (prva zapadno, Nusdorfer) rodjen Subert.