B. Libet

Ovo „b“ znaci Bendzamin, a sve zajedno je neurofiziolog iz San Franciska koji je nedavno umro (2007) i ostavio iz sebe znacajan eksperiment koji su mnogi naucnici spremno proglasili kao kljucni dokaz nepostojanja slobodne volje. Pominjao sam Libeta negdje- kako ne bi, poslije ovoliko tekstova o slobodnoj volji. No posto je ovo moja omiljena tema, vratimo se Libetu malo detaljnije. Kriticari postojanja slobodne volje, dugo su uspijevali da temu kanalisu kroz zahtjev: pokazite da slobodna volja postoji. A onda su se pojavili neki pametniji medju zagovornicima slobodne volje i poceli su traziti da mi dokazemo da ne postoji. Tu negdje stupa na scenu Libet.

No prvo da podsjetim na velicinu panike koja zavlada kada se ljudima samo pomene ideja o tome da je slobodna volja samo jedna iluzija. Laici, znaci, mi, obicni ljudi osjetimo snaznu nelagodu, jer je koncept slobodne volje toliko duboko u nama usadjen da nas sama tema izbacuje iz ravnoteze. Uvijek kada o ovome citam i kada naidjem na podsjecanje i tvrdnju da je slobodna volja centralna tema hriscanstva, ne znam sta bi prvo: da bjesnim, bacam sve oko sebe ili da se samo (nemocno) smijem? E bas ova nemoc me proganja i tjera ka novim i novim tekstovima sve sa nadom da cu konacno negdje naci dokaz za svoj stav…. A sto se tice hriscanstva…. mislim…. ej, hriscanstvo kojemu je prva recenica da je Bog stvorio sve i svijet i nas??! Znaci Bog kao Prvi Pokretac koji je gurnuo, dunuo ili na neki drugi nacin, ucinio prvi potez i time definisao citav lanac uzroka i posljedica…. I sad je kao u hriscanstvu centralna tema slobodna volja?? I da se razumijemo, ne kroz negaciju, naravno. Hriscanstvo zapravo pociva na tome (uvjereno je!) da nas je uspijelo ubijediti da se mi okrecemo Bogu svojom slobodnom voljom. Nevjerovatno!

Drugi razlog te snazne nelagode jeste cinjenica da je koncept slobodne volje nesto kao sveti gral za ovu nasu varijantu civilizacije: to se ne dira!

A znate kako je to „moj prijatelj“ I. Kant fino definisao? On kaze da je slobodna volja kad radis svojevoljno ono sto mora da se uradi. Fantasticno, zar ne? Imate znaci covjeka i tamo nekog (ko li je taj?) koji je opisao sve sto mora da se uradi i sad ovaj nas muceni covjek to kao radi svojevoljno. Ne znam za vas, ali meni se stalno namece rijec diktat….

Dakle Bendzamin.

Bendzamin se prvo bavio tzv. akcionim potencijalima, znaci elektricno stanje (situacija, potencijal) koje vlada u tkivu koje treba da se angazuje u buducoj radnji. Iz te oblasti je uklizao u problem svijesti i postavio je pitanje: u kom odnosu stoje moja odluka da nesto uradim, zatim spremnost tkiva da to odradi, momenat kada budemo svjesni aktivnosti i konacno sama radnja. Vezao je covjeka u elektrode i mjerio. Ispostavilo se sledece: kada se vi odlucite da uradite neku radnju i postanete toga svjesni, ciljno tkivo (koje treba da reaguje) vec je nekih 500 m sek prije svjesnosti steklo akcioni potencijal potreban za akciju. Vola! Ok, meni ovaj eksperiment odgovara, tako da kazem, jer sam tvrdi determinista i jer on pokazuje da su sve nase radnje unaprijed predodredjene, dakle slobodna volja je iluzija. I zaista, citava armija naucnika i filozofa je prihvatila ovaj stav (ne govorimo o vremenu Aristotela ili Dekarta, vec o vremenu koje je sada, poslije 2007. godine) i sa neskrivenim entuzijazmom povikala: Nema slobodne volje! Ja nisam toliko vulgaran. Cak je i Libet bio rezervisan prema takvim zakljucima, podsjecajuci da poslije momenta kada ste postali svjesni dolazece radnje, vi imate mogucnost da se predomislite, dakle da slobodnom voljom odaberete drugu (radnju).

E ovdje ja „poludim“.

Svi ovi fini, napredni tekstovi najcesce pocinju sa podsjecanjem na potrebu holistickog pristupa. Sta to znaci? To znaci da su svi istrazivaci, filozofi danas otisli strahovito daleko, svaki u svojoj oblasti, tako da je komunikacija medju njima postala nemoguca i da se danas u savremenoj nauci (i filozofiji) pojavila narastajuca potreba za specijalistima za sisteme. Potreba za ljudima koji vide cjelinu (odatle, holisticno). Koji vide odnose medju fenomenima, njihove interreakcije i koji jednostavno gledaju i vide dalje. Fino! Ali svi ovi sto pisu ove uzbudljive knjige, brzo otklizaju u svoju struku, svoju specijalizaciju i kao da potpuno zaborave uvod koji poziva na sagledavanje cjeline.

Libet kaze, mozes da promijenis odluku. Da, tacno, ali ko je to mijenja? Ja. Ko sam ja? To je kljucno pitanje za mene, a ne ko ima obavezu da dokaze da li sloboda volja (ne)postoji. Jer sta smo mi? Slozeni organizam koji je formiran prema definisanoj matrici (genetika), a onda obradjen u socijalnoj mrezi. Obje ove dimenzije su za svakog od nas unaprijed odredjene i mi na njih ne mozemo uticati. Bas kao sto ne mozemo uticati ni na izbor vlastitih poteza. Jer to kako mi reagujemo u svakoj zadatoj situaciji je predodredjeno nasom gradjom i ugradjenim sistemima vrijednosti, navikama, naucenim obrascima. Nakon prve greske i dodirivanja vrele ringle, necemo to vise nikada ponoviti, jer – boli. Fizicka bol je mocan ucitelj: svaki djak nauci savrseno svoje reakcije. Neka druga greska koja ne proizvodi fizicku bol, ali vodi ka drugim konsekvensama (moral je dobar primjer), nije zasticena od ponavljanja, jer je ta vrsta konsekvence relativna i mi je procjenjujemo kroz vlastiti, naslijedjeni i ugradjeni sistem vrijednosti. Recimo ubiti nekoga. Ako smo odrasli u sredini gdje se zlocin ne tumaci kao sto smo navikli da ga se tumaci i kako ga civilizovani dio svijeta tumaci, nakon prvog ubistva, nema ubica nikakve konsekvence koje bi ga sprijecile da to ponovi. Osim ako se ne umijesa drustvo (ono sto Kant kaze „sto mora da se uradi“). I zato je Libetova skepsa oko rezultata vlastitog eksperimenta sa aspekta holistike, naivna. Ako se ispitivana osoba odlucila da promijeni radnju, iza sadrzaja promjene stoji bas i samo ta osoba. Njena odluka je – njena. Nije moja. Da, ta se osoba to odlucila. Ali kako? Zasto? Pa najkrace receno, jer je – takva.

A zasto je takva, vidi malo ranije u ovom tekstu….

Vi mozete da se sjetite posljedica, kritike, kazne nakon radnje koju ste napravili u proslosti i da kroz nauceno, odustanete da ponovite istu gresku. Je li to slobodna volja? Jeste, kako nije. Bas kao i voziti po divnom suncanom danu, potpuno praznim njemackim autoputem BMW M5 130 km na sat, jer je to definisano ogranicenje brzine. Znam, znam, ima ih koji voze 129 km/sat i ne osjecaju nikakvu nelagodu. Da, tako je, eto vidite da ste razumjeli- takvi su.