Pisanje, pisac

Znate li sta je najteze u pisanju? Sta je najteze za jednog pisca?

Da tece…

Sta to znaci? Prvo da vam otkrijem, kad bi neko – bilo ko! – nasao tehniku da pise u isto vrijeme dok misli, svi bi bili – tj. taj koji zna da koristi tehniku – Tolstoji, Dzojsi, Hemigveji, Andrici…

A to jeste najteze! Najteze je pretociti misli u rijeci. Dok mislite, dok vam se nizu sjajne ideje, misli – staviti ih na papir. Dok mislite vi nista losiji od Hemigveja, ali sad to treba napisati. Mnogi su o ovome razmisljali i – kupili magnetofon. Pa, kao misle, dok mi misli nadiru, ja cu samo da ih glasno izgovaram u mikrofon i eto teksta za Nobela…. Ne radi.

Znaci, dok tehnika nije otkrivena, da ja pojasnim (jer osjecam da mi misli naviru mnogo, mnogo brze nego sto uspijevam da ih pretocim u rijeci….): kad bi ja mogao da pisem u istom trenutku kao sto mislim, ja bih bio …. Andric. Sjecam se majka mi je cesto pominjala Budembrokove od T. Mana. Ona je tu uvijek izvlacila neki opis filcanog sesira na 20 stranica…. Ne znam, stvarno, nisam citao, a s druge strane, znajuci moju blizu familiju…. skeptican sam. Ali, shvatio sam sustinu! Krenes sa opisom necega, polako, nasiroko, dugo („20 stranica“), kontrolises se da ne zavrsis prebrzo, stranice se nizu i – postignes mozda isti ili slican efekat? Citalac dobije sliku onoga sto je proslo kroz tvoj mozak. Mozda brzo, pa nisi stigao (odnosno nemas!) onu dobitnicku formulu misao- recenica, ali uz dugi, detaljan opis, stigne se do istog cilja? Mozda. I sta su pisci kroz vrijeme pokusavali? Pokusavali su da „stimulacionim“ sredstvima nadoknade, odnosno prevazidju barijere kako bi postigli tok, protok, izmedju misli i recenica. Ne kazem da je ovo jedini razlog, ali jedan od najvecih problema da pisac tecno prenese misli u rijeci, jesu barijere. Misli su slobodne kao ptice, a recenice nose okove i cvrsto su vezane za tlo. I onda je tesko misao kao pticu staviti u rijec i okaciti joj kuglu na lancu. E zato moje kolege, pisci uzmu morfij, alkohol, marihuanu….i probaju da sklone barijere: nema veze je li lijepa recenica, je li korektna, je li gramaticki ispravna, je li stilski skladna sa ostatkom teksta… Nema veze, samo – pisi. Neka tece.

A sto je posebno zanimljivo, bilo koja situacija koju opiste i stavite na papir – ako vam radi tehnika – moze biti remek-djelo. Uopste nema veze sta opisujete. Evo, ja sam prije 15 minuta, jeo zvrk pite (ne bureka, pite!) sa sirom. I dok sam jeo, sve mi je bilo jasno: i gdje sam pogrijesio i sta sam osjecao i kako bi bilo dobro ovo staviti na papir…

Ali, nista. Evo sad dok probam da evociram i da se sjetim – ne uspijevam. Sve je blijedo i cini se nevaznim. Kao da bi htio da pisem o zamijeni zimskih guma nekog maja prije 35 godina. A znam da dok sam jeo, sve je bilo tu, ispred mene: ideje, rijeci, kontekst, stil, smisao, poruka. Sta vise djelovalo je jednako vazno kao da bi da pisem o korona infekciji na intenzivnoj njezi za djecu. Dok roditelji stoje priljubljeni uz staklo, sa druge strane. I evo sad probam da se sjetim. Znam, greska je bila sto nisam dovoljno cekao da se ohladi. Kad ste gladni, nema nista gore od toga da vam neko hranu ucini nepristupacnom za jelo. Ili vrela, ili puna rajsnegli ili pala, pa podignuta sa poda puna dlaka ili puna mrava i gusjenica…. Bilo sta od ovoga, ali vi ne mozete da trpate, da stavljate komade u usta i da osjecate sa svih strana, od svakog pojedinacnog receptora ukusa i onoga sa korijena jezika i onoga sa tijela jezika i sa vrha jezika i sa sluzokoze usne duplje, da osjecate i ljuske tijesta koje su dovoljno pecene pa se odvajaju i cjelinu tijesto-sir kombinacije i sir… i sve to zajedno….. Ne! Stavite u usta u onda brze bolje, jezikom gurnete napolje, snazno i ubrzano disuci pokusavajuci da postignete fenimen ventilatora. A glad jaka, vuce jezik, nazad ka zdrijelu, a sluzokoza cvrci od vreline, boli vas, uzivate u zalogaju, a placete od vreline. Pa, nije lose za nekog…. mazohistu. Ali ne moze se svaki dan kad ste gladni biti psihicki poremecen, pa da vam mazohizam, sadizam (prema vlastitoj sluzokozi), definise apetit.

I dalje ne znate o kakvom osjecaju ja ovdje pisem?

Ok. Zamislite, ili se sjetite. Pravite krompir. Znate onaj u „guke“. Znaci cijeli ili polovine, stavite onako sa korom u sporet i pecete. Popijete neki aperitiv i budete – uzasno gladni. Stavite krompir u tanjir ispred vas i krenete…. Kad, tvrd, kao da je sad iz samoposluge. I vi krenete okolo, periferne dijelove koji su malo meksi, jer – gladni ste -, pa kad njih pojedete i shvatite da je sredina beznadezno tvrda, imate dilemu: staviti ponovo u rernu i uzasno patiti od tek zapocetog rijesavanja gladi ili jesti tvrdo, kao da je kamenje. E to! To je taj osjecaj: i kad bi da jedete, a ne mozete i kad bi da pisete, a ne znate.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s