Vjerovao sam u demokratiju, ali vrijeme je nazalost i za znak pitanja.

U demokratiju zaista moze da se vjeruje. Naravno, ako vam se ponude idealni uslovi. Kad kazem idealni uslovi, mislim na drustvo koje je vec najmanje 80 godina bez ratova, na drustvo koje ima najmanje 28 000 americkih dolara brutonacionalnog dohotka po glavi i na drustvo koje ima slobodne medije.

Dugi period mira je neophodan da se drustvo stabilizuje. Drustvo je kao vino u transportu. Flasa mora nakon tandrkanja po makadamu da se stavi u odredjene uslove (svjetlo, temperatura, vlaga) i da miruje. Tesko je ocekivati od balkanskih zemalja demokratiju, ako cemo svakih 40 godina ratovati. Rat izbaci na povrsinu ono najgore sto jedno drustvo ima bez obzira radilo se o porazenoj strani ili pobjednickoj strani. Rat realizuju agresivni ljudi, ljudi koji dozivljavaju svoj zivot kao stanje u kojem nema sta da se izgubi, ali moze da se dobije. Nije bilo tesko Ivi Andricu da primjeti da je rat vrijeme kada se pametni ljudi, ljudi sa sasvim drugacijim sistemom vrijednosti (od ovih ranije pomenutih!), povuku, cute, cekaju i pate. I onda ako je period do sledeceg rata prekrtak, agresivne ne stizemo da sklonimo i drustvo je daleko od stabilnosti.

Nema demokratije bez para. Ako je drustveni proizvod zemlje veliki i ima sta da se podijeli i ljudi osjecaju stabilnost u ekonomskim tokovima, tesko da ce iko misliti na sumu, zasjedu ili cizme. Radije se misli na BMW, kucu u Istri i jedina je dilema Tojota Hiluks ili i dalje BMW? Izlazak na glasanje (prakticiranje demokratije) je uz osjecaj obostranog respekta izmedju nas i drzave.

I konacno, kao treci vazni stub demokratije su mediji. Mediji su prvo i najvaznije, sigurno i stabilno finansirani. Te pare uticu na personalnu politiku kuca, u kojima se okuplja kvalitet. Kvalitetan i slobodan novinar busi i „gdje burgija nece“ i na taj nacin se ljudi od moci i uticaja, drze pod kontrolom. Nezakonita odluka politicara ili putovanje direktora u lov u Spaniju, brzo nadju put do naslovnih stranica medija i onda se sledeci politicar/direktor, dva puta dobro zamisli prije nego sto krene….

Evo, ovako bi ja recimo, trazio da se jedno drustvo organizuje, izgradi, a onda bi ga i ja branio od kriticara, skeptika demokratije i ostalih konzervativaca.

Ali!

Uzmimo da imamo ovako stabilne i napredne uslove u jednom drustvu (ovakvih drustava ima koliko volis na Zapadu!). Vlada demokratija. A koji je proizvod? Proizvod demokratskog procesa je – politicar, dakle drustveni sluzbenik koji ima moc i mandat. Ja sam izbrao njega, slobodno i bez straha, a on donosi odluke prema svom ideoloskom profilu koji harmonizuje sa mojim. Divota. Problem je sto je nemoguce strpati zivot sa svim njegovim detaljima u jedan predizborni ideoloski program. Zivot ima brojna komplikovana pitanja, gdje pred svaku odluku mora da se odradi jednako komplikovana analiza i da se tek onda krene u posao. A moj politicar je…. zavrsio osnovnu skolu, poceo srednju i negdje na polovini napustio skolovanje. Morao je da bi se svojim aktivnostima, predstavio meni, svom glasacu. Kako bi inace znao za njega?? I tako, umjesto da je sjedio u skoli i ucio o antici, hemiji, kvantnoj fizici i istoriji, on je trcao od kancelarije do kancelarije, nisio nekakve papire i probao da pogodi ukus svog sefa. Poslije bi poceo „visiti“ po medijima, televizijskim debatama trenirajuci suplji, politicki zargon. A kad ga ja izaberem, treba donijeti odluku o nuklearnoj elektrani, uvodjenju stubova za struju u garaze i parkinge, o planu i programu gimnazije, o cijeni litre benzina….

Kako ce on to jado???

Nikako!

Potpuno, beznadezno zavisan od svog strucnog tima, ekipe tehnokrata koji mu serviraju rjesenja i odgovore. Ne treba mnogo pameti da se shvati da je sve sto moj politicar produkuje od rijeci (odgovor na pitanje) do nove fabrike, djelo njegovih tehnokrata, a ne njegovo licno. Moj politicar kojega sam ja pazljivo „rukom“ izabrao, proizvodi ili na bazi gotovog rjesenja od tehnokrate ili na bazi sinocne reportaze na TV kada su novinari otkrili neki skandal. Pet minuta kasnije, u istom programu se pojavi politicar da kaze da ce se „to“ rijesiti. Nista on ne moze ni sam, ni prvi. Nista.

Pa ko zapravo vlada? Mi, gradjani ili tehnokrate?

Tehnokrate. Nasa je jedina utjeha da ce ih nas politicar okupljati prema nekom zajednickom ideoloskom principu koji mi dijelimo sa njim. Nazalost, ovo je slaba utjeha. Politicka scena se moze grubo podijeliti na dvije ideologije: liberalizam i elitizam ili socijalizam i solidarnost. Mi na izborima imamo u krvi jednu od ove dvije ideologije, ali to kasnije slabo pomaze kod pitanja zatvaranja skola, izgradnje pruga ili rjesavanja demografskih problema. Tu na scenu stupaju savjetnici, a u sta oni vjeruju, boga pitaj! Jer opet cu vas podsjetiti – sta je znanje? Ono kad neko kaze ja znam, ja ovo tvrdim, jer ja – znam. Sta je znanje? Znanje je jedna mjesavina istine i vjerovanja. I zato, neka nam je bog na pomoci.

Ovo PZ znaci prirodni zakon.

I zaista, da li ste se ikad zapitali, zasto bi prirodni zakon popustio pred Kantom i njegovom fluidnom ideologijom???

Da pojednostavim: Kant je trazio da se svi pokorimo tzv. Visem cilju, kako bi drustvo funkcionisalo harmonicno. Ok, ali „kvaka“ je u tome sto ovo po definiciji znaci da svaki od nas mora da zrtvuje veci ili manji dio vlastitih potreba.

S druge strane, prirodni zakon daje covjeku za pravo da radi samo ono sto mu odgovara, bez obzira na ostale.

Jasno vam je da ovdje postoji trenje i da je sto bi rekli Englezi, scena za sukob, postavljena.

Kad krenem u ovakva razmisljanja ja naravno nemam pred ocima ni Azerbejdzan, ni Srbiju…. Hrvatsku? Mozda, ali ni nju, jer da bi covjek dosao do nekog zakljucka u ovako osjetljivim razmisljanjima, ipak treba imati ciste polazne pozicije.

Zato, Svedska.

Nego prvo da objasnim jedan snazni drustveni pravac koji ce ako ne odluciti ovu dilemu iz naslova, ono ce makar znacajno uticati na ishod. A to je procvat individualistickog drustva. Covjek je oslobodjen jos od vremena prosvjetiteljstva, ali taj period je nista kako je danas. Razvoj tehnologije, ali i razvoj drustvenih odnosa, doveo je do toga da se formalno sve vise odluka i pravila koncentrise na pojedinca. Opet kazem, formalno, ali vizija „covjeka u centru“ je zaista upadljiva. Dovoljno je samo pogledati medije par dana i razumjeti koliko je kupac, korisnik usluga, bolesnik, musterija,… zasticen. Ali to nije sve, kazu u nasim reklamama. Sta vise, ono sto je vaznije jesu bebzrojne izgovorene i neizgovorene poruke koje se salju covjeku na svim stranama. Sve te poruke imaju zajednicki imenitelj. Ti si glavni, uzivaj, uzmi, odmori se, zivi 120 godina. Cijeli sistem iza kojeg stoje naravno proizvodjaci tih produkata, salje istu poruku. Ja i meni.

Zanimljiva situacija! Ono sto nam je jos od Kanta, djeluje: vozimo po pravilima, stanemo u red, pricamo tiho, placamo racune, bacamo sortirano smece….funkcionise i dalje. Faktor vrijeme (dokle?) je nepoznanica. A onda dodje vakcina i podsjeti nas da ni prirodni zakon ne miruje. Neki uskacu u red preko reda, a neki nece uopste da se vakcinisu. I jedni i drugi su protiv Kanta. Drzava predlozi personalni „lokdaun“, ali ljudi izadju, putuju, idu u grupi u prodavnice. Kant jadni grize nokte od nervoze. Znaci prirodni zakon snaznim pritiskom ovih orkestriranih pokusaja da se formalizuje covjek u centru, dobija sve vise i vise na snazi. Pojedinac sam sebe dovodi u dilemu: poslusati zbog viseg cilja i ostati kuci u karantinu, ili otici u teretanu da bi (ja) zivio duze? Pomjeranju ravnoteze ka prirodnom zakonu doprinosi i mijenjanje demografske situacije: u Svedsku je uslo i ulazi sve vise i vise ljudi koje nije briga ni za Kanta ni za vise ciljeve. Jednostavno nemaju ideju o tome. Kako da te brine ugrozenost soping mola na tamnoj strani Mjeseca kad nemas ideju da tamo uopste ima nesto?

A ima jos! Mozda najzlocudnija (ako je pobjeda prirodnog zakona uopste – poraz???) sila koja djeluje na podsvjest ljudi! Mediji koji su slobodni i koji zive od losih vijesti. E oni svako malo uhvate te donedavno cuvene po skromnosti, svedske sluzbenike kako kradu. Mi uplacujemo pare za pomoc africkoj djeci (mislim, gdje ces ljepsi Kant?), a visi sluzbenici humanitarne organizacije prvo za te pare kupe sebi stanove u boljim stokholmskim ulicama, pa onda… sta ostane. O fudbalerima i ostalim sportistima koji su uspjeli da za sebe izvoju bezobrazno velike naknade (vec to!), odose u Monako. Firme osnivaju cerke-firme na Kajmanskim ostrvima da ne plate porez. Privrednici traze pomoc od drzave u vrijeme korona-krize, pa tu pomoc podijele kao dividende.

Ovakvih primjera, zahvaljujuci gladnim i krvozednim novinarima (a slobodnim i bez straha da ce ih pojesti mrak) ima svakodnevno. I „nas“ covjek to cuje. Ne mora ni da prati pazljivo, moze da se brije, ali cuce rijec otudjio, uhvacen, nestao… I onda dodje poruka o lokdaunu… Mislim,….

I tako imate na kraju jadnog Kanta koji je sve vise i vise nejasan, nevidljiv, blijed – kao kad neko u novembru ode i nestane u magli, pa ga jos malo i dalje cujes, ali vise ne vidis i jedan raspomamljeni, vitalni, mladi, jedri, punokrvni, nikad zastarjeli – prirodni zakon. Kant te tjera da se zamislis i da kroz kontenplaciju razumijes prednost i (tek) onda osjetis zadovoljstvo; prirodni zakon ti daje zadovoljstvo direktno, pravo u sva cula. Znate sta je najgore? Kao ono sto je govorio poljski satiricar Lec da nema dna krize, samo je stalno lagano propadanje, tako nema ni totalne pobjede prirodnog zakona (jer bi se drustvo samounistilo), ali ima jedno beskrajno jacanje PZ, na stetu Kanta. I ovo je nazalost jedna pobjednicka formula: vi i dalje koristite prednosti kantove ideologije (pjesaci i dalje prelaze ulicu na pjesackim prelazima) i ujedno uzimate za sebe (odmah poslije prelaza, gas do stotke). Moze da traje jos tri generacije. Vama dosta.

Ja da sam nekim slucajem, citalac, znaci onaj koji prati ovaj blog, a ne pisac, ja bih se najvise zabavljao sa igricom koja se zove: sta sad (do djavola) znaci ovaj naslov??? Serija od tri znaka pitanja je piscev nacin da izrazi frustraciju. Primjetite: u ovom slucaju pisac pokusava da pogodi stepen frustracije, citaoca. A? Zapetljano. E ali posto sam ja pisac, ja ostavljam citaocima da se ili frustriraju oko naslova, ili da ga ignorisu. Ignorisu filozofski, naravno ne da odbace tekst. Znate ono sa djetetom i prljavom vodom?

E kad sam ovako fino objasnio svoj alibi za cudne naslove, red je da i ovaj, kao i svaki do sada, uostalom, naslov – objasnim.

Talibane znate. Odnosno znate da mi pisci koristimo pojam taliban kad hocemo da u pricu uvedemo nekog zadrtog, fanaticnog pristalicu neke ideje.

A Mile, je Mile E. Iako Mile zivi u Svedskoj, kad mu vidite prezime, znate da je nas. Ma sta nas – sigurno je Hercegovac? Ma, Mostarac? Ma mi smo rod? Ne, ne, ne. Nista od toga. U neka doba (starosti) ljudi pocinju da se vracaju korjenovima, da se okupljaju, da se podsjecaju na familiju. Javio bi se Mile vec. A ne javlja se… Znaci nista od srodstva. Mozda nije ni Mostarac? Mozda nije ni Hercegovac? E, ali nas – jeste.

Mile je tehnicki direktor lokalne toplane. Dobar Mile! Snasao se. Nema nista bolje nego biti u Svedskoj, zemlji u kojoj ima aktivnih, agilnih i uspjesnih kapitalista, dok vlast voli da koketira sa komunizmom. Cemu to vodi – sta je rezultat? Rezultat je idealna, dobitnicka formula. „Par“ jakih kapitalista pokrecu tockove ove zemlje, drze ih u pokretu, a vlasti zajedno sa gradjanima koketiraju sa komunizmom, zovu to socijalizmom i otimaju od ove sake jakih privrednika, sve sto se da oteti. Narod je zadovoljan, jer je srecan kad neko jak kao drzava igra ulogu Robin Huda. Kapitalisti, odrasli u ovom miljou (ovo je vrlo vazno, jer ideologiju dobijas sa majcinim mlijekom, a ovo je po definiciji goreopisane situacije, crveno), zadovoljavaju se sa malim (u poredjenju sa svojim americkim kolegama), ali nastavljaju da stvaraju vrijednost i pare. Kupe Bentlija (ili Jaguar) i penthauz u elitnoj ulici u Stokholmu i osjecaju se dobro. Jos se sjecaju kuvanih krompira u slanoj vodi kao glavnog obroka kod stare majke. A vlast, pazite, to su oni isti kao i kod nas samo sa slifom – vlast otima od kapitalista i dijeli. Da, bas kao kod nas: prvo sebi, pa nama. A kako znam da su izslifovani? Eeeee. Ne uzimaju oni direktno gotovinu od sabranog poreza – jok. Oni fino osnuju tzv. opstinska preduzeca koja gazduju cijelim gradom. Sve je njihovo: toplana, najvece parkirne firme, najveci stanodavac. U poslovodnim odborima tih jakih, monopolistickih firmi sjede oni, predstavnici vlasti. I sad vratimo se Miletu. Mile je tehnicki direktor toplane. Nas se uz pomoc Kanta nauci da sortiramo smece (vraticu se ovome!). Mi sve fino razvrstamo: konzerve, bijelo staklo, tamno staklo, plastika, otpaci od hrane, papir, karton, baterije, sijalice i „ostalo“ (navodnici su jer – nema ostalo, nema vise nista). Krupnije smece vozimo subotom na vece otpade i tamo idu kreveti, sporeti, madraci, stolice. A Mile sjedi u kancelariji dok mu kamioni voze sirovinu. On to sve fino spali i uzme sebi neki 10 -15 000 EUR-a plate.

A talibani?

Eee svaka zgrada ima po jednog. To su oni namcori, tabijazusi, mrzovoljni i nezadovoljni jos od pionirskih dana, a da ne govorim sada kao penzioneri, kad imaju ili neki hemoroid, ili bruh ili secer. Ili makar zgaravicu. Oni obilaze Miletove kontejnere i vracaju zbunjenim gradjanima kuverte od papira, jer ono prozorce na kuverti ima plastiku dimenzija 4×6 cm i zato se ili mora sortirati kao plastika ili se prozorce mora odvojiti.

Sta je najveci problem sa talibanima, fanaticima svake vrste? Nedostatak inteligencije kojom bi mogli razumjeti to cime se bave i preduprijediti konflikt. Kad bi fanatik bio profesor filozofskog fakulteta, a nije, da najprije, ne bi bio fanatik. Ali, vaznije, shvatio bi kakav je lopov Mile. Jer Mile spali plastiku i posalje svojim dimnjakom novu kolicinu ugljen dioksida, a sebi i nama opravdava veliku platu, jer nam se bacena kesa ne vrti izmedju nogu kad duva vjetar. Mile tvrdi da on radi veliku stvar za ekologiju: ne vidimo plastiku na podu. Da, mozda, ali ne vidimo je jer ju je Mile poslao gore, u atmosferu. I neka Mileta, neka otima kad moze. Ali talibani?? Sta cemo sa njima? A nista nego ih sacekati: kao automehanicar kad im se pokvari auto, kao doktor kad im prokrvari hemorid,ili kao zubar kad oteknu….

U, onaj odvratni komad metala u obliku slova „u“, pricvrscen za asfalt, predstavlja simbol svih dijelova nase zemlje. Simbol. Usudjujem se reci da je to „u“ zapravo simbol (naj)vaznijeg razloga raspada nase zemlje, puno vaznijeg od svih drugih razloga koje „u“ obicno simbolizuje u nasim glavama. Ili simbolizira, da bi me razumjeli.

A ovamo ga uopste nema?!

U nedostatku pametnijeg zanimanja, pregledavama neke objekte za prodaju iz Dalmacije. Imati nesto u centru je zaista privlacno i sama pomisao na blizinu kako mora i radnji tako i vecernjeg meteza budi uzbdljive asocijacije. Ali sta sa autom? „Sidjem“ Guglovom mapom dolje do adrese i gledam parkirane automobile. Uh, svo maloprijedjasnje uzbudjenje nestane kao rukom odneseno. Prvo vidim „one nase“ automobile, stare u prosjeku 30 godina, parkirane suprotno svim zakonima moderne, civilizovane urbanizacije. I naravno „U“ sprava. Dok je auto parkiran, U lezi na asfaltu. Cim napustite mjesto morate podici U da vam neko ne bi usao na parkirno mjesto. I tako svaki dan, vise puta, dizi, spustaj. Alternativa? Samo frustracija: dodjete da parkirate, „komsija“ ili „susjed“ je bio brzi. A mjesto je vase! Ja, sad to „moje-tvoje“, jedan je od temeljnih kontraverzi poslednje Jugoslavije, sta vise po meni sve ono sto stane iza ove vlasnicke dileme, bio je najvazniji uzrok raspada Zemlje. A sto je posebno tuzno, evo 30-ak godina nakon raspada, ne mozemo bez U?! Ali eto kao i u svemu drugom, u nasoj Regiji za to parce asfalta, na neki nacin, svi zaista znaju da je vase, ali ni to ne pomaze. Ove slicice sa parkiranjem u nasim zemljama variraju prema sadrzaju, ali zajednicko im je vasa enormna frustracija i jedan vrlo specifican izraz lica susjeda koji je napravio incident. Ne zna se sta je gore: bijes koji osjetite kada naidjete na „novi“ problem za svoj parking, osjecaj nemoci ili taj izraz lica susjeda kada ga besomucnim trubljenjem konacno dovedete da se pomjeri. On ce sici obucen kao da je bas krenuo u krevet, rascupan, oznojan (ipak je najcesce vrucina, jer za to malo parkirnih mjesta konkurisu i turisti) i vec sa 30-ak m udaljenosti ce poceti da se izvinjava. Ali taj izraz lica koji je jedna savrsena mjesavina iskrenog zaljenja i izvinjavanja za prouzrokovani incident, ali i poruke da ce vec sutra biti isto, jer „znate dragi susjede/komsija, mi zivimo u dzungli i ovdje vaze primitivna pravila prezivljavanja“. Sto zapravo i jeste tacno. I zato vas taj izraz lica jos vise boli, jer se on zapravo i ne bi trebao uopste izvinjavati…. I sta cete- nabavite to U.

Izadjem na balkon. Ispred parking. Pripada mojoj zgradi. Poluprazan. Cudno! Svi mi koji imamo svoja mjesta u podzemnoj garazi, mogli bli lako parkirati i tu, napolju, nek nam se nadje auto pri ruci. Ili?

I da, za kraj, upravo taj magloviti i nikad definisani pojam vlasnistva, jeste bio glavni razlog raspada Jugoslavije. Energija za rat, mada nasi dragi sugradjani, ili makar 98% njih, to nikada niti su razumjeli, niti su znali artikulisati, tj. objasniti rijecima. Nas covjek osjeca naravno tenzije prouzrokovane ekonomskim raspadom. Osjeca strah, neizvjesnost, agresiju. Ali to je kao kad bi se nasli 26. aprila 1986. pored cernobilskog reaktora: osjecate paniku, neko je pomenuo leukemiju, ali kad vas pitaju o zakonima kvantne fizike koji stoje iza radijacije…. Muk. I nas covjek u panaci ide u Bubanj Potok da se obuce u uniformu rezerviste, ide da mase tenkovima koji su na putu za Vukovar, ide da zalegne iza nekog kamena iznad Cibace da bolje vidi Dubrovnik…. Ej, mozete li da zamislite tu energiju koja vam daje snagu da se pokrenete u ova tri (medju brojnim drugim sirom zemlje od Triglava do Kosova) pravca? Jasno je kolika je to nesigurnost, strah, ali – avaj – usmjereno vjestim manipulisanjem politicara, u potpuno pogresnom pravcu. A trebalo je vec 1950. samo definisati sta je cije! Jasno i bez nejasnoca. Ciji je trotoar? Opstinski. Ko „vlada“ njime? Na demokratskim, zestoko od slobodnih medija nadgledanim izborima, izabrani politicari. Pa ako jedna ekipa cijelo vrijeme zaboravlja na rupe, vi za 4 godine izaberete druge. Ciji je parking ispred stambene zgrade? Vas? Ne. Nije ni zgrada, a ne parking! Vas je samo stan u zgradi, do haustora (cak ne smijete drzati ni otirac za cipele ispred ulaznih vrata, jer je to zajednicki prostor koji se odrzava zajednickim parama i cistaci nece da ih se ometa u radu). Parking je zgradin i pravila na njemu se odredjuju na sastancima uprave zgrade, pravila koja poslije svi slijede (ovo je vec tema Kant). Mi? Eeee, valjalo je nagraditi one koji su na svojim ledjima iznijeli teret revolucije! Detalji ove kradje su svima dobro poznati, ali pomenucu samo „poslednji“ primjer. Gdje se ono ozenio Mate Rimac? U nekoj vili ispod Marjana, koja je odmah poslije rata pripala Titu (oprosticete sto ne znam ko je bio vlasnik – iako se sigurno zna! – do 1945). A ono sto jos vise iritira jeste cinjenica da se Tito (najvjerovatnije) nije sam sjetio te vile: ona mu je pripala mehanizmom koji je danas doveo do savrsenstva srpski ambasador u Americi M. Djuric (pogledajte na JuTjubu njegove trikove) – mehanizmom odvratnog, prostackog poltronstva. Sve ove sitne, fine stvari koje su pocele vec 1945., zapravo su ekvivalenti kvantne fizike komunistickih drustava, mehanizmi koji kad tad moraju dovesti do radijacije, a ti sad vidi kako ti je dok te zrace. I zasto te zrace. Sta se desava???? Sta ce: odes do poznanika, majstora po U….

Ali, sjecanje blijedi…

Evo par mjesta koje nikad necu zaboraviti.

Ne znam zasto, ali najmilije mi je sjetiti se Mostara od semafora ispred Gimnazije, preko Bulevara, pa onda od Jugoplastike, nizbrdo, sirokim, presirokim trotoarom sa ove (desne) strane Mostarskog bataljina, do Borova i trafika te dzamije (Lakisica dzamija*). Ovaj put sam prolazio na velikom odmoru, na putu ka trafikama koje su imale daleko najbolju ponudu strane stampe: Auto Motor und Sport. Novi modeli Maseratija, nasmijani Pol Brajtner sa svojim novim Maseratijem i najnoviji crtezi nekakvog Georga Gedla koji je prema komunistickoj reklamnoj masineriji, bio neki crtac automobila, dizajner, nase gore list, a kao strasno uspjesan u Americi. Ali sta ce, vjerujes svasta. S. B., N., T. i ja voljeli smo da crtamo automobile, a onda su nam strani casopisi, fantasticni, debelih listova papira, bogato ilustrovani – jednom rijecju zavodljivi, bili neophodna inspiracija. Sa druge strane su bili Jagnje (kafana), zlatara u kojoj je radila M. S. (bili smo u istom razredu u osnovnoj skoli, ali njoj je dojadilo….), pa divna – boze ta je prodavnica ljepsa i vaznija za mene od – danas – svih trznih cenatara i molova sirom svijeta! … delikatesna prodavnica hrane. U njoj smo kupovali hranu za odmor: u „cetvrt hljeba“ martadele. Prokletstvo, sto ti je zivot. Danas kad bi mogao da zagrizem u taj „sendvic“, dao bi sve sto trenutno imam u frizideru, a vjerujte mi, vrijedno je sigurno par stotina EUR-a… . Hljeb je bio bijeli i svjez. Vruc. Kad ga se stisne prstima, bude samo 2-3 cm visok. To smo zvakali iduci sad sa druge strane Bataljona nazad prema Gimnaziji. Nismo isli nize od raskrsnice sa Santicevom- nema se vremena.

Drugo parce je od Musale, pa desno u Brace Fejica. Sjecam se, bila je tu odmah desno, iza skole neka makadamska ulica u koju nikad nisam usao. Nego, dalje prema kino-plakatima gdje je na cosku bio frizer Canka, a malo prije njega, slasticarna Kahrimanovic. I njegova cerka (starog Kahrimanovica) je isla samnom u Gimnaziju, a mislim i da je upisala isti faktultet, ali to se vec ne sjecam. Kahrimanovica ce Mostarci uvijek pamtiti po uskliku: „Ma sta ce mi da se kupi raja!“. Ovo je on uzviknuo kad su ga pitali zasto ne instalira muziku u slasticarni… . Tu kod plakata, desno je isao sokak prema Neretvi, (Kljunova) a lijevo prema kaficu Doda i dalje prema Karadjozbegovoj dzamiji, kinu…. Starom Mostu. Ah, tu je danas nekakav hotel Pelegrino kojeg u moje vrijeme nije bilo, ali znam da je danas gazdarici strasno vazno da jos se pojavi visoka ocjena za uslugu. Pa evo, i bez naknade za reklamu, kazem vam: hotel Pelegrino treba da ima ocjenu 5 od 5.

Trece parce grada je moj svakodnevni put od Uglovnice do Gimnazije. Cim se skrene desno, niz Ul. dr S. Mujica prodje se odvajanje za Hatovsku ulicu (u njoj policija, pa vojna bolnica, kazu, ja se toga ne sjecam. Ja znam da je tu odmah na krivini prema Gimnaziji, znaci na suprotnoj strani bila Vojna ambulanta, prva zgrada na pocetku velike ulice koja je vodila ka Carinskom mostu i Autobuskoj stanici..) pa bolnica (Nova, a kasnije Hirurgija) u kojoj su me mucili nakon pada i preloma desne ruke, pa sa lijeve strane buregdzinica Velez, pa hotel Mostar, pa…. Gimnazija. U basti hotela Mostar je pjevao Zeljko Samardjic svoje prve pjesme dok nije posao poznat.

U osnovnu skolu sam isao iz Mahe Djikica. Kad izadjem iz broja 12, desno je 10, a lijevo 14. Ili je bilo obrnuto? Rastu li brojevi prema sjever ili dolaze od sjevera? Preko puta je bio crni izbuseni zid visok nekih 2-2,5 m koji je cinio „ledja“ sjedanja na starom Velezovom stadionu. Rupe na zidu su bile izbusene da se mogao brzo zabiti vrh stopala i onda samo jednim potezom preskociti zid. Vec u to vrijeme kad sam ja mogao preskakati zid (12 godina), tribine su bile zarasle travom i korovom. Ljeti su se tu suncali usteri koje smo mi besomucno unistavali pecaljakama. Na krov zgrade se izlazilo ljeti i gore smo se onako porodicno svi suncali – i mi kao gusteri – lezeci na valovitim plocama od necega, sto je bilo presovano, ali sjecam se u njima su ostajale i male travcice. Trotoar ispred zgrade je bio zasadjen lipama i taj miris lipe osjecam i danas. Ali, valja u skolu. Okrenes desno, pa prvo prodjes dvoriste i klubske prostorije FK Lokomotiva. Necu nikad zaboraviti zvuk kopacki (krampona) po asfaltu kad bi igraci prelazili ulicu da dodju do stadiona. Onda idu dugacke stambene zgrade sa obje strane, pa sa lijeve Alijina samoposluga, pa dalje Gradjevinska skola, pa pocetak Avenije. Lijevo bi se islo gore na Novi Velezov stadion, ali mora pravi, prema Desetoj osnovnoj. U prvo vrijeme su sa lijeve strane sve do skole bili vocnjaci, a preko puta skole su bile prodavnice. Knjizara ciji miris pamtim i danas, a boga mi i gospodju Josku koja je u ocnoj ambulanti pomagala doktorici Kadijevic. Hljeba u Mahe Djikica nije falilo: jal te volja do Dzehve na jugoistok, prema Rondou ili kod Alije na sjever, prema Rudniku. Iza zgrade je bilo dvoriste, omedjeno trotoarom sa asfaltom i limenim garazama. Nasa je bila treca od Lokomoivinih prostorija. Djurdjevic, Jurjevic, pa mi. Dvoriste je bilo elipticnog oblika, pokriveno pijeskom. Tu se igralo lopte od jutra do mraka. Hajde mi, djecaci, nama i nekako pase da pikamo loptu, ali S. D. je bila djevojka, par godina starija od nas i niko joj nista nije mogao kad bi krenula loptom u napad. Iza garaza je bila koscela, pa neko cudo od zbunja i draca, a sa bokova dvije uzasne zgrade. U jednoj su zivjeli cuveni Kovacevici Garo i Nedjo, a suprotnoj manje cuveni, zapravo skroz nepoznati J. Ed. Isao samnom u osnovnu skolu. A dalje naprijed prve zgrade Rudarske kolonije, pa – mozete zamisliti! Potok. Ej, potok u sred naseg malog svijeta. Potok zarastao takodje gustim biljem, pravi raj za nas djecu. Niz njega smo pustali „brodove“, zapravo manje ili vise napredne komade drveta, letvice. Oni ambiciozniji bi nabili i neki jarbol, ali to je bila rijetkost. A brodic kad jednom bude spusten u vodu, nikad se vise ne bi pojavljivao nazad. Ode ka Balinovcu…. Pored Dzehve, pa uz kajsije….

• Priznajem, uvijek sam bio ljubomoran na ljude cija prezimena su bili ujedno i imena toponima u gradovima u kojima sam ja – ah, sta drugo reci, nego – gostovao. Ja sam isao u Gimnaziju sa Lakisicem. On je ucio francuski, pa se nismo nesto sretali. Zavrsili smo isti fakultet, ali on nije uspio da… zivi… nesto… posebno… dugo. Umro je, nedavno…. Mozda je i sahranjen u svojoj (!!) dzamiji? Respekt!

U tekstu Nije lako pomenuo sam doktora Arslanagica, pardon – Osmanagica koji bi i u ovom tekstu mogao bez problema odigrati glavnu ulogu. Model. Sta vise mogao bi i ovdje da se koristi isti naslov?! Jer, nije lako razdvojiti sta je sta. Sta je nastalo u slijepom misu, a sta u laboratoriji…? Pogadjate, rijec je o teorijama zavjere.

Dnevno nas zasipaju novim skandalima, katastrofama, a onda i „objasnjenjima“ da su ove rezirane, smisljene u necijoj bolesnoj glavi i poslate nama da nas desetkuju. Sa druge strane, mada opet sa TV ekrana, stizu novi filmovi i serije koji na „umjetnicki“ nacin obradjuju iste te katastrofe gdje uvijek ima neki organziator kojeg tek na kraju film glavni junak eliminise. Ali za nas je vec kasno! Mi smo dobili cip (ovdje zaista ima cip, a ne kod mucenog raspustenika Bilija) u nasu podsvjest, instrument kojim tumacimo stvarnost oko nas – naravno, prema matrici filma i serije. Ima neko ko to organizuje. Nedostaje samo agent Dzek Bauer, Itan Hant ili sad vec po malo romanticni Dzems Bond. I nema ovdje nista cudno! Sto bi vrijeme provedeno u skoli bilo intenzivnije za nase formiranje od vremena koje provodimo uz ekran? Sto bi nastavnik srednje skole bio vazniji u nasem formiranju od Tom Kruza? Bojana Mavar, profesor matematike u Staroj gimnaziji u Mostaru protiv Toma Kruza. Siguran sam – makar kad gledam oko sebe, danasnju omladinu – da ja danas imam jedan nostalgicni, romantizirani odnos prema svojoj proslosti gdje sam ja kao volio svaki minut proveden na casu matematike kod Mavarke. Jeste, takav mi je osjecaj, ali – ne vjerujem. Gledam djecu: biraju iz knjige koja je literatura za ispit, sta ce citati, a sta ce preskociti, jer je dosadno i „ne treba“. A serija? „24“? Poslije svakog zavrsetka prethodne epizode, iscekujem sa nestrpljenjem sta ce biti u sledecoj. Ne vjerujem da sam tako iscekivao integrale, nakon trigonometrije….

I zato Mavarka nema sanse protiv agenta Bauera. Sve dok nas zivot nosi iz dogadjaja u dogadja iz razocarenja u radost iz planiranog u neplanirano, mi cemo tumaciti svijet oko sebe na nacin kako nam to servira Dzek Bauer. Tek kad malo zastanemo, uhvatimo malo vremena za promisao i zagledanost, pocinju da se razabiru detalji i njihovo procesuiranje se seli na visi nivo nase kognitivne moci, gdje vise nema ni Toma Kruza ni Bauera; tu su samo nastavnici i profesori Gimnazije. Ali zivot je bas kao na filmu kada vam reziser pokazuje neku borbu, pa se slijed brzih radnji kombinuje sa usporenim pokretima gdje za trenutak stane cijela scena i pretvori se u sliku (ja, najcesce neka pljuvacka krene iz usta pogodjenog). U tim trenucima kada sve stane – opet smo u realnosti! – vi jedino imate sansu da potrazite neke mocnije instrumente razumijevanja i vidite stvari jasnije, ali vec u sledecem trenutku, krene opet sve vrtoglavo kao na toboganu iz Luna parka. Pred ocima se munjevito nizu slike, povrsnost je neminovna i onda slijede samo crno-bijeli zakljucci. Razumijevanje stvarnosti po obrascu TV serije. Mavarka se povlaci u mrak podsvijesti, a Tom stupa naprijed. Objasnjenja postaju jednostavna, a prostor za sumnju tanjusan kao boja u laku vaseg cetvorotockasa: ma pogled, oguli se.

I onda slijedi nasa „analiza“ vaznih svjetskih dogadjaja. Rat u Jugoslaviji. Zavjera Njemacke i Vatikana. Njemci hoce na topla mora, a nasi lokalni gospodari ratova, prvo se dogovore, uz ja’njetinu, pa krenu u rat. Korona virus? Izasao iz kineske laboratorije (sjecate se da je i Rade Serbedzija stradao od virusa, iako je bio prijatelj agenta Hanta). Prvo Kinezi ne daju da se pridje. Boze! Jasno kao dan: nesto kriju. Pa kad puste komisiju i ova izadje sa negativnim rezultatom, odmah se nadje neki Norvezanin, clan komisije koji je dugo dobijao pare iz laboratorije. Placen. Rezultat, lazan. A nove mutacije?

O cemu se radi?

Vi ovdje imate tri momenta. Katastrofu, njen razvoj i trajanje i nas, posmatrace ili zrtve. Nas sam dovoljno opisao: jadni, povrsni siromasni valjanim instrumentima. Tumacimo stvarnost instrumentima na kojima pise Made in PRC umjesto Made in Germany. Ne valja nista. Lomi se.

Dogadjaja takodje ne fali. Ali ono sto moramo razumjeti jeste da oni nastaju iz napetosti koje stvara ili prirodni zakon ili drustvo (drustva). Tako je kineska kultura, siromastvo i cudan ukus, natjerala te mucene ljude u Vuhanu da jedu nedovoljno kuvanog misa. I naletis na – virus. Normalno. A kod nas, Tito i njegovi eksperimenti u privredi, zakonodavstvu, skoli, objasnjavanju proslosti – sve to je dovelo do uzasnih napetosti u drustvu iz kojih je lako mogao nastupiti rat. I nastupio je. Evo vam i danas slicne situacije u Bosni i Hercegovini. Opet krecu neke price o sukobima i opet rastu tenzije do pucanja (bukvalno), ali sreca je da je narod toliko osiromasio i obezvoljio da nema dovoljno kriticne mase za rat. I konacno, najvaznija dimenzija: trajanje. Proces. Nesto pukne. Bez plana, bez nekih sakrivenih ljudi koji su planirali. Pukne. I onda krene vrijeme. Vecina se mrcvari, strada, bjezi, ali jedan mali dio, onih najagresivnijih, onih sto se biju po ulicama i u miru, onih sto budu kaskaderi, onih sto vole rizik, onih sto nemaju nesto veli skole…. Oni zastanu i shvate: „U je…, ovdje se moze zaraditi!“ I tada, tek tada se javi ideja, plan i krene organizacija. Sadrzaj plana zavisi od konkretne – katastrofe. Ili ce poceti sverc oruzja preko Drine ili ce neko u laboratoriji napraviti mutirani virus. Da, znam, sad i ja zvucim kao pobornik zavjera, ali znam definitivno da se sa ovim virusom (korona) moze manipulisati kako volis. Mozes mu napraviti da se brze siri, da bude otporan na sapun, da bude smrtonosniji, da… Pa kad je onaj napravio cijelu ovcu od gomile genetskog materijala, ta nece virus???!!! I sad krece interes. Lako je zamisliti da se trojica Kineza sastanu i prodiskutuju kako im (kineskoj ekonomiji) ide sjajno bas zbog virusa i pandemije i da probaju da u laboratoriji naprave neki mutant koji ce tek nesto malo nadjacati vakcinu. Ne skroz, samo malo. Neko mora da prezivi i da kupuje njihove maske….

Nije lako odvojiti, zapravo – izdvojiti samo jednu dimenziju covjeka, a sve ostalo zapostaviti. Iako je to zapravo jedini nacin da nekoga (i dalje) volimo, cak idealizujemo, pravimo idolom, sto nam je kroz zivot potrebno.

Gledam Novaka kako se sece po bosanskim planinama, blizu Visokog i – sad vec cuvenih – Piramida. Novak meni kao Srbinu u inostranstvu, jako puno znaci. Lako je Njemcu: gdje god okrene glavu vidi neku njemacku velicinu, kojom moze biti ponosan i koja ga cini sigurnijim na njegovim njemackim nogama, a na stranom tlu. Pogleda lijevo, vidi BMW, desno rentgen aparat, gore, Senhejzer zvucnici, a kroz njih izlazi – Brams. A ja? Mladic, Karadzic, Srebrenica, nekada davno snazan sut Sinise Mihajlovica (a i on je bolestan) i danas – Novak. Novak nije vazan samo nama emigrantima, on je vazan i svim gradjanima Srbije, jer makar onaj dio koji vidi da je danasnja Srbija u dubokoj krizi, mora da ima nesto, neki oslonac, nesto sto potvrdjuje da cak i Srbija, ovakva kakva je, moze da stvori nesto vrijedno, nesto cime cemo se ponositi.

I onda dodje ovaj kratki video zapis iz Visokog. Familija Djokovic stize u velikom Mercedesu (eto!), parkira i pozdravi se sa domacinima, familijom Osmanagic. Razumio bi da je „doktor Arslanagic“.

Semir Osmanagic. Doktor. Hvala bogu da nije doktor medicine, ljekar, vec je doktor necega iz oblasti drustvenih nauka, sa doktorskom diplomom iz Sarajeva. Neka, lakse se dise: ipak nije sa diplomom iz Bostona, iako zivi u Americi. U sledecem kadru, vidimo Novaka kako toplo, dirljivo grli Semira dok koracaju prema Piramidama. Dovde nema nista cudno. Svi imaju pravo da vole neki dio Planete, da tu traze inspiraciju i duhovnu snagu, imaju prijatelje, da se druze i pokazuju toplinu. Problem nastane kada angazujes malo vremena da poslusas doktora na njegovom JuTjub kanalu (citati njegove knjige, ipak bi bila prevelika zrtva). Doktor je kolosalno glup covjek. To je strasno koliko je on glup. Kakve gluposti on moze da izgovori u svojim tugaljivim, pateticnim zapisima. Mnogo bi mu – u mojim ocima – pomoglo da i dalje zivi tu negdje oko Zenice gdje je rodjen, pa eto – ima neku svoju pamet, zivotno iskustvo, shvatanja… Ali, ne. On zivi u Americi?! Za mene, prema donekle pojednostavljenim kriterijima, ako covjek zivi u Americi, sto znaci da ima neogranicene mogucnosti da se informise, a prica gluposti – moze biti samo i iskljucivo – glup.

I sad cijela ova idila sa Novakom dobija novu, za mene neprijatnu dimenziju. Ne bih nesto previse da sudim, ali jedno je sigurno: lijepa su to vremena bila, prelijepa, idealna, kad nismo nista znali o nasim idolima i kada smo voljeli Rodzera Votersa zbog muzike Punk Flojda, a pojma nismo imali sta radi kad ne svira. Sta vise, pocetkom 70-ih smo tek malo po prvi put, uspjevali da vidimo kako izgledaju, a tek zahvljujuci Sasi Zalepuginu (eto sad zahvaljujuci??!) i da ih malo vidimo u pokretima. Ili zamislite kako bi danas slusali „Elviru Madigan“ (Mocart) da smo imali prilike da se dnevno hranimo tracevima iz njegovog privatnog zivota.

I kako se danas zastititi od mora idiotskih informacija o privatnom zivotu nasih junaka? Kako sacuvati onu zraku, kristalno cistu izolovanu dimenziju koja junaka cini junakom, zbog koje ga volimo i pratimo, ali koja se stalno zasipa i prlja novim i novim informacijama iz privatnog zivota. Moze li to uopste? I je li to korektna zelja? Je li okej zanemariti „prljavstine“ kako bi jedan od dva junaka ostao veci, iako onaj drugi, mozda nema iste te prljavstine? Moze li sportista ili umjetnik ili naucnik, ostati na tom idealizovanom nivou u nasim srcima, ako u njehovom privatnom zivotu ima nesto prljavo? Ili ako je njihova ideologija konzervativna, zastarjela i opasna? Mocart u jednoj sceni u filmu Amadeus kaze da su rijeci koje on izgovara prljave i vulgarne, ali da muzika nije. Ja, dobro, lako bi mi za rijeci, one mogu biti i simpaticne, ali djela? U vasoj glavi se Mocart i Subert bore za polozaj idola, ali kad cujete da je jedan radio ovo ili ono, moralno zabranjeno, a drugi nije – treba li nivo njihove muzike da bude redukovan time?

Mislim da je kasno. Vrijeme kada smo mogli uzivati u pojmu Rodzer Voters bez natruha bilo kakvih drugih informacija, je proslo. Moramo zivjeti sa kosmarnim vrtlogom informacija u kojima se cas vidi, cas ne vidi ono sto je vrijedno. Moramo se navici i priznati da ce dominirati fragmentiranost i posebno – povrsnost u svim nasim buducim odnosima sa okolinom. Nesto kao „rjesavanje“ skandala u Srbiji: prethodni skandal je „rijesen“ tako sto je dosao novi i potisnuo prethodnog u zaborav.

A sto se tice vjecnog sukoba Germana i Slavena, citam da smo danas osvojili malu, ali vaznu pobjedu: Djokovic je dobio na Fruskoj Gori novog komsiju: Borisa Bekera.

Dzaba, kako sad izgleda – ode Ibro…

Ibro B. je (bio) cijenjeni ginekolog porijeklom iz istocne Hercegovine sa stalnom adresom na jugu Norveske. Vjerovatno sad penzioner, zato- bio.

Nema veze. Njegovi stavovi, stavovi Hercegovca, nikad nece otici u penziju.

Ibro je kao Hercegovac dosao u Norvesku. Joj, kuku, mogu misliti kakav je to kulturni sok i udar bio (cim dodjete u razvijeniju civilizaciju, prvo sto vas nauce jeste da cete biti u sred „kulturnog udara“, sto znaci da ce se vas sistem vrijednosti koji ste nazalost donijeli sa sobom, neminovno sudariti sa domacinovim). Sok je i kad se internista iz Hercegovine (ja) nadje u Skandinaviji, a nece hirurg!!? Ali Ibro nije bio samo hirurg: bio je i pametan. On je svoju – neminovnu – frustraciju iz susreta sa ovim ovdje, artikulisao sa anegdotama. I zato je Ibro pametan: em je izvrgnuo ruglu ovdasnju kulturu (nemojte misliti na nosnje, kola i folklor – opet kultura= sistem vrijendosti. Primjer, da bi me razumjeli: nasa „kultura“ kaze da djeca mogu da govore u drustvu odraslih samo kad kokoske pisaju – znaci nikad. U ovdasnjoj kulturi, djeca u 12. godini imaju pravo da traze da se roditelji ne obavjestavaju o njihovim problemima. Primjecujete razliku? E to je ta kulturna razlika)…. e, dakle… em se rasteretio, tako da ne mora da upada u zamku „prejake rijeci“ upucene domacinu. Dakle, Ibro je bio pametan covjek i rjesavao se frustracije prepricavajuci anegdote. Jedna anegdota kaze… : Dolazi koleginica (doktorica) svaki dan na sastanak 5-10 minuta kasnije. Svaki put ima neko objasnjenje. E sad idu dvije kulture. Kod nas bi joj sef rekao glasno i pred svima da ide u p.m. i da vise i ne mora da dolazi. U Skandinaviji ce joj se svaki put osmjehnuti, ali ce svaki put napraviti neki novi plan, dogovor – bez nje. I onda poslije tri-cetiri korekcije plana i seme, odjednom vidi i sama doktorica, da je ona zapravo – bez zadatka. Bez obaveze. Bez posla. Ukratko, optustena.

Eeee, dovde je dobro. Ali dalje? Uh, izgubih i misao i – Ibra.

Ne znam za Ibra – ipak je on bio hirurg, ali ja razumijem da je lako postati – mistik. Mora da mi je to doslo od cestih izleta na Bunu i posebno – vrelo Bune u Blagaju. Tamo je kao sto je poznato cuvena tekija, kuca dervisa. A dervisi kao najobrazovaniji sloj kod muslimana, morali su, skoro pa po definiciji, biti mistici. Citas, citas, razmisljas…, pa opet razmisljas, pa razumijes da mnogo toga ostaje neuhvatljivo i daleko. E tu, tu se klizne u misticizam. Ljudi, kojima je sve jasno – ne mogu biti mistici.

Mozda nekom drugom prilikom o porijeklu rijeci? Sada samo kratko: stari vjerski kult seljaka iz Grcke (Eleuzijanske Misterije), ritual koji se odrzavao jednom godisnje, a ciji je sadrzaj bio cuvan u tajnosti. Poslije su shvatili da se mozak moze pripremiti za misterije i brzim putem (da se izbjegne mnogo citanja), intoksikacijom (Dionizije, bahanalije, vino) ili ritmicnim beskrajnim pokretima (dervisi, ples). Ali za vino je rano, a malo kome je do plesa, zato – citanje.

Kant (opet???!) je kao i mnogi drugi uceni ljudi iz vremena kada je nauka cinila dramaticne korake, bio impresioniran determinizmom (uzrok-posljedica), ali je i „istog dana“ shvatio da sa determinizmom, nestaje sloboda volje, znaci fundamentalni princip covjekove egzistencije. I kako nije mogao da odbaci ni jedno ni drugo, a nije znao kako da ih pomiri, rijesio je da pitanje slobode volje gurne u domen pojava koje se ne mogu razumjeti. Stopedeset godina kasnije ce doci rjesenje: kvantna fizika. Naravno ni njoj nije bilo lako! Ubrzo su ljudi posumnjali da ce nas kvantna fizika gurnuti u svijet iskljucive slucajnosti (Hjum je smatrao da je covjekova istorija samo slijed haosa i nereda). Slobodnoj volji svejedno: ili determinizam ili slucaj, ne valja ni jedno ni drugo: nema covjeka ni njegove odluke. Nemir unutar krugova kvantnih mehanicara je trajao kratko. Zahvaljujuci eksperimentima, zastitili su svoju teoriju od „haosa i nereda“ i sta vise pokazali (dokazali?, povjerovali?) da bez slobodne volje, nema kvantne fizike! Jedan od tih eksperimenata sam ranije pominjao, ali vrijedno je podsjetiti. Rijec je o fenomenu „razdvojene upletenosti“ (Nonlocal entanglement). Dva eksperimentatora razdvojena fizicki tako daleko da ne postoji mogucnost da se informacija izmedju njih razmijeni brzinom svjetlosti, rade svoje eksperimente gdje su rezultati slucajni (kao bacanje novcica pred pocetak teniskog meca). Kada se pogledaju njihovi rezultati, pokaze se jasna korelacija. Naucnici iz ovoga zakljucuju da se na kvantnu slucajnost vrsi jasan uticaj koji dolazi iz nematerijalnog svijeta i evo ga, vidite odmah, prvi puteljak koji vodi ka misteriji…..

Drugi eksperiment je tzv. Prazni talas. Tu eksperimentator salje cesticu koja je po definiciji (klasicna mehanika) nabijena energijom, prema resetki koja preusmjerava kretanje. Prema eksperimentu, nakon resetke, cestica izlazi jednim od dva otvora noseci svoju energiju, dok se na drugom otvoru pojavljuje prazan talas (bez energije). Eeee, ali sta je „otvor“? Detektor. Oko eksperimentatora za pojave koje su nevidljive golim okom. A kako ce detektor da „klikne“? Prvo je Ajnstajn nazvao ovaj „negativni“ rezultat duh (ghost) talas, a ubrzo ce i Hju Evert sa svojom teorijom paralelnih svijetova koja kaze da se u jednom svijetu cestica pojavljuje na otvoru A, a prazni talas na B, a u drugom svijetu – obrnuto. Shvatate da nije mnogo proslo dok se nije pojavio i sledeci naucnik sa teorijom paralelnih zivota. I to je zapravo naraslo do teorije da zivota i svijetova ima zapravo onoliko koliko i mogucih ishoda. Sigurno vam sad padaju na pamet i brojni filmovi koji su odavno snimljeni sa ovom idejom kao platformom….

I ovako, kad neko uradi nesto (u konkretnom slucaju, napise), a ispadne ….bez veze, jos jedan filozof iz Istocne Hercegovine, Mugdim S. Mugdim nije bio kvantni mehanicar, ne on je bio moj auto-mehanicar. On bi kad vidi stetu, samo slegnuo ramenima i rekao: „A sta ces – imao si vremena“.

U nasoj bi zemlji odmah neko reagovao, nije bogami on vise mali – ima i on koju (misli se na godine).

Pogadjate, rijec je o Kiferu Saterlandu.

Moc glumca. Ili moze se cak reci, moc (njegove) face. Zaista je tuzno cime se danasnji moderni TV konzument zadovoljava: da vidi lice nekoga koga voli. Voli? Pa onda nema nista ni cudno, ni negativno sa ovim “ moderni konzument“: svako ima snaznu potrebu da vidi onoga koga voli. Ipak, malo sam zbunjen: Kifer bi zelio da bude zapamcen kao umjetnik, a ne voljen. Biti umjetnik je ipak malo visi nivo nego biti objekt ljubavi. Objekt (necije) ljubavi bude vecina nas, prije ili kasnije, od nekoga ili od mnogih. Ali umjetnik! Kifer bi naravno najvise da ga volimo kao umjetnika….

Nego, razmisljam glasno, pa mozda se usput razjasni.

Uzmimo kao primjer seriju 24. Serija je imala 8 sezona. Kifer je glumio u svakoj epizodi – 196 komada. Odmah poslije 2. epizode, prve sezone pojavilo se njegovo ime i kao producent, sto znaci da bi ga definitivno mogli voljeti i kao pametnog: odmah je shvatio da ima proizvod koji dobija. Ali nije rijec o parama.

Seriju sigurno svi poznaju. Njena konstrukcija je toliko vulgarna i banalna, da to skoro vrijedja. Imate samo dva lika u cijeloj seriji koji su sigurno na pravom putu i sa snaznim moralnim kompasom: predsjednik SAD i nas Kifer (glumi agenta u antiteroristickoj sluzbi). Svi ostali su u najmanju ruku, nesigurni i pisci scenarija imaju odrijesene ruke da ih prenose iz grupe moralnih gromada u grupu moralnih bijednika, bez najave ili najmanjeg signala. I to i jeste jedan od stubova serije: nikada ne znate ko je izdajnik. Najveci dio „volumena“ prosjecne epizode cine ingredijencije klasicne sapunske opere: ljudi hodaju tamo – vamo kroz prostoriju, dvoje se sretnu, nesto promljaju, gledajuci tamo nekog treceg o kojem tracaju – ili taj treci gleda njih i krisom telefonira. Ova slika na primjer, pokriva 80% vremena serije. Cime nas vezu? Vezu nas vjesto uradjenim krajevima svake pojedinacne epizode. Svaki nagli i neocekivani zaokret u prici, ostavlja se za kraj epizode. Vi pogledate na sat, vidite kasno je, vec znate da ce sutra ujutro biti uzasno tesko ustati, da ce vas oci peci na rubovima kapaka, ali ipak, odlucite se za jos samo jednu epizodu. Jos samo 42 minuta. A i ovo je zaista jedan neobican fenomen! Mada ga je Ajnstajn objasnio: ja recimo idemo na plivanje i u vodi provedem oko 50 minuta, neprekidno mlateci rukama i nogama. Ok, razlika je u odnosu na lezanje na kaucu. Ali tih tamo 50 minuta, prolaze kao da su sati. Recimo zadnjih 5 minuta je definitivno kao 25…. A gledajuci jednu epizodu od 42 minuta? Ona prodje, siguran sam za 12 ili najvise 15 minuta. I zaboravite Ajnstajna i njegovu teoriju relativnosti. Ovo je jedina istina. Jer svi imao svuju istinu, a moja istina je moj dozivljaj. A moj dozivljaj je da nesto sto za vas traje 42 minuta, traje samo 15. I nema dalje diskusije.

Ili mi zapravo volimo da budemo prevareni kroz televizor? Cijeli zivot (van TV vremena) smo na oprezu, tumacimo tudje rijeci, pokrete, poteze, dogadjaje, informacije iz medija… stalno moramo da tumacimo i odredjujemo se: istina ili ne. TV nam pruza mogucnost da se bez rizika opustimo i dozvolimo da nas lazu. Jer laz je obicno prijatna – rijetko ko laze sa necim neprijatnim. Mada. Jer kako drugacije objasniti – nego da sebi dozvoljavamo da nas lazu – kada je nas Kifer u prvoj sezoni spasio predsjednika SAD od sigurne smrti, u drugoj Los Andjeles od atomske bombe i cijeli svijet od treceg svjetskog rata, a u trecoj sezoni od smrtonosnog virusa, da svaka sledeca sezona pocinje sa homogenim nepovjerenjem cijele ekipe prema svemu onome sto Kifer radi??? Kifer krene u prvi potez – nepovjerenje, u drugi – gone ga zbog izdaje?! Ej, Kifer. Uradio je dovoljno za 4 nacionalne penzije, a oni ga gone.

E tu sad dolazimo do Kiferove face. Djelovi serije u kojima se Kifer ne pojavljuje, znaci sve scene bez njega su uzasno teske za gledati. Patnja. Hvatao sam sebe kako iako sam u sobi, glasno vicem i negodujem: „A posalji je vise na Aljasku!“ (ovo ja savjetujem predsjednika SAD kako da se rijesi zene iz prve dvije sezone). Ali kad se on pojavi, svi prestaju da disu. Svi mu vjerujemo i navijamo za njega. Kad on kaslje i nas gusi.

Ali nije opet ni samo faca!

Sta je crvena linija njegovog djelanja? Obilazenje procedure i izbjegavanje pravila. I to je zapravo onaj drugi stub koji nas drzi prikovanim za ekran. Svi smo umorni od pridrzavanja uz pravila. Postovanje dogovrenog. Jer isuvise je rijetko da pravila sami definisemo – u najvecem broju slucajeva moramo se pridrzavati pravila koje niti smo sami smislili, niti smo za njih glasali. Sjecate se Kanta: covjek je slobodan, jer radi po svojoj volji ono sto mora da se uradi. E od toga „sto mora“ smo umorni. I onda dodje Kifer koji takodje mora da uradi ono sto je neko drugi definisao. I upada u nemoguce situacije: prekrsiti pravilo i napraviti veliko herojsko djelo (mada, moze da se ne uspije, ili strada) ili pratiti protokol (sto kazu u seriji) i onda izgubiti u tom ratu? On se zamisli, cvrsto stisnutih usana, napravi karakteristicni trzaj glavom na dolje i nesto u stranu, ponovo podigne glavu i donese odluku. E tu, dok je glava putovala dolje i lijevo, on je konsultovao svoj moralni kompas. Ovaj mu je brzo izracunao sta je veca moralna korist i to je njegova instrukcija za donosenje odluke.

Sve americke serije su fokusirane (opterecene?) ovim moralnim dilemama. Ocito je da covjek ne da nije nasao rjesenje za uspjesno funkcionisanje drustva, nego je svjetlosnim godinama daleko od toga. No kako se na putu do tog cilja mora zivjeti, sistem vrijednosti koje popularno zovemo moral, pokazuje nam put koji je najsigurniji. Najsigurniji? Ja, najsigurniji od drutvene osude, a sad – hoce li rezultat biti dobar, to drustvo ne interesuje. Drustvo postaje agresivno ne kad nesto ispadne naopako, ne, nego kad pojedinac napusti pravilo. Tada se svi osjete nesigurnim. U medicini, veca je greska uraditi pravilno, a ne dokumentovati, nego uraditi pogresno, a uredno dokumentovati. Jer dokument je instrument drustva kojim ono mjeri stepen postovanja pravila. Sve ostalo je mracno i drustvo se osjeca nesigurnim. A Donaldov mali je stalno u mraku. Seriju i ne mozete pratiti bez zamracenih prozora, ako je vani sunce. A vani je sunce sve vise i vise, jer noc vise nije dovoljna da zadovoljite potrebu za gledanjem: sve vise i vise ulazite u dan.

Znam, nista ne razumijete. Posebno ako vam je prva asocijacija na Katrin, onu oluju sto je pomela Nju Orlijens prije… boze kad bi ono? Ma, najmanje 6 godina?

Ne, nema veze sa olujom, ni sa Nju Orlijensom, ali ima veze sa jednom ovdasnjom (svedskom) novinarkom, analiticarem, drustvenim polemicarem… E ta je Katrin napisala jednu knjigu, objavljenu u Svedskoj, na svedskom jeziku, sto joj sve zajedno bitno umanjuje uticaj i penetraciju. Uporedite sa onim malim madjionicarem, Hari Poterom! Knjige o njemu su dosle do miliona, ako ne i milijardi ljudi, ako uzmemo u obzir filmove. I? Sta smo dobili time? Nista. Malo zabave i nesto asocijacija u ulicnom zargonu, jer boze moj, podrazumijeva se da znas svaki detalj te serije knjiga. Pa kad neko kaze Onaj-Cije-Ime-Se-Ne-Pominje, ocekuje se da ce svi znati o kome je rijec. Zali boze tolike kolektivne intelektualne energije, koja je mogla biti upotrebljena na mnogo produktivniji i korisniji nacin! E zato ja probam da malo izravnam ovu nepravdu…

Odmah da napomenem, cisto da bi zagovornici postojanja slobodne volje, mogli da se orjentisu. Katrin je tipicni svedski feminista. To znaci da ona -ako smijem reci – nije za ravnopravnost polova, ona je za dominaciju zenskog pola. Ali, razumijem, ovo su subjektivne stvari: kako ko osjeca, kako je ko nastrojen, pripremljen, nabijen. Radi se o (ovdje u Svedskoj sigurno, ali i u ostalom dijelu Planete, sve vise i vise) vrlo osjetljivom pitanju, pitanju ciji odgovori i stavovi izazivaju buru reakcija, jer mnogo raznih interesa je u pitanju. Razumijete i sami, lako je razgovarati o slobodi kretanja bijelog mevjeda na Svalbadu…. sve dok ne zivite tamo. Lako je braniti vukove sve dok bas vi nemate stado jaganjaca koje je sinoc desetkovano. Kakve veze ima sad slobodna volja???? Ima. Katrin je – Katrin. Ona je takva kakvu je Bog (genetika i sredina) stvorio i – ne moze drugacije (ni da misli, ni da pise). Ona ima kao i svi mi, svoju zivotnu pricu. Izgleda kako izgleda, dopadala se ljudima. Ili nije? Udala se? Kada, zasto, za koga….? Sve su to vazni elementi za tumacenje „slobodne volje“ makar kad se radi o relacijama unutar polova. Nije rijec o tome da li voziti preko dozoljene granice ili slijediti propise….

Nego ja vam predlazem jednu njenu knjigu koju – pazite! – ne morate ni citati! Pa kud ces ljepsi prijedlog? Em ispadnes onako intelektualan, nacitan, a zapravo prodjes lako i bezbolno: ne moras citati. Polako… sad ce.

E nasa vam je Katrin napisala knjigu inteligentnog naslova: Ko je spremao rucak Adamu Smitu?. I opet: ne mogu da se nacudim da ova knjiga, zapravo, njen inteligentni naslov, nije nasao put do vise (miliona?) citalaca?! Stvarno ne razumijem. Pa cijeli ekonomski sistem zapadne Evrope lezi na ovoj platformi koju Katrin ljulja iz temelja. Zamislite da je neko objavio knjigu u kojoj tvrdi da postoje matematicki dokazi da zapravo nema para za podrsku ekonomijama zapadnoevropskih zemalja pogodjenih kovidom. Da nas politicari lazu, da se samo bezocno zaduzuju, racunajuci na kratak mandat, znaci sve bukvalno po onoj cuvenoj Luja 15:og – poslije mene potop. Mi idemo u penziju, i to dobru, a vama ostaju dugovi. Ta bi knjiga izazvala tviter – koordinirane proteste po svjetskim metropolama, auta bi gorjela, prozori izloga bi isli u parmaparcad… A Katrin napisa knjigu koja je cijela sazeta u naslovu, pa je ne morate ni citati? Skoro kao tipicna tviter-poruka! Poziv za rusenje sistema. I nista???

Podsjeticu vas. Nas je dobri Adam bio tipicni Englez, a to znaci cinik koji se osjeca sasvim dobro kad ispoljava svoj cinizam, bez obzira kome je upucen. Ja zamisljam jednog takvog, tipicnog Engleza koji uplakanoj majci koja je u zalost zbog smrti 10-ogodisnjeg djeteta, kaze da bi on ionako umro u 50-oj jer je bio gojazan. Smitova ekonomska teorija se bazirala na hladnoj, cinicnoj realnosti. On je tvrdio da zanatlije, doktori, inzinjeri ne prave svoja djela zato sto su fini, empaticni, ljubazni, vec zato sto znaju da ce im to donijeti zaradu. Svi mi radimo ovo ili ono, jer ocekujemo korist.

A? Sad kad ponovo izgovorite naslov, postaje malo jasnije….?

Da, sta ne dostaje? Nedostaje mala, zivotna, ljudska cinjenica… Adam je bio takav i takav (vi procijenite kakav!), pa je cijeli zivot prezivio sa svojom majkom. A majka, kao majka, cijeli zivot mu je cistila, prala i – kuvala. Znaci mozete da zamislite: Adam, takav, kavoga ga je Bog napravio, ostaje u svom domu sa svojom majkom, jede i pise. Razmislja, smislja i pise. Popuje. Filozofira. Sit i opran, pa mu moze biti…

Ne morate se vi sloziti ni sa Katrin, ni samnom. Ja samo osjecam nepravdu i hocu da je malo poravnam. Zato hocu da malo poguram Katrin.