Hodam Mostarom

Ali, sjecanje blijedi…

Evo par mjesta koje nikad necu zaboraviti.

Ne znam zasto, ali najmilije mi je sjetiti se Mostara od semafora ispred Gimnazije, preko Bulevara, pa onda od Jugoplastike, nizbrdo, sirokim, presirokim trotoarom sa ove (desne) strane Mostarskog bataljina, do Borova i trafika te dzamije (Lakisica dzamija*). Ovaj put sam prolazio na velikom odmoru, na putu ka trafikama koje su imale daleko najbolju ponudu strane stampe: Auto Motor und Sport. Novi modeli Maseratija, nasmijani Pol Brajtner sa svojim novim Maseratijem i najnoviji crtezi nekakvog Georga Gedla koji je prema komunistickoj reklamnoj masineriji, bio neki crtac automobila, dizajner, nase gore list, a kao strasno uspjesan u Americi. Ali sta ce, vjerujes svasta. S. B., N., T. i ja voljeli smo da crtamo automobile, a onda su nam strani casopisi, fantasticni, debelih listova papira, bogato ilustrovani – jednom rijecju zavodljivi, bili neophodna inspiracija. Sa druge strane su bili Jagnje (kafana), zlatara u kojoj je radila M. S. (bili smo u istom razredu u osnovnoj skoli, ali njoj je dojadilo….), pa divna – boze ta je prodavnica ljepsa i vaznija za mene od – danas – svih trznih cenatara i molova sirom svijeta! … delikatesna prodavnica hrane. U njoj smo kupovali hranu za odmor: u „cetvrt hljeba“ martadele. Prokletstvo, sto ti je zivot. Danas kad bi mogao da zagrizem u taj „sendvic“, dao bi sve sto trenutno imam u frizideru, a vjerujte mi, vrijedno je sigurno par stotina EUR-a… . Hljeb je bio bijeli i svjez. Vruc. Kad ga se stisne prstima, bude samo 2-3 cm visok. To smo zvakali iduci sad sa druge strane Bataljona nazad prema Gimnaziji. Nismo isli nize od raskrsnice sa Santicevom- nema se vremena.

Drugo parce je od Musale, pa desno u Brace Fejica. Sjecam se, bila je tu odmah desno, iza skole neka makadamska ulica u koju nikad nisam usao. Nego, dalje prema kino-plakatima gdje je na cosku bio frizer Canka, a malo prije njega, slasticarna Kahrimanovic. I njegova cerka (starog Kahrimanovica) je isla samnom u Gimnaziju, a mislim i da je upisala isti faktultet, ali to se vec ne sjecam. Kahrimanovica ce Mostarci uvijek pamtiti po uskliku: „Ma sta ce mi da se kupi raja!“. Ovo je on uzviknuo kad su ga pitali zasto ne instalira muziku u slasticarni… . Tu kod plakata, desno je isao sokak prema Neretvi, (Kljunova) a lijevo prema kaficu Doda i dalje prema Karadjozbegovoj dzamiji, kinu…. Starom Mostu. Ah, tu je danas nekakav hotel Pelegrino kojeg u moje vrijeme nije bilo, ali znam da je danas gazdarici strasno vazno da jos se pojavi visoka ocjena za uslugu. Pa evo, i bez naknade za reklamu, kazem vam: hotel Pelegrino treba da ima ocjenu 5 od 5.

Trece parce grada je moj svakodnevni put od Uglovnice do Gimnazije. Cim se skrene desno, niz Ul. dr S. Mujica prodje se odvajanje za Hatovsku ulicu (u njoj policija, pa vojna bolnica, kazu, ja se toga ne sjecam. Ja znam da je tu odmah na krivini prema Gimnaziji, znaci na suprotnoj strani bila Vojna ambulanta, prva zgrada na pocetku velike ulice koja je vodila ka Carinskom mostu i Autobuskoj stanici..) pa bolnica (Nova, a kasnije Hirurgija) u kojoj su me mucili nakon pada i preloma desne ruke, pa sa lijeve strane buregdzinica Velez, pa hotel Mostar, pa…. Gimnazija. U basti hotela Mostar je pjevao Zeljko Samardjic svoje prve pjesme dok nije posao poznat.

U osnovnu skolu sam isao iz Mahe Djikica. Kad izadjem iz broja 12, desno je 10, a lijevo 14. Ili je bilo obrnuto? Rastu li brojevi prema sjever ili dolaze od sjevera? Preko puta je bio crni izbuseni zid visok nekih 2-2,5 m koji je cinio „ledja“ sjedanja na starom Velezovom stadionu. Rupe na zidu su bile izbusene da se mogao brzo zabiti vrh stopala i onda samo jednim potezom preskociti zid. Vec u to vrijeme kad sam ja mogao preskakati zid (12 godina), tribine su bile zarasle travom i korovom. Ljeti su se tu suncali usteri koje smo mi besomucno unistavali pecaljakama. Na krov zgrade se izlazilo ljeti i gore smo se onako porodicno svi suncali – i mi kao gusteri – lezeci na valovitim plocama od necega, sto je bilo presovano, ali sjecam se u njima su ostajale i male travcice. Trotoar ispred zgrade je bio zasadjen lipama i taj miris lipe osjecam i danas. Ali, valja u skolu. Okrenes desno, pa prvo prodjes dvoriste i klubske prostorije FK Lokomotiva. Necu nikad zaboraviti zvuk kopacki (krampona) po asfaltu kad bi igraci prelazili ulicu da dodju do stadiona. Onda idu dugacke stambene zgrade sa obje strane, pa sa lijeve Alijina samoposluga, pa dalje Gradjevinska skola, pa pocetak Avenije. Lijevo bi se islo gore na Novi Velezov stadion, ali mora pravi, prema Desetoj osnovnoj. U prvo vrijeme su sa lijeve strane sve do skole bili vocnjaci, a preko puta skole su bile prodavnice. Knjizara ciji miris pamtim i danas, a boga mi i gospodju Josku koja je u ocnoj ambulanti pomagala doktorici Kadijevic. Hljeba u Mahe Djikica nije falilo: jal te volja do Dzehve na jugoistok, prema Rondou ili kod Alije na sjever, prema Rudniku. Iza zgrade je bilo dvoriste, omedjeno trotoarom sa asfaltom i limenim garazama. Nasa je bila treca od Lokomoivinih prostorija. Djurdjevic, Jurjevic, pa mi. Dvoriste je bilo elipticnog oblika, pokriveno pijeskom. Tu se igralo lopte od jutra do mraka. Hajde mi, djecaci, nama i nekako pase da pikamo loptu, ali S. D. je bila djevojka, par godina starija od nas i niko joj nista nije mogao kad bi krenula loptom u napad. Iza garaza je bila koscela, pa neko cudo od zbunja i draca, a sa bokova dvije uzasne zgrade. U jednoj su zivjeli cuveni Kovacevici Garo i Nedjo, a suprotnoj manje cuveni, zapravo skroz nepoznati J. Ed. Isao samnom u osnovnu skolu. A dalje naprijed prve zgrade Rudarske kolonije, pa – mozete zamisliti! Potok. Ej, potok u sred naseg malog svijeta. Potok zarastao takodje gustim biljem, pravi raj za nas djecu. Niz njega smo pustali „brodove“, zapravo manje ili vise napredne komade drveta, letvice. Oni ambiciozniji bi nabili i neki jarbol, ali to je bila rijetkost. A brodic kad jednom bude spusten u vodu, nikad se vise ne bi pojavljivao nazad. Ode ka Balinovcu…. Pored Dzehve, pa uz kajsije….

• Priznajem, uvijek sam bio ljubomoran na ljude cija prezimena su bili ujedno i imena toponima u gradovima u kojima sam ja – ah, sta drugo reci, nego – gostovao. Ja sam isao u Gimnaziju sa Lakisicem. On je ucio francuski, pa se nismo nesto sretali. Zavrsili smo isti fakultet, ali on nije uspio da… zivi… nesto… posebno… dugo. Umro je, nedavno…. Mozda je i sahranjen u svojoj (!!) dzamiji? Respekt!