U tekstu Nije lako pomenuo sam doktora Arslanagica, pardon – Osmanagica koji bi i u ovom tekstu mogao bez problema odigrati glavnu ulogu. Model. Sta vise mogao bi i ovdje da se koristi isti naslov?! Jer, nije lako razdvojiti sta je sta. Sta je nastalo u slijepom misu, a sta u laboratoriji…? Pogadjate, rijec je o teorijama zavjere.
Dnevno nas zasipaju novim skandalima, katastrofama, a onda i „objasnjenjima“ da su ove rezirane, smisljene u necijoj bolesnoj glavi i poslate nama da nas desetkuju. Sa druge strane, mada opet sa TV ekrana, stizu novi filmovi i serije koji na „umjetnicki“ nacin obradjuju iste te katastrofe gdje uvijek ima neki organziator kojeg tek na kraju film glavni junak eliminise. Ali za nas je vec kasno! Mi smo dobili cip (ovdje zaista ima cip, a ne kod mucenog raspustenika Bilija) u nasu podsvjest, instrument kojim tumacimo stvarnost oko nas – naravno, prema matrici filma i serije. Ima neko ko to organizuje. Nedostaje samo agent Dzek Bauer, Itan Hant ili sad vec po malo romanticni Dzems Bond. I nema ovdje nista cudno! Sto bi vrijeme provedeno u skoli bilo intenzivnije za nase formiranje od vremena koje provodimo uz ekran? Sto bi nastavnik srednje skole bio vazniji u nasem formiranju od Tom Kruza? Bojana Mavar, profesor matematike u Staroj gimnaziji u Mostaru protiv Toma Kruza. Siguran sam – makar kad gledam oko sebe, danasnju omladinu – da ja danas imam jedan nostalgicni, romantizirani odnos prema svojoj proslosti gdje sam ja kao volio svaki minut proveden na casu matematike kod Mavarke. Jeste, takav mi je osjecaj, ali – ne vjerujem. Gledam djecu: biraju iz knjige koja je literatura za ispit, sta ce citati, a sta ce preskociti, jer je dosadno i „ne treba“. A serija? „24“? Poslije svakog zavrsetka prethodne epizode, iscekujem sa nestrpljenjem sta ce biti u sledecoj. Ne vjerujem da sam tako iscekivao integrale, nakon trigonometrije….
I zato Mavarka nema sanse protiv agenta Bauera. Sve dok nas zivot nosi iz dogadjaja u dogadja iz razocarenja u radost iz planiranog u neplanirano, mi cemo tumaciti svijet oko sebe na nacin kako nam to servira Dzek Bauer. Tek kad malo zastanemo, uhvatimo malo vremena za promisao i zagledanost, pocinju da se razabiru detalji i njihovo procesuiranje se seli na visi nivo nase kognitivne moci, gdje vise nema ni Toma Kruza ni Bauera; tu su samo nastavnici i profesori Gimnazije. Ali zivot je bas kao na filmu kada vam reziser pokazuje neku borbu, pa se slijed brzih radnji kombinuje sa usporenim pokretima gdje za trenutak stane cijela scena i pretvori se u sliku (ja, najcesce neka pljuvacka krene iz usta pogodjenog). U tim trenucima kada sve stane – opet smo u realnosti! – vi jedino imate sansu da potrazite neke mocnije instrumente razumijevanja i vidite stvari jasnije, ali vec u sledecem trenutku, krene opet sve vrtoglavo kao na toboganu iz Luna parka. Pred ocima se munjevito nizu slike, povrsnost je neminovna i onda slijede samo crno-bijeli zakljucci. Razumijevanje stvarnosti po obrascu TV serije. Mavarka se povlaci u mrak podsvijesti, a Tom stupa naprijed. Objasnjenja postaju jednostavna, a prostor za sumnju tanjusan kao boja u laku vaseg cetvorotockasa: ma pogled, oguli se.
I onda slijedi nasa „analiza“ vaznih svjetskih dogadjaja. Rat u Jugoslaviji. Zavjera Njemacke i Vatikana. Njemci hoce na topla mora, a nasi lokalni gospodari ratova, prvo se dogovore, uz ja’njetinu, pa krenu u rat. Korona virus? Izasao iz kineske laboratorije (sjecate se da je i Rade Serbedzija stradao od virusa, iako je bio prijatelj agenta Hanta). Prvo Kinezi ne daju da se pridje. Boze! Jasno kao dan: nesto kriju. Pa kad puste komisiju i ova izadje sa negativnim rezultatom, odmah se nadje neki Norvezanin, clan komisije koji je dugo dobijao pare iz laboratorije. Placen. Rezultat, lazan. A nove mutacije?
O cemu se radi?
Vi ovdje imate tri momenta. Katastrofu, njen razvoj i trajanje i nas, posmatrace ili zrtve. Nas sam dovoljno opisao: jadni, povrsni siromasni valjanim instrumentima. Tumacimo stvarnost instrumentima na kojima pise Made in PRC umjesto Made in Germany. Ne valja nista. Lomi se.
Dogadjaja takodje ne fali. Ali ono sto moramo razumjeti jeste da oni nastaju iz napetosti koje stvara ili prirodni zakon ili drustvo (drustva). Tako je kineska kultura, siromastvo i cudan ukus, natjerala te mucene ljude u Vuhanu da jedu nedovoljno kuvanog misa. I naletis na – virus. Normalno. A kod nas, Tito i njegovi eksperimenti u privredi, zakonodavstvu, skoli, objasnjavanju proslosti – sve to je dovelo do uzasnih napetosti u drustvu iz kojih je lako mogao nastupiti rat. I nastupio je. Evo vam i danas slicne situacije u Bosni i Hercegovini. Opet krecu neke price o sukobima i opet rastu tenzije do pucanja (bukvalno), ali sreca je da je narod toliko osiromasio i obezvoljio da nema dovoljno kriticne mase za rat. I konacno, najvaznija dimenzija: trajanje. Proces. Nesto pukne. Bez plana, bez nekih sakrivenih ljudi koji su planirali. Pukne. I onda krene vrijeme. Vecina se mrcvari, strada, bjezi, ali jedan mali dio, onih najagresivnijih, onih sto se biju po ulicama i u miru, onih sto budu kaskaderi, onih sto vole rizik, onih sto nemaju nesto veli skole…. Oni zastanu i shvate: „U je…, ovdje se moze zaraditi!“ I tada, tek tada se javi ideja, plan i krene organizacija. Sadrzaj plana zavisi od konkretne – katastrofe. Ili ce poceti sverc oruzja preko Drine ili ce neko u laboratoriji napraviti mutirani virus. Da, znam, sad i ja zvucim kao pobornik zavjera, ali znam definitivno da se sa ovim virusom (korona) moze manipulisati kako volis. Mozes mu napraviti da se brze siri, da bude otporan na sapun, da bude smrtonosniji, da… Pa kad je onaj napravio cijelu ovcu od gomile genetskog materijala, ta nece virus???!!! I sad krece interes. Lako je zamisliti da se trojica Kineza sastanu i prodiskutuju kako im (kineskoj ekonomiji) ide sjajno bas zbog virusa i pandemije i da probaju da u laboratoriji naprave neki mutant koji ce tek nesto malo nadjacati vakcinu. Ne skroz, samo malo. Neko mora da prezivi i da kupuje njihove maske….
Jugonostalgija 