Nije lako….

Nije lako odvojiti, zapravo – izdvojiti samo jednu dimenziju covjeka, a sve ostalo zapostaviti. Iako je to zapravo jedini nacin da nekoga (i dalje) volimo, cak idealizujemo, pravimo idolom, sto nam je kroz zivot potrebno.

Gledam Novaka kako se sece po bosanskim planinama, blizu Visokog i – sad vec cuvenih – Piramida. Novak meni kao Srbinu u inostranstvu, jako puno znaci. Lako je Njemcu: gdje god okrene glavu vidi neku njemacku velicinu, kojom moze biti ponosan i koja ga cini sigurnijim na njegovim njemackim nogama, a na stranom tlu. Pogleda lijevo, vidi BMW, desno rentgen aparat, gore, Senhejzer zvucnici, a kroz njih izlazi – Brams. A ja? Mladic, Karadzic, Srebrenica, nekada davno snazan sut Sinise Mihajlovica (a i on je bolestan) i danas – Novak. Novak nije vazan samo nama emigrantima, on je vazan i svim gradjanima Srbije, jer makar onaj dio koji vidi da je danasnja Srbija u dubokoj krizi, mora da ima nesto, neki oslonac, nesto sto potvrdjuje da cak i Srbija, ovakva kakva je, moze da stvori nesto vrijedno, nesto cime cemo se ponositi.

I onda dodje ovaj kratki video zapis iz Visokog. Familija Djokovic stize u velikom Mercedesu (eto!), parkira i pozdravi se sa domacinima, familijom Osmanagic. Razumio bi da je „doktor Arslanagic“.

Semir Osmanagic. Doktor. Hvala bogu da nije doktor medicine, ljekar, vec je doktor necega iz oblasti drustvenih nauka, sa doktorskom diplomom iz Sarajeva. Neka, lakse se dise: ipak nije sa diplomom iz Bostona, iako zivi u Americi. U sledecem kadru, vidimo Novaka kako toplo, dirljivo grli Semira dok koracaju prema Piramidama. Dovde nema nista cudno. Svi imaju pravo da vole neki dio Planete, da tu traze inspiraciju i duhovnu snagu, imaju prijatelje, da se druze i pokazuju toplinu. Problem nastane kada angazujes malo vremena da poslusas doktora na njegovom JuTjub kanalu (citati njegove knjige, ipak bi bila prevelika zrtva). Doktor je kolosalno glup covjek. To je strasno koliko je on glup. Kakve gluposti on moze da izgovori u svojim tugaljivim, pateticnim zapisima. Mnogo bi mu – u mojim ocima – pomoglo da i dalje zivi tu negdje oko Zenice gdje je rodjen, pa eto – ima neku svoju pamet, zivotno iskustvo, shvatanja… Ali, ne. On zivi u Americi?! Za mene, prema donekle pojednostavljenim kriterijima, ako covjek zivi u Americi, sto znaci da ima neogranicene mogucnosti da se informise, a prica gluposti – moze biti samo i iskljucivo – glup.

I sad cijela ova idila sa Novakom dobija novu, za mene neprijatnu dimenziju. Ne bih nesto previse da sudim, ali jedno je sigurno: lijepa su to vremena bila, prelijepa, idealna, kad nismo nista znali o nasim idolima i kada smo voljeli Rodzera Votersa zbog muzike Punk Flojda, a pojma nismo imali sta radi kad ne svira. Sta vise, pocetkom 70-ih smo tek malo po prvi put, uspjevali da vidimo kako izgledaju, a tek zahvljujuci Sasi Zalepuginu (eto sad zahvaljujuci??!) i da ih malo vidimo u pokretima. Ili zamislite kako bi danas slusali „Elviru Madigan“ (Mocart) da smo imali prilike da se dnevno hranimo tracevima iz njegovog privatnog zivota.

I kako se danas zastititi od mora idiotskih informacija o privatnom zivotu nasih junaka? Kako sacuvati onu zraku, kristalno cistu izolovanu dimenziju koja junaka cini junakom, zbog koje ga volimo i pratimo, ali koja se stalno zasipa i prlja novim i novim informacijama iz privatnog zivota. Moze li to uopste? I je li to korektna zelja? Je li okej zanemariti „prljavstine“ kako bi jedan od dva junaka ostao veci, iako onaj drugi, mozda nema iste te prljavstine? Moze li sportista ili umjetnik ili naucnik, ostati na tom idealizovanom nivou u nasim srcima, ako u njehovom privatnom zivotu ima nesto prljavo? Ili ako je njihova ideologija konzervativna, zastarjela i opasna? Mocart u jednoj sceni u filmu Amadeus kaze da su rijeci koje on izgovara prljave i vulgarne, ali da muzika nije. Ja, dobro, lako bi mi za rijeci, one mogu biti i simpaticne, ali djela? U vasoj glavi se Mocart i Subert bore za polozaj idola, ali kad cujete da je jedan radio ovo ili ono, moralno zabranjeno, a drugi nije – treba li nivo njihove muzike da bude redukovan time?

Mislim da je kasno. Vrijeme kada smo mogli uzivati u pojmu Rodzer Voters bez natruha bilo kakvih drugih informacija, je proslo. Moramo zivjeti sa kosmarnim vrtlogom informacija u kojima se cas vidi, cas ne vidi ono sto je vrijedno. Moramo se navici i priznati da ce dominirati fragmentiranost i posebno – povrsnost u svim nasim buducim odnosima sa okolinom. Nesto kao „rjesavanje“ skandala u Srbiji: prethodni skandal je „rijesen“ tako sto je dosao novi i potisnuo prethodnog u zaborav.

A sto se tice vjecnog sukoba Germana i Slavena, citam da smo danas osvojili malu, ali vaznu pobjedu: Djokovic je dobio na Fruskoj Gori novog komsiju: Borisa Bekera.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s