Ibro, vrati se

Dzaba, kako sad izgleda – ode Ibro…

Ibro B. je (bio) cijenjeni ginekolog porijeklom iz istocne Hercegovine sa stalnom adresom na jugu Norveske. Vjerovatno sad penzioner, zato- bio.

Nema veze. Njegovi stavovi, stavovi Hercegovca, nikad nece otici u penziju.

Ibro je kao Hercegovac dosao u Norvesku. Joj, kuku, mogu misliti kakav je to kulturni sok i udar bio (cim dodjete u razvijeniju civilizaciju, prvo sto vas nauce jeste da cete biti u sred „kulturnog udara“, sto znaci da ce se vas sistem vrijednosti koji ste nazalost donijeli sa sobom, neminovno sudariti sa domacinovim). Sok je i kad se internista iz Hercegovine (ja) nadje u Skandinaviji, a nece hirurg!!? Ali Ibro nije bio samo hirurg: bio je i pametan. On je svoju – neminovnu – frustraciju iz susreta sa ovim ovdje, artikulisao sa anegdotama. I zato je Ibro pametan: em je izvrgnuo ruglu ovdasnju kulturu (nemojte misliti na nosnje, kola i folklor – opet kultura= sistem vrijendosti. Primjer, da bi me razumjeli: nasa „kultura“ kaze da djeca mogu da govore u drustvu odraslih samo kad kokoske pisaju – znaci nikad. U ovdasnjoj kulturi, djeca u 12. godini imaju pravo da traze da se roditelji ne obavjestavaju o njihovim problemima. Primjecujete razliku? E to je ta kulturna razlika)…. e, dakle… em se rasteretio, tako da ne mora da upada u zamku „prejake rijeci“ upucene domacinu. Dakle, Ibro je bio pametan covjek i rjesavao se frustracije prepricavajuci anegdote. Jedna anegdota kaze… : Dolazi koleginica (doktorica) svaki dan na sastanak 5-10 minuta kasnije. Svaki put ima neko objasnjenje. E sad idu dvije kulture. Kod nas bi joj sef rekao glasno i pred svima da ide u p.m. i da vise i ne mora da dolazi. U Skandinaviji ce joj se svaki put osmjehnuti, ali ce svaki put napraviti neki novi plan, dogovor – bez nje. I onda poslije tri-cetiri korekcije plana i seme, odjednom vidi i sama doktorica, da je ona zapravo – bez zadatka. Bez obaveze. Bez posla. Ukratko, optustena.

Eeee, dovde je dobro. Ali dalje? Uh, izgubih i misao i – Ibra.

Ne znam za Ibra – ipak je on bio hirurg, ali ja razumijem da je lako postati – mistik. Mora da mi je to doslo od cestih izleta na Bunu i posebno – vrelo Bune u Blagaju. Tamo je kao sto je poznato cuvena tekija, kuca dervisa. A dervisi kao najobrazovaniji sloj kod muslimana, morali su, skoro pa po definiciji, biti mistici. Citas, citas, razmisljas…, pa opet razmisljas, pa razumijes da mnogo toga ostaje neuhvatljivo i daleko. E tu, tu se klizne u misticizam. Ljudi, kojima je sve jasno – ne mogu biti mistici.

Mozda nekom drugom prilikom o porijeklu rijeci? Sada samo kratko: stari vjerski kult seljaka iz Grcke (Eleuzijanske Misterije), ritual koji se odrzavao jednom godisnje, a ciji je sadrzaj bio cuvan u tajnosti. Poslije su shvatili da se mozak moze pripremiti za misterije i brzim putem (da se izbjegne mnogo citanja), intoksikacijom (Dionizije, bahanalije, vino) ili ritmicnim beskrajnim pokretima (dervisi, ples). Ali za vino je rano, a malo kome je do plesa, zato – citanje.

Kant (opet???!) je kao i mnogi drugi uceni ljudi iz vremena kada je nauka cinila dramaticne korake, bio impresioniran determinizmom (uzrok-posljedica), ali je i „istog dana“ shvatio da sa determinizmom, nestaje sloboda volje, znaci fundamentalni princip covjekove egzistencije. I kako nije mogao da odbaci ni jedno ni drugo, a nije znao kako da ih pomiri, rijesio je da pitanje slobode volje gurne u domen pojava koje se ne mogu razumjeti. Stopedeset godina kasnije ce doci rjesenje: kvantna fizika. Naravno ni njoj nije bilo lako! Ubrzo su ljudi posumnjali da ce nas kvantna fizika gurnuti u svijet iskljucive slucajnosti (Hjum je smatrao da je covjekova istorija samo slijed haosa i nereda). Slobodnoj volji svejedno: ili determinizam ili slucaj, ne valja ni jedno ni drugo: nema covjeka ni njegove odluke. Nemir unutar krugova kvantnih mehanicara je trajao kratko. Zahvaljujuci eksperimentima, zastitili su svoju teoriju od „haosa i nereda“ i sta vise pokazali (dokazali?, povjerovali?) da bez slobodne volje, nema kvantne fizike! Jedan od tih eksperimenata sam ranije pominjao, ali vrijedno je podsjetiti. Rijec je o fenomenu „razdvojene upletenosti“ (Nonlocal entanglement). Dva eksperimentatora razdvojena fizicki tako daleko da ne postoji mogucnost da se informacija izmedju njih razmijeni brzinom svjetlosti, rade svoje eksperimente gdje su rezultati slucajni (kao bacanje novcica pred pocetak teniskog meca). Kada se pogledaju njihovi rezultati, pokaze se jasna korelacija. Naucnici iz ovoga zakljucuju da se na kvantnu slucajnost vrsi jasan uticaj koji dolazi iz nematerijalnog svijeta i evo ga, vidite odmah, prvi puteljak koji vodi ka misteriji…..

Drugi eksperiment je tzv. Prazni talas. Tu eksperimentator salje cesticu koja je po definiciji (klasicna mehanika) nabijena energijom, prema resetki koja preusmjerava kretanje. Prema eksperimentu, nakon resetke, cestica izlazi jednim od dva otvora noseci svoju energiju, dok se na drugom otvoru pojavljuje prazan talas (bez energije). Eeee, ali sta je „otvor“? Detektor. Oko eksperimentatora za pojave koje su nevidljive golim okom. A kako ce detektor da „klikne“? Prvo je Ajnstajn nazvao ovaj „negativni“ rezultat duh (ghost) talas, a ubrzo ce i Hju Evert sa svojom teorijom paralelnih svijetova koja kaze da se u jednom svijetu cestica pojavljuje na otvoru A, a prazni talas na B, a u drugom svijetu – obrnuto. Shvatate da nije mnogo proslo dok se nije pojavio i sledeci naucnik sa teorijom paralelnih zivota. I to je zapravo naraslo do teorije da zivota i svijetova ima zapravo onoliko koliko i mogucih ishoda. Sigurno vam sad padaju na pamet i brojni filmovi koji su odavno snimljeni sa ovom idejom kao platformom….

I ovako, kad neko uradi nesto (u konkretnom slucaju, napise), a ispadne ….bez veze, jos jedan filozof iz Istocne Hercegovine, Mugdim S. Mugdim nije bio kvantni mehanicar, ne on je bio moj auto-mehanicar. On bi kad vidi stetu, samo slegnuo ramenima i rekao: „A sta ces – imao si vremena“.