Donaldov mali

U nasoj bi zemlji odmah neko reagovao, nije bogami on vise mali – ima i on koju (misli se na godine).

Pogadjate, rijec je o Kiferu Saterlandu.

Moc glumca. Ili moze se cak reci, moc (njegove) face. Zaista je tuzno cime se danasnji moderni TV konzument zadovoljava: da vidi lice nekoga koga voli. Voli? Pa onda nema nista ni cudno, ni negativno sa ovim “ moderni konzument“: svako ima snaznu potrebu da vidi onoga koga voli. Ipak, malo sam zbunjen: Kifer bi zelio da bude zapamcen kao umjetnik, a ne voljen. Biti umjetnik je ipak malo visi nivo nego biti objekt ljubavi. Objekt (necije) ljubavi bude vecina nas, prije ili kasnije, od nekoga ili od mnogih. Ali umjetnik! Kifer bi naravno najvise da ga volimo kao umjetnika….

Nego, razmisljam glasno, pa mozda se usput razjasni.

Uzmimo kao primjer seriju 24. Serija je imala 8 sezona. Kifer je glumio u svakoj epizodi – 196 komada. Odmah poslije 2. epizode, prve sezone pojavilo se njegovo ime i kao producent, sto znaci da bi ga definitivno mogli voljeti i kao pametnog: odmah je shvatio da ima proizvod koji dobija. Ali nije rijec o parama.

Seriju sigurno svi poznaju. Njena konstrukcija je toliko vulgarna i banalna, da to skoro vrijedja. Imate samo dva lika u cijeloj seriji koji su sigurno na pravom putu i sa snaznim moralnim kompasom: predsjednik SAD i nas Kifer (glumi agenta u antiteroristickoj sluzbi). Svi ostali su u najmanju ruku, nesigurni i pisci scenarija imaju odrijesene ruke da ih prenose iz grupe moralnih gromada u grupu moralnih bijednika, bez najave ili najmanjeg signala. I to i jeste jedan od stubova serije: nikada ne znate ko je izdajnik. Najveci dio „volumena“ prosjecne epizode cine ingredijencije klasicne sapunske opere: ljudi hodaju tamo – vamo kroz prostoriju, dvoje se sretnu, nesto promljaju, gledajuci tamo nekog treceg o kojem tracaju – ili taj treci gleda njih i krisom telefonira. Ova slika na primjer, pokriva 80% vremena serije. Cime nas vezu? Vezu nas vjesto uradjenim krajevima svake pojedinacne epizode. Svaki nagli i neocekivani zaokret u prici, ostavlja se za kraj epizode. Vi pogledate na sat, vidite kasno je, vec znate da ce sutra ujutro biti uzasno tesko ustati, da ce vas oci peci na rubovima kapaka, ali ipak, odlucite se za jos samo jednu epizodu. Jos samo 42 minuta. A i ovo je zaista jedan neobican fenomen! Mada ga je Ajnstajn objasnio: ja recimo idemo na plivanje i u vodi provedem oko 50 minuta, neprekidno mlateci rukama i nogama. Ok, razlika je u odnosu na lezanje na kaucu. Ali tih tamo 50 minuta, prolaze kao da su sati. Recimo zadnjih 5 minuta je definitivno kao 25…. A gledajuci jednu epizodu od 42 minuta? Ona prodje, siguran sam za 12 ili najvise 15 minuta. I zaboravite Ajnstajna i njegovu teoriju relativnosti. Ovo je jedina istina. Jer svi imao svuju istinu, a moja istina je moj dozivljaj. A moj dozivljaj je da nesto sto za vas traje 42 minuta, traje samo 15. I nema dalje diskusije.

Ili mi zapravo volimo da budemo prevareni kroz televizor? Cijeli zivot (van TV vremena) smo na oprezu, tumacimo tudje rijeci, pokrete, poteze, dogadjaje, informacije iz medija… stalno moramo da tumacimo i odredjujemo se: istina ili ne. TV nam pruza mogucnost da se bez rizika opustimo i dozvolimo da nas lazu. Jer laz je obicno prijatna – rijetko ko laze sa necim neprijatnim. Mada. Jer kako drugacije objasniti – nego da sebi dozvoljavamo da nas lazu – kada je nas Kifer u prvoj sezoni spasio predsjednika SAD od sigurne smrti, u drugoj Los Andjeles od atomske bombe i cijeli svijet od treceg svjetskog rata, a u trecoj sezoni od smrtonosnog virusa, da svaka sledeca sezona pocinje sa homogenim nepovjerenjem cijele ekipe prema svemu onome sto Kifer radi??? Kifer krene u prvi potez – nepovjerenje, u drugi – gone ga zbog izdaje?! Ej, Kifer. Uradio je dovoljno za 4 nacionalne penzije, a oni ga gone.

E tu sad dolazimo do Kiferove face. Djelovi serije u kojima se Kifer ne pojavljuje, znaci sve scene bez njega su uzasno teske za gledati. Patnja. Hvatao sam sebe kako iako sam u sobi, glasno vicem i negodujem: „A posalji je vise na Aljasku!“ (ovo ja savjetujem predsjednika SAD kako da se rijesi zene iz prve dvije sezone). Ali kad se on pojavi, svi prestaju da disu. Svi mu vjerujemo i navijamo za njega. Kad on kaslje i nas gusi.

Ali nije opet ni samo faca!

Sta je crvena linija njegovog djelanja? Obilazenje procedure i izbjegavanje pravila. I to je zapravo onaj drugi stub koji nas drzi prikovanim za ekran. Svi smo umorni od pridrzavanja uz pravila. Postovanje dogovrenog. Jer isuvise je rijetko da pravila sami definisemo – u najvecem broju slucajeva moramo se pridrzavati pravila koje niti smo sami smislili, niti smo za njih glasali. Sjecate se Kanta: covjek je slobodan, jer radi po svojoj volji ono sto mora da se uradi. E od toga „sto mora“ smo umorni. I onda dodje Kifer koji takodje mora da uradi ono sto je neko drugi definisao. I upada u nemoguce situacije: prekrsiti pravilo i napraviti veliko herojsko djelo (mada, moze da se ne uspije, ili strada) ili pratiti protokol (sto kazu u seriji) i onda izgubiti u tom ratu? On se zamisli, cvrsto stisnutih usana, napravi karakteristicni trzaj glavom na dolje i nesto u stranu, ponovo podigne glavu i donese odluku. E tu, dok je glava putovala dolje i lijevo, on je konsultovao svoj moralni kompas. Ovaj mu je brzo izracunao sta je veca moralna korist i to je njegova instrukcija za donosenje odluke.

Sve americke serije su fokusirane (opterecene?) ovim moralnim dilemama. Ocito je da covjek ne da nije nasao rjesenje za uspjesno funkcionisanje drustva, nego je svjetlosnim godinama daleko od toga. No kako se na putu do tog cilja mora zivjeti, sistem vrijednosti koje popularno zovemo moral, pokazuje nam put koji je najsigurniji. Najsigurniji? Ja, najsigurniji od drutvene osude, a sad – hoce li rezultat biti dobar, to drustvo ne interesuje. Drustvo postaje agresivno ne kad nesto ispadne naopako, ne, nego kad pojedinac napusti pravilo. Tada se svi osjete nesigurnim. U medicini, veca je greska uraditi pravilno, a ne dokumentovati, nego uraditi pogresno, a uredno dokumentovati. Jer dokument je instrument drustva kojim ono mjeri stepen postovanja pravila. Sve ostalo je mracno i drustvo se osjeca nesigurnim. A Donaldov mali je stalno u mraku. Seriju i ne mozete pratiti bez zamracenih prozora, ako je vani sunce. A vani je sunce sve vise i vise, jer noc vise nije dovoljna da zadovoljite potrebu za gledanjem: sve vise i vise ulazite u dan.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s