U

U, onaj odvratni komad metala u obliku slova „u“, pricvrscen za asfalt, predstavlja simbol svih dijelova nase zemlje. Simbol. Usudjujem se reci da je to „u“ zapravo simbol (naj)vaznijeg razloga raspada nase zemlje, puno vaznijeg od svih drugih razloga koje „u“ obicno simbolizuje u nasim glavama. Ili simbolizira, da bi me razumjeli.

A ovamo ga uopste nema?!

U nedostatku pametnijeg zanimanja, pregledavama neke objekte za prodaju iz Dalmacije. Imati nesto u centru je zaista privlacno i sama pomisao na blizinu kako mora i radnji tako i vecernjeg meteza budi uzbdljive asocijacije. Ali sta sa autom? „Sidjem“ Guglovom mapom dolje do adrese i gledam parkirane automobile. Uh, svo maloprijedjasnje uzbudjenje nestane kao rukom odneseno. Prvo vidim „one nase“ automobile, stare u prosjeku 30 godina, parkirane suprotno svim zakonima moderne, civilizovane urbanizacije. I naravno „U“ sprava. Dok je auto parkiran, U lezi na asfaltu. Cim napustite mjesto morate podici U da vam neko ne bi usao na parkirno mjesto. I tako svaki dan, vise puta, dizi, spustaj. Alternativa? Samo frustracija: dodjete da parkirate, „komsija“ ili „susjed“ je bio brzi. A mjesto je vase! Ja, sad to „moje-tvoje“, jedan je od temeljnih kontraverzi poslednje Jugoslavije, sta vise po meni sve ono sto stane iza ove vlasnicke dileme, bio je najvazniji uzrok raspada Zemlje. A sto je posebno tuzno, evo 30-ak godina nakon raspada, ne mozemo bez U?! Ali eto kao i u svemu drugom, u nasoj Regiji za to parce asfalta, na neki nacin, svi zaista znaju da je vase, ali ni to ne pomaze. Ove slicice sa parkiranjem u nasim zemljama variraju prema sadrzaju, ali zajednicko im je vasa enormna frustracija i jedan vrlo specifican izraz lica susjeda koji je napravio incident. Ne zna se sta je gore: bijes koji osjetite kada naidjete na „novi“ problem za svoj parking, osjecaj nemoci ili taj izraz lica susjeda kada ga besomucnim trubljenjem konacno dovedete da se pomjeri. On ce sici obucen kao da je bas krenuo u krevet, rascupan, oznojan (ipak je najcesce vrucina, jer za to malo parkirnih mjesta konkurisu i turisti) i vec sa 30-ak m udaljenosti ce poceti da se izvinjava. Ali taj izraz lica koji je jedna savrsena mjesavina iskrenog zaljenja i izvinjavanja za prouzrokovani incident, ali i poruke da ce vec sutra biti isto, jer „znate dragi susjede/komsija, mi zivimo u dzungli i ovdje vaze primitivna pravila prezivljavanja“. Sto zapravo i jeste tacno. I zato vas taj izraz lica jos vise boli, jer se on zapravo i ne bi trebao uopste izvinjavati…. I sta cete- nabavite to U.

Izadjem na balkon. Ispred parking. Pripada mojoj zgradi. Poluprazan. Cudno! Svi mi koji imamo svoja mjesta u podzemnoj garazi, mogli bli lako parkirati i tu, napolju, nek nam se nadje auto pri ruci. Ili?

I da, za kraj, upravo taj magloviti i nikad definisani pojam vlasnistva, jeste bio glavni razlog raspada Jugoslavije. Energija za rat, mada nasi dragi sugradjani, ili makar 98% njih, to nikada niti su razumjeli, niti su znali artikulisati, tj. objasniti rijecima. Nas covjek osjeca naravno tenzije prouzrokovane ekonomskim raspadom. Osjeca strah, neizvjesnost, agresiju. Ali to je kao kad bi se nasli 26. aprila 1986. pored cernobilskog reaktora: osjecate paniku, neko je pomenuo leukemiju, ali kad vas pitaju o zakonima kvantne fizike koji stoje iza radijacije…. Muk. I nas covjek u panaci ide u Bubanj Potok da se obuce u uniformu rezerviste, ide da mase tenkovima koji su na putu za Vukovar, ide da zalegne iza nekog kamena iznad Cibace da bolje vidi Dubrovnik…. Ej, mozete li da zamislite tu energiju koja vam daje snagu da se pokrenete u ova tri (medju brojnim drugim sirom zemlje od Triglava do Kosova) pravca? Jasno je kolika je to nesigurnost, strah, ali – avaj – usmjereno vjestim manipulisanjem politicara, u potpuno pogresnom pravcu. A trebalo je vec 1950. samo definisati sta je cije! Jasno i bez nejasnoca. Ciji je trotoar? Opstinski. Ko „vlada“ njime? Na demokratskim, zestoko od slobodnih medija nadgledanim izborima, izabrani politicari. Pa ako jedna ekipa cijelo vrijeme zaboravlja na rupe, vi za 4 godine izaberete druge. Ciji je parking ispred stambene zgrade? Vas? Ne. Nije ni zgrada, a ne parking! Vas je samo stan u zgradi, do haustora (cak ne smijete drzati ni otirac za cipele ispred ulaznih vrata, jer je to zajednicki prostor koji se odrzava zajednickim parama i cistaci nece da ih se ometa u radu). Parking je zgradin i pravila na njemu se odredjuju na sastancima uprave zgrade, pravila koja poslije svi slijede (ovo je vec tema Kant). Mi? Eeee, valjalo je nagraditi one koji su na svojim ledjima iznijeli teret revolucije! Detalji ove kradje su svima dobro poznati, ali pomenucu samo „poslednji“ primjer. Gdje se ono ozenio Mate Rimac? U nekoj vili ispod Marjana, koja je odmah poslije rata pripala Titu (oprosticete sto ne znam ko je bio vlasnik – iako se sigurno zna! – do 1945). A ono sto jos vise iritira jeste cinjenica da se Tito (najvjerovatnije) nije sam sjetio te vile: ona mu je pripala mehanizmom koji je danas doveo do savrsenstva srpski ambasador u Americi M. Djuric (pogledajte na JuTjubu njegove trikove) – mehanizmom odvratnog, prostackog poltronstva. Sve ove sitne, fine stvari koje su pocele vec 1945., zapravo su ekvivalenti kvantne fizike komunistickih drustava, mehanizmi koji kad tad moraju dovesti do radijacije, a ti sad vidi kako ti je dok te zrace. I zasto te zrace. Sta se desava???? Sta ce: odes do poznanika, majstora po U….