Lako je ici u Jugoslaviju na odmor…. Znas da ces se vratiti.

Ostavio sam ovdje dosta tekstova ispunjenih snaznom nostalgijom za Jugoslavijom, bez obzira da li se radilo o Sloveniji, Istri, Dalmaciji, Mostaru, Sarajevu, Beogradu ili Crnoj Gori. U brojnim tekstovima tipa „mi i oni“, pisao sam o ovima ovdje kao nadmocnim, pametnijim, a o onima dolje, nasim kao toplijim, privlacnijim. I konacno, na pitanje gdje se sahraniti, „Ovdje??? Nikad!“, bio je uvijek isti odgovor.

Ali, blizi se. Blizi se odlazak dolje, ali ne na odmor! Uskoro ce trebati dolje – zivjeti. Jesam li spreman? Osjeca se mala (?) nelagoda….

Kazem, zivjeti. Jer nije isto boraviti u hotelu i u svojoj kuci. Administracija je odavno uvela dva pojma koja su nas dugo zbunjivala: prebivaliste i boraviste. Kad si na odmoru i zivis bilo u kuci ili hotelu, ti – boravis. A kad imas stalnu adresu, onda ti je to prebivaliste. Znaci lako je boraviti; haj’ ti pre…? Prezivi?

U cemu je razlika? Razlika je u velicini, potrebi relacije se drzavom! Kad si na odmoru, turista, sa drzavom skoro nemas nikakve kontakte. Pogotovo ako te onaj koji tamo prebiva, a ti kod njega boravis – prijavi. Drzis se grubih pravila i zakonskih odredbi i – prodjes bez ijednog kontakta sa drzavom ili u socioloskom smislu, sa drustvom. Ides ujutro u prodavnicu, cekas svjez hljeb ili burek, progovoris par rijeci sa prodavcem nakon treceg uzastopnog dana i imas lijepi osjecaj da tu zivis. Ali ne zivis. Mozda cak odes i do lokalnog frizera? Tu je tek intenzivan razgovor! Ali, opet ne zivis – boravis.

Kad ti se drzava prikaze? I kako?

Placanjem racuna i nadziranjem odvodjenja smeca. E, kad prvi put udjes u postu, banku ili zgradu opstine, da nesto platis, tu se sretnes sa drzavom, onako zestoko, gromoglasno, sto bi se reklo, na velika vrata. Mada se radi o minijaturnom salteru…. I moras odmah pomisliti: boze, pa ja sam prije dvadeset i kusur godina pobjegao odavde glavom bez obzira, upravo zbog ovog saltera! Zar cu sad opet, pod stare dane, kada sve u tijelu pocinje da boli, stati u red? Gledati kako se mladji, drcni neotesani ljudi guraju preko reda („samo da nesto pitam“), probati da rasclanis neku bazalnu logiku sa jednako neotesanom i bezobraznom salterskom radnicom („gospodine nemojte to meni govoriti“)? Gusiti se u prostorijama bez vazduha, gledati jos uvijek prisutne telefonske kabine u kojima sam se „do juce“ znojio telefonirajuci dragoj…. . One uske drvene smrdljive kabine, sa prljavim prozorcicem, pokidanim telefonskim imenikom i masnom slusalicom. Zidova ispisanih do poslednjeg kvadratnog cm? Mozda se nesto promjenilo? Nije bas da sam testirao stanje Poste u bivsim republikama, nemojte me drzati za rijec. A ovdje? Nedelja uvece, raskomocen na svom kaucu, uzmes mobili (lap-top) i – platis racune.

A papiri? Tamo nema nista bez papira. Ovdje vise nema nista – na papiru. Sama rijec, potvrda ledi krv u zilama. Kod nas da se dobije jedna potvrda treba posjetiti najmanje 5 saltera, neke vise puta, kao i par fotokopirnica. Pa onda cuveni novobogatasi, notarijusi i njihovi jos cuveniji apostili. Ovo sa notarijusima je zanimljivo! Nasa (dolje) enormna potreba za papirima i potvrdama, stigla nas je i ovdje! Jedina stvar koju u inostranstvu ne mozes da uradis iz svoje fotelje jeste da ovjeris neki papir koji ti treba za – Jugoslaviju?! Moras kod notarijusa. Ovdasnjeg. I ovi imaju apostile (sta god to bilo!). Ej, pazite: odete kod notarijusa ponesete neki svoj papir. On ga provuce kroz fotokopir i udari pecat. Pedeset i dva EURa?! Posao od 2 sekunde i utrosak materijala papir i malo plastike (2-4 cm). Za ove ovdje nisam ni znao dok nisam poceo da pakujem za Jugoslaviju….

Ovdje drzavu i ne vidis (i to je zapravo objektivna mjera kvaliteta drzave: koliko malo je vidis). Pasos produzavas jednom u 5 godina, ali opet termin u policiji zakazujes od kuce. Onda odes, udjes, predas i odes. U svoje, zakazano vrijeme. Sedam minuta. Placanje poreza? Internetom. Vjestiji prsti to urade i mobilnim telefonom. Sve radnje sa brigom djece, bolesnih, vrtici, bolnice, laboratorije, domovi zdravlja – sve internetom. Ako treba da ides, odnesu te. U cekaonici dodjes samo ti: tvoj red. Nemas s kim ni prodivaniti u cekaonici. Kod nas: „ko je zadnji dosao?“, pa stanes iza njega. Ili sjednes ako imas srece, ali oka ne skidas sa „zadnjega“.

Sad treba ici dolje. U svoje. Ima li jos neko, nesto ko brine dolje o meni? O mojim stvarima? Zadnji put kad sam tamo prebivao, nije bilo nikoga. Naprotiv, sve su radili da me uniste. Dobro, dobro, razliciti smo ljudi. Nismo svi heroji. Ja recimo, sigurno umirem poslije trece posjete salteru u policiji ili posti. Ima jacih od mene. Oni su i dalje dolje. Odjednom ce put do prodavnice dobiti na znacaju. Rupe, asfalt, kamenje, prasina? Smece? Ko ga odvozi? Kada? Postar? Dolazi li ? Slusam na radiju u razvijenijem dijelu Hrvatske: danas nece biti struje u tim i tim zaseocima, a vode u nekim drugim??! Nema vode? A tople vode? Zadnji put kad sam tamo bio zimi, bilo je zbog familijarnih poslova, prije dvije godine. To je bio onaj klasicni biblijski sudar sa Drzavom. Umro mi je otac. Ili nije? Svi salterski sluzbenici su bili u nedoumici. Obisao sam dvjesta saltera. Ovdje upalim kompjuter i napisem personalni broj: odmah iskoci: umro! Crno zaglavlje. Svi salterski sluzbenici u civilizaciji to odmah saznaju. Masina sama salje potvrde zainteresovanim.

A tek zima. Duva vjetar. U svakoj sobi hladno. Centralno grijanje? Nema. U spavacoj sobi se ne grije. Ujutro kad obuces pantalone kao da si stavio solundare, ali ne one od peci, nego one iz vana, sto odvode vodu sa krova. Sjedis za stolom obucen u sedam majica i cetiri dzempera. Ovdje, cijelu zimu u tzv. T majici.

Mislim se: jesam li ja lud ili? Dje sam ja krenuo??? Ono pitanje sa pocetka „ovdje da me sahrane?“, kako mi se cini, dolje ce mnogo brze dobiti svoj odgovor…..

Ovo je poslednjih 10 godina, gotovo svakodnevno govorio moj pokojnji otac. Svi smo znali ovu njegovu reakciju na koju god temu neko spomene. Cak su neki bili malkice iritirni, jer iskreno, dojadi takav negativni, ponavljani stav, bez obzira o cemu se govorilo.

U njegovu odbranu, mogu reci da je poznato da stariji ljudi u tom „zrelom“ zivotnom periodu pocnu da osjecaju kasnjenje za okolinom. U njihovim glavama sve ide mnogo sporije nego ono sto oni percipiraju iz okoline. To moze biti unuk sa mobilnim u ruci, neko mlad pored kompjutera, voznja u automobilu, titlovi u toku TV filma…. I taj razlaz sa okolinom pocinje da unosi strah i nezivjesnost. Oni povuceniji utihnu i sjede u nekom cosku i cekaju…. – oni drcniji na sve reaguju ovom poskocicom iz naslova.

Ali, da vidimo malo detaljnije, ko je u pravu?

Ja mislim da ne treba ici predaleko, u detalje…. Korona ide ka sledecem slovu grckog alfabeta, Grcka gori, Talibani kontrolisu sve osim Kabula, a Mesi place jer napusta Barselonu. Jer su mu rekli da ne moze (pod njegovim uslovima) da ostane u Kataloniji. Place, ali uslove, ne bi da mijenja….

Ali, pustimo Mesija, on je ionako samo nuzprodukt potrosackog drustva i bice rijesen u paketu globalnih rjesenja koja imaju mnogo vaznije indikacije i razloge (za rjesavanje).

Ekologija. Problem dijela svijeta koji pokusava da nas urazumi, je sto smo svi zajedno gledali previse amrickih filmova. U americkim filmovima se ekoloske katastrofe, prema logici dvosatne zabave sa ekrana, uvijek desavaju unutar 15 minuta! Prvo se neka bova zatrese u Tihom okeanu, probude glavnog glumca u sred noci i sutra, cim svane, cijela Amerika je okovana snijegom. Onda glumac mora pjeske po dubokom snijegu od Filadelfije do Cikaga. I to u toku narednih 15 minuta filma. Mi, obicni konzumenti ekranizacije katastrofa, ubijedjeni smo da sve ostalo sto ne ide filmskom brzinom, nema zapravo nikakvog znacaja. Dok se jedno jutro ne probudimo i vidimo kroz prozor sliku kataklizme, necemo vjerovati vatrogascima ni u Grckoj, ni u Sibiru, ni u Kanadi, ni u Kaliforniji. A ja sam bogami razumio opasnost! Rijesio sam se jednog stana na samoj obali mora i kupio kucu 15 km daleko od Rovinja. Jer za 20 godina nece biti ni te zgrade u kojoj sam imao stan, a ni – Rovinja. Zao mi je Rovinja, ali nakon tih 20 godina, ja mozda vise necu moci nista razumjeti? S druge strane, tada ce more doci do moje kuce i super! Cijena ce biti duplirana.

Ali nekako mi je ova prica sa Talibanima najzanimljivija.

Evropa i Afganistan. Da, velika je razlika, ali je najveci problem sto ih je povezao – internet. Evropa je kroz svoju istoriju, zapravo jedan ilustrovani katalog zlocina i bestijalnih klanja, dosla do nekog nivoa, gdje je zavladala ravnoteza raznih okolnosti. Ne moze se reci da su ljudi postali bolji, pametniji, da su shvatili… Boze sacuvaj! Treba samo dva- tri dana nekog stresa, i u Svajcarskoj bi se ponovo potukli medjusobno. E, ali Evropa je kroz istoriju izgradila sistem, gdje se napetosti i stres eliminisu ili makar potiru. Da se ne bi mama i tata svako jutro svadjali, tu je – vrtic. Da se ne bi potukao svako jutro sa vozacem autobusa, tu je kredit i mogucnost kupovine BMW-a. Zapravo bi se moglo reci da se Evropa odrzava u miru i prosperitetu koji je toliko primamljiv Aziji i Africi, samo zahvaljujuci – kreditu. Ovo svi imigranti brzo shvate, jer ako se brzo drzavi ne prikazu kao kreditno-sposobni, eto muka i frustracija: muz ce poceti da bije zenu, baca cerke preko balkona, a sin ce prestati da spava kod kuce, jer mu u gengu sa coska, ne traze uslove za dodjelu kredita.

Afganistan, nazalost nije imao prilike kroz istoriju da zastane, stabilizuje se malo i uvede – kredite. Sta vise, cuo sam, ako nisam pogresno razumio, da im vjera ne dozvoljava kamate!!??? Kuku, pa nece ratovati!?? I emigrirati. Jastace. Gledam sliku grupe imigranata iz Afganistana, koji su zapeli negdje izmedju Bjelorusije i Letlanda. Stoje na prasnjavoj ulici, obuceni u trenerkama, sorcevima, jedan drzi papirnu casu u ruci. Na nogama plasticne Adidas papuce. Uspjeli? Uzimajuci u obzir njihovu trenutnu situaciju, kao i sve ono sto ce se dogadjati kada udju u neku od evropskih zemalja, sklon sam da tvrdim – da nisu. Bolje je u Afganistanu. Ali problem je – internet! Internet je moderna personifikacija onog djavolcica sto je prije interneta sjedio na lijevom ramenu svakog od nas i mucio nas izazovima i mamio nas nedostiznim ljepotama. Jos gore: ne nedostiznim, vec – nepostojecim. Jer sve to sto mi mozemo da pocnemo da mastamo (o), bilo da je ravnopravnost, bilo da je BMW, jeste iluzija. Sve te ljepote o kojima slutimo buljeci u ekrancic mobilnog (tesko mi je zamisliti agranistanske emigrante sa lap-topom) su gola prevara i – u Mostaru kazu, navlakusa. Kako sad ‘ navlakusa’? Lijepo. Ne moze se samo uskociti ni u ravnopravnost, ni u BMW. I jedno i drugo (predstavnici tzv. ljudskih vrijednosti i materijalnih dobara) stize u paketu, a kutija tog paketa se zove asimilacija. Asimilacija kao anti-integracija je to sto nas imigrante doceka, jer zaboravimo odmah na integraciju: nema, ne postoji. Jos jedna laz i strasna iluzija. Integracija podrazumjeva ustupke domacina, a tako bogatog domacina nema da ima kucu sa 22 sobe i 18 kupatila, pa posto njemu ima dovoljno, mogu i imigranti da se smjeste. Ne, to ima samo na Brunejima i to kod samo jednog domacina….

Svi ostali su nervozni i ne daju ni jotu od svojega. Ali Afganistan i jedan Afgan, koji je jos tamo. Sta je u njegovoj glavi? Recimo da nema pristup nikakvim informacijama sa „j….“ Zapada. On ima u glavi samo ono sto je sam dozivio i utiske kroz price unutar par generacija familije ili bliskih komsija. To je ON. On zna kako se rangiraju clanovi porodice, kako se zenske udaju, kako se dijele pare. I tako je bilo stalno, od prvog Afgana, ubijedjen je on. I njegov komsija i njegov frizer i njegov prodavac iz prodavnice, imaju isto misljenje o ovim bazalnim problemima. Sta vise, svi znaju za ista rjesenja. Nema dileme.

Dileme pocinju citanjem novina i internetom. A koje rjesenje je najbolje? Ko je u pravu? Oni tamo ili Zapad? Cija rjesenja su najbolja? Je li BMW sedan M5 dobar auto? Daaaa! Ali, parkirajte ga na plazi? Ne valja. Ne ide. Sta hocu da kazem? Kontekst. Kontekst je najvazniji. Evropska rjesenja se ne mogu uvijek i univerzalno primjenjivati bilo gdje van Evrope. I to je uzasna greska. Pogotovo je greska, zapravo zlocin, gurati ih na silu, kroz ratove, cinicno maskirane izvozom divnih rjesenja, a zapravo…. Znate vec. Ali uopste, bilo koji nacin, samo mastanje o tome da se neko evropsko rjesenje izveze u Aziju, je pogresno. Azija mora biti pustena da na miru sama nadje svoja rjesenja. Jer kontekst Evrope je njena istorija, sve ono kroz sta su prosli, uticaj hriscanstva, klanja, vjerski ratovi, revolucije, nauka, otimanje svega i svacega sa svih kontinenata…. sve to zajedno je dalo jedan specifican kontekst u kojem je npr. pravo djeteta, sasvmi prirodna pojava. I mi idemo u Afganistan da kazemo tamo tim ljudima da i djevojcice treba da idu u skolu. Ok, treba reci. Kao kad gost iz Svedske dodje u posjetu u Crnu Goru i mirno, sa osmjehom, bez osjecanja nadmocnosti, kaze kako se u Svedskoj u banci uzme broj, pa onda mozes da uradis i neki drugi posao, dok ne dosjes na red. U cekaonici ce tako uvijek biti 1 ili 2 covjeka, a ne 72 kao u crnogorskoj banci ili posti. Kazes i popijes novi gutljaj domacinove loze i – promijenis temu. Ako domacin osjeti da bi on od sutra mogao takodje da implementira ovu ideju u lokalnu postu, ok, ali ako ne – zaboravimo i mi i on (on je odavno zaboravio). Nista na silu. Nema ljutnje.

Talibani su uzeli Afganistan. Na nasoj strani interneta mi vidimo odsjecanje ruku i zene u cadorima. Ne znam, ne znam. Nisam pametan. Svijet je poludio.

Kad sam bio u vojsci (JNA, april 1982-mart 1983), poceo sam da shvatam moc skracenica. GO! Godisnji odmor. Naravno, ne pada mi na pamet da pisem ni o JNA, ni o zastavniku Stevi, ni o kapetanu …. kako se zvao?… zivio je sam, bio je stalno…. pod gasom… Ne! Mada bi rado pisao o vojsci kao organizaciji koju strasno postujem. Strasno! Ali, ne JNA…

Dakle, GO znaci godisnji odmor. E, ako se sjecate bilo je rijeci o uzasu koji GO znaci i sadrzi i najavio sam nekakvo rjesnje…. Ako ima….

Ima!

E, o tome je ovdje rijec.

Godisnji odmor se moze usavrsiti, sta vise transformirati u uzitak, ako se – ukine.

Da, dobro se culi i procitali. Ako planirate uzivati na GO, ukinite ga. Eliminisite ga iz administrtivnih sema i vasih intimnih zelja. GO je jedan uzas, jedno mucenje u kojem ce svaki dio vaseg tijela dobiti trajne oziljke. Uzimte samo – kozu. Ispecena, oguljena, izmazana jogurtom, izujedana komarcima, a svaki mladez dodatno nabijen kancerogenim potencijalom (= na stabilnom i sugurnom putu ka melanomu). A crijeva? Ja, proliv, ja zatvor. A mozak? Svaki dan ode 50 EUR bez da znas gdje?! Nocu? Buka, komarci, vrucina. Nema spavanja.

Da ne duzim: GO je nepotreban uzas. Ili, potreban? Svaka drzava, svaki sistem ima u sebi ugradjen GO. Valjda da se trudbenici rada ne bi pobunili?

Ne, ne, ne.

Kad budete u mogucnosti, „ubite“ GO, tako sto cete kupiti nesto u dijelu Planete koji vam se svidja. I to sam ja uradio, sad pred penziju (?!, mogao sam sacekati jos malo, pa bi GO otpao kao list u jesen). Ali, nema veze, zrtvovacu se ja da vam pokazem put.

Volite li crnogorsko primorje? Dalmaciju? Kvarner? Istru? Dalje nema: morate se odluciti; ta necete valjda u Portugal???? Ok, nadjete jedan dio ove obale od Ulcinja do Savudrije. I tu kupite … nesto. Namjerno kazem „nesto“, jer svi imaju razlicite pretpostavke i ekonomsku moc. Ali poenta je u sledecem: kupite nesto i u njega ubacite svu garderobu koju ste imali na „zimskoj adresi“. Sve, robu, cipele, sandale, japanke, sve. Dvije prednosti! Prvo, kad vam treba nesto na zimskoj adresi, kupite. Opet. Novo. Znaci uzivate najvazniji pokretac trzisne ekonomije: kupis novo. I drugo, kad putujete na ljeto u svoju „ljetnu rezistenciju“ putujete samo sa cetkicom za zube!!! Tamo vec sve imate!

I ne samo to!

Sjetite se. Kupujete avionsku kartu za vasu „destinaciju iz snova“. Jupi, nasli jeftinu katu, a ne morate pomjerati datum (sta je ovo? Sa cudjenjem se osvrcete oko sebe i stipate, da mozda ne sanjate?). E, ali onda idu kuferi! Mali, gore, srednji, ispod sjedista, veliki-na cekiranju….pare? Sitnica. Alo, taman kao i karta?! Sjecate se ovih trenutaka kada pripreme za GO, pocinju da stvaraju gorak ukus u ustima, a psiholoski, otpor i agresiju prema bilo cijoj pozitivnoj rijeci o GO. Drugi se raduju, puni djecije radosti pred putovanjem (nisu ga oni planirali) a vi zeleni od bijesa i zuci…. pocinjete da razmisljate o necemu svojem?

I tako dodjemo do tog neceg svojeg tamo dolje. A kad krenete na put, uzivate biranje najjeftinjih karata i – nista vise, jer vi putujet samo sa – cetkicom za zube.

Tisina. Da li ste shvatili znacaj tisine? Niste jos? Onda ste ili mladi, ili – ludi.

Pisao sam ranije o nasem profesoru „muzickog“ u Gimnaziji (ubite me, ali ne mogu da mu se sjetim imena – i zaista: trebalo bi me ubiti. Sramota!). Dosao je u razred, obavio formalnosti oko broja ucenika (ono, redar stoji i raportira), krenuo sa „planom i programom“, a onda je pored zgrade, Bulevarom proslo… nesto… autobus?…, kamion? ne znam, ali nije imalo auspuh, pa je uzasan zvuk zaparao vazduhom juzno od Stare gimnazije. Na nesrecu, prozor do katedre je bio otvoren… Profesor, postovalac tisine i/ili harmonije, bio je ovim nezvukom pogodjen kao gromom. Uzeo je dnevnik i tresnuo njime u sto katedre uz rijeci: “ Djavo te nosio!“. Nista posebno: skoro pa normalna reakcija na svakodnevnu iritaciju. Ali, ja sam vidio! Ja sam vidio, to sto niko drugi nije vidio. Iz nekog razloga profesor je ovaj nezvuk dozivio kao kad dodjete na parkingu vidite da vam je neko otkinuo desni zmigavac, kao kad vidite da je neko povukao kljucem po vasem autu od prednjeg fara do zadnjeg zmigavca. I uz to i izvalio retrovizor. Kao kad vidite kad se vratite sa odmora, da vam je neko obio stan: sve je prevrnuto, vama vazne svari slomljene, a uz sve, nedostaje desetine hiljada EUR. E, tako je bio profesor pogodjen zvukom. Samo sam ja to vidio. I zapamtio. Sta je ovdje poenta? Poenta je neadekvatna reakcija. I moje razumjevanje iste. Znaci, racunajte na iritacije cijeli zivot. Reagujte. Nekad adekvatno, nekad – neadekvatno, znaci pretjerano. E, ako je za utjehu, kad se radi o zvuku, ja vas razumijem.

Puni mjesec. Uobicajeni fenomen, zar ne? E, nije! Makar ne, ako zivite ili planirate da zivite na nekoj obali Mediterana. Ranije (opet?!) sam pisao o ishrani koja sadrzi sardele i dingac (posip). Uz ovo maslinovo ulje i pamidore (paradajz/rajcica). I to je to! Dovoljno. Tri puta sedmicno – ostale dane, makaroni. Razumijete li vi snagu (velicinu) ove poruke? Doktor vam kaze, jedite sardele i vino, tri puta sedmicno i ne brinite za zdravlje. E, da meni ‘oce neko dati neko rjesenje, za bilo sta! Pa da se odmorim.

Ali, u cemu je problem? Pa u ponudi. Lov na sardele se toliko usavrsio da je realno ocekivati da mi koji tek planiramo zivot uz Mediteran, da ce nas docekati plakat u ribarnici: “ Nema“. Nema danas, nema sutra, nema do srijede, nema vise….

I sta? Da jedemo sardine iz konzervi? Da, naravno: to je dobro rjesenje. Ali, priroda se pobrinula da ce se do konzervi malo sacekati. Puni mjesec. O, hvala ti Boze sto si nam poslao fenomen Punog Mjeseca. Udjite u ribarnicu u Hercegnovom ili u Dubrovniku, ili u Porecu. Sve zene ce vam reci isto: „Nema sardele, pun je mjesec“. U redu, ne morate vi prije odlaska na spavanje, pogasiti sva svijetla i izaci napolje da vidite kakav je Mjesec; idite u krevet mirno i cekajte sutra ujutro oko 8, da vam zene u ribarnici raportiraju. Kad kazu „bio je pun mjesec“ pustite turiste koji su tu samo 10 dana neka se nerviraju. Vi budite srecni da se Priroda pobrinula da vam sacuva malo fond sardela, saljuci puni mjesec. Zanimljivo: to je taj isti mjesec koji, kad je pun, u Transilvaniji znaci smrt uz dramaticno krvarenje, ali u Rovinju, garanciju da cete i vi imati sardele na stolu nekoliko puta sedmicno. Ako ste pametni.

Mir. Poceo sam sa tisinom, zavrsavam sa – mirom. A zapravo je rijec o istom fenomenu: me(h)lemu za dushu.

Serbedzija i ja. Zasto Serbedzija? Ma, ja, mogao je biti i Tom Kruz, Travolta, Bezos…., ali njih ne poznajem i ne „vidim“ tako dobro kao Radeta. A Rade je sasvim dobar primjer za ovo sto hocu da kazem…

Rade je igrao na pozornicama Zagreba, Beograda (KCS) u filmovima jugoslavenske produkcije…, ali – pade Jugoslavija, puce trziste i bi Rade ekonomski ugrozen. Pametan, vispren, sa umjetnickim imenom, uspio je da se vine u svijet. Dobro, glumio je i sa Kruzom i sa Vilisom, ali uvijek ruske generale! Dikcija engleskog jezika mu nije dovoljavala da glumu u Gloubu Magbeta, ali jbga, kao ruski general uz Toma Kruza, dosle su pare. Hocu reci, boris se, laktas se, trudis se, zaradis, probijes se, uspijes,….. a onda na kraju…. sjednes na stolicu i saberes (sve) . Gledam Radeta na festivalu u Motovunu. Dovezli ga minibusom (visoko, tesko za popeti se, ali uspio, pa ga voze). Sjeo na stolicu. I? Ta je stolica njegov citav svijet. Racunam da je shvatio! Ako je shvatio, sve je ok! Tom Kruz, Brus Vilis, pare, kuce, ali sada, ta stolica, Motovun, mir, spokoj, misli. Kulminacija. Kulminacija tu i sada na toj stolici, a ne u satoru pored vile Toma Kruza. Jer kad glumis sa Tomom, on je u vili, a ti si u satoru. Ali i Tom ce – ako shvati! Ako! – razumjeti da ni vila, ni Aston Martin, ni jahta od 25 m nisu bitni. Bitan je mir. A kad shvatis da je mir dovoljan i da je najveca nagra za sve, ondi stolica umjesto Bentlija ili jahte, nije nista cudno, vec sasvim normalno. Sta vise, pozeljno….

Rade i ja. Da, isto vazi i za mene. Cijeli se zivot boris: u srednjoj skoli „Mo’m druze mogu li JA?“, pa na fakultetu (neki ponistavaju ocjene???), pa u radnoj vijeku (borba protiv konkurenta, uvlacenje sefu, prodaja duse Mefistu…).. Zasto? Cuj zasto? Pa za BMW! U redu,a poslije? E poslije dolazi shvatanje vaznosti mira. Za odabrane. Rade i ja.

Posto je rijec o snovima, sve je dozvoljeno. Sve sto je moguce!

Prvo imati kucu u dijelu svijeta gdje razumijes govor, ali i govor tijela. Razumijes mentalitet. Oni razumiju tebe i tvoj govor tijela. To znaci, da kad pitas ima li sardele, a prodavac kaze nema, svima je razumljivo i prihvatljivo, da rasiris ruke (kao statua iznad Rija) i pozalis se: ”A kako neeeema?” Ovako ne mozete reagovati u Engleskoj ili u… Brazilu, npr: sa prvima se osjecas prisiljenim da budes ustogljen, a sa drugima nikad ne znas kako ce protumaciti.

Znaci kad smo dogovorili komunikaciju, mozemo dalje.

Kuca je na sprat. Dolje, dovoljno da muz i zena zive preko godine, a sprat gdje su jos dvije spavace sobe, svaka sa svojim kupatilom, zimi stoji zatvoren. Na proljece se orvara, sunce ga kupa, kupatila se uredjuju i pune potrosnim inventarom. Na krevetima, mirisna, pamucna posteljina. O cemu se ovdje radi?
Pocinjete svoj godisnji tako sto ste doputovali sa rukama u dzepovima! Nista vam ne treba- sve ima u kuci: i japanke i sorcevi i majice i dzemper i duge gace (ako ko umre, prosti boze) i ves i cipele i… Sve! Stignete vi i zena malo ranije, a onda dodje i TAJ dan: stizu djeca! E sta je sad vazno (odmor je!)? Zena ode na aerodrom po njih, a vi sjedite napolju, na natkrivenoj terasi. Pametno rasporedjeni Sonosovi zvucnici uravnotezeno sire prostorom muziku koja vam najvise odgovara. Moze biti Miso Kovac, mogu biti Bitlsi, ali i Pink Flojd – kako vam pase: liste su tu, samo par komandi telefonom. Pijuckate kafu i sok od cijedjene narandze, ali ako je blizu podne, loza od lokalnog producenta. I evo ih! Sad dolazi poenta: zasto kuca sa spratom. Bez obzira koliko ih uzadje iz Tojote Hajluks, svi mogu, cak trceci ako hoce, nestati gore na sprat. Nema onog idiotskog stajanja u predsoblju sa kuferima, nategnutih osmjeha (zetova), kufere spustiti ili ne? Pa onda cipele: skinuti ili ne…? Cak bi i ja kao domacin morao da stanem neki trenutak u predsoblju. Ne! Ovdje svi mogu nestati u svoju intimu, presvuci se, olaksati se, umiti se i – sici do natkrivene terase gdje je veliki sto i dovoljno udobnih stolica. I pridruziti mi se. Razlika je!

Rucak se priprema napolju u ljetnoj kuhinji od lokalnih namirnica (hocu reci, sardele, vino i masline). Prskamo, prosipamo, pa prolijemo i operemo. Vrt je uredno i ukusno uredjen, a od komsuluka stiti zelena zivica 2,5 m visoka. Sa terasa sprata ipak se vidi okolis, sa jednako lijepom kucama i asfaltnim putem koji vijuga izmedju. Ovdje je vazno da asfalt nije stariji od 3 godine (jos je taman) i da su bijele ivice izvucene cijelom duzinom i jednakom debljinom!
Hajluks je parkiran pod nadstresnicu, jer iako je ovo san, ima grada (tuca). Unuci trce prema mjestima koja pamte od prosle godine i njihova bajka dolaska kod babe i dede dobija nastavak od prosle godine.

Nema komaraca, zato sto je san, ali i zato sto mi vodimo racuna da ni kap vode ne stoji u dvoristu. Cijela kuca je na ugodnih 22 stepena, muzika i estetski privlacan namjestaj. Uvece napolju vecera uz svjetlo i – tisinu. Niko ne vristi, ne cuje se turbofolk iz kafane, niti neki idiot slavi nesto. Tisina i razgovor. Opet sardele. Pa pipun. Posip iz Care (Korcula). Svi zadovoljni. Svi imaju osmjeh na licu i sve cesce pomisljaju ili cak pominju one sobe gore, onu mirisljavu posteljinu, tisinu, otvoreni prozor i nebo puno zvijezda. Ipak su putovali. Primjetite da oni jos uvijek nisu shvatili ovo o cemu ja ovdje pisem: njihov odmor lici na onaj moj iz realnog zivota, iz prvog teksta. Ko zna kad su mucenici ustali…?

Treba li uopste trositi rijeci na dorucak? Jutro. Malo svjezine, ali moze se napolje. Svjeze, vruce pecivo, kajmak, Karneks pasteta, paprika i jogurt. I opet – tisina (ja, djeca spavaju).

Ima li ovo idje? Moram da uzviknem tradicionalnim izrazom predaka. Ima. Citacemo….

Ova formulacija se cuje cesto. Ima jos jedna srodna:” Crkva je bila puna”.

Gledano iz mojeg ugla, uzasno ponizavajuca konstatacija. Ponizavajuci kontekst i sadrzaj. Kako sad to??

Vidim ova se platforma na kojoj pisem ove tekstove, muci da ih nekako grupise, napravi strukturu, sve za potrebe buducih pretrazivanja. Ali orjentisuci se samo na moje naslove, ne pomaze: oni najcesce nemaju direktnu, ociglednu logiku i relaciju sa tekstom. Evo, zato da pomognem: ovdje je rijec o relaciji pojedinac, grupa. Ta je relacija jedna od tema koje me fasciniraju i zaokupljuju.

Odmah cu reci: grupa je jadna. To je moj stav, ne morate se slagati, ali pustite mene… Zasto je grupa jadna? Grupa je skup pojedinaca, ali glavno svojstvo grupe je da pojedinci u njoj predaju (zrtvuju) dio svojih potreba za dobrobit interesa grupe. E sad je samo pitanje, moze li pojedinac bez onoga sto, za uzvrat, nudi grupa pojedincima. Jer ako meni to (nesto) ne treba, sto bi ja onda odvajao dio mojega (mene) za grupu?? Sta su pretpostavke da pojedinac moze da odbije ponudu grupe? Pa da je dovoljno jak (brz, hrabar, sposoban, bogat, osiguran…) da ne mora da se ’naslanja’ na grupu. I jasno je zasto je grupa jadna: skup pojedinaca koji ne bi uspjeli bez podrske grupe. Ovdje ima primjera na raznim nivoima. Drzava, vjernici, navijaci, sekta, hbtq osobe, vojna jedinica, … Svi se oni osjecaju sigurnije u grupi, a izlozeno ili ugrozeno, van grupe. Zato npr. vjernici moraju da naglase poslije svakog skupa da ”je bilo puno naroda”, ”crkva je bila puna”, da slucajno ne ispadne da je broj pojedinaca u grupi sisao ispod granice kriticne mase, jer tada pojedinci uz grupe pocinju da sumnjaju. Sumnja u grupi je kao dizel u benzinskom motoru. Ali grupa je zapravo izuzetno ranjiva. Jedan dovoljno inteligentan i agresivan lider moze da povede grupu svugdje, cak i u smrt. Ipak najcesce je – u agoniju koja moze da traje decenijama. Vucic i njegov narod su savrseno upareni; relacija koja moze da traje jos 30 godina. Osjecate li sazaljenje prema njima? E to je taj, isti osjecaj koji ja gajim prema svim grupama! A atribut ’jadan’ je zaista dobro odabran.

Sta je preostalo, koje je zadnje pitanje? Moze li (moj) pojedinac bez bilo koje grupe? Ovakva su pitanja klasicne zamke pisanja, mada zapravo i bilo koje intelektualne rabote, ukljucujuci i – filozofiju. Da, da, cak i filozofiju! Mnogi su filozofi upadali u ovu zamku i postavljajuci sebi slicna iskljuciva pitanja, na silu su smisljali svoje (filozofske) sisteme, gurajuci sve oko sebe (objektivna stvarnost) u njih. Ali cak ni tako veliki um kao sto je Hegel nije uspio objasniti bas sve bez obzira kako mocan sistem smislio.
Ja ne namjeravam upasti u tu zamku. Ja sam razumio da dovoljan broj slucajeva definise fenomen i niko ne treba da se nada da ce bilo koji fenomen ikada, okupljati sve pojedinacne slucajeve.

I sada, odgovor na pitanje. Ne, nema pojedinca koji moze sasvim sam u bilo kojoj situaciji. Ako nista, svima treba so! Ali svaki pojedinac ako dobije priliku, mora da radi na sebi da bi se(be) ucinio minimalno zavisnim od grupe. Budite ’danac’. Danac je (opet ne bukvalno svaki) gradjanin (Danske), potpuno opremljen da moze sam. Ne mora imati ni svoju skolu ni bolnicu- zato ce udruziti i zrtvovati nesto svoje slobode drzavi Danskoj, ali mimo toga sto cini gradjanina u punom znacenju rijeci, on je -slobodan. Ne trebaju mu nikakvi simboli (krst, tetovaza), ni uniforme (kozna jakna i motor), a posebno mu ne treba vodja. Jer ako rijec vodja zamijenimo sa pastir, sta onda bude grupa? Naravno kad su u pitanju ovce, nema nista ni cudno ni jadno, ali mi? Probajte napustiti tu prvu, vama najblizu grupu. Osvrnite se oko sebe i nadjite neki znak koji vam ukazuje na grupu u koju ste voljno ili nevoljno, svjesno ili nesvjesno usli. Izadite. Nece odmah biti ni hladno niti se poceti meci da zvizde oko vas. Racunajte na otpore iz grupe, jer oni znaju da osipanje vodi sumnji u ideju. Ako mozete. Ako ne mozete, nista – ne morate zbog ovog teksta.

Godisnji- odmor! Izraz koji sadrzi informaciju o odmoru koji imate jednom godisnje. Da, dobro ste procitali – odmor. To je ono kada ste maksimalno opusteni, uzivate i stalno bi se smijali. Od srece. Srece?

Imate li imalo odmora u toku godine, ne racunajuci ovaj godisnji? Naravno! Pedesetak puta! Svaki vikend. E, pa evo zgodne prilike: uporedite godisnji sa vikendom. Vikendom kod kuce. U svojoj kuci. Koji segmenti odmah upadaju u oci? Put, pare, bolesti.
Put.

Autom ili avionom? Parkiranje, ulaz i izlazak sa trajekta, guzve po autoputu, predavanje dijela odgovornosti za vase i zivote vase djece (!) u ruke nekim nepoznatim ljudima koji zajedno sa vama jurisaju 150 km na sat. Ljudima sa kojima u normalnim prilikama ne da ne bi ni stali, vec bi ih zaobilazili u sirokom krugu. Pogledajte ih uostalom na prvom odmaralistu. Klompe jedan broj manje ili sandale sa bijelim carapama. Dalje pogled ne treba ni podizati.

A parkirati auto na odredistu? Jer, boze moj, odrediste je uvijek more. A posto i dalje nema mora u Panoniji, jedino more koje imamo je stijesnjeno u brdu, sto znaci, nema parkinga. Vlasnik apartmana ce vas tjesiti da ce vam biti jos vise muka (”Sad cu pitati jednog Beogradjanina da se pomakne”). I tu sad shvatite da ste kod nekog manevra u putu, kad ste isli u rikverc i primjetili zvuk, zapravo ostetili felnu jer su vam gume ’niskog profila’. Tristo EUR, kad se vratite.

I tako udjosmo brzo i bolno u pitanje para.

Ali, prvo alternativa- avion. Pocnimo od budjenja: malo prije dva, poslije ponoci. Kako do aerodroma? Taksi? Skupo, vlastitim autom, pa ostaviti? Jednako skupo i mrvu, neprijatno. Nekakvim vozovima, autobusima? Kuku, muka mi je od pomisli. Primjetite, niste ni krenuli. Saputnici uznezvjereni, trce za poslednjim stvarima koje nece pakovati nego ”gurni negdje”. Avionske karte? Nisu bas skupe. Kuferi? E, oni su skuplji od karata. Aerodrom. Masa ljudi. Redovi. Gdje stati? Primjecujete da neki ljudi ispunjavaju neki formular…. Gdje? Moramo li i mi? Kontrolor trazi da izvucete kais na rentgenu (ovdje na pocetku godisnjeg, samo cu vas brzo podsjetiti da poredimo sa vikendom!). Idemo dalje… Kad izvucete kais, treba gace pridrzavati, jer vama valjda nije vazno pokazati ono ’kevin klajn’? A u avionu. Sjedite i koljenima pridrzavate krupniju osobu u stolici ispred vas. Cetiri sata. Do presjedanja.
Dolje na plazi kaze jedan mladic:”Kad sam primjetio da dnevno pucam 50 EUR…”. Zanimljivo i ja sam to primjetio. Ali samo za plazu. Imas auto, placaj benzin- ides avionom? E onda moras uci u poslovnu vezu sa Radenkom koji drzi resor renta-kara. ”Vidjecete da se pojavi trougao i simbol motora (uobicajeno je shvatiti kao pregrijan motor), ali majstori kazu da to nema veze”. Dodatno se naplacuje ako auto ostavite u drugom gradu, a depozit od 500 EUR se vraca za … mjesec dana. Sa osiguranjem, vracanjem u drugom gradu, jedan dan, plus gorivo- 160 EUR. Ali nikome ne pricajte, jer ce vam nasi ljudi odmah odgovoriti da su oni platili samo 37 EUR. Svaku priliku da ispadnete budala, nas narod rado koristi. Niste se na vrijeme prijavili kao turista? E, ne moze. ”Otidjite do granice, izadjite, pa udjite da dobijete pecat”???! A izlazak bez potvrde se kaznjava do 600 EUR. Odlican savjet. Podsjecam, alternativa je vikend u svom domu…

More. Konacno.

Koza gori. U septembru cete zabrinuto kod koznog doktora- da nije ne daj boze, rak mladeza? A za 15 godina cete da vam struzu rak koze. Obicni. Jedno dijete ima proliv, drugo zatvor. Ujutro se budite, ali oci ne mozete otvoriti?! Upala ivica kapaka sa pojacanom proizvodnjom krmelja. Ledja pucaju nakon skoka ’preloma’ , a ostatak tijela nakon spavanja na neudobnom krevetu(teze stvari kao skokovi u plitku vodu, staklo u stopalu ili skuter preko ruke- necemo, jer su ipak izuzetak).
Vikend u svom domu?

Zdrav, odmoran, naspavan. Klimatizovano, poznato, komotno kupatilo, auto parkirano u garazi. U subotu igra Djokovic, naneses malo Krusovice piva i cekas.

Evo vi podvucite crtu, plus, minus tamo, plus, minus ovamo i izvedite zakljucak. Veceras u svoj krevet, bez komeraca, bez znojenja, moze da se spava, a sutra vam niko nece naplatiti da sjednete na (svoj) kauc. A Djokovic sigurno dobija….

Sta je ’srednje ime’ starije osobe? Strah, alternativno, nervoza, anksioznost. Ova razlika, strah ili nervoza, bazirana je na razlicitim stepenima kognitivnog popustanja. A da proces kognitivne slabosti tece paralelno sa starenjem, nema nikakve dileme.
Ozbiljnije bolesni, pate od straha, jer nemaju ni osnovni mehanizam zastite od nesporazuma: nesto susne- sto je to? Ili jos gore: misli (umjesto tog sustanja) koje donesu ideju opasnosti, ne mogu se odbaciti jednostavnom logikom vjerovatnoce, vec buse, buse, burgijaju u glavi i rezultat je strah.

Ipak, vecina ima nesto sacuvanog instrumentarija racionalizacije, ali moc ’izmisljanja’ problema je neogranicena. Odakle toliki ’problemi’?

Stariji ljudi su po logici stvari pregazeni tehnologijom sledece generacije. Nekompatibilni. Mladjima, ta nova tehnoligija otvara rjesenja za niz dnevnih teskoca i problema. Oni vise na te probleme ne misle. Za prethodnu generaciju, samo recimo placanje struje, predstavlja problem. A jedan problem je dovoljan za stanje nervoze i anksioznosti. U toku rada ves masine, cuje se ’novi’ zvuk. Problem. Kako doci do servisa, kako platiti ’majstora’, kako kupiti novu masinu, kako je donijeti..?? Ali kolika je vjerovatnoca da ce novi zvuk otici toliko daleko da se mora kupovati nova masina??E ta dimenzija analize nestane prva u sklopu kognitivne slabosti. I onda je jasno da je svaki problem ili problemcic, sudbonosno velik. Radio sa losim prijemom javlja… Ostalo je primjeceno samo ”90 mrtvih”. Gdje?? Cekaj!! Sta kaze??? Stani!!!
Mladji otvore mobilni i ovaj im u oci nabije vijest o poplavama u Njemackoj.

Mladi imaju vecu torbu sa alatima za razna rjesenja. Da, ali sta cemo sa OVIM problemom: manjak rjesenja kojima raspolaze starija generacija? A valja zivjeti zajedno.

Baka i deka iz bajke.

Da, ali to je bajka, bas kao i ona Pepeljugina haljina koju su sasili misevi i ptice. Lijepo, ali – nema. Ali djeca citaju bajke, a mi odrasli mozemo makar mastati…

U jednom cosku (da, cosku, nemojmo se odmah buniti!) sjedi baka iz bajke. Na prvi pogled zaokupljena svojim mislima, ali ne! Ona je tu, prisutna, cuje i vidi koliko joj zdravlje dozvoljava, ali ima moc autorefleksije! Cuje, razumije, ali – jos vaznije- razumije da nema bog-zna-sta vazno dodati i bira da cuti i i dalje slusa. S vremena na vrijeme, jer je voljena!, primjetice je prisutni i nesto prilagodjeno, upitati. Ona ce spremno odgovoriti, kratko i mudro. Iskustvo! Bezbroj puta je bila u toj situaciji zbog koje mladi dozvljavaju nervozu. Treba je pitati za savjet. Baka, zna svoje mjesto i nece probati da odgovorom ”ukrade cijeli show” – ne, jednostavan odgovor koji odise mudroscu.

To su bake koje unuci obozavaju. Raduju se susretu sa njima, placu neutjesno ako im se nesto neugodno dogodi. Unuci, kao predstavnici trece generacije, osjecaju harmoniju izmedju prve dvije generacije i pokazuju to zatrcavanjem, dugim zagrljajima i iskrenom radoscu u toku dnevnih radnji koje baka i dalje ima.
Ali, budjenje!
Sta raditi?

Najvaznije je razumjeti prioritete. Znate ono kad neces da vozis prebrzo, da ne platis kaznu, dok – te neko ne pretekne. Onda se aktivira razvojno stariji prioritet (”on ce mene??!”) i – preteknes ga. O tome je rijec: o hijerarhiji prioriteta. Znaci, treba razumjeti najstariji (najjaci) prioritet starije generacije (imaju prednost!) i postovati ga iako ce biti otpora sa svih strana! Ako je hijerarhijski najstariji prioritet mir i stabilna struktura u domu sve sa okamenjenim rutinama i ritualima, postujte to i – skratite posjetu. Bice otpora (ljubav, ahhh!), ali vjerujte u svoju procjenu: vaznije je da se TV pali pravim daljinskim, nego cija ruka (cak, rucica!) drzi daljinski. Strpite se sa saopstavanjem da je pozar u dijelu kuce, ako bas tada treba cuti, usvojiti i primijeniti kojom viljuskom ce se salata promijesati. Eto, da ste ranije otisli, propustili bi evakuaciju…

Svi vi koji slobodno birate i koji ne morate imati obzira prema onima sto ce vam sigurno nesto zamjeriti, dakle svi vi koji sami planirate svoj godisnji odmor, nastavite da uzivate i nemojte ovo citati. Necete razumjeti. A i sto da se traumatizujete…?
Za mene je godisnji odmor jedan od najtezih perioda u toku jedne godine. Prava trauma ispunjena frustracijama i nervozom. Mjesecima prije, vrijeme povisene anksioznosti i svadjalackog raspolozenja. Kratko receno, ali znacajno ublazeno: jedan tezak period za porodicu. U konkretnom slucaju, moju.

Idemo u Crnu Goru.

Slusam vijesti: brojne porodice iz Rusije i Kazahstana krecu na isti put, sa istom destinacijom. Cilj dozivljavaju kao klimaks zadovoljstva jedne teske godine. Vrijeme je za odmor. Zasluzeni odmor. Djeca maksimalno uzbudjena, treba ih ’’laditi’.
A ja?

Pretjerujem, po obicaju?

Da li?

Krenimo redom…

Na TV Neretva V. Bulajica. Ili Sutjeska? ”Ima li puno aviona?”, pita slijepi ranjenik. Tito (R. Barton) privlaci djecaka uz sebe da ga zastiti od Mesersmita koji kidisu.
Vrucina. U stanu koji ima erkondisn (”klima”) niko se ne usudjuje pokrenuti ga, jer je u istom stanu i osamdesetogodisnjak. Plus. A to je generacija koja ne razumije ”klime”, boji ih se, a boga mi strijepi i od racuna za struju. Znoj curi ali malo nam je lakse nego Bati (Zivojinovicu) i Dvorniku (Borisu) koji pucaju iz ’smajsera’ dok prema njim jurisa 10-ak vucjaka.
Uskoro cemo na plazu.

Usput, auto za autom, Vespa za Vespom. I svi ispustaju dizel. Tek nesto malo preradjen. Bez katalizatora. Gusi. Smrdi.

Na malom, ogranicenom prostoru, stolice i suncobrani (2 plus 1, 10 EUR). Jednostavni ljudi, jednostavnih potreba. Jednostavnih stavova o zivotu, zdravlju, politici. Lako ih je zadovoljiti. Sa razglasa odjekuje ”ajkulo u ljudskom liku”, a ljudi scucureni ispod suncobrana (dok ih maestral ne obori), trzaju ramenima u taktu muzike. Ozareni. Zadovoljni. Svi drze mobilne telefone i jedni drugima pokazuju vlastite slike. Osobe zenskog pola imaju niz specijalnih problema: mobilni treba drzati mokrih ruku, sa noktima od 2cm, sa tanjusnom cigaretom kojoj dim ide direktno u oko. Muke zive. Sto metara dublje camac sa razglasom koje su vjerujem, koristili Sex Pistols, rastura i razara vazduh u komadima. Mada je poruka jednostavna: Aca Lukas dolazi na plazni bar Labamba. Red poruke, red Acine muzike. Voda je malo prljava; ah, maestral nanio. Niko to ne primjecuje. Ja, kao da sam dosao sa Jupitera. Meni sve smeta. Znam, do mene je. U ogradjeni prostor, zasticen plutacama, da nas skuteri ne pobiju kao SS divizija Princ Eugen u filmu koji gledam, uplovljava brodic sa americkom i crnogorskom zastavom. Ljudi se sklanjaju , a mi gore sa obale pratimo zadivljeno iskrcaj dama i razdragane djecice. Slika kao iz bukvara, one prve stranice, kada smo morali pisati o ljetu, a ilustracije su morale da pokriju sve: igru djece u plicaku, suncanje, plivanje, brod, gliser, ronjenje, ribanje. Djeca iz Vojvodine su na tim stranicama imali ratare, drljace, orace, kosenje sijena i razdraganu djecu: sve na jednoj slici. Zajednicka nam je radraganost.
Maske? Za ronjenje? Ma ne, protiv korone. E one su na laktu. A onih par sto ih nose na licu, pokrili su samo donju vilicu. Ni usta, ni nos. Bolje lakat. Ako pa’nes, da se ne nagrdis. Rade Markovic pomaze slijepom ranjeniku:” Hajdemo druze, ja cu te voditi”. Na licu osmjeh kao da ulaze u Diznilend: razdragani, a slijepac kao da je providio. Boze, svi razdragani?!

Pada noc. Mora. U to ce i komarci. A par sati nakon njih djeca koja u betonskim blokovima izmedju zgrada, nemaju mnogo izbora za igru, pa-vriste. Ostro kao noz koji zasijece, prodiru njihovi vrisci do dugo u noc. Razumijem i ja njihove roditelje: sto duze napolju, to bolje. Konacno mir. Da li? A ne, jadan! Sad treba vratiti kuci sve p’jane, umorne ali i razdragane. A oni vole da bucno obiljeze svoj povratak. Ljetni dan, dan godisnjeg odmora je maksimalno produzen. Neka, placeno je. Mi za iste novce dobijamo dvostruku ponudu!

Odlucni borci brane Ljubin Grob. Da bi mi danas bili razdragani. Odbranise ga.

Gledate li vi okolo kad idete na plazu? Beton, rupe, grafiti, spaljena trava, oronuli kontejneri za smece i psi podvijenog repa. Izuzetno ruzne gradjevine bez logike, bez estetike. Svaka gradjevina vristi: ”I ja znam covjeka u opstini!”. Auta parkirana tako da se mora ici ulicom. Sredinom. Srecem ljude. Razdragani. Jednostavni. Zadovoljni. Ugurali su auto na trotoar, gume su pokrivene kartonima i idemo sa djecom ka plazi. Pretovareni plastikom, ali zadovoljni: prezivjeli su kanjon Morace. Makar u ovom pravcu.
Politicka situacija? Premijer protiv Predsjednika. I jedan i drugi pominju ”aveti fasizma”???! Gledamo li isti film? Ili se Sutjeska jos nije zavrsila isko su svi glumci umrli. Bolje da su glumci zivi, a savremeni akteri…

A onaj osamdesetogodisnjak, plus… ah sto reci? To sigurno razumiju svi neudobno smjesteni u generacijskom jazu. Plaza Jaz, generacijski jaz, svuda jaz.

Nas je pravac nova destinacija Regije. Je li bolje, boze? Vidjecemo.

Uvijek sam mislio da je nas jezik bogatiji od svedskog. Doduse, u prvo vrijeme nisam imao pravo da bilo sta kazem, ali sad kad su decenije prosle, imam valjda malo pravo, a?

Najprije da priznam jednu bolnu cinjenicu. Ni 20 godina kasnije, ne mogu reci da znam svedski jezik. Zvuci cudno, ali morali bi se odmah dogovoriti, sta to znaci znati jezik? Kaze se, ”znam jezik ili govori tri jezika…”. Sve su to zavaravanja. Posebno iritiraju ljudi koji tvrde da znaju +2 jezika. O cemu se radi? Znaju oni da se snadju, komuniciraju, razmijene stavove na 2, 3 ili vise jezika- to moze, ali da znaju jezik(e)? Ne. Ne znaju. Dokaz? Evo dokaza koji je univerzalan: vazi i za vas i za te vase kojima volite da se hvalite (”zna 5 jezika, tecno”), jer kad znate (”moj, znam ga dobro..,”) nekog ’poliglotu’ dio slave neminovno ide i vama. Ne znam zasto, ali tako je. Ima li djece rodjene u Engleskoj, od engleskih roditelja, koja se skoluju u engleskim skolama i koji imaju jedan (F) iz engleskog? Koliko volis!
Nego ja. Evo, poslije toliko godina, ne znam jezik. A radim, posao mi je komunikacija sa ljudima, pisem, diktiram (drugi pisu), drzim predavanja… Dzaba! Odem li kod automehanicara ili vodoinstalatera, ja sam izgubljen: nista ne razumijem. Nije da ja otjeram na servis BMW, a dodjem kuci sa Skodom Fabijom, ali u mojoj komunikaciji sa mehanicarem, ja razumijem samo – pridjeve i glagole. Tek po koju imenicu. Tuzno. Kao gost u nekoj drzavi, kada vi pruzate uslugu, komunikacija ce biti kvalitetna, ali ako vi trebate uslugu- neka vam je bog na pomoci. Sto bi mi rekli, boli ih ’uvo.
Sad kad sam definisao svoju poziciju da pokazem u cemu se sastoji bogatstvo svedskog jezika. Ne morate vi meni vjerovati: zajedno cemo do zakljucka.

Dva primjera.

Omdomslos (ne pise se ovo ovako, ali nije bitno). Atribut koji se koristi u ovakvim situacijama…

Bolesnik umire, a medicinska sestra kaze da nije ustao iz kreveta od juna i glasno se (samo ona) smije. Svedjanin dolazi iz Dubrovnika za Hercegnovi i moze da predje granicu na dva mjesta. Osoba koja je ’omdomslos’ savjetuje da ide preko Kobile. Cuj, Kobile?! Gdje je Muo u odnosu na Kotor? ”Cim prodjes Skaljare, skrenes lijevo”, kaze takva osoba. Kakva? Nepromisljena? Neuvidjavna? Hja, moze, ali u nasim opisima nedostaje diskretna socijalna kritika kojom Svedjani opisuju takvu osobu. Nasi izrazi su ’klinicke dijagnoze’ bez osude i to je nedostatak. Svedjani se svojim izrazom malo ljutnu.
Po got o unt (ovo se tek ne pise ovako!). Ovo znaci da neki fenomen (vruce je) ima i svoje pozitivne (nije zima) i svoje negativne posljedice (znojimo se). Avion se spusta prvo u Zagreb i tu se presjeda (nikad nisi bio na hrvatskom tlu, ali – mora se gubiti vrijeme).
Ima jos ovakvih primjera. Nema mnogo, ali, ipak. Ja se pomazem uvodom ”sto bi rekli Svedjani”, pa citiram original.

A mozda sam ja poceo zaboravljati nas jezik…?