Godisnji odmor

Svi vi koji slobodno birate i koji ne morate imati obzira prema onima sto ce vam sigurno nesto zamjeriti, dakle svi vi koji sami planirate svoj godisnji odmor, nastavite da uzivate i nemojte ovo citati. Necete razumjeti. A i sto da se traumatizujete…?
Za mene je godisnji odmor jedan od najtezih perioda u toku jedne godine. Prava trauma ispunjena frustracijama i nervozom. Mjesecima prije, vrijeme povisene anksioznosti i svadjalackog raspolozenja. Kratko receno, ali znacajno ublazeno: jedan tezak period za porodicu. U konkretnom slucaju, moju.

Idemo u Crnu Goru.

Slusam vijesti: brojne porodice iz Rusije i Kazahstana krecu na isti put, sa istom destinacijom. Cilj dozivljavaju kao klimaks zadovoljstva jedne teske godine. Vrijeme je za odmor. Zasluzeni odmor. Djeca maksimalno uzbudjena, treba ih ’’laditi’.
A ja?

Pretjerujem, po obicaju?

Da li?

Krenimo redom…

Na TV Neretva V. Bulajica. Ili Sutjeska? ”Ima li puno aviona?”, pita slijepi ranjenik. Tito (R. Barton) privlaci djecaka uz sebe da ga zastiti od Mesersmita koji kidisu.
Vrucina. U stanu koji ima erkondisn (”klima”) niko se ne usudjuje pokrenuti ga, jer je u istom stanu i osamdesetogodisnjak. Plus. A to je generacija koja ne razumije ”klime”, boji ih se, a boga mi strijepi i od racuna za struju. Znoj curi ali malo nam je lakse nego Bati (Zivojinovicu) i Dvorniku (Borisu) koji pucaju iz ’smajsera’ dok prema njim jurisa 10-ak vucjaka.
Uskoro cemo na plazu.

Usput, auto za autom, Vespa za Vespom. I svi ispustaju dizel. Tek nesto malo preradjen. Bez katalizatora. Gusi. Smrdi.

Na malom, ogranicenom prostoru, stolice i suncobrani (2 plus 1, 10 EUR). Jednostavni ljudi, jednostavnih potreba. Jednostavnih stavova o zivotu, zdravlju, politici. Lako ih je zadovoljiti. Sa razglasa odjekuje ”ajkulo u ljudskom liku”, a ljudi scucureni ispod suncobrana (dok ih maestral ne obori), trzaju ramenima u taktu muzike. Ozareni. Zadovoljni. Svi drze mobilne telefone i jedni drugima pokazuju vlastite slike. Osobe zenskog pola imaju niz specijalnih problema: mobilni treba drzati mokrih ruku, sa noktima od 2cm, sa tanjusnom cigaretom kojoj dim ide direktno u oko. Muke zive. Sto metara dublje camac sa razglasom koje su vjerujem, koristili Sex Pistols, rastura i razara vazduh u komadima. Mada je poruka jednostavna: Aca Lukas dolazi na plazni bar Labamba. Red poruke, red Acine muzike. Voda je malo prljava; ah, maestral nanio. Niko to ne primjecuje. Ja, kao da sam dosao sa Jupitera. Meni sve smeta. Znam, do mene je. U ogradjeni prostor, zasticen plutacama, da nas skuteri ne pobiju kao SS divizija Princ Eugen u filmu koji gledam, uplovljava brodic sa americkom i crnogorskom zastavom. Ljudi se sklanjaju , a mi gore sa obale pratimo zadivljeno iskrcaj dama i razdragane djecice. Slika kao iz bukvara, one prve stranice, kada smo morali pisati o ljetu, a ilustracije su morale da pokriju sve: igru djece u plicaku, suncanje, plivanje, brod, gliser, ronjenje, ribanje. Djeca iz Vojvodine su na tim stranicama imali ratare, drljace, orace, kosenje sijena i razdraganu djecu: sve na jednoj slici. Zajednicka nam je radraganost.
Maske? Za ronjenje? Ma ne, protiv korone. E one su na laktu. A onih par sto ih nose na licu, pokrili su samo donju vilicu. Ni usta, ni nos. Bolje lakat. Ako pa’nes, da se ne nagrdis. Rade Markovic pomaze slijepom ranjeniku:” Hajdemo druze, ja cu te voditi”. Na licu osmjeh kao da ulaze u Diznilend: razdragani, a slijepac kao da je providio. Boze, svi razdragani?!

Pada noc. Mora. U to ce i komarci. A par sati nakon njih djeca koja u betonskim blokovima izmedju zgrada, nemaju mnogo izbora za igru, pa-vriste. Ostro kao noz koji zasijece, prodiru njihovi vrisci do dugo u noc. Razumijem i ja njihove roditelje: sto duze napolju, to bolje. Konacno mir. Da li? A ne, jadan! Sad treba vratiti kuci sve p’jane, umorne ali i razdragane. A oni vole da bucno obiljeze svoj povratak. Ljetni dan, dan godisnjeg odmora je maksimalno produzen. Neka, placeno je. Mi za iste novce dobijamo dvostruku ponudu!

Odlucni borci brane Ljubin Grob. Da bi mi danas bili razdragani. Odbranise ga.

Gledate li vi okolo kad idete na plazu? Beton, rupe, grafiti, spaljena trava, oronuli kontejneri za smece i psi podvijenog repa. Izuzetno ruzne gradjevine bez logike, bez estetike. Svaka gradjevina vristi: ”I ja znam covjeka u opstini!”. Auta parkirana tako da se mora ici ulicom. Sredinom. Srecem ljude. Razdragani. Jednostavni. Zadovoljni. Ugurali su auto na trotoar, gume su pokrivene kartonima i idemo sa djecom ka plazi. Pretovareni plastikom, ali zadovoljni: prezivjeli su kanjon Morace. Makar u ovom pravcu.
Politicka situacija? Premijer protiv Predsjednika. I jedan i drugi pominju ”aveti fasizma”???! Gledamo li isti film? Ili se Sutjeska jos nije zavrsila isko su svi glumci umrli. Bolje da su glumci zivi, a savremeni akteri…

A onaj osamdesetogodisnjak, plus… ah sto reci? To sigurno razumiju svi neudobno smjesteni u generacijskom jazu. Plaza Jaz, generacijski jaz, svuda jaz.

Nas je pravac nova destinacija Regije. Je li bolje, boze? Vidjecemo.


Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s