Ne mogu da se oslobodim ove…, ovoga…

Na vratima pored moje kancelarije, stoji ime, prezime i ispod titula: Strateg zdravstvene zastite.

Kancelarija prazna.

Ej, strateg. Znate li vi sta je strateg? Kad sam prije mnogo godina isao u vojsku, tamo me je naucilo da postoje tri nivoa planiranja: takticki, operativni i strategijski. Operativni to ti je najnizi nivo, pa onda ide takticki, a tek onda strategija. Ej, strategija, to je toliko veliko da, da ne mogu ni da zamislim. To je na nivou drzave, naroda… Strategija rata, a rat se valjda vodi izmedju naroda? E sad ta tu, vrata do vrata, ta sto je nikad nema unutra, e ona je strateg zdravstvene zastite?! Pretpostavljam da je negdje, na nekom mirnom mjestu, gdje moze da se koncentrise i razmislja? Teska pitanja su to, sine! Zanimljivo, svako jutro, tu blizu, u sobi za sastanke, doktori sjede. drze se za glavu reze jedni na druge, i posebno na mucenika koji je radio cijelu noc i punio besomucno krevete: da, nema nigdje slobodnog kreveta. Sad valja ici svaki na svoj odjel i slati kuci… Najcesce na silu. Najlaksi nacin da ti dodje vec sutra nazad, ako ne i isto vece.

I niko nju da pita??? Ko ce znat’, ako ne ona??? Dobro, nje nema, ali dostupna je telefonom… Mejlom. Platformama…Ili su kreveti dio operativnog plana, sto je gledano sa njene visine toliko sicusno kao ljudi u Njujorku kad letite avionom iznad Menhetna. Da, kreveti su dio operativnog plana, a taktika je slati ih sve kuci. Daleko je to od strategije! Zato ona i ne dolazi na posao: sta ce tu???

Citam u novinama, ministarka zdravlja se na ostrila i hoce da zdravstvo rastereti od nepotrebne birokratije. Trenutno je mucenica i sama duboko ukljucena u problematiku, kao korisnik usluga, pa je valjda spoznala cjelinu slike? I kako ona to misli da rijesi? Sta mislite? Naravno: angazovala je neku osobu, dala joj mandat da to rijesi. Moze se reci da je formirala radnu grupu (na daleko cuveni, uzasavajuci instrument svih birokratski uredjenih drustava, ali i neuredjenih – kad ne znas sta da radis, formiras radnu grupu). I koga je angazovala? Nekog doktora koji jos uvijek radi? Koji se kao i svi ostali drzi za glavu svako jutro na sastanku? Koji je bijesan i zajedljiv vec na samo pomisao ili pominjanje novih odluka i rjesenja „odozgo“? Neee. Nasla je nekog „mrtvog“ birokratu koji je vidjela pacijenta zadnji put 1900 i neke… A mozda ni tada. Radi u servisu koji nam salje one potvrde za kovid-vakcine….

A svaki iole aktivan doktor bi u tri poteza rijesio krizu svedskog zdravstva. U prvom potezu, ovo sto muci ministarku i njjenu izabranicu: narediti svim zdravstvenim sluzbama da se prestroje i da predju na jedinstveni zurnal sistem. Sada ih ima 5 ili 6 raznih i svi su medjusobno nekompatibilni. Vidis fino koji je najcesci i taj poslije uzmu svi. Prelazak moze da traje par mjeseci, ali od sledece zime – gotovo.

A sledeca dva poteza koja bi matirala sve probleme zdravstva su takodje jasna svakom aktivnom lijecniku. Prvo ukinuti jednu debelu piramidu birokratije koja trenutno gazduje bolnicama i domovima zdravlja. Ta pitamida, zapravo 19 njih podsjeca neodovljivo na organizaciju vlasti u bosanskohercegovackim kantonima! Svaki kanton ima premijera, vladu i sve ministre. Isto je i ovdje: svaka regija planira zdravstvo na svom terenu i kupuje rjesenja prema svojoj finansijskoj snazi sto onda vodi tome da izmedju dva regiona nema nikakvih komunikacija. Osim – helikopterom. To ce biti tezak posao! To je enormna bnirokratska armija lezilebovica koji uzimaju plate za kontraproduktivna rjesenja. Prvo, gdje poslije s njima (v. nastavak), a drugo – vaznije – to su vrlo lijepo placena radna mjesta, blizu ugovaranja poslova, pa svi isluzeni i izraubovani politicari nakon karijere u politici, nalaze tu hljeb. Posto nema bas toliko svedskih ambasada po svijetu, ovo je jedna rupetina u kojoj uvijek ima mjesta za izraubovane.

I treci potez. Razdvojiti njegu od lijecenja. Danas po bolnicama, cak i onim najuze specijaliziranim, leze brojni mucenici koje niko nece. Razlog za prijem u bolknicu: neizdrzljiva situacija kod kuce. Ima valjda vec i kod, kako bi birokrate prepoznale i mogle slati fakture jedni drugima. Uz moderne uslove zivota, ljudi ce zivjeti duze i stizace ih razna cuda u poslednjim godinama zivota. Vrlo rijetko ce se tu raditi o naprednim, slozenim problemima. Te slozene probleme treba bolnice da nastave da rjesavaju. A popraviti malo nekoga kome je srce zatajilo, ima zatvor, secer mu se malo oteo, dobio upalu pluca, slabije pio vode zadnjhih dana, pao, pa se ugruvao… to ce biti rastuci problem zdravstvene zastite u buducnosti. Tu armiju pacijenata mora zbrinavati neko drugi, a ne specijalizovana klinika za transplantacije pluca ili operacije zute mrlje na ocnom dnu. Ko i gdje? Eeee, pa vidi „potez br. 2“! Kad se rijesimo one armije birokrata i kad im uzmemo pare, moci cemo da napravimo 2000 starackih domova za dominantnu klijentelu modernog drustva: pacijente. A ti sto su ostali bez posla ce se ili penzionisati ili ce se prekvalifikovati da se brinu o njima. Sta vise, nakon „!poteza 2“ bice toliko slobodnih para da ce se tim njegovateljima moci obezbjediti vrlo atraktivne plate, dugi godisnji odmori, beneficirani staz, mozda kao i vojsci JNA, graditi odmaralista u zemlji i inostranstvu?

Jer boze moj, od 10 ljudi koji biraju zdravstvo kao struku, 9 ih pred kamerama kaze da vole da se druze sa ljudima!? Pa evo…

Ja??? Koji, ja? Ne nisam to ja, to su svi ostali- samo ne ja. Daleko bilo! Boze zabrani. Isuvise je to daleko od mene. Taj „ja“, to je prakticno cijeli svijet, samo ne – ja. Pa sta onda znaci koji m…. naslov???

Eeee. Naslov je zapravo citat koji izgovaraju svi novinari, komentatori, posjetioci stadiona, blogeri- svi koji misle da treba da se ukljuce u tekuce Nadalove probleme (meceve).

Nego da odmah postavim kontratezu, pa ce vam valjda biti lakse da razumijete.

Kad je neki komentator rekao Nole???

Nikad! Ni-kad. I nece. E, haj’te vi sad da cujem vase teorije, zasto je to tako? Ja imam samo jedno objasnjenje: ne vole ga. Paranoja? Zavjera? Ne vole (nas) Srbe? Nema veze: pustite vi sad moja objasnjenja – dajte da cujemo vase.

Evo jos malo da vam pomognem….

Novak (Nole) igra sa slabijim. Publika zdusno navija za- slabijeg. Bez obzira bio to Njujork, Melburn, Pariz, Barselona, London, Rim… Ok, ima neke logike. Platili su skupe karte i ne bi da sad to Novak zavrsi za sat vremena. A ima i ona druga „ljudska“ psihologija: lako je biti na strani jakog – haj’mo mi da pomognemo slabom. Nas je nekoliko hiljada. Jaci smo. I tako, kad igra Novak – pardon Nole, sve je jasno: svi cemo podrzavati slabog, autsajdera.

E, ali kao igra Nadal (joj, izvinite – Rafa) protiv bilo koje budale ovoga svijeta, svaki uspjesni „rafin“ potez se docekuje freneticnim aplauzom, ustajanjem sa mjesta sjedanja, odusevljenjem, jednostavno receno.

Primjecujete li mustru?

Publika mrzi Srbe?

NE!!

Pustite ta jeftina, vulgarna objasnjenja. Niko ne mrzi Novaka jer je Srbin. Niko ga ne mrzi, kao sto tvrde srpski sportski komentatori, zato sto smo se usprotivili NATO-u, zato sto stalno guramo prst u oko svima… Ne, mrze ga jer je takav profil covjeka kakav jeste. Da budem jos jasniji, mrzili bi ga i da je iz Australije. Evo, Hrvat iz Australije… Mrzili bi ga.

U cemu je Novakova greska?

Novak „grijesi“ (stavljam pod znake navoda, jer ni on, kao ni bilo ko drugi, nije birao svoje postupke – radi prema unaprijed predodredjenim obrazcima, jer tvrdi determinizam vlada! Nema slobodne volje!) u tome sto su njegovi postupci disharmocni sa postupcima, modelima vecine. Ne smije se birati vlastiti put. Nema vlastitog individualizma, individualizma prema vlastitom „izboru“ (determinizam!). Moze individualizam diktiran odozgo, kroz kampanje, reklame, dogovore, ali nikako da ti to sam krenes. Jok! Moze ako politicka elita kaze, haj’mo sad malo u individualizam. Sam? Ne.

E sad – komentatori. To je tek jedna ljigava grupa. „Rafa i ja“ treba da podstakne kod nas, slusalaca sliku da su oni, komentatori i Rafel Nadal , upravo napustili „rafinu“ jahtu, poslije jedne privatne, intimne vecere i onda krenuli: on na mec, a ovi u komentatorsku lozu. Ali i poslije meca, Rafa i ja cemo se druziti, jer ja sam (skoro pa) jednako vazan kao i Nadal. Pardon, Rafa. Nadam se da vi to dragi slusaoci razumijete, ili makar – cujete.

K r i v i n a

Ulazim autom u garazu. Iz krivine pod pravim uglom. Prednji lijevi cosak auta, opasno se primakao okviru vrata. Parkering signal je odavno prestao da daje isprekidani signal: sada je bez prekida. Neprekidni signal znaci da moze biti 5 cm ali i manje. A moze da se uskoro cuje i onaj uzasni zvuk dodira lima karoserije sa zidom…. Jos nesto, sto cu morati da provjerim na servisu, ali mojem autu, kad se volan okrene do kraja, ugase se farovi?! Inace bi odraz svjetla na zidu mogao da pomogne….

Moja cerka, koja sjedi do mene i ja, cutimo u ovom intenzivnom, kratkom trenutku uzasa.

Auto prodje. Neostecen.

Moja cerka kaze, u ovakvim situacijama i ja bi nastavila. Tu smo!

U jeftinim (najcesce filmskim) dijalozima sa kvazipsiholoskim natruhama i kvazilogikom, ubijedjuju glavnog glumca kad nesto pogrijesi, da je imao izbor. Jeste: mozes ili da stanes, pa malo unazad, pa ponovo uz vecu sigurnost. Ili – mozes da nastavis. Izbor. Sta vise svi racionalni razlozi govore da je bolje zastati, pa ponoviti, jer jednostavno, ja (mozda ima neko ko vidi u ovakvim situacijama bolje) u tom trenutku idem potpuno „na slijepo“. Ovaj „momenat“ je trajao dovoljno dugo (20-ak sekundi) da prosjecno inteligentan covjek stize da prodje kroz razna scenarija u svojoj glavi, ali ako se prisjetite slicnih situacija u svojim zivotima, primjeticete da dok vas mozak prolazi kroz te scenarije dotle noge, ruke, misici rade svoj posao dalje sasvim neoptereceni idejama i signalima mozga.

To je ono sto zovemo „jace od mene“. To je ono sto u pravoj psihologiji i logici zovemo tvrdi determinizam: nema slobodne volje. Mozak je provrtio dva vulgarna, jednostavna scenarija: udariti ili ne udariti, a sve ostalo u vama, citav vas organizam, tijelo, izbacili su na povrsinu pokret (akciju) na bazi bezbroj manjih i vecih, ali vama tada nepoznatih faktora i scenarija koje ste dobili na rodjenju i kasnije dopunjavali uticajima sredine kroz cijeli zivot. Tu se radi o bukvalno milionima sitnih faktora koje niko ne moze ni vidjeti, ni nabrojati, ni strukturisati, ni… nista. Jednostavno, djeluju iz podsvijesti. Nazalost, jednako su neuhvatljivi i nevidljivi i za okolinu, gdje podrazumjevam, sve ljude koji imaju neku relaciju sa vama, ali i one druge (policija, sud, norme…). Kad se dogodi sr…, sami ste.

K o p e r n i k

Sjecate li se Kopernika? Poljak. I da imaju samo njega, a nemaju – imaju i Sopena, Poljaci su nas dovoljno zaduzili, dovoljno da mogu da se udobno zavale u fotelju i kamce pare iz EU fondova.

A Kopernik je sto bi rekli djelovao u 15 vijeku. Ej, rodjen 10 godina nakon ulaska Turaka U Bosnu, a pisao to sto je pisao pocetkom 16. vijeka. Mi? Jeli baklave i tu i tamo pravili male hajducije… E taj je Kopernik rekao da se Zemlja vrti oko Sunca. U to vrijeme, a bogami i jos dobrih 200 godina kasnije (??!), uceni ljudi su vjerovali vise Aristotelu koji je smatrao da su sva nebeska tijela fiksna i prikacena za nebo. ‘Ajde sto su oni vjerovali nesto drugo, tj. nisu vjerovali njemu, nego ga – spalise??!! Kasnije su malo napredovali, pa su 100 godina nakon njegove smrti, Galileju koji ga je podrzao, samo zabranili da izlazi iz sobe u Firenci, a tek nakon narednih 100 godina su popustili pred Dekartovim dokazima.

Sta radi Kopernik ovdje? Pokazuje svojim zalosnim primjerom koliko spor i naporan put do istine moze biti. Sta vise da na jednom kraju saznavanja istine moze da se umre ili dozivi nesto slicno, uglavnom neprijatno, nepravedno i nezasluzeno, a na drugom kraju, ta ista istina bude opste poznata i prihvacena kao sto je i cinjenica da su u ovom trenutku hrvatski vaterpolisi bolji od srpskih. I? Isto je dragi moji i sa genetikom. Genetika u odnosu na ponasanje. Danas imate npr. seksualne zlocine i zlocince koji se kaznjavaju, a zapravo oni nista za te zlocine nisu krivi. Na primjer. Ili bilo koji drugi potez, akcija, djelo, koje nailazi na osudu od drustva. Pocinilac bude kaznjen, jer drustvo mora da se zastiti i pokaze primjer, ali taj pojedinac nista nije kriv. Neprijatna pomisao da neko na kojega se i vi i drustvo ljutite, kaznjavate ga, zatvarate ga ili negdje cak – ubijate – nije kriv. Ali i 1510. je bila neprijatna pomisao kad neki tamo talijanski matematicar, poljskog porijekla pocne da bogohuli o planetama. Pomjera vam se cijeli temelj znanja, shvatanja i dozivljaja svijeta. Toliko da bi ga ubili. Ok, spalili. Vec danas postoji dovoljno znanja o odredjenim genetskim mutacijama koje vode kao seksualnim zlocinima. Ovaj obrazac ce za 50 ili 250 godina biti multipliciran tako da cemo dobiti genetsko objasnjenje za sve. Zasto ja gore vrtim volan i vozim iako mogu udariti u zid, zasto neko bude vise, a neko manje agresivan u saobracaju, zasto…. Sve! Sve ce biti definisano vec na rodjenju. Pregledom krvi! Naravno, otvorice se nova pitanja: kako drustvo da se zastiti od ljudi koji se rode sa drustvenoopasnim mutacijama u genomu. Ali to nam je manja briga! I Crkva je morala poslije Dekarta da se prilagodjava novim saznanjima, a da je bila mudra, ok, prvo spalis Kopernika, a onda odmah pocnes sa pripremom plana B: sta ako se zaista vrti??

Imate dva grada sa slicnim ili istim imenom, oba u Istri i oba – na istom mjestu?! To su Rovinj u februaru i Rovinj u sezoni.

Imao sam zadovoljstvo posjetiti ih „oba“ i uvjeriti se da oni samo lice, ali da su to zaista dva sasvim razlicita i vrlo udaljena svijeta.

U februaru, ako se potrefi da je lijep suncan dan, slicnost je jos upadljivija. Posjetioci restorana (samo moja supruga i ja!) mogu da sjede napolju. Ostali ljudi koje vidite po danu su mjestani. Oni setaju okolo u parovima pricaju neki jezik koji je mjesavina talijanskog, hrvatskog i jos necega, pa se dobije – istarski. Zastanu na Rivi i prate desavanja na ribarskim brodicama, nose plasticne kese sa spenzom i uskoro, oko podna nestanu po svojim kucama. Od podna, nema vise ni njih….Uvece, po centru Starog grada dvoje troje djece trce okolo ili voze bicikla. Dovikuju se i sve okolne kuce odjekuju od njihovih razgovora. I to je jedino sto se cuje. U prizemljima kuca skura su zatvorena, a da se naslutiti da su ljeti tu ili apartmani za izdavanje ili se tu odvija neka prodaja skoljki, maslinovog ulja ili naocala za sunce. Ako produzite malo dalje, prema crkvi (svetoga Eufemija), mozda naidjete na svadbu? I to je sve. More mirno, samo barke i galebovi, talasi pristupaju zalu kao sto su to radili milionima godina, ali sada se to i cuje. U ovaj grad mozete lako da se zaljubite. Parkiramo auto odmah iznad Mirne (fabrika ribe), a onda nas uhvati smijeh jer je i parking odmah tu na rubu starog grada, pored pjace, jednako prazan. Dzaba isli pjeske….

Greskom, mozete doci i u onaj „drugi“ bilo kada u sezoni. Ako ste pametni, ustanite rano, prije 7 i ucinice vam se da su to dva ista grada. Ribari, cistaci, rijetki prolaznik. Tisina. Jedina je razlika razlicite skalamerije po Rivi koje su to jos od sinoc… A sinoc! Ulicama se ne moze proci od roditelja sa malom djecom. Djecu muce jer je jos gore (za njih!) ostati u tzv. apartmanima – sa nadom da ce ih umoriti i da ce spavati. Ulicama se ne moze proci od bicikla!!? To su sad takodje roditelji, ali oni koje su djeca odavno napustila ostavivsi ih samima u gomili egzistencijalnih pitanja: smrt? Nemoc? E da bi se dolazak ovih posasti odlozio, valja voziti biciklo. Pa jos uzduz i poprijeko Starog grada?! Sto ga ne voze kao oni pravi mucenici, pokajnici sto ih gledamo ljeti gore po magistralama: goli do pasa, crni kao ugalj, maramom pokrivene glave, bicikla opterecena bisagama kao da se sele. Sta li su oni zgrijesili u zivotu, pitam se. A onda jednako naivno lanuli to na nekoj ispovijesti casniku. Dalje se zna: “ Vozices biciklo od Cibace do Srdja. Hajde polako uz Boziju pomoc…“ I Rovinj, ovaj ljetni, je stigao da se zarazi elektricnim trotinetima, najnovijom napasti velikih evropskih gradova, tako da ako vas mimoidje dijete motajuci se izmedju noga i ako izbjegnete biciklo, naletice na vas trotinet. Nesto mora. Sa svih se strana cuje muzika. Avaj, ziva?! Prodjem pored jedne grupe gledam i pitam se, zasto se ona smije??? Dva tri muskarca u bendu i pjevacica. Pjevacica pjeva, ali se i smije gledajuci kolegu pored. Basistu. Zasto se smije??? Jasno je! Smijuci se jeftino postize stimung usmjeren ka nama, publici, stimung koji kaze: mi smo hepi, o boze kako smo hepi – osjecate li i vi? Jeeaaahhhh. Uzasno jeftino. Ali, opet pitam se kako to postize? I opet vidim samo dva nacina. Ili je alkohol, pa ti je sve smijesno ili sapce kolega „vidi one debile, vidi, vidi onoga sa naocalima…“ (misleci na nas), a onda krene onaj zarazni smijeh, jer bi zapravo trebao biti zabranjen… Sjajno: odlicna zabava za nju (njih) i postignut efekat „sjajnog raspolozenja na zurci/svirci“.

Ma mozete vi parkirati oko Mirne, ali pijaci se ne morate primicati: red od 40 automobila cekaju da one vec parkirane odnesu zbog kolapsa ili dehidracije u pulsku bolnicu, pa – eto mjesto. Jednom. Zanimljivo da Beogradjani (sic!) mogu parkirati gdje hoce. Kako i ne bi kad su to zapravo elitni clanovi beogradske mafije, a parkiraju Mercedes AMG ?? Svi valjda policajci znaju da intervenisati prema tim automobilima, znaci rat lokalnog karaktera (na drugoj strani starog grada, prema Grand hotelu, ispod Tramonta). Lijepo je parkirati i ispod Grand hotela. Ne morate vise ni ici u setnju: ostanite tamo i razgledajte sve Ferarije, Aston Martije, BMW-ove za koje niste nikad culi….

Kupanje!!! Vicu djeca. Oko podna. Kad je napolju vec 40 stepeni. Jeste li elitisti? E pa onda plaza Mulini. Sve imate: hodate bezbjedno – nista ne bode, nista vas nece posjeci. Plaza od sljunka (za razliku od Crne gore koja je „dolje“ i gdje su erozije stigle da naprave i pijesak, ali i przinu, ovamo, gore, na sjeveru, proces je tek poceo – stiglo se do oblutaka). Divne stolice, stabilni suncobrani (oni sto im vjetar ne moze nista), nema pasa, tuseva u izobilju, ma… ne moze bolje. Cijena? E, to niste trebali pitati: 80 EUR za paket, 2 stolice i jedna suncobra??!! Ovdje u Svedskoj pitaju da li je ukljuceno pice, ili makar kafa? Pa kad prebolite svoje elitisticke nagone i potrazite drugu plazu, docekace vas nizi razred cijena: 15 EUR stolica, 15 EUR suncobran (znaci paket 45 EUR). Dzabe.

Ja idem samo u onaj prvi, pravi Rovinj. Ovaj drugi, ko mora, neka mu bude.

Sesnaestog marta sam pisao o pobjedi Ukrajine u ovom ratu.

Od tada je proslo novih sto dana, a prema statistici koju cak ni Zelenski vise ne krije, za ovih 100 dana je poginulo 100×100 mladih, zdravih momaka. Deset hiljada. Ne staraca, trosnih, bolesnih ljudi, ljudi iz starackih domova, ludnica ili zatvora – ne, 10 hiljada najzdravijeg dijela ukrajinskog stanovnistva. A do pobjede je daleko…. Vjerovatno jos novih 10 hiljada mladica??!!

Ben Stiler, komicar ide kod svog kolege Zelenskog da mu izrazi ljubav i da mu kaze da je nasao svog idola??!! Dobro, odavno sam naucio da ako si Ben Stiler ili Rober de Niro, znaci glumac kojeg volis gledati, to nikako ne znaci da oni po definiciji imaju misljenje koje treba sa paznjom saslusati. Neko voli i Zerara Depardijea ili Stivena Sigala…. ima li negdje neka knjiga sa njihovim mislima?

Sta hocu da kazem? Bolje receno, sta hocu da ponovim? Sta treba tim mladicima. Sta je trebalo tim mladicima? Stan ili kuca, posao i plata. Asfalt do kuce, auto u garazi i skola za djecu. Bolnica, ako zatreba. Teritorija? Koja teritorija? Ona na kojoj stoji kuca i fabrika? Sta ce im teritorija osim kao fizicka podloga da ne propadnu u … Zemlju? Nista. To parce Planete moze da se zove i Ukrajina i Rusija i Litvanija, Kalifornija i Mars. Na istom parcetu zemlje mora da djeluje politicar (nazalost, tako je jos uvijek!) koji ce obezbjediti mladicu pobrojane uslove. Koji politicar? Kakve to veze ima?? Ukrajinski, ruski, litvanski, kalifornijski ili – sa Marsa. Svejedno je ako dobro radi svoj posao. Ako ne radi, smjenicemo ga. U hodu. U voznji automobilom. Preko appa. E, ali da, da ne zaboravim. Mladic – dok je bio ziv – morao je i da komunicira. Kazu da je htio na jednom jeziku, ali mu nisu dali, nego su ga tjerali da govori drugi (iako zna oba!). Jezik je cudo! Osjetljivo do zla boga! Evo i ja se spremam na malo samokontrole kad odem u Hrvatsku da bas ne kazem svakome april. Mogu nekome. Biracu drustvo, trazicu te kojima mogu reci april i kojima ta rijec nece biti razlog da potpuno promjenimo temu („Odakle ste vi?“). S druge strane, sve je pitanje motiva: impresioniran enormno novom sredinom, nastojis da primis i jezik i obicaje. Ti i nova sredina kao rogovi u vreci? Nastojis da se drzis podalje. I sve izmedju.

Ali recimo da je onaj mladic, dok je bio ziv, bio strasno frustriran i bijesan. Em mu brane maternji jezik, em zapravo nema stan , em nema ni posao…. I sta ce? To je trebalo razgovarati sa Zelenskim prije pola godine! Bijesan na svakoga kojeg mu pokazu kao uzrok njegovih jada. Probas da promjenis svoj idiota-politicara. Ne ide? E onda se pomjeris. Promijenis teritori. Nadjes neki na kojem su pametniji politicari. Na toj drugoj teritoriji bice neki novi identitetski kod sa jezikom, sistemom vrijednosti, kulturom, obicajima, nepisanim pravilima…. Ali bice posao, kuca i auto u garazi. Znaci – motivacija. Ili, kod kuce, politicka borba. A je li kod kuce idiot politicar Ukrajinac ili Rus, svejedno je. Dok si ziv. Ako nisi mrtav.

Evo zato je za mene Zelenski – ne heroj, nego zlikovac. Ovaj utisak se bazira na cinjenici da dnevno gine strasno mnogo, nenadoknadivo mnogo ljudi, da su razlozi za njihovu smrt izmisljeni i pripadaju samo svijetu politicara koji nas drze silom u toj shemi, a dodatno je utisak pojacan kad ga vidim onako uzurbanog, obucenog kao Ce Gevara. Samo fali malo tamnija nijansa ispod ruka i/ili traka mokroga prego grudne kosti (zato svi americki glumci koji kao dio uloge, trce po Njujorku, nose sive majice). Razumijem ja da je cijeli „zapadni“ svijet u svim oblicima medijskog pokrivanja rata idilicno harmonican u izvjestavanju – ipak su oni dio establismenta iako se znaju zestiti na politicarima kad nanjuse neku privatnu, licnu aferu ili skandal. Ali da se ne nadje ama bas niko ko ce napasti Zelenskog, to zaista ne razumijem?! Ne racunam Putina i gospodju Rudan.

Evo, sjedim, planiram lijecenje grupi bolesnika od karcinoma. Sve je to rodjeno oko 48-e! Znaci, ja imam jos nekih 10-ak godina, pa ce i meni neko planirati hemioterapiju… Ove misli podsticu na razmisljanje o povlacenju iz masinerije koja donosi novac. Jer ovdje na Zapadu, cijene poslove sa dugim skolovanjem. Poslove sa teskim radnim vremenom (jedan doktor je kombinacija toga, pogotovo kada dezura nocu). Cijene se i poslovni potezi sa rizikom, recimo investiranje u akcije.

A moze se i bez ovoga. Pa mirno, lijepo, bez stresa i nerviranja. Ali, onda nema ni osmjeha kad dodje „spasovdan“*.

Glavno je pitanje, sta covjeku treba? Imate sirok dijapazon od Borisa Dezulovica do Mesija. Obojica su ovih dana bili prisutni u medijima, pa ih zato uzimam kao primjer.

Dezulovic se izolovao u nekom zaseoku pored Omisa. Pretpostavljam da se radi o skromnoj kuci, ali u kojoj je ipak udobno (mislim, ne puva ispod vrata, ima i za hladjenje i za grijanje…). Gleda u more, iz kojeg vadi ribu, pravi svoje vino i rakiju i – pise. Ja mislim da se ovome nema mnogo toga dodati. Clanovi uze porodice i – kraj.

Mesi je iznajmio negdje u Spaniji vilu koju placa 300 000 EUR sedmicno??! Trista kvadrata, 6 spavacih soba, bazen olimpijskih dimenzija i – posada od 30-ak ljudi koji brinu o svemu. Jeste, Mesija sam stavio na desnu stranu ove liste cisto da definisem tu tacku, ali svima je jasno da sta god mi, svaki od nas izabrali, bicemo mnogo blize Dezulovicu nego Mesijevom bazenu. (mada, 50 m-arski bazen… uh!). Ja sam se odlucio. Izlazim iz masine koja placa dobro, ali zato iz mojeg zivota nestaju brojna nerviranja, nervoze, strahovi, brige i jos po neko neprijatno raspolozenje. Kuca i/ili stan, bice udobni. Nema vise znojenja ljeti, a sve zbog drugih koji su nesto planirali samnom, zima ce biti udobna, snijeg ociscen pred zgradom, auto u garazi, bice dovoljno para za hranu i energiju, jescu na jednoj adresi, a lijecicu se na drugoj. Bice valjdas para i za preletjeti izmedju ovih adresa?

Kako donijeti odluku? Opet okvir: sa jedne strane malo dijete koje pojma nema ni o cemu i bira – pogresno i sa druge strane mudrac, vizionar, covjek sa nadnaravnim mocima da vidi u buducnost. I opet je ovaj „desni“ za nas nedostupan i mi se svi grupisemo oko djeteta. Ipak, godine donesu nesto. Iskustvo? Ne, ne radi se o iskustvu. Makar ne o pamcenju nacina na koji smo rjesavali situacije koje se ponavljaju. Ne, radi se samo o pamcenju da nas je zeludac najcesce vodio dobro i zato nas to „iskustvo“ motivise da ponovo „poslusamo“ svoj zeludac i – pustimo se. Ja priznajem: volim sve vise i vise zeludac, kao kognitivni organ, a sve manje i manje – mozak. Sa mozgom jednostavno nemate nikakve sanse. Nakon suocavanja sa novom situacijom koju treba rijesiti, vi se nalazite u pravoj, gustoj sumi ideja i misli koje su sve „binarne“: mozes vjerovati, a i ne moras. Istina ili ne? Kupiti akcije? Kupiti stan? Prodati stan? Iznajmiti stan? Uzeti kredit? Vezati (orociti) ga ili ne? Ne, jednostavno nemate nikakve sanse da donesete sigurnu odluku koja ce se pokazati ispravnom za nekoliko godina. Zato zeludac. Osjecaj iz stomaka. Znate da Rusi zeludac zovu zivot? Aristotel je mislio da se dusha (soul) nalazi u srcu. Brzo se ispostavilo da to sto je on smatrao dusom, je zapravo razum, um, ali je dolaskom Dekarta ovaj fenomen zavrsio u majusnoj zlijezdi smjestenoj izmedju mozdanih hemisfera (pinealna zlijezda ili sisarcica, znaci mala sisarka). Mozda je nas razum i tamo, ali ja mislim da je zapravo najvecim dijelom u zelucu! I ja sam naucio da me je zeludac uspjesno vodio cijeli zivot. Koji mozak??! Samo greske. Ali zeludac. Tako sam zavrsio i u Beogradu, pa u Skandinaviji, pa u Hrvatskoj, pa u Istri. Naravno, ne smeta zelucu sto se mozak puni informacijama. Pred uzimanje velikog kredita koji moze da ruinira porodicu, lijepo je cuti i prognozu ekonomije zemlje u kojoj prebivas, lijepo je cuti o izbjeglicama, politickoj situaciji u okruzenju o izgledima da se postojeci ratovi produze i novi pojave. Ali nista od ovoga pojedinacno, vi ne mozete znati sigurno; sve zajedno ce se sliti tu iza zlicice i dace vam signal: uzmi. Ili – ne uzmi. Mislim, kredit.

I opet Aristotel i Dekart. Obijica su smatrala da se tijelo pokrece iz organa koji sadrzi dushu, zracenjem preko „toplih tecnosti“. Mi danas znamo da u anatomiji imamo vagus, nerv koji luta („vagabund“) od mozga sve do zeluca. Imajte povjerenja u taj nerv. Punite mozak informacijama, ali pustite zeludac da odluci. Posebno ako ste se kroz zivot uvjerili da je vecina vaznih odluka bila pravilna. Pade mi sad na pamet: lijepo bi bilo uraditi istrazivanje sa hipotezom: ljudi koji prodju hirurske zahvate u trbuhu, nakon toga donose uglavnom pogresne odluke? Jer kad vam hirurg udje u trbuh, ode vagus….

Za mene je kasno. Jer cijeli zivot sa mrzio istrazivanje, a pogotovo ovih dana….

* U bivsoj nam drzavi, u nekom djelovima dan isplate plata se popularno zvao Spasovdan.

Razumijem ga. Nije kriv, a svi ga mrze?!

Prvo, nije kriv. Naravno da nije kriv. Niko se jos nije rodio pa da ga na prvoj kontroli pupcanika pitaju (ili da mu poture anketu), bi li ti da budes psihopata? Cak ni roditelje ne pitaju ako se pojave zajedno na prvoj kontroli pupcanika: da li bi vi pristali da vam se dijete razvije u psihopatu? Mada bi roditelje mogli pitati! Izmedju njih i djeteta buduceg psihopate, ima neka tajna veza…. koje bi roditelji morali biti svjesni….

Psihopata.

Sta je to? Covjek, koji se od drustva odbija kao kamen bacen prema kamenoj ploci. Ali posto nemamo neki izgradjeni paralelni sistem samo za psihopate, moraju mucenici da se druze sa nama. I takao nastaju konflikti. Sta su glavne osobine psihopate? Najvaznija je odustvo empatije i razumijevanja za slabosti, probleme… drugih. S druge strane, ja makar nisam cuo za psihopatu, glupaka. Mozda ih i ima, ali onda su toliko glupi, da ih vec to odvaja, tj. sklanja od ostalih tako da vecih sukoba i kolizija na dodirnim povrsinama nema. Znaci, mi brzo primjetimo da su vrlo inteligentni. Iz toga najcesce slijedi i da su vrlo obrazovani, jer im ne treba nego jednom da procitaju…

I sad u cemu se sastoji to „odbijanja kao od kamena“? Medjuljudske relacije nisu uvijek samo harmonicne. Sta vise, mislim da najcesce, nisu. Najcesce se izrazavaju kroz sukob. E, sad kad se kaze sukob, to moze da bude sve od razmjene misljenja, tzv. caskanja (primjetite, ispunjava zahtjev definicije sukoba: razmjena misljenja, znaci najmanje dva razlicita misljenaja- inace se ne bi razmjenjivali!?) pa do otvorene svadje. Od razmjene misljenaj do svadje dug je put, ali ista platforma: emotivna angazovanost. Nazalost, sto veca emotivna angazovanost, to veci intenzitet sukoba. I kako nastupa psihopata? Naoruzan znanjem i logikom, a bez viska emocija, djeluje hladno i cinicno. I upravo zbog tih komparativnih prednosti, druga strana u sukobu, trpi poraz. A nije lako trpiti poraz! Moras najcesce, ako ne i uvijek, makar za sebe naci neko objasnjanje i opravdanje. Pa kako nema dobrog objasnjenja (cak ni ono „u sebi“) za poraz u logickom nadmetanju, porazena strana mijenja fokus. Vise nije interesantno ono oko cega smo krenuli da polemisemo, vec kako to radimo. U vecini drustava je odomaceno shvatanje da se u vecini odnosa mora pokazati odmjerenost, ljudskost, strpljenje, tolerancija i razne druge vrline koje – psihopata dozivljava samo kao nepotrebno opterecenje. I tako se psihopata svjesno ili nesvjesno izlaze napadima na opstoj platformi, onoj sto je nastala prije nego svi ostali pojedinacni problemi. Na platformi odnosa. Logicno je zar ne? Ljudi su prvo morali izgraditi odnose, pa tek onda dio tih odnosa voditi kroz sukob. I matematika nas uci da ce ovom tehnikom psihopata uvijek izgubiti. On moze da tvrdi da je 3+2, 5, onaj drugi koji tvrdi da je 6 ili cak 16, pobjedjuje jer ga napada zbog nacina razmjene argumenata. I posto se drustvo stiti njegovanjem ovih primalnih zakona (tzv. odnosi viseg reda) , odnosa i relacija, svi koji dobiju uvid u sukob, staju na stanu porazenog.

I sta da radi muceni psihopata? Pa nema druge nego da jos na samom pocetku razmjene misljenja, da sagovorniku neku manju prednost („par-forfe“) i tek onda krene. Ali ovo ne pomaze. Ako izgubi, ostace jos vise frustriraj (u naslovu „jadni“) ili ce angazovati dodatne snage svog mocnog logicnog misljenja i pobijediti. Ali onda ce tek biti omrazen, znaci opet jadan.

Sto bi rekao Spinoza u svojoj Etici. „i ovim je teza dokazana“.

Zvuci cudno, znam. Ali tako je sa svakom rijecju koja nastane na neengleskom podrucju, pa je onda preuzmu Englezi i ponude nama. Collegiants [ko’ledzijans]. Ovako se kaze u engleskom jeziku, iako je grupa nastala u – Holandiji. Ja sam je prekrstio u maternjem kako sam znao i umio, ali mislim da sam uhvatio malo od naseg duha u prevodjenju ovakvih rijeci. Jes’, zvuci malo anahrono, ali kako i ne bi???! Grupa je nastala pocetkom 17. vijeka u Holandiji. Jos anahronije bi zvucalo bez „t“, sa naglaskom na drugu polovinu rijeci!

Ova je tema nastavak teme o politicarima, ali i mali doprinos razumijevanju danasnjih tenzija na Zapadu izmedju „domacih“ (dominantno sa hriscanskim identitetom, ako ne vec i orjentacijom) i „stranih“, dominantno sa islamskim identitetom (ako ne vec i aktivnim prakticiranjem).

Sto (!) godina ranije, prije pojave ove grupe, krenula je sa M. Luterom reformacija katolicke crkve. Znaci vijek nakon toga, vec imamo i pojavu Kalvinista kao grane protestantizma. A onda tih nekih godina ranog 17. vijeka, nastali su u vecim gradovima Holandije Kolegijanti, kao „spin-off“ Kalvinista. Oni su sebe smatrali hriscanima bez crkve (poznata fraza Kolakovskog koji je pisao o njima). Mladi ljudi, hriscani, vjernici, okupljali su se po kucama, knjizarama i debatovali o Bibliji i hriscanstvu. Glavne postavke su bile da je napisano u Bibliji istina, ali da svako ima pravo da tumaci napisano po svojoj volji i znanju, bez rizika od prisile. Jos radikalnije: osim par Isusovih opstih tvrdnji, sve ostalo je pojedincima otvoreno da se opredjele da vjeruju ili ne vjeruju, da tumace kako znaju. Smatrali su da nisu potrebni nikakvi teolozi, koji ce nam tumaciti napisano u Bibliji i njihovo shvatanje po nekada silom nametati. Takodje su trazili da se krstenje obavlja tek u zrelijim godinama kada svaki pojedinac ima sansu da se opredjeli prema tom cinu. Podsjecam u to vrijeme je u velikim evropskim gradovima uz ivice ulica tekla kanalizacija, psi su razvlacili kadavere, a na coskovima kuca su gorjele svijece umjesto ulicnog osvjetljenja (mada je Amsterdam prvi grad koji ce krajem 17. vijeka dobiti ulicnu rasvjetu! Naravno, svijecu je zamjenilo ulje – daleko je do struje). Trebalo je imati i hrabrosti i vizije da se u takvim uslovima pokrecu ovakve rasprave. Otisli su oni i korak dalje. Negiranje svetog trojstva. Negiranje Boga kao jedinstva triju supstanci (ovdje su zapravo samo ozivjeli uspomenu na talijanskog svestenika Fausta Socinija (Sozzini) koji je jos u 16. vijeku negirao bozanska svojstva Isusa i prvobitni Grijeh (Adam i Eva)?! Kuku li se njemu – kako li je on prosao? I naravno, nije proslo mnogo vremena: krenula je reakcija ortodoksnih Kalvinista, proganjanje i zvanicna zabrana.

Ne poznajem, nazalost danasnji trenutak nizozemskog drustva. Nesto mi je bliza Danska koju sam uvijek smatrao drzavom koja je otisla najdalje u emancipaciji covjeka u njegovima odnosima prema politicarima. Mozda je to i dalje tacno, ne znam. Ali ne bi me iznenadilo da Danci budu ili prvi ili medju prvima koji ce ukinuti profesiju politicara. Oni su jednostavno toliko emancipovani da im niko ne mora objasnjavati sta je zajednicki interes drzave. Ali, daleko su i oni od tog „dana“! Bilo je dovoljno da nekoliko desetina hiljada Sirijaca krene iz Njemacke ka Danskoj da se proces politicke emancipacije Danca vrati 70 godina unazad: desnicarske politicke partije su iskoristile strah i ponovo stavile Dance pod one stare, anahrone parole o jedinstvu, zbijanju redova, zajednistvu… A cim vam neki politicar pocne propovijedati o zajednistvu, znajte da ima (politicar) problem. Nazalost, po definiciji i vi sa njim. A ovdje je samo iz Kila krenula kolona izbjeglica: dovoljno za renesansu politike. Kolegijanti su mastali o drustvu gdje ce svaki pojedinac moci slobodno da po svojoj pameti vjeruje u drustvene vrijednosti i da na svoj nacin da doprinos zajednici, bez prisile i bez organizacija koje bi stajale izmedju. A u to vrijeme je bio bukvalno mrak u Holandiji. Zamislite kako bi se danas sve vratilo 100 godina unazad da samo sedmicu dana bude mrak. I ako samo teologe i crkvu zamijenite sa politicarima i vladom, vjeru zamijenite sa ideologijom, vidjecete koliki je to bio dzinovski iskorak ljudske pameti, prije vise od 400 godina. Nije uspjelo. Ali jeste uslo u tkivo svakog Evropljanina kao dio kolektivnog identiteta na koji oni (ne odnosi se na nas dio Evrope) imaju sva prava da budu ponosni. Ovih dana ih se stavlja u bliski susret sa izbjeglicama koji dolaze sa drugih meridijana i donose sa sobom jedan drugi kolektivni identitet zasnovan na drugacijoj istoriji i podvizima. Bolji ili losiji identitet? Nije rijec o tome; samo da je drugaciji. Sta da radi jedna, a sta druga strana? Domacini bi morali biti svjesni da je – na primjer – izgradnja holandskog identiteta bila zestoko ekonomski potpomognuta nanesenim (da ne kazem, otetim) blagom iz Juzne Amerike (konkretno Brazil), pa onda i Afrike. Zato moraju pomoci. Dosljaci bi morali biti svjesni da je u centralnoj Evropi podignuta jedna civilizacija na koju su domacini ponosni i da nije konstruktivno pokusavati da je promijene. Ne moraju sve razumjeti (npr. ovo sa reformom katolicke crkve i Kolegijantima), ali polako – cuce u skolama. Sta je za mene integracija? U par rijeci. Integracija je kada Amerika brzo nadje posao Talijanu, a onda on ide na posao i radi, a kad dodje kuci skine se u potkosulju i jede makarone u maslinovom ulju. Ovo bi trebao biti jednostavan recept i za Holandiju (Svedsku) i za imigrante.

Kad covjek vristi? Kad balans izmedju emocija i kontrole istih popusti, pa emocije izadju van bez ikakve kontrole. Znate i sami koliko puta ste pomislili (rekli?) da bi sad najradije vristali. Ili ekpslodirali. Ovo „najradije“ jasno govori da bi, ali ne mozete. Jer, imate kontrolu. E sad zasto imate kontrolu – sasvim je drugo pitanje. To su norme, koje smo prihvatili kroz odgoj i vaspitanje, iako nas u nekom zrelijem dobu, niko nije pitao da li se slazemo ili ne. Asocijacije mi ne daju mira, pa nikako da dodjem do same teme?! Ali samo jos dvije krace…. Zrelo doba? Ovdje u protestantskim sredinama su ovo razumjeli, makar kad se radi o religiji, pa cekaju da dijete postane zrelo da bi ga pitali: „Da li hoces da se krstis?“ Eee, gdje smo mi od vremena kad ce nas roditelji cekati da podjemo 16. godinu pa da nas pitaju da li hocemo da nas instruisu u moral i etiku drustva koja trenutno vazi? Daleko. I konacno sto se slaganja tice, lijepo su govorili u Bosni 70-ih godina: kad ti kazes slazem se, onda neko brzo dobaci: „Samo se drva slazu“. Ma cudo je narod, samo nema nikakvu moc. Dzaba je.

Dakle, naucilo nas je jos dok smo bili djeca i dok su roditelji imali moc da na ovaj ili onaj nacin priprijete (bez toga nas nicemu ne bi naucili!), da se emocije moraju kontrolisati i da od vristanja, nema nista – makar ne svaki dan. Vise puta. Zanimljivo da je ovaj odgojni rukavac, zapravo stranputica, slijepi put, otvorio vrata privatnicima, kvazipsiholozima koji sada prodaju da vas okupe na nekom prostoru i dozvole vam da vristite?!

Ali, nazad na temu.

Kad sam zamrzio politicare? Dok sam zivio u Jugoslaviji, izbori niti su se prenosili na TV, niti su imali bilo kakvu dramatiku, ni uzbudjenje, neizvjesnost. Jedna partija i jedan pobjednik. A onda sam dosao na Zapad. Prvo mi nisu dali da glasam, a kad su shvatili da sam lojalan, pustili su me kod kutija. E, ali ovdje je rijec o tzv. medijskom pracenju izborne noci. I za taj spektakl mi je trebalo prvo vise godina da shvatim da se emituje i da bi mozda bilo interesantno pratiti, a kad sam shvatio i vidio, prve godine – nikada vise poslije toga! Moja latentna, slabo definisana antipatija prema politicarima kao profesiji, dobila je svoj simbol, kap koja je prelila casu (bukvalno!) i od tada ih vise ne mogu niti cuti, niti vidjeti. O cemu se radi?

U izbornoj noci, elita partija koje se takmice, obuku se malo finije i ispune svoje prostorije i onda drzeci casu bijelog vina u ruci, prate stizanje izbornih rezultata. I onda kad stigne neki pozitivan pomak u procentima, pocinje vristanje. Ili ne daj boze, kad neka partija pobijedi ili ostvari svoj neizgovoreni, plan iz snova, onda to vristanje preraste u neukusnu bahanaliju skakanja, smijanja, grljenja, ljubljena, ispijanja vina. i Sampanjac, konfeti, baloni. I vristanje.

A oprostite, zasto vi vristite? Ili, cemu se radujete? Zbog toga sto se sada dobili mandat da zasucete rukave i tesko radite? Ali nije vam tesko jer radite za moje dobro??? Vi ste presrecni daleko izvan kontrole vlastitih kocnica, jer cete svojim napornim radom uciniti moj zivot boljim??? Koga vi lazete? ‘Alo! Zar mislite da vam iko vjeruje? Ljudi vas gledaju kao grupu otudjenih ljudi, ljudi koji zive na nekoj drugoj planeti (uporedi sa slikama skakanja fudbalera Reala u svlacionici, poslije najnovije titule prvenstva Evrope), na koje mi nemamo uticaj i gledamo tupo, kroz vas. Jer da imamo osjecaj da imamo bilo kakvu kontrolu nad vama, dosli bi do te ulice, do tog lokala i isprebijali vas da bi vam se straznjica uzarila.

Zasto su oni izvan sebe od radosti? Jasno je: zbog sebe i svojih interesa. Jedan politicar moze imati razlicite interese. Na jednom kraju spektra je ideologija i ima sigurno politicara koji imaju neizdrzljivu potrebu da sprovedu medju ljude, svoj pogled na svijet. Gore za tom potrebom i naravno, vriste kad dobiju sansu da prebace resurse sa jedne grupe na drugu. Na drugom kraju su oni koji cekaju sansu da bez placanja renoviraju kupatilo ili kuhinju i time udvostruce dobit kod prodaje kuce. Ili vide sebe kao buduceg clana poslovodnog odbora banke, buduceg ambasadora…. Jer jednom politicar iz kako kazu Svedjani „finije sobe“, nikad vise bez „korice hljeba“. Samo jedno je vazno: kontrolisati jezik. I zato jos vise vriste u izbornoj noci: vec sutra dan jezik mora biti kontrolisan, jer se moze zaglaviti svasta, od zatvora do ambasede u Uzbekistanu. Vristanje uz bijelo vino, ali samo do sutra u 0800.

Svijet treba drugu vrstu politicara. Sta vise, ne vise politicare, uopste. Svijet treba savjetnike, specijaliste za pojedine oblasti. Zapravo ti ljudi vec postoje. Njih ce prvi dan poslije izborne noci politicari kontaktirati da naprave tim. Odlicno. Timovi su neophodni. Ali ne politicari. Timovi ce imati glasnogovornika koji ce na nekoj platfomi prikazati rjesenje, a onda cemo mi glasati u parlamentu. Znaci nista ministri, vlada, premijer: samo parlament i timovi savjetnika. Hoce li se savjetnici za koju deceniju takodje odvojiti od nas, vidjecemo. Mijenjacemo ih. Kao sijalice, sto cesce to bolje.

E, da mi je imao ko rec’…!

Ali zato ja kazem vama. A vi vasoj djeci, jer je i za vas kao i za mene – kasno.

Ne znam kad covjek odlucuje o tome sta ce biti „kad poraste“, ali ovdje je rijec o kompletnom razmisljanju o buducoj karijeri, pa kad god vi (oni) rijesili da krenete (krenu) sa razmisljanjem.

Za karijeru, posao, da bi bilo kompletno, moraju se definisati dvije stvari: struka i moj, dakle vlastiti psiholoski profil. I dok je o struci nemoguce gvoriti, niti savjetovati iz sasvim ocitih razloga, o ovoj drugoj dimenziji, koja je jednako vazna, moze da se govori, jer nema bezbroj varijacija. Samo… tri.

Mladi covjek je hendikepiran manjkom zivotnog, socijalnog iskustva i nije mu lako definisati svoju poziciju i ulogu u drustvu, pa bi zato odluku trebalo donijeti sto kasnije. A ako se radi o objektivno kratkom vremenu (nece dijete da uci i da kroz skolovanje dobije na vremenu), onda treba „rizikovati“ i slati dijete u razne socijalne sredine: internatska skola, vojska, kolektivni raspust, kamp. Ne treba pretjerivati i ohrabriti dijete da zavrsi u zatvoru. Bilo koja varijanta da se odabere, potrebno je analizirati vlastito dijete samo sa jednog aspekta: kakav je u drustvu? I dijete treba da da doprinos u analizi nakon zavrsenog „socijalnog eksperimenta“ u nekom kolektivu.

O cemu se radi? Gore sam napisao da ih na poslu cekaju tri varijante vlastite socijalne uloge. Biti dio tima, biti sef tima ili raditi sam. Nema cetvrto. Biti sef, trazi talenat. Cak i ako se racuna sa nekim obaveznim procentom da sefa recimo 5-10% zaposlenih nece voljeti – nego, naprotiv – svaki uspjesan sef uspije da grupise iza sebe ostatak (90%). Pola-pola, vec stvara eksplozivnu masu koja ce kad tad puknuti, pa cete o svojoj firmi citati u lokalnoj novini. Sefovi, posebno uspjesni sefovi su vrlo trazena roba. Svima koji su iznad njih oni trebaju i spremni su da ih paze, plate, vole, samo ako im osiguravaju profit i miran san. Sef mora da balansira na tankoj liniji maksimalne efikasnosti i bezbjednosti sa jedne strane i sa druge strane da ih „baza“ voli ili makar iskreno respektuje. Maksimalna efikasnost i bezbjednost znaci da se clanovi tima dovode u situaciju da „padaju s noga“, da sami sebe dozivljavaju kao nedovoljnim, neuspjesnim. Ovaj pritisak odozgo, prirodno stvara nezadovoljstvo kod radnika, nezadovoljstvo koje nagriza kredit koji sef ima, odnosno velicinu respekta koji mu se ukazuje. Ima situacija kada cijeli kolektiv osjeti neku vrstu ekstaze (novi projekat, znacajna zarada u skoro vrijeme, ugled firme u svijetu), pa se ove teske, svakodnevne i tmurne relacije za tren izgube u „ho-ruk“ psihologiji, ali radi se o rijetkim trenucima. Nije svaka firma ni Google, ni Tesla… . Sef mora imati talenat. Talenat u pregovaranju sa ljudima. U rjesavanju konflikta. Jer bez obzira sta ova ovdje (najuspjesnija!) protestantska drustva mislila o kritici i bez obzira koliko je zvanicno hvalili i prizeljkivali (sic!), svaki covjek dozivljava kritiku licno i niko, pa ni da je sam Kalvin ili luteranski fanatik (ne mogu reci Martin Luter, jer je on prvenstveno bio covjek, pa tek onda protestant), ne moze na duzu stazu da izdrzi kritiku. Nasi ljudi to fino objasne: „Ma, nema sanse!“ Naravno da je pozicija sefa bolja sto je firma uspjesnija- tada se radnik osjeca kao uljez koji hoce da narusi postignti rezultat, ali ni to nije bas cesta pojava: lako je kad ide dobro, onda sve ide – dobro. Zato, nemojte se hvatati sefofske pozicije samo iz ekonomskih razloga. Zapitajte se da li ste spremni za brojne konflikte, balansiranja medju raznim ljudskim profilima, stalnoj mjesavini odusevljenja, ali i mrznje.

Ako niste za sefa, mozete biti sasvim dobar dio tima. Sta znaci biti dio tima? Pa to vam je zivot u malom. Serija pravila, dogovora, odluka koje morate ili voljeti (iskreno prihvatiti) ili makar biti indiferentni prema njima. Ako imate prema njima otpor i vise ste za vlastita rjesenja, zao mi je ali za vas ce karijera biti 40 godina mucenja. Onda je bolje biti „jedan covjek-jedna firma“. Znam da ima ljudi koji uzivaju da budu dio tima. Intimno sasvim svjesni svojih mogucnosti (i mana, nedostataka), zadovoljni svojom pozicijom i mogucnoscu da u nekim trenucima ostali dijelovi tima „ulete“ i kompenziraju vas nedostatak. Sjajno. Uvijek sam se divio sudijama u ‘snukeru’: sa rukama na ledjima, uvijek malo povuceni u drugi plan, budno prate igrace, sklanjaju im se, otvaraju im prostor, ispunjavaju zelje i – uzivaju u svojoj ulozi.

Mozda je za vas ipak najbolje raditi sam? Srecni su ljudi sa talentom koji je u trendu kao influenseri, umjetnici koje su veci kriticari podrzali, sportisti. Ako imate talent koji nije u trendu, ah- spremite se za jednu mjesavinu patnje i uzivanja. Patnje, jer niste u trendu, sto znaci da kuburite sa ekonomijom, a uzivanje, jer vidite djelo svojih ruku, svog tijela ili uma. Ako nekada prevlada osjecaj ekonomske mizerije, sjetite se one dominantne vecine koja sada bas sjedi na sastanku i slusa sefa koji donosi neka nova rjesenja, planove, objasnjava neminovnu reorganizaciju, motivise stezanje kaisa, najavljuje stednju…. Slusaju i morali bi razumjeti….?? Popite casu vode (ekonomija vam je tanka) i udobno se naslonite u omiljenoj stolici i prepustite se masti. Kreirajte.