Treba znat’!

Evo, sjedim, planiram lijecenje grupi bolesnika od karcinoma. Sve je to rodjeno oko 48-e! Znaci, ja imam jos nekih 10-ak godina, pa ce i meni neko planirati hemioterapiju… Ove misli podsticu na razmisljanje o povlacenju iz masinerije koja donosi novac. Jer ovdje na Zapadu, cijene poslove sa dugim skolovanjem. Poslove sa teskim radnim vremenom (jedan doktor je kombinacija toga, pogotovo kada dezura nocu). Cijene se i poslovni potezi sa rizikom, recimo investiranje u akcije.

A moze se i bez ovoga. Pa mirno, lijepo, bez stresa i nerviranja. Ali, onda nema ni osmjeha kad dodje „spasovdan“*.

Glavno je pitanje, sta covjeku treba? Imate sirok dijapazon od Borisa Dezulovica do Mesija. Obojica su ovih dana bili prisutni u medijima, pa ih zato uzimam kao primjer.

Dezulovic se izolovao u nekom zaseoku pored Omisa. Pretpostavljam da se radi o skromnoj kuci, ali u kojoj je ipak udobno (mislim, ne puva ispod vrata, ima i za hladjenje i za grijanje…). Gleda u more, iz kojeg vadi ribu, pravi svoje vino i rakiju i – pise. Ja mislim da se ovome nema mnogo toga dodati. Clanovi uze porodice i – kraj.

Mesi je iznajmio negdje u Spaniji vilu koju placa 300 000 EUR sedmicno??! Trista kvadrata, 6 spavacih soba, bazen olimpijskih dimenzija i – posada od 30-ak ljudi koji brinu o svemu. Jeste, Mesija sam stavio na desnu stranu ove liste cisto da definisem tu tacku, ali svima je jasno da sta god mi, svaki od nas izabrali, bicemo mnogo blize Dezulovicu nego Mesijevom bazenu. (mada, 50 m-arski bazen… uh!). Ja sam se odlucio. Izlazim iz masine koja placa dobro, ali zato iz mojeg zivota nestaju brojna nerviranja, nervoze, strahovi, brige i jos po neko neprijatno raspolozenje. Kuca i/ili stan, bice udobni. Nema vise znojenja ljeti, a sve zbog drugih koji su nesto planirali samnom, zima ce biti udobna, snijeg ociscen pred zgradom, auto u garazi, bice dovoljno para za hranu i energiju, jescu na jednoj adresi, a lijecicu se na drugoj. Bice valjdas para i za preletjeti izmedju ovih adresa?

Kako donijeti odluku? Opet okvir: sa jedne strane malo dijete koje pojma nema ni o cemu i bira – pogresno i sa druge strane mudrac, vizionar, covjek sa nadnaravnim mocima da vidi u buducnost. I opet je ovaj „desni“ za nas nedostupan i mi se svi grupisemo oko djeteta. Ipak, godine donesu nesto. Iskustvo? Ne, ne radi se o iskustvu. Makar ne o pamcenju nacina na koji smo rjesavali situacije koje se ponavljaju. Ne, radi se samo o pamcenju da nas je zeludac najcesce vodio dobro i zato nas to „iskustvo“ motivise da ponovo „poslusamo“ svoj zeludac i – pustimo se. Ja priznajem: volim sve vise i vise zeludac, kao kognitivni organ, a sve manje i manje – mozak. Sa mozgom jednostavno nemate nikakve sanse. Nakon suocavanja sa novom situacijom koju treba rijesiti, vi se nalazite u pravoj, gustoj sumi ideja i misli koje su sve „binarne“: mozes vjerovati, a i ne moras. Istina ili ne? Kupiti akcije? Kupiti stan? Prodati stan? Iznajmiti stan? Uzeti kredit? Vezati (orociti) ga ili ne? Ne, jednostavno nemate nikakve sanse da donesete sigurnu odluku koja ce se pokazati ispravnom za nekoliko godina. Zato zeludac. Osjecaj iz stomaka. Znate da Rusi zeludac zovu zivot? Aristotel je mislio da se dusha (soul) nalazi u srcu. Brzo se ispostavilo da to sto je on smatrao dusom, je zapravo razum, um, ali je dolaskom Dekarta ovaj fenomen zavrsio u majusnoj zlijezdi smjestenoj izmedju mozdanih hemisfera (pinealna zlijezda ili sisarcica, znaci mala sisarka). Mozda je nas razum i tamo, ali ja mislim da je zapravo najvecim dijelom u zelucu! I ja sam naucio da me je zeludac uspjesno vodio cijeli zivot. Koji mozak??! Samo greske. Ali zeludac. Tako sam zavrsio i u Beogradu, pa u Skandinaviji, pa u Hrvatskoj, pa u Istri. Naravno, ne smeta zelucu sto se mozak puni informacijama. Pred uzimanje velikog kredita koji moze da ruinira porodicu, lijepo je cuti i prognozu ekonomije zemlje u kojoj prebivas, lijepo je cuti o izbjeglicama, politickoj situaciji u okruzenju o izgledima da se postojeci ratovi produze i novi pojave. Ali nista od ovoga pojedinacno, vi ne mozete znati sigurno; sve zajedno ce se sliti tu iza zlicice i dace vam signal: uzmi. Ili – ne uzmi. Mislim, kredit.

I opet Aristotel i Dekart. Obijica su smatrala da se tijelo pokrece iz organa koji sadrzi dushu, zracenjem preko „toplih tecnosti“. Mi danas znamo da u anatomiji imamo vagus, nerv koji luta („vagabund“) od mozga sve do zeluca. Imajte povjerenja u taj nerv. Punite mozak informacijama, ali pustite zeludac da odluci. Posebno ako ste se kroz zivot uvjerili da je vecina vaznih odluka bila pravilna. Pade mi sad na pamet: lijepo bi bilo uraditi istrazivanje sa hipotezom: ljudi koji prodju hirurske zahvate u trbuhu, nakon toga donose uglavnom pogresne odluke? Jer kad vam hirurg udje u trbuh, ode vagus….

Za mene je kasno. Jer cijeli zivot sa mrzio istrazivanje, a pogotovo ovih dana….

* U bivsoj nam drzavi, u nekom djelovima dan isplate plata se popularno zvao Spasovdan.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s