Jadni psihopata

Razumijem ga. Nije kriv, a svi ga mrze?!

Prvo, nije kriv. Naravno da nije kriv. Niko se jos nije rodio pa da ga na prvoj kontroli pupcanika pitaju (ili da mu poture anketu), bi li ti da budes psihopata? Cak ni roditelje ne pitaju ako se pojave zajedno na prvoj kontroli pupcanika: da li bi vi pristali da vam se dijete razvije u psihopatu? Mada bi roditelje mogli pitati! Izmedju njih i djeteta buduceg psihopate, ima neka tajna veza…. koje bi roditelji morali biti svjesni….

Psihopata.

Sta je to? Covjek, koji se od drustva odbija kao kamen bacen prema kamenoj ploci. Ali posto nemamo neki izgradjeni paralelni sistem samo za psihopate, moraju mucenici da se druze sa nama. I takao nastaju konflikti. Sta su glavne osobine psihopate? Najvaznija je odustvo empatije i razumijevanja za slabosti, probleme… drugih. S druge strane, ja makar nisam cuo za psihopatu, glupaka. Mozda ih i ima, ali onda su toliko glupi, da ih vec to odvaja, tj. sklanja od ostalih tako da vecih sukoba i kolizija na dodirnim povrsinama nema. Znaci, mi brzo primjetimo da su vrlo inteligentni. Iz toga najcesce slijedi i da su vrlo obrazovani, jer im ne treba nego jednom da procitaju…

I sad u cemu se sastoji to „odbijanja kao od kamena“? Medjuljudske relacije nisu uvijek samo harmonicne. Sta vise, mislim da najcesce, nisu. Najcesce se izrazavaju kroz sukob. E, sad kad se kaze sukob, to moze da bude sve od razmjene misljenja, tzv. caskanja (primjetite, ispunjava zahtjev definicije sukoba: razmjena misljenja, znaci najmanje dva razlicita misljenaja- inace se ne bi razmjenjivali!?) pa do otvorene svadje. Od razmjene misljenaj do svadje dug je put, ali ista platforma: emotivna angazovanost. Nazalost, sto veca emotivna angazovanost, to veci intenzitet sukoba. I kako nastupa psihopata? Naoruzan znanjem i logikom, a bez viska emocija, djeluje hladno i cinicno. I upravo zbog tih komparativnih prednosti, druga strana u sukobu, trpi poraz. A nije lako trpiti poraz! Moras najcesce, ako ne i uvijek, makar za sebe naci neko objasnjanje i opravdanje. Pa kako nema dobrog objasnjenja (cak ni ono „u sebi“) za poraz u logickom nadmetanju, porazena strana mijenja fokus. Vise nije interesantno ono oko cega smo krenuli da polemisemo, vec kako to radimo. U vecini drustava je odomaceno shvatanje da se u vecini odnosa mora pokazati odmjerenost, ljudskost, strpljenje, tolerancija i razne druge vrline koje – psihopata dozivljava samo kao nepotrebno opterecenje. I tako se psihopata svjesno ili nesvjesno izlaze napadima na opstoj platformi, onoj sto je nastala prije nego svi ostali pojedinacni problemi. Na platformi odnosa. Logicno je zar ne? Ljudi su prvo morali izgraditi odnose, pa tek onda dio tih odnosa voditi kroz sukob. I matematika nas uci da ce ovom tehnikom psihopata uvijek izgubiti. On moze da tvrdi da je 3+2, 5, onaj drugi koji tvrdi da je 6 ili cak 16, pobjedjuje jer ga napada zbog nacina razmjene argumenata. I posto se drustvo stiti njegovanjem ovih primalnih zakona (tzv. odnosi viseg reda) , odnosa i relacija, svi koji dobiju uvid u sukob, staju na stanu porazenog.

I sta da radi muceni psihopata? Pa nema druge nego da jos na samom pocetku razmjene misljenja, da sagovorniku neku manju prednost („par-forfe“) i tek onda krene. Ali ovo ne pomaze. Ako izgubi, ostace jos vise frustriraj (u naslovu „jadni“) ili ce angazovati dodatne snage svog mocnog logicnog misljenja i pobijediti. Ali onda ce tek biti omrazen, znaci opet jadan.

Sto bi rekao Spinoza u svojoj Etici. „i ovim je teza dokazana“.