Pred karijeru

E, da mi je imao ko rec’…!

Ali zato ja kazem vama. A vi vasoj djeci, jer je i za vas kao i za mene – kasno.

Ne znam kad covjek odlucuje o tome sta ce biti „kad poraste“, ali ovdje je rijec o kompletnom razmisljanju o buducoj karijeri, pa kad god vi (oni) rijesili da krenete (krenu) sa razmisljanjem.

Za karijeru, posao, da bi bilo kompletno, moraju se definisati dvije stvari: struka i moj, dakle vlastiti psiholoski profil. I dok je o struci nemoguce gvoriti, niti savjetovati iz sasvim ocitih razloga, o ovoj drugoj dimenziji, koja je jednako vazna, moze da se govori, jer nema bezbroj varijacija. Samo… tri.

Mladi covjek je hendikepiran manjkom zivotnog, socijalnog iskustva i nije mu lako definisati svoju poziciju i ulogu u drustvu, pa bi zato odluku trebalo donijeti sto kasnije. A ako se radi o objektivno kratkom vremenu (nece dijete da uci i da kroz skolovanje dobije na vremenu), onda treba „rizikovati“ i slati dijete u razne socijalne sredine: internatska skola, vojska, kolektivni raspust, kamp. Ne treba pretjerivati i ohrabriti dijete da zavrsi u zatvoru. Bilo koja varijanta da se odabere, potrebno je analizirati vlastito dijete samo sa jednog aspekta: kakav je u drustvu? I dijete treba da da doprinos u analizi nakon zavrsenog „socijalnog eksperimenta“ u nekom kolektivu.

O cemu se radi? Gore sam napisao da ih na poslu cekaju tri varijante vlastite socijalne uloge. Biti dio tima, biti sef tima ili raditi sam. Nema cetvrto. Biti sef, trazi talenat. Cak i ako se racuna sa nekim obaveznim procentom da sefa recimo 5-10% zaposlenih nece voljeti – nego, naprotiv – svaki uspjesan sef uspije da grupise iza sebe ostatak (90%). Pola-pola, vec stvara eksplozivnu masu koja ce kad tad puknuti, pa cete o svojoj firmi citati u lokalnoj novini. Sefovi, posebno uspjesni sefovi su vrlo trazena roba. Svima koji su iznad njih oni trebaju i spremni su da ih paze, plate, vole, samo ako im osiguravaju profit i miran san. Sef mora da balansira na tankoj liniji maksimalne efikasnosti i bezbjednosti sa jedne strane i sa druge strane da ih „baza“ voli ili makar iskreno respektuje. Maksimalna efikasnost i bezbjednost znaci da se clanovi tima dovode u situaciju da „padaju s noga“, da sami sebe dozivljavaju kao nedovoljnim, neuspjesnim. Ovaj pritisak odozgo, prirodno stvara nezadovoljstvo kod radnika, nezadovoljstvo koje nagriza kredit koji sef ima, odnosno velicinu respekta koji mu se ukazuje. Ima situacija kada cijeli kolektiv osjeti neku vrstu ekstaze (novi projekat, znacajna zarada u skoro vrijeme, ugled firme u svijetu), pa se ove teske, svakodnevne i tmurne relacije za tren izgube u „ho-ruk“ psihologiji, ali radi se o rijetkim trenucima. Nije svaka firma ni Google, ni Tesla… . Sef mora imati talenat. Talenat u pregovaranju sa ljudima. U rjesavanju konflikta. Jer bez obzira sta ova ovdje (najuspjesnija!) protestantska drustva mislila o kritici i bez obzira koliko je zvanicno hvalili i prizeljkivali (sic!), svaki covjek dozivljava kritiku licno i niko, pa ni da je sam Kalvin ili luteranski fanatik (ne mogu reci Martin Luter, jer je on prvenstveno bio covjek, pa tek onda protestant), ne moze na duzu stazu da izdrzi kritiku. Nasi ljudi to fino objasne: „Ma, nema sanse!“ Naravno da je pozicija sefa bolja sto je firma uspjesnija- tada se radnik osjeca kao uljez koji hoce da narusi postignti rezultat, ali ni to nije bas cesta pojava: lako je kad ide dobro, onda sve ide – dobro. Zato, nemojte se hvatati sefofske pozicije samo iz ekonomskih razloga. Zapitajte se da li ste spremni za brojne konflikte, balansiranja medju raznim ljudskim profilima, stalnoj mjesavini odusevljenja, ali i mrznje.

Ako niste za sefa, mozete biti sasvim dobar dio tima. Sta znaci biti dio tima? Pa to vam je zivot u malom. Serija pravila, dogovora, odluka koje morate ili voljeti (iskreno prihvatiti) ili makar biti indiferentni prema njima. Ako imate prema njima otpor i vise ste za vlastita rjesenja, zao mi je ali za vas ce karijera biti 40 godina mucenja. Onda je bolje biti „jedan covjek-jedna firma“. Znam da ima ljudi koji uzivaju da budu dio tima. Intimno sasvim svjesni svojih mogucnosti (i mana, nedostataka), zadovoljni svojom pozicijom i mogucnoscu da u nekim trenucima ostali dijelovi tima „ulete“ i kompenziraju vas nedostatak. Sjajno. Uvijek sam se divio sudijama u ‘snukeru’: sa rukama na ledjima, uvijek malo povuceni u drugi plan, budno prate igrace, sklanjaju im se, otvaraju im prostor, ispunjavaju zelje i – uzivaju u svojoj ulozi.

Mozda je za vas ipak najbolje raditi sam? Srecni su ljudi sa talentom koji je u trendu kao influenseri, umjetnici koje su veci kriticari podrzali, sportisti. Ako imate talent koji nije u trendu, ah- spremite se za jednu mjesavinu patnje i uzivanja. Patnje, jer niste u trendu, sto znaci da kuburite sa ekonomijom, a uzivanje, jer vidite djelo svojih ruku, svog tijela ili uma. Ako nekada prevlada osjecaj ekonomske mizerije, sjetite se one dominantne vecine koja sada bas sjedi na sastanku i slusa sefa koji donosi neka nova rjesenja, planove, objasnjava neminovnu reorganizaciju, motivise stezanje kaisa, najavljuje stednju…. Slusaju i morali bi razumjeti….?? Popite casu vode (ekonomija vam je tanka) i udobno se naslonite u omiljenoj stolici i prepustite se masti. Kreirajte.