Kad covjek vristi? Kad balans izmedju emocija i kontrole istih popusti, pa emocije izadju van bez ikakve kontrole. Znate i sami koliko puta ste pomislili (rekli?) da bi sad najradije vristali. Ili ekpslodirali. Ovo „najradije“ jasno govori da bi, ali ne mozete. Jer, imate kontrolu. E sad zasto imate kontrolu – sasvim je drugo pitanje. To su norme, koje smo prihvatili kroz odgoj i vaspitanje, iako nas u nekom zrelijem dobu, niko nije pitao da li se slazemo ili ne. Asocijacije mi ne daju mira, pa nikako da dodjem do same teme?! Ali samo jos dvije krace…. Zrelo doba? Ovdje u protestantskim sredinama su ovo razumjeli, makar kad se radi o religiji, pa cekaju da dijete postane zrelo da bi ga pitali: „Da li hoces da se krstis?“ Eee, gdje smo mi od vremena kad ce nas roditelji cekati da podjemo 16. godinu pa da nas pitaju da li hocemo da nas instruisu u moral i etiku drustva koja trenutno vazi? Daleko. I konacno sto se slaganja tice, lijepo su govorili u Bosni 70-ih godina: kad ti kazes slazem se, onda neko brzo dobaci: „Samo se drva slazu“. Ma cudo je narod, samo nema nikakvu moc. Dzaba je.
Dakle, naucilo nas je jos dok smo bili djeca i dok su roditelji imali moc da na ovaj ili onaj nacin priprijete (bez toga nas nicemu ne bi naucili!), da se emocije moraju kontrolisati i da od vristanja, nema nista – makar ne svaki dan. Vise puta. Zanimljivo da je ovaj odgojni rukavac, zapravo stranputica, slijepi put, otvorio vrata privatnicima, kvazipsiholozima koji sada prodaju da vas okupe na nekom prostoru i dozvole vam da vristite?!
Ali, nazad na temu.
Kad sam zamrzio politicare? Dok sam zivio u Jugoslaviji, izbori niti su se prenosili na TV, niti su imali bilo kakvu dramatiku, ni uzbudjenje, neizvjesnost. Jedna partija i jedan pobjednik. A onda sam dosao na Zapad. Prvo mi nisu dali da glasam, a kad su shvatili da sam lojalan, pustili su me kod kutija. E, ali ovdje je rijec o tzv. medijskom pracenju izborne noci. I za taj spektakl mi je trebalo prvo vise godina da shvatim da se emituje i da bi mozda bilo interesantno pratiti, a kad sam shvatio i vidio, prve godine – nikada vise poslije toga! Moja latentna, slabo definisana antipatija prema politicarima kao profesiji, dobila je svoj simbol, kap koja je prelila casu (bukvalno!) i od tada ih vise ne mogu niti cuti, niti vidjeti. O cemu se radi?
U izbornoj noci, elita partija koje se takmice, obuku se malo finije i ispune svoje prostorije i onda drzeci casu bijelog vina u ruci, prate stizanje izbornih rezultata. I onda kad stigne neki pozitivan pomak u procentima, pocinje vristanje. Ili ne daj boze, kad neka partija pobijedi ili ostvari svoj neizgovoreni, plan iz snova, onda to vristanje preraste u neukusnu bahanaliju skakanja, smijanja, grljenja, ljubljena, ispijanja vina. i Sampanjac, konfeti, baloni. I vristanje.
A oprostite, zasto vi vristite? Ili, cemu se radujete? Zbog toga sto se sada dobili mandat da zasucete rukave i tesko radite? Ali nije vam tesko jer radite za moje dobro??? Vi ste presrecni daleko izvan kontrole vlastitih kocnica, jer cete svojim napornim radom uciniti moj zivot boljim??? Koga vi lazete? ‘Alo! Zar mislite da vam iko vjeruje? Ljudi vas gledaju kao grupu otudjenih ljudi, ljudi koji zive na nekoj drugoj planeti (uporedi sa slikama skakanja fudbalera Reala u svlacionici, poslije najnovije titule prvenstva Evrope), na koje mi nemamo uticaj i gledamo tupo, kroz vas. Jer da imamo osjecaj da imamo bilo kakvu kontrolu nad vama, dosli bi do te ulice, do tog lokala i isprebijali vas da bi vam se straznjica uzarila.
Zasto su oni izvan sebe od radosti? Jasno je: zbog sebe i svojih interesa. Jedan politicar moze imati razlicite interese. Na jednom kraju spektra je ideologija i ima sigurno politicara koji imaju neizdrzljivu potrebu da sprovedu medju ljude, svoj pogled na svijet. Gore za tom potrebom i naravno, vriste kad dobiju sansu da prebace resurse sa jedne grupe na drugu. Na drugom kraju su oni koji cekaju sansu da bez placanja renoviraju kupatilo ili kuhinju i time udvostruce dobit kod prodaje kuce. Ili vide sebe kao buduceg clana poslovodnog odbora banke, buduceg ambasadora…. Jer jednom politicar iz kako kazu Svedjani „finije sobe“, nikad vise bez „korice hljeba“. Samo jedno je vazno: kontrolisati jezik. I zato jos vise vriste u izbornoj noci: vec sutra dan jezik mora biti kontrolisan, jer se moze zaglaviti svasta, od zatvora do ambasede u Uzbekistanu. Vristanje uz bijelo vino, ali samo do sutra u 0800.
Svijet treba drugu vrstu politicara. Sta vise, ne vise politicare, uopste. Svijet treba savjetnike, specijaliste za pojedine oblasti. Zapravo ti ljudi vec postoje. Njih ce prvi dan poslije izborne noci politicari kontaktirati da naprave tim. Odlicno. Timovi su neophodni. Ali ne politicari. Timovi ce imati glasnogovornika koji ce na nekoj platfomi prikazati rjesenje, a onda cemo mi glasati u parlamentu. Znaci nista ministri, vlada, premijer: samo parlament i timovi savjetnika. Hoce li se savjetnici za koju deceniju takodje odvojiti od nas, vidjecemo. Mijenjacemo ih. Kao sijalice, sto cesce to bolje.
Jugonostalgija 