Ne, ne nije nista ni bogohulno, ni dramaticno kako bi se moglo zakljuciti iz naslova. Radi se o crnobijelim opisima osjecanja nakon konzumiranja lakih, mediokritetskih informacija i teskih, dubokih, zahtjevnih cinjenica.

Ne znam za vas, ali ja se svaki put nakon gledanja prosjecnog filma (popularni glumci, sjajne scene, veliki budzet…) osjecam lose (iz naslova, „idiot“). Svakodnevno prelistavanje interneta, bilo da se radi o rutinskom nizu stranica, bilo da se radi o pracenju ponudjenih linkova – vodi potpuno identicnom osjecanju. Nazalost, svi razumijemo zasto to radimo. Zasto okrecemo kanale na TV i biramo najnoviju Netfliksovu seriju umjesto knjige? Zasto resetamo stranice interneta bez ikakvog cilja ili smisla. Jednostavno zato sto nas to odmara. Zivot trazi rad, donosenje odluka, nepopularne poslove i sve to zamara. Pretrazivanje po internetu ili skok u seriju dodje kao (zasluzen?) odmor. Moguce je. Ali, nazalost, ne pomaze da se otkloni krajnji rezultat nakon opustanja: gadan okus u ustima od silnih mediokritetskih informacija, bas kao kad se prejedete sampita. Odgledao sam poslednjeg Kesica. Na mnogo mjesta sam se smijao. Cijelo vrijeme sam se osjecao dobro. Kratko, uzivao sam. Ali, bas kao i sa sampitama – kratko vrijeme poslije, osjecaj bljutavosti, gotovo nezadovoljstva (samo sto za razliku od slucaja sampita, ne pomaze pranje zuba).

A uzmite tekst koji je tezak, jedva da ga razumijete, morate da zastajete cesto, razmisljate. Konsultujete druge izvore (bog pozivi internet!) da bi razumjeli. Naravno ne predlazem da uzmete u ruke kinesku poeziju pisanu na mandarin dijalektu, vec nesto sto uz napor ipak mozete da razumijete i dokucite. Uz napor, sporo, ali – ipak. Osjecaj je bozanski (iz naslova „bog“)!

I zato cu vam ponuditi da se osjetite bozanski (a ne kao idiot).

Krenimo od konstatacije da je cuveni fizicar Aspekt (jedan od trojice ovogodisnjih Nobelovaca) uradio eksperiment kojim je htio da testira povredu (narusavanje, krsenje) Belovih nejednakosti (mnozina!). Pitanje kojim se zapocinje ova intelektualna avantura je: hoce li Aspekt da pokaze da je Bel u pravu ili ne (tj. da nije)? Vec sama cinjenica da se suocavamo sa dvije negacije, stvara lingvisticki problem, jer je to gramaticki pogresno u nasem jeziku (u velikom broju nasih jezika).

O Belu smo pisali: skotski (neko kaze sjevernoirski??) fizicar koji je pokazao (1964) da je Ajnstajnova skepsa oko brzine prenosa informacija bila pogresna. Na papiru. Matematicki. U Ajnstajnovom timu, jos 30-ih godina, opisan je fenomen upletenosti jer su primjetili da se jedan par cestica ponasa predvidivo kao da cijelo vrijeme eksperimenta razmjenjuju informacije. Uveden je pojam kolapsa: kada se promatra jedna cestica para i definise rezultat, druga cestica momentalno kolabira u suprotnom rezultatu. Kao kad bi zavrtili dva novcica, pa jednog zaustavimo i ispadne kruna, onaj drugi momentalno stane na pismo. Ajnstajn je rezonovao lokalno sto znaci po tada vazecim zakonima fizike: uzrok-posljedica i sve to unutar brzine svjetlosti. Zato je pokrenuta ideja o tzv. skrivenim varijablama, a kvantna mehanika je proglasena nekompletnom.

I onda je dosao Bel. On je zamislio eksperiment na udaljenosti i matematicki je pokazao da ako se pojedinacno mjere efekti clanova para cestica, matematika trazi da se isti rezultat dobije u 67% slucajeva, a razliciti u 33% kako bi se ostvario kriterij korelacije (a ne slucaja). Sta znaci isti i razliciti rezultat? Ova se proporcija mora zadovoljiti i ako se mijenjaju uslovi eksperimenta. Ipak se radi o energijom nabijenim cesticama, pa se recimo mora voditi racuna i o Zemljinom magnetnom polju, jer je eksperiment bukvalno – globalan. Znaci bez obzira kako eksperimentatori podesavali svoje mjerne aparate (uglovi polarizacije), mora se dobiti 67% istih rezultata. Bel je ovu matematicku teskocu nazvao nejednakost, ali je pokazao da kvantna fizika moze da predvidi ovu nejednakost sto je nazvano povredom (nejednakosti). U zavisnosti od dizajna eksperimentapojavile su se razne nejednakosti (par mjerljivih varijabli), ali ogroman broj eksperimenata nakon Belovog racuna dosljedno je potvrdjivao njegovu tezu. Jedan od njih je i Aspekt.

Poslednjih decenija su dizajni eksperimenata popravljani tako da su zatvorene i tri tzv. rupe u originalnom eksperimentu iz 70-ih godina i na taj nacin je Belova teorema postala danas – znanje.

Ipak, kvantna mehanika je probalisticka teorija koja mora da se oslanja na matematici i put ka razotkrivanju skrivenih varijabli je jos dalek. I Ajnstajn i Bel su bili svjesni postojanja skrivenih varijabli, ali prvi je mogao da ih zamisli samo lokalno, dok ih je drugi dokazao i nelokalno.

A jos je i Spinoza 1671. u Teoloskopolitickom radu ostro kritikujuci bukvalno sve aspekte Svetog pisma, rekao za cuda: cuda nema, ono sto ima je nedovoljno znanje o uzrocima. Cudo gdje jedna cestica u Svajcarskoj da jedan otklon, a druga u Bostonu suprotan, svi vide, ali ne radi se o cudu – samo se ceka objasnjenje skrivenih varijabli koje djeluju izvan dometa brzine svjetlosti.

Svi filozofi, od Platona do Calmersa su se pitali sta je sreca? Recimo Aristotel je pod srecom smatrao kontenplaciju, Sopenhauer bi najradije bio sam („U zemlji gdje sam ja kralj, moja prva naredba ce biti, ostavite me na miru“), dok je Kant „znao“ da je srecu nemoguce postici („Svijet je determinisan i konacan i ostaje uvijek ‘kratak’ za nasu neogranicenu potrebu – srecu“).

A Spinoza?

Spinoza se cini se najvise slagao sa Aristotelom. Krenimo od prostijih informacija.

Nakon sto je napustio rabinisticko obrazovanje i posebno nakon izbacivanja iz jevrejske Zajednice (jes’ jednako gubitak svih izvora finansiranja), okrenuo se zanatu izrade optickih sociva i – filozofiranju. Zanimljivo, i jedno i drugo je donosilo prihod: sociva direktno, jer je smatran jednim od najuspjesnijih u tehnici brusenja sociva, a filozofiranje indirektno kroz donacije od strane postovalaca. Ali Spinoza je mislio drugacije.

Odmah nakon herema napustio je Amsterdam i odselio u selo blizu Haga. Trazio je mir i duhovni prostor za razmisljanje. Mnogi njegovi postovaoci su bili i imucni i uticajni ljudi. Htjeli su i pokusavali su da mu pomognu ekonomski bilo platom, bilo penzijom, ali Spinoza ih je sve redom odbijao i – ljubazno zahvaljivao na pomoci.

Sad malo komplikovanije.

Glavni djelovi njegove metafizike su bili poistovjecivanje Boga sa Prirodom kao i razumijevanje pasije kao neophodnog, nuznog, ali opterecujuceg dijela zivota. Bog je kao sto smo vidjeli ranije pokrenuo sve: dao supstancu i zamah. Poslije se sve razvijalo po zakonima prirode. I sad sve sto vidimo oko sebe, ukljucujuci i prirodu i ljude, dio je ovog procesa. Neizbjezno i normalno. Nije moglo biti drugacije, jer su prirodni zakoni neumoljivi i – za one koji ih razumiju – predvidivi. Samim tim i pasija je dio ljudske prirode, dakle – neizbjezna. Ipak Spinoza je rano spoznao da pasija stoji u pozadini dviju najvecih ljudskih emocija – straha i nade, sto je cini izuzetno opasnom. Pasija cijepa, trosi ljudsku psihu i mora se kontrolisati.

U ovom metafizickom okviru je Spinoca centrirao svoj zivot i smisao zivota. Zivotne potrebe je sve na iskljucivo odrzavanje zivota i zdravlja sto znaci da nece dozvoliti da se zivot svjesno skrati: sve ce uciniti da zivi sto duze i da bude zdrav, ali i hrana i odjeca i ostali komfor ce biti dizajnirani tek do granice da se zivot odrzi. Jedini luksuz (porok) koji je sebi dopustao je bila lula. Kad se ovako isplaniraju dnevne potrebe, nije mu bilo tesko na ponude vecih kolicina novca, ljubazno odgovarati: „Meni to nije potrebno“. A vrijeme je koristio za izradu sociva i za mentalne aktivnosti: prepiske, susreti sa partnerima za razgovor, pisanje, razmisljanje.

Znanje se stice (prema Spinozi) na tri nacina. Ili nivoa. Prvi je najnizi i najmanje vrijedan: culima. Drugi je kroz razmisljanje (racio) i time se mogu razumjeti dublja istina i smisao (tzv. boziji atributi), ali najvisi nivo znanja koji nije vezan ni za prostor ni za vrijeme, jeste – intuicija. To je mentalna aktivnost kojom se uhvati, zgrabi istina koja mnogima ostaje neuhvatljiva cijeli zivot, a cini mi se da se moze nasim jezikom najbolje opisati sa: „Shvatio sam“. To je onaj bezvremenski i bezprostorni momenat kada osjetimo da smo postali vlasnici nekog saznanja: „Da, to je“.

Naravno, svaki put kada covjek dosegne neku ovakvu intuitivnu istinu, osjeti se zadovoljstvo, ali krajnji stepen zadovoljstva – sreca, moze da se dostigne samo kada se dostigne krajnja istina – Bog. U Spinozinom metafizickom sistemu, posao je „olaksan“ time sto je glavni stub te metafizike jednakost izmedju Boga i Prirode.

I sad se vidi put…. Ka sreci.

Proucavanje prirode u svim njenim aspektima i izrazima. Sve sto cini prirodu u najsirem smislu, dakle, sto bi mi rekli i priroda i drustvo. Prema Spinozi, primicati se bogu znaci bukvalno izucavati fiziku, hemiju, matematiku, psihologiju, filozofiju, sociologiju, teologiju (u Spinozino vrijeme je granica izmedju filozofije i prirodnih nauka, nejasna i tek ce se kasnije pojasniti- zato ja koristim imena disciplina koja su nama danas razumljiva). Kada je Spinoza ovo publikovao u svojoj Etici, izlozio se zestokoj kritici, jer – u teoriji – ovo znaci da covjek moze da prouci Prirodu u svim njenim detaljima i time, dostigne znanje koje se moze poistovjetiti sa sustinom Boga – sto je (bilo) krajnje bogohuljenje. Danas? Danas smo konacno razumjeli da je bio u pravu. Ne vjerujete? Eeee, posmatrajte teoreticare fizike koji se bave sjedinjenjem generalne teorije relativnosti i kvantne fizike (za obje je Ajnstajn dao odlucujuci doprinos, ali i stoji izmedju njih kao prepreka, jer odsustvo determinizma u kvantnoj fizici nije mogao da prihvati). Oni vec posmatraju Prirodu kao holografsku predstavu za ciji scenario postoji zapis u dvodimenzionalom sistemu, tamo negdje daleko, na ivici Crne rupe nastale nakon Big Benga. Mozete li osjetiti ili makar zamisliti njihovu srecu kada matematikom (u koju jos uvijek svi vjeruju, a koja je jedna od poslednjih ‘aktivnosti’ kojoj se vjeruje!) pokazu da su te teorije ili ispravne ili moguce? Sta ce bolji primjer od ovoga za opis srece u procesu primicanja Bogu??

Dakle. Suziti sve aspekte zivota na prezivljavanje i dobro zdravlje i redukovati sve ostalo sto moze da vas dekoncentrise i omete u procesu razmisljanja na putu ka Bogu (Prirodi). To je Spinozin recept*.

* Spinoza je zivio sam, bez porodice….

Ponavljanje je majka ucenja. Nece vam biti nista (lose) ako malo ponovimo. Jer jedno je citati da bi cuo, bio informisan, saznao, a drugo je da bi krenuo dalje sa – znanjem. E, ovo drugo, ne moze bez ponavljanja.

Sjecate se herema? Najvise administrativno tijelo medju religioznim Jevrejima u Holandiji, na pocetku 17. vijeka izbacise Spinozu iz Zajednice. Da se podsjetimo zasto….

Velike, tzv. biblijske religije polaze od toga da je Bog stvorio (kreirao) svijet iz nicega, svojom voljom. Sve sto vidimo oko sebe nastalo je bozijom rukom. Stvari su pokrenute tog „prvog dana“ i mi danas vidimo posljedice, jer iza svake reakcije postoji lanac uzroka. I Spinoza vjeruje da je svijet (univerzum) nastao Bozijom voljom, ali postoji velika razlika. Bog je prema Abrahamovima vjerama cijelo vrijeme imao izbor: mogao je da recimo ne stvori svijet, da ga stvori drugacijim , da stvori jos jedan ili bezbroj drugih svijetova. Prema Spinozi Bog je dao osnovnu supstancu za stvaranje svijeta, a svijet se poslije stvarao prema zakonima prirode i determinizma i nikako drugacije nije moglo ispasti nego sto je ispalo. Bog nije mogao da stvori drugaciji svijet! Nema viseg cilja (Arstotel, pa Kant), postoji samo determinizam. Dalje, nema svrhe. Nije svrha mora da podrzava ribe, niti je svrha sunca da da energiju i svjetlost. I more i ribe i i sunce i energija slijede prema zakonima prirode.

Spinozina cuvena misao, lako napisana na latinskom, ali nikada (za zivota) prevedena na holandski: Deus sive Natura ili Bog ili Priroda, sazima njegovu filozofiju (ili teologiju). Sta ovo znaci, zapravo sta je to sto je posebno uzbudilo administratore?

Prema Spinozi, treba da slavimo Boga, ali smatrati da Bog utice na desavanja oko nas je samo antropomorfoloska fikcija. Samo ljudi suzenih intelektualnih horizonata mogu da povlace paralelu izmedju Boga i covjeka (antropomorfologija). Iz te fikcije slijedi da Bog ima cilj, da se ljuti ako cilj nije ispunjen, da hoce da nagradi i tome slicno. I onda najtezi „grijeh“ Spinoze. Religije nam nista ne trebaju- dovoljan nam je razum. Ne treba nam armija svestenika koji ce nam tumaciti boziju volju i njegove ciljeve i koji ce nam prijetiti sankcijama ako ne ispostujemo tu navodnu volju. Nas razum je sasvim dovoljan da promatranjem prirode, njenih zakona, shvatimo svijet oko sebe i pokusamo da ga popravimo. Posebno „Oprirodjenu Prirodu“- Natura naturata.

Spinoza je smatrao da Priroda ima dva aspekta. Prvi je aktivni deterministicki dio i zapravo – Bog. Natura naturans ili mozda bi moglo da se prevede sa Prirodosna Priroda (priroda koja pravi prirodu). Drugi aspekt je gorepomenuta oprirodjena priroda, znaci svi rezultati koje vidimo u prirodi oko sebe, a koji su nastali aktivnim silama prirode, tj. determinizmom. Najsvjeziji primjer: ja sam takav, kakav sam. Sjednem u auto, idem nazad i zakacim retrovizorom u stub garaze. Sve vam je to Natura naturans. Natura naturata je kad vidite slomljeno ogledalo.

Imao je Spinoza jedno krace vrijeme intenzivnije kontakte (uglavnom prepiska, ali i jedna setnja u okolini Haga) sa jednim tipom koga valja odmah zaboraviti- Blijenberg. Mada….

Taj ip je prikazan kao tipican mediokritet. Filozofski mediokritet. Ali lijepo ilustruje kakvi smo svi mi zapravo mediokriteti! On je pokusao da serijom pisama-pitanja potakne Spinozu da mu posveti malo vise vremena i objasni, sto bi mi rekli, neke stvari. Spinoza je to uradio- jednom. Ono sto je zanimljivo za nas je sto kad citamo Blijenbergove dileme i razmisljanja, vidimo sebe! „Pa ovo bi i ja pitao“, prva je reakcija kada citamo. I, naravno, pitao je i ono „cuveno“ pitanje koje se svi cesto pitamo: ako je Bog prvi pokretac svega i kreator, a onda sve sto vidimo oko sebe samo nuzna posljedica, ima li onda Bog odgovodnost za grijeh?

Dok ovo pisem, slusam Bahove Goldbergove varijacije (serija malih klavirskih „komada“ koje je Goldberg dobio od Baha da bi vjezbao), pa inspirisan muzikom i njenim smislom, ponudicu vam Spinozin odgovor umjesto domaceg rada.

Bog je uzrok samo dobrog u stvarima (i pojavama), a zlo je samo uskracenjost ili manjkavost vise savrsenog stanja stvari sto je povezano sa nasim stvaranjem.

Sta je sad???

Prvo, sto bi rekli Svedjani, skocio sam u vodu iako ne znam plivati (oni kazu da sam usao u vodu koja mi je iznad glave): hocu da pisem o teoriji relativiteta?! Ej, ja skolovan kao lijecnik, obrazovan u Njutnovom koordinacionom sistemu…

E, bas to – koordinacioni sistem – to je dobar pocetak za ovu temu.

Lako je razumjeti da se neki objekat, mirovao ili se kretao, moze prikazati u jednostavnom koordinacionom sistemu: tu je (one dvije tacke, sjecate se, x i y), a moze i da se krece (vektor). Prema Njutnu sve moze da stane u 4-orodimenzionalni koordinacioni sistem: lijevo, desno u dubinu (tri dimenzije), plus – vrijeme. I super! Predmet (dogadjaj) se krece, zna mu se brzina, vidimo rezultat (gdje je)… E, ovo „vidimo“, je sledeca poenta.

Cuveni fenomen kvantne mehanike i teorije relativnosti – posmatrac. Posmatrac je u kvantnoj mehanici i aktivni ucesnik, ali evo ovdje u ovoj temi (teorija relativnosti), je pasivan i – posmatra. Ako sad jos definisemo koordinacioni sistem kao referentni okvir (okvir u kojem se ja, posmatrac nalazim), onda je jasno da dva posmatraca imaju dva razlicita referentna okvira. Popularno se kaze ugao, ali taj izraz ne treba ovdje ubacivati, jer je i onako mnogo uglova, sinusa, kosinusa…. I sad jos samo- sta je transformacija? Transformacija je prelazak iz jednog referentnoj okvira u drugi.

Prije Lorenca, Galileo je pokazao svoj sistem. U tom sistemu su se predmeti (pojave, dogadjaji) kretali ovozemaljskom brzinom, znaci manjom od brzine svjetlosti. Taj se sistem naziva Galilejeva transformacija. Isti je problem (dva posmatraca, prelazak/transformacija iz jednog okvira u drugi), ali su brzine male.

Da bi olaksao zivot Ajnstajnu, Lorenco je osmislio svoj sistem transformacije. I u njegovom sistemu dva posmatraca gledaju isti dogadjaj. U cemu su razlike?

Prvo, vec pomenuta brzina. Dalje, kod Galileja je ubrzanje isto (konstanta), a kod Lorenca, nije vec zavisi od brzine posmatraca. Kod Galileja, samo se jedan posmatrac krece i zato je vrijeme apsolutna vrijednost, dok se kod Lorenca oba kecu i vrijeme je relativno.

Ono sto malo nervira jeste da se za mene, kao amatera-posmatraca, u ovom teoretisanju izvlace kolosalni, sudbonosni zakljucci na bazi – algebre?! Koordinacioni sistem, dvije tacke, njihovi odnosi, brzine, kretanje, put, vrijeme – sve se da staviti u relativno jednostavne jednacine i onda prosta pravila algebre vam definisu zakljucke. Recimo u jednom momentu kod izvodjenja racuna u Lorencovoj transformaciji imate dio jednacine „c+v“ koji kaze da bi se brzina svjetlosti (c) trebala uvecati za brzinu v. A posto je to nemoguce, nemoguce je i sabrati c i v?! Ne znam, ali malo podsjeca na Spinozu i njegov pokusaj da cijelu filozofiju i posebno etiku objasni matematickim formulama.

Lorencom se bavio Fitcdzerald i njegovo objasnjenje tzv. kontrakcije dalo nam je novi vid transformacije koja sad nosi ime Lorenco-Fitcdzeraldova. O cemu se radi? Primjetili su da se prostorne dimenzije rigidnih tijela mijenjaju u Lorencovoj transformaciji. Fitcdzerald je ovo matematicki objasnio i dobio mjesto za svoje ime u eponimu. Sve polazi od fenomena da u Lorencovoj transformaciji simultanost nije vise apsolutna (dva posmatraca koji se krecu i relativnost vremena). I sad zamislite u koordinacionom sistemu pravougaonik (stap) koji ima svoje dimenzije kako u prvom, tako i u drugom referentnom okviru. Ali posto se krece, „jednostavnom“ matematikom se dobije da u drugom referentnom sistemu, stap izgleda uzi. Fenomen se zove kontrakcija i vi sad vec polako naslucujete kako su nastale sve one slike protoka vremena (cak i u filmovima) koje nam pokazuju objekte iskrivljene – sve do cuvene slike „Vrijeme“ koju je 1931. napravio S. Dali.

A sve je ovo – ovako, jer kaze algebra, a ona nas ne laze.

Ne, nije kelner, a ni general. Mada je to kod nas isto. Ne – radi se o keshu, novcu u gotovini.

Mada ne radi se ni o tome, vec vise o jednom novom svedskom snu iz kojeg ce se kao i iz ostalih- probuditi ako ne kao iz nocne more, ono makar oznojani.

Svedjani su pokrenulki jednu utrku koju gradjani definitivno gube. Makar u ovoj, prvoj fazi, mada ce ta trajati najmanje deceniju. Za deset godina, „pasce“ mnoge zrtve ovog najnovijeg svedskog sna ili ljepse receno – vizije.

Svedjani obozavaju da racionalizuju, pojednostave, smanje, reorganizuju. Sada im je palo na pamet da eliminisu sve servisne usluge. Naravno, razumijete: da eliminisu ljude koji pruzaju servis. Ili jos tacnije, da eliminisu troskove (plate) tih ljudi. Utrka znaci da bi trebalo biti najmanje dvoje. Mi smo ti drugi. I vec je jedna generacija „pala“ i dnevno trpi gubitke: stari ljudi. Oni ne mogu da koriste najmodernije, pametne mobilne telefone. A to znaci da ne mogu da se identifikuju preko interneta. A ako ne mozes da se identifikujes preko mobilnog, ne mozes placati racune, ne mozes kupovati karte za voz, avion, ne mozes parkirati, ne mozes aktivirati TV program sa raznih platformi…. Odavno vise nema saltera, banaka, prodaje voznih karata, kondukteri ne primaju gotovinu. I kao kruna svega, ukinuce se gotovina. Smanjuje se broj bankomata. Ovako je jedna generacija otpisana. Sad smo na redu mi, malo mladji. Uselis se. TV operator ti posalje kutiju. Haj’ ti sad pokreni telefon, TV, radio… Ako hoces da se pozalis na nesto, moze sa robotom u chatu ili mejlom, ali odgovor ce stici kasnije nego sto su nekada u romanticna vremena stizala prava papirna pisma. Otvaraju se samoposluge bez osoblja u njima: udjes pokupis i platis na izlasku mobilnim telefonom. Srecom, pa ih pljackaju zestoko, pa je trend malo posustao…. U ovim obicnim samoposlugama odavno postoje masine na kojima sam placas stvar po stvar. I kasirke ce nestati.

Gledam u susjedstvu grade kucu. Kao Lego, od modula. Dva ili tri radnika i jedna mocna dizaliza koja ima „ruku“. Tom rukom moze precizno da ubaci cijelu kuhinju na 5. sprat, preko balkona. Sto ce vise radnici? I radnici ce nestati.

Vec deceniju i vise histericno sortiramo svako parce otpada. Na sred kuce stoje – umjesto kauca, regala ili TV „seta“ kutije sa plastikom, baterijama, papirom, novinama (odvojeno od ostalog papira), metalom, otpacima hrane.Ako neces da smrdi, plastiku moras prvo malo proprati prije nego sto je bacis ??! Sledeci korak je da to fino odvezemo do Toplane i potpalimo?

Stize novi talas dosade. E, ali iz one „engleske“ dosade iz 16. vijeka kada je parni stroj proizveo armiju ljudi kojima je odjednom postalo dosadno – svi mi smo dobili Njutna, Hjuma, Loka, Faradeja… Ali, dobili smo i Ludisticki pokret.

Dosada je opasna. Vrlo rijetko se desi da „porodi“ Faradeja. Mnogo cesce ratove, prevare, nesrece. Covjek ne moze da miruje, makar i bio na ovaj ili onaj nacin ekonomski zbrinut. A o onim silnim mucenicima koji ce biti prisiljeni na dosadu a bez ekonomske podrske…? Sta se od njih moze ocekivati, vidjecemo.

Zasto Svedska jurisa u nepoznato, ne znam? Ili znam, ali profit nije sve. Ja jesam za kapitalizam, liberalni ako moze, jer je to sistem koji je do sada najbolji od svih kroz koje smo prolazili ili makar pricali (o) kao mi u Jugoslaviji. Ali kapitalizam mora da djeluje u drustvu u kojem ce nas intelektualna elita stalno podsjecati na potrebu obrazovanja. Obrazovanje ce nas zastiti od srljanja u unistavanje sredine i u srljanja unistavanja drustva. Ljudi koji uzivaju blagodeti efikasnosti liberalnog kapitalizma, moraju biti obrazovani u humanistickim disciplinama kako bi demokratskim instrumentima birali politicare koji ce zauzdavati kapitaliste.

Smatram sebe vjestim u verbalizaciji, sto ce reci u moci da izrazim misli i ideje obicnim jezikom. Ili, zivio sam veci dio svog zivota u ovom ubijedjenju. Zadnjih godina paznju mi zaokupljuju komplikovanije teme i svaki pokusaj – mozda ne svaki, ali cesto – da ideje koje se vrzmaju u glavi, izrazim rijecima, ostavljaju me u cudu: ne moze. Misli su kao kaleidoskop u stalnom pokretu, a recenica koja bi trebala da ih opise, podsjeca na zraku sunca koja padne na povrsinu pokrivenu prasinom, pa vidite u vazduhu nekoliko centimetara iznad, cestice koje lebde: ni boja, ni figura, ni drame, ni dinamike – samo 4-5 zrna prasine?!

I nije tesko opisati danasnju pobjedu Real Madrida u fudbalu, nad vjecitim rivalom, Barselonom, ili opisati bilijar, cak i matematikom objasniti sta se tu zbiva…. Ali, dvije oblasti ljudskog razmisljanja, filozofija i kvantna mehanika, ostaju i dalje zasticene od iole ozbiljnijeg prodora jezika u njihovu sustinu. Naravno da nisam ja ovo prvi shvatio. Prije vise od 100 godina shvatio je Nils Bor da kvantna mehanika, onako kako je Verner Hejzenberg opisuje („svadjao“ sam se malo sa njegovim unukom – moze se naci na ovim stranicama o tome), ne moze da se isprica jezikom. Jezik je jednostavno nastao zajedno sa covjekovom relacijom sa fizickim svijetom i drustvenim pojavama, razvijao se u skladu sa covjekovim saznavanjem prirode, a onda smo dobili – atom, elektron, foton, polje, talas i slobodnu volju. Bor se povezao sa filozofom Ludvigom Vitenstajnom i njih dojica su pokusali da u seriji simpozijuma odrzanih u Kopenhagenu („Kopenhagenske interpretacije“), pomognu na ovom teskom putu verbalizacije kvantne mehanike.

Dobar je bio Nils! Nasao je cak i instrument. Nazvao ga je komplementarnost. A, ja bi ga nazvao jezicki kubizam. Evo zasto. Kopenhagenske interpretacije su se odvijalu od 1925 do ’27., a Pablo Pikaso je samo 10 godina kasnije uradio svoju cuvenu Zenu sa sesirom i krznenom kragnom. Gdje je veza? Veza je u tome sto je Nils predlagao da se fenomen (ideja) opise serijom opisa (komplementi). Moze da se uporedi sa slikama zgrade: vise slika iz razlicitih udaljenosti i uglova daju mogo bolju ideju o zgradi, nego samo jedna slika (jezik). Pustite zenu, majku, djecu da ispricaju po nesto o muzu, sinu ili ocu i dobicete ideju zivota jednog covjeka. A pogledajte sad Pikasovu Zenu sa sesirom: ilustrativni primjer kubizma. Na jednom platnu, u na izgled samo jednoj ravni, portret zene iz vise uglova u isto vrijeme.

Drugi Nilsov instrument (opasna „igra“ poznatoga Danca!) je uvodjenje neklasicne logike (ne eliminisanje klasicne, vec samo kao komplement). Ne mora se svaka naucna rasprava zavrsiti sa jednostavnim „da“ ili „ne“(klasicna logika) – mora biti i „mozda“. Kriticari ove „tehnike“ smatrali su da se napravio opasan iskorak u misticizam, magiju. Iz tog vremena je nastala i polemika oko kolapsa talasa, fenomen, ideja (?) koja predstavlja kamen spoticanja kako brojnih studenata kvantne fizike, tako i mnogih njihovih nastavnika. Pojam je smislio Ajnstajn u polemici sa Borom. Ajnstajn provocira: ako kazemo da kretanje elektrona nije kao sto nas je ucio Njutn, vec da se najbolje opisuje talasom i statistikom, sto znaci da postoji manja ili veca sansa da je tu ili tamo (znaci ne zna se gdje je), ali kad udari u Gajgerov mjerac i kad svi cujemo taj klik, onda je jasno gdje je. U tom trenutku, kaze Ajnstajn, talas je kolabirao. Bor je u duhu Kopenhagenskih interpretacija odgovorio da je priroda isuvise bogata da bi samo jedan opis ispunio svu cjelinu posmatranog fenomena: treba vise komplementarnih opisa. Ja, kubizam.

I sta cemo sad? Pa – nista. Moramo priznati da je jezik slab, da su rijeci suplje i skoro komicne u odnosu na ideju, misao. Hejsenberg cak tvrdi da je jezik opasan (nemocan da opise, dakle opasan zbog gresaka) i da to osjecaju u svim oblastima.

A kako je sa biologijom?

Primjetili ste odavno: nejasan, malkice dramatican naslov i – valjda ce se neko navuci da procita?

Sta ovaj naslov sad znaci???

Brijanje.

Svaki put, ej, svaki put kad se brijem sjetim se mojeg kolege Sarajlije, islamske vjere A.D. koji vise ne zeli ni da cuje za mene. On ne zeli vise da zna za mene, a ja se njega sjetim najmanje dva puta sedmicno. Kako 1979., tako i dan danas. Mislim ako ovo nije neravnoteza, ne znam sta je?

Kako je on to postigao? Genijalanim potezom! Jednom davno, dok smo zajedno studirali u njegovom rodnom gradu, rece on meni da se on iz nekog razloga (sad se vise ne sjecam, kojeg) brije samo odozgo prema dolje. Nikada ono znate, okrenes zilet ili sta li vec, pa odozdo, prema gore. I sad ja, sta cu – kad god krenem, sjetim se njega….

A bilo je to davne 1977, pa 78, pa svih godina do diplome (1981), zivjeli smo nas nekoliko studenata kao jedna porodica. To sto smo mi neki zivjeli na Bjelavama, a on nize dolje niz Kosevo, prema Centru, odmah ispod hirurgije gdje mu je radio otac, nema veze: kad je tezi ispit ili smo mi kod njega ili on kod nas, pa – deri. A kad je bila priprema za anatomiju, ja sam se bukvalno preselio kod njega i niti smo spavali, niti izlazili iz stana – samo bubali. Jeli pasulj. Vjerovatno sa svinjskim rebrima ili kobasicom. Takva su vremena bila, makar medju nama studentima. Za studentske roditelje, znam da je bilo i nesto drugacijih stavova prema … svinjama..,.

Danas?

Sto bi rekao jedan moj drugi kolega „ja tamo, on tamo, nidje nikoga“, a zapravo, ja ovdje, on u Australiji, radimo, primicemo se penziji i nikakvog kontakta?! Zasto?? Pa te neke godine izmedju…. Valjda? Ma, sigurno.

Sta je to moglo da se dogodi izmedju (diplome i penzije) pa da se aktivno zatre svaki kontakt? Pa da ja recimo nekoga ubijem ili mu nanesem zlo. A nisam. Sta su moji grijehovi? Nacionalna pripadnost? Nije to. Nije nam smetalo ni oko diplome. To sto zam zapoceo karijeru u Beogradu? Pa… to je malo blize. To sto je Srbija vodila rat protiv Bosne i Hercegovine? Pa.. i to, sigurno, ali ni ono sa Beogradom, ni to sa „paravojnim“, ja bas ne mogu da prihvatim. Moja relacija sa ratom i ratnim desavanjima, tamo u Beogradu je bila bjezanje u ljeto 1991. u Crnu Goru da me ne mobilisu, borba se enormnom inflacijom narednih 5-6 godina, podrzavanje svih manifestacija gradjanskog otpora Beogradjana (jer samo su Beogradjani i nesto Novosadjana to vodili) i konacno napustanje zemlje krajem ’97. Citanje Vremena, slusanje (divljenje) B92 (kad sam presao u Norvesku, na mojim sastancima sa doktorima, slusala se muzika sa B92!), Utisak Nedelje, Studio B (i Studio B i B92 – oni stari, ne ovi danas!). Svadje sa „milosevicevcima“… Sta sam vise mogao da uradim? Da predjem u Sarajevo da se borim? Mogao sam naci neki kanal komuniciranja i u direktnom razgovoru saznati kako je. Kako su, on i njegovi. To sam mogao. Ali ja sam racionalan covjek. Znao sam da A radi na neurohirurgiji i vadi kamenje i metke iz glava povijedjenih. Znao sam i meni dosta. Ne vjerujem da su u Sarajevu znaili bilo sta o meni. A i mi smo nabavljali mlijeko za nasu malu djecu podmicujuci kasirke viskijem i njemackim markama.

Kako sto vidite, osjecam ovo kao tegobu. Kao kamen koji pritiskuje. Ne vidim neku bog zna koliko veliku krivicu sa moje strane, ali svejedno, odavno sam izbubio i svaku nadu. Ja! Cak sam slao mejlove u Australiju, cestitao rodjendan, ali nije bilo odgovora. Moguce je da nisu prosli…

No, brijati se mora. Ta nisam cetnik (ha, ha, ha – od muke). I eto, njemu je u mojim mislima mjesto zagarantovano.

Steta.

Sta znaci biti integrisan u drustvu koje nije tvoje?

Zanimljivo je i sledece pitanje: sa koliko godina treba da napustis drustvo u kojem si rodjen i imas korjenove, da bi se integrisao u novom drustvu? Sa jednom? Sa pet? Dvadeset? Vjerujem da odgovor na ovo pitanje nije jedna cifra, vec citav niz brojeva koji odrazavaju jednako dug niz raznih individua: ne moraju biti svi strasno mladi pa da se uspjesno integrisu, mada mislim da ima i onih koji su rodjeni u novoj sredini, pa se svejedno ne integrisu, ono da kazes….

Ali ako prvo prikazem tri kriterija uspjesne integracije, mozda ce biti lakse dalje razmisljati?

Prvi je da osoba koja zeli da se integrise, uspije da „udje“ u drustvo sto znaci da se uklopi i da funkcionise u svim aspektima drstva bas kao i prosjecna osoba koja pripada drustvu (jer znamo da ni svi Svedjani, nisu „integrisani“ u recimo, svedskom drustvu). Drugo je da novo drustvo prihvati imigranta i pomogne. I trece je da imigrant osjeca na kraju novo drustvo kao svoj dom. Da uziva. Da kaze „mi“ i misli na svoje nove zemljake.

E sad se valjda vidi jasno da uz „pravi personaliti“ imigranta, velika je sansa da se integracija nikada ne zavrsi onako kako je zamisljena. Mislim da pripadam toj grupi…

Sta trazi drustvo? Eh, svasta. Kroz vijekove i vijekove raznih sukoba, ratova, bukvalno klanja, iskristalisala (im) se nekakva slika o vlastitom drustvu i sta je to sto bi oni htjeli da imaju i u cemu da zive. Kazem nekakva slika, jer se radi o dinamicnom i nezavrsenom procesu, posto se svako drustvo nalazi izlozeno brojnim uticajima i stresovima, pa je prinudjeno da se „dnevno“ prilagodjava i mijenja. Evo, recimo i ovo danasnje svedsko drustvo, nije isto kao prije 60 godina. Prije 60 godina su ulicama malih i vecih gradova setala dva policajca (vise ih nije trebalo) i lijeno bacali pogled lijevo- desno i ne ocekujuci da treba da intervenisu. Svedjani su zivjeli u kucama, imali su Volvo karavane, sva su djeca bila plava sa kikicama, skole su bile identicne, a o maslinovom ulju su znali samo – diplomate. Svi su slavili iste stvari, svi su jeli istu hranu i svi su imali iste otklone u ishrani (posebni dani kad se jedu neke krofne, odredjena peciva i slicno). Niko nije zakljucavao vrata, a i mi na Balkanu smo slusali price da kad izgubis novcanik, na istom mjestu, nadjes – dva. I ko ih ne bi razumio??? Svi vole da zive u miru, predvidljivim situacijama, mogucnoscu da planiras, da imas bolnicu i mirnu starost. Ko je htio malo uzbudjenja, otputovao bi u Italiju i onda tamo, kad sjednes na pjacetu i pijes kapucino, Talijan, zgodan, crnpurast kovrdzave kose, parkira svoju Alfu na 20 cm od koljena. Uzbudljivo! Zabranjeno, pa time naravno, jos vise uzbudljivo. Trnci ih prolaze od ushicenja. Ali onda brzo kuci u mir i dosadu. U svoj skandinavski san iz kojeg se ni dan danas nisu probudili: samo cuju neku buku okolo onako u magnovenju i grimasiraju (politicki rezultat grimasiranja su promjene vlada)….

A mi? Pa, mi smo dosli. Vec time smo rekli manje ili vise glasno i jasno, da zelimo da se integrisemo. Ali onda tu opet dolazi domacin sa svojim barijerama. Onog zgodnog kovrdzavog Talijana, Svedjani su tolerisali (cuj tolerisali??! Obozavali) samo dok su bili zajedno tamo daleko u Rimu. Daleko od Kuce. Ali kad se on sad pojavio ovdje u Svedskoj i bi da ponovo parkira uz samu kafanu – problem! A prvo mora da kupi to sto bi da parkira! Znaci mora mu se obezbjediti posao. Dijete u skolu, roditelj na posao. Tek tada pocinje integracija.

Ovo su sto bi rekli bazalni uslovi. Poslije dolazi ono „ko je kakav“. Recimo meni je vazno imati posao, naravno, ali i kako te na poslu „gledaju“. Ja recimo mogu biti vrlo osjetljiv i primjecivati dnevno stotine signala koji mi govore da bi se oni najradije vratili 70 godina unazad, dakle – bez mene. Salju signale koji mi govore, uzeli smo te jer si – eto, dosao, ali i trebas nam. Inace… Stranac mora da se pokaze 10-20% boljim nego domaci. Domacem tolerisu sve, pogotovo Svedjani koji su u svoje sisteme vrijednosti ugradili etiku da su svi ljudi isti, da su svi potrebni, da … (mada u tom „drzavnom kantovskom ugovoru“ pise dolje sitnim slovima: „….ako su rodjeni Svedjani“). I onda vidite kolegu, Svedjanina koji i kasni i ide okolo sa repom u kosi i mindjusom i … ma sto god – nema problema, svi smo isti, svi smo potrebni. Neka proba neko od stranaca isti „imidz“, pa cete doci do dodatka u ugovoru, onog dijela pisanog sitnim slovima. Ponavljam i stranac treba da pokaze interes, da se smije, da se druzi, da jede (sto i oni), da sjedi sa njima, da… Neces? Mislim, zasto bi??? Pa zar nismo svi jednako vrijedni i ovi topli i oni asocijalni? E, nismo. Oni su domacini i od gosta ocekuju bonton. I onda kad se pojavi ovakav jedan stranac koji ne zeli da mijenja svoju psiohologiju, a hoce da bude integriran u osnovne kanale drustva (radi, placa porez, racune, daje zmigavac), nema nista od integracije. Uvijek ce za domacine govoriti „vi“. A domacini se…. znaju oni vec kako ce.

Bez delte ne bi bilo ni nas. Ako bi morao neki filozof da sazme u samo jednu rijec, glavnu osobinu stvarnosti, znaci svega ovoga sto vidimo oko nas, ukljucujuci i sam zivot, onda bi taj rekao: delta.

Za deltu postoji „bezbroj“ prevoda i opisa. Recimo, pomak. Razlika. Prirast. Malo slobodnije bi se reklo, od-do. Najblize je valjda razlika. Ili pomak.

Bez delte ne bi bilo energije. Struja nastaje na bazi … sjecate se- razlike potencijala. Voda pada zbog razlike u visini. A energija je cudo! Prosetajte 50 m. Nista. Popnite se na 6. sprat – sto je otprilike isto nekih 50-ak metara, ali gore. Na suprotnu stranu od dejstva gravitacije. Vidjecete sta znaci fizicka kategorija rad.

Secer nam ulazi u celije, kad ga tamo nema dovoljno, odnosno kad ga ima manje nego vani. Kiseonik ulazi kada ga ima vise vani. Pluca nam se sire kada je pritisak izvan njih veci nego unutar grudi. Bez delte ne bi mogli mrdnuti.

E sad pocinje ono teze. Bez delte nema ni razvoja drustva. Delta koliko je vazna za prirodu, jednako je vazna i za drustvo?! Pomak, dakle razvoj, kretanje naprijed, nastaje kada se spoje dvoje koji nisu isti. Ili kada je drustvo pomijesano i kada svako po malo vuce na svoju stranu. Iz tih razlika nastaje nesto novo, a nestaje mrtvilo i barustina. Ali koliku deltu jedno drustvo moze da izdrzi. I Pretis lonac moze da eksplodira ako je razlika pritisaka prevelika. Sta vise, cesto se za drustrvene napetosti koristi poredjenje sa posudom pod pritiskom. Pogledajte Ameriku nekada i danas. Drustvo je naravno nezgrapna kategorija. Velika i heterogena. Ipak americko drustvo ima (i imalo je) neke svoje glavne crte i karakteristike po kojima je bilo prepoznatljivo. Nekada, sarenilo nacija harmonicno uklopljeno u zajednicki sistem vrijednosti i rezultat – sjajan! U manjim drustvenim jedinicama, sarenilo kultura, ideja, stepena inteligencije i vjestina, pa stalno novi i novi rezultati. Noji proizvodi (Silikonska dolina), nove ideje. Ali gomila tih heterogenih grupa – sa identicnim ili slicnim nacinom razumijevanja covjeka, njegovih potreba i vrijednosti. Tu, na tom globalnom nivou drustva, ne dozvoljava se prevelika delta. E ali Americi se dogodio Tramp. I sada imate konzervativni Jug sa svojim sistemima vrijednosti, a liberalni sjever sa drugacijim. I sada raste delta izmedju Juga i Sjevera. Mala digresija: zasto je uvijek Sjever (Amerike, Evrope, Italije…) privlacniji od Juga?? Na Jugu mirise, jede se lijepo, more je toplo, a na Sjeveru je mracno, vlazno i puno budji?? E, ali ocito da se na Jugu slabo radi, slabo stvara. Nekako su umrtvljeni…. Dok Sjever, dere, grabi, smislja, napreduje. I onda: na Sjeveru ima BMW, a na Jugu i dalje magarac na prasnjavom putu. Razlika je. Mislim, delta je.

Nego Amerika. Tamo Jugu geografija, sunce i vrucina nista ne smeta. Narandze, limunovi i – nafta. Ima dosta BMW-ova. Ali malo dalje na jug pocinje pravo siromastvo i talasi migracije (po ko zna koji put u istoriji!) idu ka sjeveru. Jug je konzervativan i ne bi da bilo sta mijenja. Ne trebaju im „ideje“ Meksikanaca i onih iz Hondurasa. I Jug postaje sve vise konzervativan i liberalni Sjever pocinje onako nadmocno da im se ruga. Ne zauzimam ja ovdje nikakav vrijednosni stav (sjever-jug, bolji, losiji), ali ne volim kad se neko ruga. A ne vole ni ovi sa sjeverne obale Rio Grandea. I? E, oni ti fino spakuju nekoliko vecih kontingenata izbjeglica u prevoz i pravac – sjever. Na neka ekskluzivna ostrva gdje liberalni demokrate imaju svoja odmaralista. Pa, eto, porucuje Jug, kad ste vec toliko zabrinuti….

Ja, ovo je samo mali primjer sta se desava u jednom drustvu kada se smanji broj delti na mikroplanu, a pojave se samo par njih na makroplanu. Vrlo opasna situacija za svako drustvo. Dvije grupe se homogenizuju, a razlike izmedju njih prodube. Pripremljeno za gradjanski rat.

Nego mi stariji. Sa godinama covjek postaje sve vise konzervativan i ne bi nista da mijenja. Tu onda one romantizirane price o deltama padaju u vodu. Nikakva mijesanja, nikakve promjene – samo mir i stabilnost (mislimo mi). Da, naravno, to je put u onu barustinu od gore. Znam ja to, ali pogledajte najnoviji proizvod Ferarija : SUV Cista Krv. (Za mene) Fantasticno! E pa bas onoliko koliko bi volio da sjedim u ovom automobilu „teskom“ pola miliona EUR, isto toliko ne bih da sjedim u fabrici* gdje je napravljen. Hocu reci, jeste Cista Krv rezultat brojnih sitnih delti u Modeni, ali ja bih samo rezultat.

*Sa ovim sjediti u fabrici, nisam bio do kraja iskren! U nekom novom zivotu, ako reinkarniram (ponovo) kao covjek, volio bih raditi na proizvodnoij traci u Modeni. Negdje na drugoj polovini – ne tamo gdje samo vrte lim….

Ocito, ili imas talenta ili pratis „sve“!

Ok, talenat je tesko uhvatljiva osobina. Tesko ju je i opisati, ali – razumijemo se: ima ljudi koji prate svoj instinkt i rade na berzi. I – zaradjuju. Ali, nije rijec o njima. Talenat je … genetika. Ili zeludac. Nazalost, ne moze da se napravi… Imas ili nemas.

Ali, ovi drugi, sto prate.

Evo i ja bi da pratim. Pa citam razne internetovske stranice koje kao analiziraju bas tvoje akcije. Vec cinjenica da te pustaju da citas „duboko“, trebala bi da probudi oprez i sumnju. „Duboko“ znaci da jedan za drugim link „dalje“ moze da se otvori bez da se pojavi stranica sa cijenom mjesecne pretplate. Ili da se nastavak teksta zamagli. E ovo bi trebalo biti sumnjivo… Ali kad citas ono sto volis da cujes, tesko je biti objektivan. I zato danas, ove pameti, nakon 4 godine iskustva rada na berzi, kazem vam: ne vjerujte stranicama koje vas pustaju da citate do kraja. Probajte sa Ekonomist-om, Fajnansenel Tajmsom, Vols Strit Zurnalom… ‘Oces! Prvo sto se „otvori“ je ponuda za pretplatu. Doduse, vrlo, vrlo privlacno (npr. 2 EUR za pola godine,), ali onda – 70 EUR mjesecno. Ne moze. Ne moze da se cita sta strucnjaci i eksperti Vol Strit Zurnala misle o tvojim akcijama, bez da se plati. Pa zasto onda vjerovati nekakvom Zaksu? Eee, zato sto Zaks pise ono sto ti volis da citas. Tvrdim! Zaks i ostale slicne „kineske“ platforme, u saradnji sa firmom, pisu pozitivno o firmi. Pisu tako da ti niti ces prodati akcije, niti ces postati ekstra oprezan. Ne – opustices se. Umrtvice te.

Nisam neki zagovornik centara moci, zakulisnih planiranja i zavjera, ali ipak tvrdim da se oko firmi kao muve na nosorozima kupe internetovske platforme koje obradjuju nas armiju malih vlasnika akcija. Obradjuju nas strateski dizajniranim tekstovima. Moguce je cak i da dobijaju neke „insajder“ mrvice kako bi tekstovi zvucali ubjedljivo, a njihovi pisci informisano i sutrucno. Cista simbioza: oni prodaju svoje tekstove, a firme zadrzavaju korpus akcionara i time drze svoju likvidnost.

A firme imaju jos puno manjih ili vecih alatki da vas uspavaju. Jedna su dividende. Dividende imaju svoj dan x, sto znaci ako imate akcije do tog dana, mozete da racunate na dividende. Ako ne izdrzite pritisak nego prodate, mozete se oprostiti od dividendi. To onda znaci, sjedi i grizi nokte do dana X. Dalje, ako firma u kojoj imate akcije ima obicaj da vas mejlovima informise o svojim uspjesima, cim krene novi talas mejlova – prodajte, nista ne cekajte. Svaki put kad sam dobio mejl o izuzetnim uspjesima firme, akcije su pale.

Pratiti znaci i osluskivati sefa centralne banke, ministre, eksperte koji procjenjuju inflaciju. Evo juce su moje akcije „plivale“ pola dana sasvim pristojno. A onda je stigla vijest da je inflacija veca nego ocekivana. I: minus 4%. Kao kamen. Ono vi mozete pratiti sve eksperte, ali ako mislite prodavati brzo, odmah nakon izjave, gotovo je. Kasno.

Najvaznije je ne biti nostalgican nad ulozenom sumom novca i cekati da ona naraste. Ne. Akcije treba napadati aktivno, svaki dan. Cim padnu, kupiti, a kad odu malo gore – prodati. Ne obazirati se na pare koje uzima posrednik. Alternativa je ako je vasa kupovina akcija dugorocno investiranje. Tada ce dnevne oscilacije na krivulji povucenoj kroz vise godina, izgledati samo kao smetnje, sustanje. Nojis, sto bi rekli Englezi.