Smatram sebe vjestim u verbalizaciji, sto ce reci u moci da izrazim misli i ideje obicnim jezikom. Ili, zivio sam veci dio svog zivota u ovom ubijedjenju. Zadnjih godina paznju mi zaokupljuju komplikovanije teme i svaki pokusaj – mozda ne svaki, ali cesto – da ideje koje se vrzmaju u glavi, izrazim rijecima, ostavljaju me u cudu: ne moze. Misli su kao kaleidoskop u stalnom pokretu, a recenica koja bi trebala da ih opise, podsjeca na zraku sunca koja padne na povrsinu pokrivenu prasinom, pa vidite u vazduhu nekoliko centimetara iznad, cestice koje lebde: ni boja, ni figura, ni drame, ni dinamike – samo 4-5 zrna prasine?!
I nije tesko opisati danasnju pobjedu Real Madrida u fudbalu, nad vjecitim rivalom, Barselonom, ili opisati bilijar, cak i matematikom objasniti sta se tu zbiva…. Ali, dvije oblasti ljudskog razmisljanja, filozofija i kvantna mehanika, ostaju i dalje zasticene od iole ozbiljnijeg prodora jezika u njihovu sustinu. Naravno da nisam ja ovo prvi shvatio. Prije vise od 100 godina shvatio je Nils Bor da kvantna mehanika, onako kako je Verner Hejzenberg opisuje („svadjao“ sam se malo sa njegovim unukom – moze se naci na ovim stranicama o tome), ne moze da se isprica jezikom. Jezik je jednostavno nastao zajedno sa covjekovom relacijom sa fizickim svijetom i drustvenim pojavama, razvijao se u skladu sa covjekovim saznavanjem prirode, a onda smo dobili – atom, elektron, foton, polje, talas i slobodnu volju. Bor se povezao sa filozofom Ludvigom Vitenstajnom i njih dojica su pokusali da u seriji simpozijuma odrzanih u Kopenhagenu („Kopenhagenske interpretacije“), pomognu na ovom teskom putu verbalizacije kvantne mehanike.
Dobar je bio Nils! Nasao je cak i instrument. Nazvao ga je komplementarnost. A, ja bi ga nazvao jezicki kubizam. Evo zasto. Kopenhagenske interpretacije su se odvijalu od 1925 do ’27., a Pablo Pikaso je samo 10 godina kasnije uradio svoju cuvenu Zenu sa sesirom i krznenom kragnom. Gdje je veza? Veza je u tome sto je Nils predlagao da se fenomen (ideja) opise serijom opisa (komplementi). Moze da se uporedi sa slikama zgrade: vise slika iz razlicitih udaljenosti i uglova daju mogo bolju ideju o zgradi, nego samo jedna slika (jezik). Pustite zenu, majku, djecu da ispricaju po nesto o muzu, sinu ili ocu i dobicete ideju zivota jednog covjeka. A pogledajte sad Pikasovu Zenu sa sesirom: ilustrativni primjer kubizma. Na jednom platnu, u na izgled samo jednoj ravni, portret zene iz vise uglova u isto vrijeme.
Drugi Nilsov instrument (opasna „igra“ poznatoga Danca!) je uvodjenje neklasicne logike (ne eliminisanje klasicne, vec samo kao komplement). Ne mora se svaka naucna rasprava zavrsiti sa jednostavnim „da“ ili „ne“(klasicna logika) – mora biti i „mozda“. Kriticari ove „tehnike“ smatrali su da se napravio opasan iskorak u misticizam, magiju. Iz tog vremena je nastala i polemika oko kolapsa talasa, fenomen, ideja (?) koja predstavlja kamen spoticanja kako brojnih studenata kvantne fizike, tako i mnogih njihovih nastavnika. Pojam je smislio Ajnstajn u polemici sa Borom. Ajnstajn provocira: ako kazemo da kretanje elektrona nije kao sto nas je ucio Njutn, vec da se najbolje opisuje talasom i statistikom, sto znaci da postoji manja ili veca sansa da je tu ili tamo (znaci ne zna se gdje je), ali kad udari u Gajgerov mjerac i kad svi cujemo taj klik, onda je jasno gdje je. U tom trenutku, kaze Ajnstajn, talas je kolabirao. Bor je u duhu Kopenhagenskih interpretacija odgovorio da je priroda isuvise bogata da bi samo jedan opis ispunio svu cjelinu posmatranog fenomena: treba vise komplementarnih opisa. Ja, kubizam.
I sta cemo sad? Pa – nista. Moramo priznati da je jezik slab, da su rijeci suplje i skoro komicne u odnosu na ideju, misao. Hejsenberg cak tvrdi da je jezik opasan (nemocan da opise, dakle opasan zbog gresaka) i da to osjecaju u svim oblastima.
A kako je sa biologijom?
Jugonostalgija 