Primjetili ste odavno: nejasan, malkice dramatican naslov i – valjda ce se neko navuci da procita?
Sta ovaj naslov sad znaci???
Brijanje.
Svaki put, ej, svaki put kad se brijem sjetim se mojeg kolege Sarajlije, islamske vjere A.D. koji vise ne zeli ni da cuje za mene. On ne zeli vise da zna za mene, a ja se njega sjetim najmanje dva puta sedmicno. Kako 1979., tako i dan danas. Mislim ako ovo nije neravnoteza, ne znam sta je?
Kako je on to postigao? Genijalanim potezom! Jednom davno, dok smo zajedno studirali u njegovom rodnom gradu, rece on meni da se on iz nekog razloga (sad se vise ne sjecam, kojeg) brije samo odozgo prema dolje. Nikada ono znate, okrenes zilet ili sta li vec, pa odozdo, prema gore. I sad ja, sta cu – kad god krenem, sjetim se njega….
A bilo je to davne 1977, pa 78, pa svih godina do diplome (1981), zivjeli smo nas nekoliko studenata kao jedna porodica. To sto smo mi neki zivjeli na Bjelavama, a on nize dolje niz Kosevo, prema Centru, odmah ispod hirurgije gdje mu je radio otac, nema veze: kad je tezi ispit ili smo mi kod njega ili on kod nas, pa – deri. A kad je bila priprema za anatomiju, ja sam se bukvalno preselio kod njega i niti smo spavali, niti izlazili iz stana – samo bubali. Jeli pasulj. Vjerovatno sa svinjskim rebrima ili kobasicom. Takva su vremena bila, makar medju nama studentima. Za studentske roditelje, znam da je bilo i nesto drugacijih stavova prema … svinjama..,.
Danas?
Sto bi rekao jedan moj drugi kolega „ja tamo, on tamo, nidje nikoga“, a zapravo, ja ovdje, on u Australiji, radimo, primicemo se penziji i nikakvog kontakta?! Zasto?? Pa te neke godine izmedju…. Valjda? Ma, sigurno.
Sta je to moglo da se dogodi izmedju (diplome i penzije) pa da se aktivno zatre svaki kontakt? Pa da ja recimo nekoga ubijem ili mu nanesem zlo. A nisam. Sta su moji grijehovi? Nacionalna pripadnost? Nije to. Nije nam smetalo ni oko diplome. To sto zam zapoceo karijeru u Beogradu? Pa… to je malo blize. To sto je Srbija vodila rat protiv Bosne i Hercegovine? Pa.. i to, sigurno, ali ni ono sa Beogradom, ni to sa „paravojnim“, ja bas ne mogu da prihvatim. Moja relacija sa ratom i ratnim desavanjima, tamo u Beogradu je bila bjezanje u ljeto 1991. u Crnu Goru da me ne mobilisu, borba se enormnom inflacijom narednih 5-6 godina, podrzavanje svih manifestacija gradjanskog otpora Beogradjana (jer samo su Beogradjani i nesto Novosadjana to vodili) i konacno napustanje zemlje krajem ’97. Citanje Vremena, slusanje (divljenje) B92 (kad sam presao u Norvesku, na mojim sastancima sa doktorima, slusala se muzika sa B92!), Utisak Nedelje, Studio B (i Studio B i B92 – oni stari, ne ovi danas!). Svadje sa „milosevicevcima“… Sta sam vise mogao da uradim? Da predjem u Sarajevo da se borim? Mogao sam naci neki kanal komuniciranja i u direktnom razgovoru saznati kako je. Kako su, on i njegovi. To sam mogao. Ali ja sam racionalan covjek. Znao sam da A radi na neurohirurgiji i vadi kamenje i metke iz glava povijedjenih. Znao sam i meni dosta. Ne vjerujem da su u Sarajevu znaili bilo sta o meni. A i mi smo nabavljali mlijeko za nasu malu djecu podmicujuci kasirke viskijem i njemackim markama.
Kako sto vidite, osjecam ovo kao tegobu. Kao kamen koji pritiskuje. Ne vidim neku bog zna koliko veliku krivicu sa moje strane, ali svejedno, odavno sam izbubio i svaku nadu. Ja! Cak sam slao mejlove u Australiju, cestitao rodjendan, ali nije bilo odgovora. Moguce je da nisu prosli…
No, brijati se mora. Ta nisam cetnik (ha, ha, ha – od muke). I eto, njemu je u mojim mislima mjesto zagarantovano.
Steta.
Jugonostalgija 