Integrisan?

Sta znaci biti integrisan u drustvu koje nije tvoje?

Zanimljivo je i sledece pitanje: sa koliko godina treba da napustis drustvo u kojem si rodjen i imas korjenove, da bi se integrisao u novom drustvu? Sa jednom? Sa pet? Dvadeset? Vjerujem da odgovor na ovo pitanje nije jedna cifra, vec citav niz brojeva koji odrazavaju jednako dug niz raznih individua: ne moraju biti svi strasno mladi pa da se uspjesno integrisu, mada mislim da ima i onih koji su rodjeni u novoj sredini, pa se svejedno ne integrisu, ono da kazes….

Ali ako prvo prikazem tri kriterija uspjesne integracije, mozda ce biti lakse dalje razmisljati?

Prvi je da osoba koja zeli da se integrise, uspije da „udje“ u drustvo sto znaci da se uklopi i da funkcionise u svim aspektima drstva bas kao i prosjecna osoba koja pripada drustvu (jer znamo da ni svi Svedjani, nisu „integrisani“ u recimo, svedskom drustvu). Drugo je da novo drustvo prihvati imigranta i pomogne. I trece je da imigrant osjeca na kraju novo drustvo kao svoj dom. Da uziva. Da kaze „mi“ i misli na svoje nove zemljake.

E sad se valjda vidi jasno da uz „pravi personaliti“ imigranta, velika je sansa da se integracija nikada ne zavrsi onako kako je zamisljena. Mislim da pripadam toj grupi…

Sta trazi drustvo? Eh, svasta. Kroz vijekove i vijekove raznih sukoba, ratova, bukvalno klanja, iskristalisala (im) se nekakva slika o vlastitom drustvu i sta je to sto bi oni htjeli da imaju i u cemu da zive. Kazem nekakva slika, jer se radi o dinamicnom i nezavrsenom procesu, posto se svako drustvo nalazi izlozeno brojnim uticajima i stresovima, pa je prinudjeno da se „dnevno“ prilagodjava i mijenja. Evo, recimo i ovo danasnje svedsko drustvo, nije isto kao prije 60 godina. Prije 60 godina su ulicama malih i vecih gradova setala dva policajca (vise ih nije trebalo) i lijeno bacali pogled lijevo- desno i ne ocekujuci da treba da intervenisu. Svedjani su zivjeli u kucama, imali su Volvo karavane, sva su djeca bila plava sa kikicama, skole su bile identicne, a o maslinovom ulju su znali samo – diplomate. Svi su slavili iste stvari, svi su jeli istu hranu i svi su imali iste otklone u ishrani (posebni dani kad se jedu neke krofne, odredjena peciva i slicno). Niko nije zakljucavao vrata, a i mi na Balkanu smo slusali price da kad izgubis novcanik, na istom mjestu, nadjes – dva. I ko ih ne bi razumio??? Svi vole da zive u miru, predvidljivim situacijama, mogucnoscu da planiras, da imas bolnicu i mirnu starost. Ko je htio malo uzbudjenja, otputovao bi u Italiju i onda tamo, kad sjednes na pjacetu i pijes kapucino, Talijan, zgodan, crnpurast kovrdzave kose, parkira svoju Alfu na 20 cm od koljena. Uzbudljivo! Zabranjeno, pa time naravno, jos vise uzbudljivo. Trnci ih prolaze od ushicenja. Ali onda brzo kuci u mir i dosadu. U svoj skandinavski san iz kojeg se ni dan danas nisu probudili: samo cuju neku buku okolo onako u magnovenju i grimasiraju (politicki rezultat grimasiranja su promjene vlada)….

A mi? Pa, mi smo dosli. Vec time smo rekli manje ili vise glasno i jasno, da zelimo da se integrisemo. Ali onda tu opet dolazi domacin sa svojim barijerama. Onog zgodnog kovrdzavog Talijana, Svedjani su tolerisali (cuj tolerisali??! Obozavali) samo dok su bili zajedno tamo daleko u Rimu. Daleko od Kuce. Ali kad se on sad pojavio ovdje u Svedskoj i bi da ponovo parkira uz samu kafanu – problem! A prvo mora da kupi to sto bi da parkira! Znaci mora mu se obezbjediti posao. Dijete u skolu, roditelj na posao. Tek tada pocinje integracija.

Ovo su sto bi rekli bazalni uslovi. Poslije dolazi ono „ko je kakav“. Recimo meni je vazno imati posao, naravno, ali i kako te na poslu „gledaju“. Ja recimo mogu biti vrlo osjetljiv i primjecivati dnevno stotine signala koji mi govore da bi se oni najradije vratili 70 godina unazad, dakle – bez mene. Salju signale koji mi govore, uzeli smo te jer si – eto, dosao, ali i trebas nam. Inace… Stranac mora da se pokaze 10-20% boljim nego domaci. Domacem tolerisu sve, pogotovo Svedjani koji su u svoje sisteme vrijednosti ugradili etiku da su svi ljudi isti, da su svi potrebni, da … (mada u tom „drzavnom kantovskom ugovoru“ pise dolje sitnim slovima: „….ako su rodjeni Svedjani“). I onda vidite kolegu, Svedjanina koji i kasni i ide okolo sa repom u kosi i mindjusom i … ma sto god – nema problema, svi smo isti, svi smo potrebni. Neka proba neko od stranaca isti „imidz“, pa cete doci do dodatka u ugovoru, onog dijela pisanog sitnim slovima. Ponavljam i stranac treba da pokaze interes, da se smije, da se druzi, da jede (sto i oni), da sjedi sa njima, da… Neces? Mislim, zasto bi??? Pa zar nismo svi jednako vrijedni i ovi topli i oni asocijalni? E, nismo. Oni su domacini i od gosta ocekuju bonton. I onda kad se pojavi ovakav jedan stranac koji ne zeli da mijenja svoju psiohologiju, a hoce da bude integriran u osnovne kanale drustva (radi, placa porez, racune, daje zmigavac), nema nista od integracije. Uvijek ce za domacine govoriti „vi“. A domacini se…. znaju oni vec kako ce.