Zivjeti kao Spinoza?

Svi filozofi, od Platona do Calmersa su se pitali sta je sreca? Recimo Aristotel je pod srecom smatrao kontenplaciju, Sopenhauer bi najradije bio sam („U zemlji gdje sam ja kralj, moja prva naredba ce biti, ostavite me na miru“), dok je Kant „znao“ da je srecu nemoguce postici („Svijet je determinisan i konacan i ostaje uvijek ‘kratak’ za nasu neogranicenu potrebu – srecu“).

A Spinoza?

Spinoza se cini se najvise slagao sa Aristotelom. Krenimo od prostijih informacija.

Nakon sto je napustio rabinisticko obrazovanje i posebno nakon izbacivanja iz jevrejske Zajednice (jes’ jednako gubitak svih izvora finansiranja), okrenuo se zanatu izrade optickih sociva i – filozofiranju. Zanimljivo, i jedno i drugo je donosilo prihod: sociva direktno, jer je smatran jednim od najuspjesnijih u tehnici brusenja sociva, a filozofiranje indirektno kroz donacije od strane postovalaca. Ali Spinoza je mislio drugacije.

Odmah nakon herema napustio je Amsterdam i odselio u selo blizu Haga. Trazio je mir i duhovni prostor za razmisljanje. Mnogi njegovi postovaoci su bili i imucni i uticajni ljudi. Htjeli su i pokusavali su da mu pomognu ekonomski bilo platom, bilo penzijom, ali Spinoza ih je sve redom odbijao i – ljubazno zahvaljivao na pomoci.

Sad malo komplikovanije.

Glavni djelovi njegove metafizike su bili poistovjecivanje Boga sa Prirodom kao i razumijevanje pasije kao neophodnog, nuznog, ali opterecujuceg dijela zivota. Bog je kao sto smo vidjeli ranije pokrenuo sve: dao supstancu i zamah. Poslije se sve razvijalo po zakonima prirode. I sad sve sto vidimo oko sebe, ukljucujuci i prirodu i ljude, dio je ovog procesa. Neizbjezno i normalno. Nije moglo biti drugacije, jer su prirodni zakoni neumoljivi i – za one koji ih razumiju – predvidivi. Samim tim i pasija je dio ljudske prirode, dakle – neizbjezna. Ipak Spinoza je rano spoznao da pasija stoji u pozadini dviju najvecih ljudskih emocija – straha i nade, sto je cini izuzetno opasnom. Pasija cijepa, trosi ljudsku psihu i mora se kontrolisati.

U ovom metafizickom okviru je Spinoca centrirao svoj zivot i smisao zivota. Zivotne potrebe je sve na iskljucivo odrzavanje zivota i zdravlja sto znaci da nece dozvoliti da se zivot svjesno skrati: sve ce uciniti da zivi sto duze i da bude zdrav, ali i hrana i odjeca i ostali komfor ce biti dizajnirani tek do granice da se zivot odrzi. Jedini luksuz (porok) koji je sebi dopustao je bila lula. Kad se ovako isplaniraju dnevne potrebe, nije mu bilo tesko na ponude vecih kolicina novca, ljubazno odgovarati: „Meni to nije potrebno“. A vrijeme je koristio za izradu sociva i za mentalne aktivnosti: prepiske, susreti sa partnerima za razgovor, pisanje, razmisljanje.

Znanje se stice (prema Spinozi) na tri nacina. Ili nivoa. Prvi je najnizi i najmanje vrijedan: culima. Drugi je kroz razmisljanje (racio) i time se mogu razumjeti dublja istina i smisao (tzv. boziji atributi), ali najvisi nivo znanja koji nije vezan ni za prostor ni za vrijeme, jeste – intuicija. To je mentalna aktivnost kojom se uhvati, zgrabi istina koja mnogima ostaje neuhvatljiva cijeli zivot, a cini mi se da se moze nasim jezikom najbolje opisati sa: „Shvatio sam“. To je onaj bezvremenski i bezprostorni momenat kada osjetimo da smo postali vlasnici nekog saznanja: „Da, to je“.

Naravno, svaki put kada covjek dosegne neku ovakvu intuitivnu istinu, osjeti se zadovoljstvo, ali krajnji stepen zadovoljstva – sreca, moze da se dostigne samo kada se dostigne krajnja istina – Bog. U Spinozinom metafizickom sistemu, posao je „olaksan“ time sto je glavni stub te metafizike jednakost izmedju Boga i Prirode.

I sad se vidi put…. Ka sreci.

Proucavanje prirode u svim njenim aspektima i izrazima. Sve sto cini prirodu u najsirem smislu, dakle, sto bi mi rekli i priroda i drustvo. Prema Spinozi, primicati se bogu znaci bukvalno izucavati fiziku, hemiju, matematiku, psihologiju, filozofiju, sociologiju, teologiju (u Spinozino vrijeme je granica izmedju filozofije i prirodnih nauka, nejasna i tek ce se kasnije pojasniti- zato ja koristim imena disciplina koja su nama danas razumljiva). Kada je Spinoza ovo publikovao u svojoj Etici, izlozio se zestokoj kritici, jer – u teoriji – ovo znaci da covjek moze da prouci Prirodu u svim njenim detaljima i time, dostigne znanje koje se moze poistovjetiti sa sustinom Boga – sto je (bilo) krajnje bogohuljenje. Danas? Danas smo konacno razumjeli da je bio u pravu. Ne vjerujete? Eeee, posmatrajte teoreticare fizike koji se bave sjedinjenjem generalne teorije relativnosti i kvantne fizike (za obje je Ajnstajn dao odlucujuci doprinos, ali i stoji izmedju njih kao prepreka, jer odsustvo determinizma u kvantnoj fizici nije mogao da prihvati). Oni vec posmatraju Prirodu kao holografsku predstavu za ciji scenario postoji zapis u dvodimenzionalom sistemu, tamo negdje daleko, na ivici Crne rupe nastale nakon Big Benga. Mozete li osjetiti ili makar zamisliti njihovu srecu kada matematikom (u koju jos uvijek svi vjeruju, a koja je jedna od poslednjih ‘aktivnosti’ kojoj se vjeruje!) pokazu da su te teorije ili ispravne ili moguce? Sta ce bolji primjer od ovoga za opis srece u procesu primicanja Bogu??

Dakle. Suziti sve aspekte zivota na prezivljavanje i dobro zdravlje i redukovati sve ostalo sto moze da vas dekoncentrise i omete u procesu razmisljanja na putu ka Bogu (Prirodi). To je Spinozin recept*.

* Spinoza je zivio sam, bez porodice….