Mislim, da – nema.

Ako grubo podijelimo zadnjih 40 godina na prvu polovinu do 2003. i drugu, poslije te godine (2003. je sasvim lezerno izabrana, cisto da bude neke matematike, jer ja bih radije granicu povuka kroz 1995., ali onda nema matematike…), tu prvu polovinu nase katastrofe karakterise sila prirodnog zakona, stihija i inercije. Druga polovina je cista kalkulacija i odlicno organizovan posao.

Rat je izbio zahvaljujuci sadejstvu triju faktora: nedostatak demokratske drzave, ekonomska katastrofa i krvavo naslijdje iz proslosti. Kada se ova zapaljiva smjesa aktivira, krecu prirodni zakoni i stihija. Rijetko ko je u stanju da planira svoju aktivnosti. Mozda Jezda, Dafina (citaj rukovodioci Narodne banke) ili Beko. Glavni pokretaci strateskih poteza, djelovali su iz stanja pomracene svijesti, mesijanskih ideja ili cisto – psihopatije. Ali – bez plana.

Ova sada polovina je mnogo opasnija, jer su se ovi sto imaju poluge u svojim rukama, stabilizovali, izasli iz ludila i okrenuli planiranju. Ja cak mogu i da razumijem prvu polovinu, jer je u pitanju ludilo, suzena svijest, a to su situacije koje mi doktori razumijemo. Problem je sto nemamo vlast, pa da aktere na vrijeme posaljemo u Domanovice, Lazu, Jankomir ili Dobrotu. Danasnji rukovodioci su se po zakonima opstanka na vlasti u primitivnim drzavama, okruzili armijom mediokriteta, do klasicnih idiota (min. Drobnjakovic u srpskoj vladi n.pr). To su ekipe koje ne znaju, ne mogu, nisu sposobne – objektivno – da naprave vrijednost. Zemlje zivotare, ekonomski ili propadaju ili zaostaju za svojim okruzenjem (Hrvatska), a to su (valjda?) scenariji kada bi se narodi trebali pobuniti. Kako ce se oni pobuniti, pitanje je lokalne kultue, miljoa i tradicije, pa bi se od Jasenica do Demir Kapije mogli vidjeti razni oblici, od strajka, mirnih prosvjeda, pa do lomljenja i ulicnih tuca. Ali, nema nista od toga?! Ili ima, ali to su vise salonski nemiri, nekad cak i rzirani, ali u svakom slucaju bezopasni: vlasti im se otvoreno rugaju.

Kako su nas uspjeli ukrotiti?

Pa, lako. Prvo ne smijemo zanemariti nas mentalitet. Iako se ovisnost o jakom covjeku i aroganciji, smanjuje kako se ide sa zapada na istok, ipak niko od nas iz Regiona nije – Danac. Ko misli da su makar Hrvati otisli dalje (od ovisnosti od arogancije), neka potraze neki od Plenkovicevih konferencija za stampu, kad ovaj dobije manje udobno pitanje). Dakle, prvo sto su nasi rukovodioci shvatili jeste da smo narodi sa mentalitetom suznja. Drugo, osvojili su (oteli!) glavne medije i trece, drze se dosljedno narativa unutrasnjeg neprijatelja (Srbi, svuda, Albanci…). I sad je lako! A. Vucic je dobar primjer te vjestine skretanja misli sa plate i penzije na srpski narod u K. Mitrovici. Bosna i Hercegovina? Mozete uzeti bilo koju kombinaciju- ima ih mnogo i sve su dobitne. Crna Gora? Dva dana nemira sa srpskom manjinom (recimo neko Badnje vece na Cetinju ili u Niksicu) i onda mozes prodati 20 km obale oko Canja. Niko nece primjetiti. Parlamenti drzavica Regiona su sjajno rezirane komedije sa tragovima farse i nasi ljudi mogu da nakon konstatacije : „E, kako mu je rekao“, preskoce veceru.

Ovo je tako jednostavno rezirati da cak i vecinski ucesnici, mediokriteti po IQ skali, mogu da shou odrzavaju u zivotu jos najmanje 30 godina. Potrosice se poslednji resurs drzava, ekonomija ce biti u slobodnom padu, ali ljudi, tzv. gradjani, po definiciji napreduju u svojoj psihologiji suznja i time se glavna pretpostavka ostanka na vlasti ovih zlikovaca, odrzava do beskonacnosti.

Ima li rjesenja?

Nema. Narod pokunjen, a elita korumprirana. Sistema i drzave nema, jedan covjek uz nesto vlasti drzi u sahu 3000 porodica. Oni se odrzavaju malim prevarama, sitnom korupcijom i ideja drzave postaje sve vise i vise nedostizna. Prodiru Rusi i Kinezi i donose svjezu krvi azijskog svatanja drustva, sto drzavu cini dodatno ranjivom i nevidljivom.

Volio bih da se varam….

U Crnoj Gori je mnogo lakse biti mrtav nego ziv. Ako si ziv (filozofsko pitanje, koje ne brine 90% gradjana, pa se sa strane gledano, cini da svi zive), tezak ti je svaki minut zivota, a kad umres- ima ko ce da brine!

Ziv(?). Zdrav? Pada kisa. Voda svuda okolo. Dva koraka, noge su mokre. Mrak. Ne radi rasvjeta, trotoari su sve samo ne ravni; svaki korak je rizik za saplitanjem ili – ne daj boze- pad. Auta su po trotoarima, jer na cestama idu dalje samo najagresivniji. Preticanje (”iz nepoznatih razloga presao na suprotnu stranu”) je prava mala cirkuska vjestina. Vjetar duva. Podize papir i kese. Kontejneri su prepuni, iz njih zaudara, a cuvaju ih psi sa tri noge…

Bolestan? E sad se jos bolje vidi kakvo je blazenstvo biti mrtav. O izabranom doktoru, vidi ranije tekstove. Lijek? Nema lijeka. Nema bez recepta, a recepta nema, jer nema doktora. Ima apoteka. A ona ne da lijek bez recepta… Nema veze: proliv? Odes u apoteku i prodaju ti lijek od francuske smokve. Zatvor? Dobices za nekoliko eura, lijek od italijanske sljive. Kasalj? Turski nar. Bolovi? Ruski melem. I ovo sad vec svi znaju: pozalis se komsiji da nisi bio sedmicama ’na stranu’ – uzmi talijansku sljivu, samouvjereno ce komsija. A tvoj izabrani doktor, pojma nema kroz sta ti prolazis (ili si zapeo vise sedmica). Primljen si u bolnicu. Uh! U prijemnoj ambulanti te odmah pitaju, sto si dosao (sic!) – a tebe donio komsiluk, jer u Hitnoj je samo vozac. Pusi. ”Sto si dosao? Nije ovo staracki dom??!” U redu, pomislis, znaci sad ce da rade oko mene. Nece: biti primljen u bolnicu znaci da lezis, lezis, lezis i onda te otpuste. Opet komsiluk mora da se skupi da te odnesu. Dali su ti lijek kojeg bolnica nema? Tj. dobio si ga ako si ga kupio. Moze da se refundira. Treba samo da skupus 10 raznih papira i predas u ’socijalno’. Jedan od 10 papira je potvrda bolnicke apoteke da nema taj lijek iako je jedan od 10 papira izjava doktora da ti je dao lijek kojeg nema, pa si ti morao…

I umres. Joooj rahata! Javis Lazarevom kuku i – sjednes iscrpljen. L. kuk dodje kod tebe po robu (odjeca za ukop), ode u bolnicu okupa te, obuce, smjesti u hladnjacu, rastrci se po selu sa osmrtnicama, vozi te, nosi te, kovceg, kapela, otvore grob, presloze, spuste te, zatvore. Ti dan poslije dodjes sa gotovinom od nekih 1500 eura jer nemaju ’ono’ za karticu. Dobijes racun (tu je i selotejp za osmrtnice) i sa njim treba refundirati u nekoj memljivoj kancelariji u penzionom kod jednako memljivog sluzbenika. Mrtvi je spasen, a ti – posto si filozofski jos ziv, donesi smrtovnicu iz MUP-a, kopiju licne karte, izvod iz…. . Polako! Moras prvo umrijeti da bi se opustio i odmorio.

Sve ono sto ste procitali u tekstu slicnog naslova, moze lako da se shvati. Takva je klasicna fizika: opipljiva, vidljiva, pociva na mehanicistickim objasnjenjima. Mada sam ja kao ucenik mostarske Gimnazije na casovima Mense Durakovica imao problem vec na kosoj ravni… Fizika vam je kao bijeli kupus: kao dijete ga mrzite, a u mojim godinama – obozavate.

Nekome je palo na pamet da uzme paru kalcijumskih atoma i pogodi je laserskim snopom odredjene frekfencije. Mozete misliti?! Oni Jevreji sto su danima sjedili u citaonici aleksandrijske Biblioteke i pisali Stari zavjet bi rekli: hoce da se igra Boga. Udarac lasera uznemiri elektrone i kad se oni vrate u svoje stanje mirovanja, oslobodi se svjetlost I bude dakle svjetlo, mada fluorescentno. Svjetlo? Da, od svakog pogodjenog atoma, oslobode se dva fotona. Ali fotoni cudni, pa odlete svaki na svoju medjusobno suprostavljeno stranu. Kazu, moze da se mjeri, ali jedan drugi fenomen je ovdje bitan: u ponasanju ovih fotona na polarizacionom filteru postoji pravilo, ili koleracija. To znaci da se posmatranjem ponasanja jednog jasno i matematicki ubjedljivo, moze predvidjeti ponasanje drugog. Izmedju njih postoji dogovor (upletenost) i disciplina.

Sta „kvari“ ljepotu ovog fenomena? Kad vidite zalazak Sunca na rivi u Zadru, divite se fenomenu, jer je lijep, ali i jasan. Opipljiv, tu je pred vasim ocima, nema nikakvih zamisljanja, matematickih formula. E ovaj ovdje jednako lijep i fascinantan, mora da se zamisli i to kroz statistiku?! Nazalost nece drugi foton para uvijek i dosljedno raditi ono sto proizilazi iz ponasanja prvog. Postoji vjerovatnoca. Jasna, sigurna, konstantna, vise puta u eksperimentu potvrdjena, ali ipak – vjerovatnoca. Zato ne mozemo reci direktna uzrocna veza, vec korelacija. E sad, ima i nas razlicitih! Ima ljudi koji posjeduju inteligenciju koja im omogucava da osjete statisticka kretanja bas kao sto ja osjecam sta je 10 grama, a sta 200. Ja nisam medju njima i ja moram uvijek zastati nekih 10-ak minuta duze da dozivim to sto se hoce reci. Evo probajte, pa da gasim….

Vi i vas prijatelj ste dva fotona. Morate napustiti sobu na dvoje nasuprot postavljenih vrata. Tek kad izadjete dobicete jedno od tri moguca pitanja, a vi mozete dati samo dva razlicita odgovora. Nije kviz – mozete dati bilo koji odgovor, nema pogresnih odgovora. E sad ima ovdje neka statistika koja govori o 8 raznih mogucnosti. Jer sta se hoce pokazati ili odbaciti? To da se vas dvoje mozete prije napustanja sobe dogovoriti koje odgovore da date u svakoj pojedinacnoj situaciji, pa da se pokaze da ima izmedju vas neka veza (osim prijateljske). Jos moram napisati da pitanja nisu „isisana iz prsta“ vec, konkretno: 30?, 60? ili 90? I sad bi vec za statiskickim mozgom obdarene, trebala slika da se razbistri. Meni je i dalje tama…

Uglavnom, ako se pitanja na vratima razlikuju za 30 (30? i 60? ili 60? i 90?) vi i vas jaran imate sansu da u 3 od 4 pokusaja date isti odgovor. Razlika od 60 (30? i 90?), samo jednom od 4 pokusaja. Ja, malo se bistri i meni: pitanja sa 30-razlikom dolaze cesce…

Uglavnom, matematika kaze da vi i vas jaran nemate sansu da postignete korelaciju koju fotoni u svakom eksperimentu- pokusaju uspjevaju. Nema slucaja (slucajnost), ali ima „ono nesto“ sto je Ajnstajn nazvao „tajni faktori“ (malo je ovo tesko prevesti: Ajnstajn je koristio izraz „spooky“, a mi to kazemo „duh“ misleci na duhove koji nas plase- vidite dilemu), a zapravo je sustina upletenosti: fotoni se ponasaju kao blizanci sa predodredjenim ponasanjem koje je u jasnoj korelaciji.

Tako kad osvjetlite nesto ili dok piljite u ekran, sjetite se da se fotoni zezaju sa vama i rugaju se vasem neznanju.

Obozavam fiziku! Ali i – filozofiju. I sta je onda najbolje? Pa citati fiziku, onad dio koji jos uvijek trazi neka fundamentalna objasnjenja i eto vas u sred filozfije. Ha, ha, ha, cuj „onaj dio“?! Koji dio?? Cijeloj fizici se trese temelj i pitanje je samo da li cu docekati da vidim ta rjesenja koja ce konacno otkriti tajne ovog naseg cudesnog univerzuma…

„I bi svjetlost!“, pise na pocetku Starog zavjeta. Ali mnogo se promijenilo od vremena kada su Jevreji pisali Zavjet! Prepisujuci, citirajuci sve i svasta do cega su dolazili (aleksandrijska Biblioteka!) od Demostena do Hamurabija, pravili su vlastitu selekciju. Steta sto su prepisivali od antickih mislilaca sa izrazitom skepsom (nisu razumjeli?), pa je to njihovo djelo zaprijetilo da se isina nikada ne sazna. Ali – da opisem nekih 500 godina jednom recenicom – zahvaljujuci Arapima (i nekim drugim Jevrejima), stize anticka misao do srca Evrope (Firenca) i bi sacuvana kako bi je 1905. Ajnstajn nadogradio odlucujucim objasnjenjem. Ispade spanska kraljica Izabela (Kolumbo, Inkvizicija…) najodgovonija za ovo novu progresivno usmjeravanje razvoja naseg znanja! Hvala Izabela.

O cemu se radi? O – svjetlosti. Kad je Biblija rekla to cuveno „i bi svjetlost“, oni su mislili na „prvi“ zrak svjetla koji je pao na Zemlju. Pa ono, istina je: jednom je morao doci taj prvi zrak, ali ne slazemo se oko datuma… Uglavnom da bi to sto danas uzimamo zdravo za gotovo i zovemo svjetloscu, doslo do naseg oka (uh, kakva nauka tek tu pocinje sa nama kao posmatracima!), morala je Zemlja da se okruzi magnetnim poljem (neka jednako odusevljeni fizikom primjete: novi izazov- sta je polje?). Do Ajnstajna se smatralo da je svjetlost talas (sta je talas?) elektrican, pa kad se sudari sa magnetnim poljem, postane elektromagnetski. Ali korak nazad u bazicnu, klasicnu fiziku…

Jeste li imali nekada polarizovane naocale? One u svom staklu imaju neke kristale koji se nadju na putu kretanja svjetla i lome ga (put) tako da nama Sunce bas ne bljesti kad gledamo ljeti okolo. To lomljenje zovemo polarizacija. Znaci ide zrak svjetla i udari u polarizacioni filter. Prelomi se i ide dalje. Kakav? Eee, umanjen za polovinu i sa vrlo karakteristicnim pravcem. Taj novi pravac se najbolje moze analizirati ako se redukovanom snopu postavi na put, novi polarizacioni filter. I sad, da ne duzim, krajnji efekat zavisi od medjusobnih uglova dva filtera. Pod 90 stepeni, nestace i ona druga polovina prvobitnog zraka (poslije prolaska kroz prvi filter), na nuli, procice sve i sve ostalo izmedju.

Ok, sad da izvucemo malo „naucniji“ zakljucak: svjetlo je elektromagnetni talas koji se krece ili svjetlost je krecuci (oprosticete, zelim reci – ono sto se krece) poremecaj, uznemirenje elektromagnetnog polja. Znaci imate elektromagnetno polje i nesto sto tuda prolazi i uznemirava harmoniju i mir polja. Ko je gledao „bezbroj“ filmova vidio je u filmovima naucne fantastike da neki predmet postane nevidljiv i da se krece kroz recimo polje zita ili sitni pijesak i onda ostavlja iza sebe trag.

Idemo dalje. Klasicna fizika je shvatila da polje stalno oscilira u svim pravcima, ali uvijek pod pravim uglom u odnosu na kretanje svjetla. Te oscilacije mogu biti kruzne, elipticne ili u istom pravcu kao i svjetlost, ali i naprijed-nazad, naizmjenicno, znaci u suprotnim smjerovima. Da bi mogli razmisljati dalje, a da nas ne uhvati panika, bijes i da ne bazimo sve zajedno sto dalje od sebe, ostanimo samo kod ovih oscilacija koje prate pravac (ravna polarizovana svjetlost). Zasto? Pa zato sto je u tom sistemu lakse predstaviti si pravce, uglove, smjer, kratko – vektor. Vektor je u fizici nasao svoje mjesto jer nas informise ne samo o pravcu, vec i o sadrzaju, energiji. I sad tu treba znati malo matematike, podsjetiti se Bojane Mavar i kosinusa (cos). Tamo-‘vamo i eto i pravca kretanja svjetla (pod odlucujucim uticajem filtera i njihovih medjusobnih odnosa) i energije u njoj (nije strasna ta matematika: energija je drugi korijen iz cos α, gdje je alfa ugao vektora).

1905.

Ajnstajn se pobunio protiv shvatanja da se svjetlost siri kao talas. Eksperimentirao je sa raznim metalima na koje pada svjetlost i primjetio je da u nekim situacijama, talas (ah, zrak) svjetla udarom u metal, oslobodi iz njegovog atoma elektron i tako proizvede kretanje struje: fotoleektricni efekat. Nije bio lijen, pa je mjerio i energiju oslobodjenih elektrona i zapanjio se konstatujci da se ne oslobadja ravnomjerna energija, kako bi se moglo ocekivati od udara talasa – ne, oslobadjaju se tu i tamo „paketi“ energije koje je on nazvao kvanta energije ili fotoni. Dalje je primjetio dvije fundamentalne stvari u vezi sa fotonima. Prva je da oni kada padnu (udare) u instrument ostave mjerljivi trag i drugi je da kada prolaze kroz polarizacijski filter oni prate sve one gore pomenute zakone „optike“ sa lomljenjem i promjenama pravca, ali svaki foton zadrzava svoju energiju. Sto ce reci da ako filter uzme dio zraka (uglovi), a energija se ne mijenja, to znaci da dio fotona prodje sa svojom originalnom energijom, a dio bude progutan, tj. ostane na filteru. Nobelova nagrada (ne za teoriju relativiteta, vec za fotone).

Zdravstvo zapadnog Balkana, gdje politicari najvise vole da vode racuna o neprijateljima i svetom integritetu teritorije, predstavlja vrlo, vrlo specifican fenomen koji cak ni Felini ne bi mogao da filmski obradi.

Nevoljno, ali ipak, po zakonima prirode, nasao sam se u sred crnogorskog (bosanskog? srpskog?, hrvatskog?) zdravstva. Namjerno necu da tu drustvenu pojavu zovem zdravstveni sistem, jer se upravo o tome i radi: nema sistema. I kad nema sistema, jasno je, razumljivo je, ljudski je da svi elementi nepostojeceg lanca, samo psuju, mrzovoljni su i zale se na one do njih.

Dodjem jedno jutro, radnog dana u ustanovu u kojoj sam ucinio svoje prve korake kao doktor. Prije tacno 40 godina. Zgrada zjapi prazna, samo iz jedne sobe se cuje smijeh i zivahan razgovor. Otvorm vrata, bolje receno odgurnem – jer nisu bila zatvorena i suocim se sa 4-6 pogleda. Probam da u nekom od njih uhvatim makar malo neceg prijateljskog pa da se obratim samo u tom pravcu, a da ne setam svojim pogledima po svima. ‘Oces! Svi su neprijateljski. Predstavim se… „Morate sacekati dolje u cekaonici“. Odem dolje i cekam. Prodje sat vremena. Po zidovima slike iz 60-ih godina sa motivima Hercegnovog, mazuretkinja i hotela u Budvi. Fino je tada bilo u Budvi! Nigdje nikoga, a bazeni, hoteli, lezaljke, djelimicno popunjeni. Sve mirno, odise skladom i – odmorom. Na jednoj slici-tabli pise kucni red. U sobama (sa vise kreveta) odredice se starjesina sobe. Ako to njegovo zdravstveno stanje dozvoljava, starjesina je onaj koji ima najvisi cin i njega svi moraju slusati (pogadjate, rijec je o – bivsoj – vojnoj bolnici). Popnem se opet gore da vidim do kada i sta ja to cekam. E sad su u viziti. Sad sam se malo vise predstavio i cak pomenuo da sam „radio“ tu prije 40 godina (ok, ok, stazirao, ali ipak…). „Vi sigurno kao doktor znate da doktori prvo idu u vizitu, pa onda u ambulantu?“ Pa, ne znam: ovdje (dalje, mnogo dalje na Zapadu) imamo doktore i za vizitu i doktore za ambulantu, ali ok, sad znam sta cekam. I dodje hirurg. Pogleda (cuvene!) nalaze koje ja imam sa sobom, jer su naravno na papiru (da smo lomili ruke, imao bih i rtg snimak urolan ispod miske). E sad hajte vi kako bi se vi postavili: recimo ti automehanicar, dovedes auto kod drugog i ne slazes se sa njegovim planom. A nema neko trece mjesto gdje bi odveo auto. Nista, cutis, jer poznajes mentalitet i znas da bi polemika, diskusija, razmjena misljenja mogla da se slomi na bolesniku kad ti odes. I bude primljen bolesnik. Sestre vicu po hodnicima „nova zena, nepokretna“ „Ko je primio nepokretnu?“, urla sestra zabrinuta za ledja „koja joj pucaju“. I pucaju sigurno, ali ne od tezine najnovijeg bolesnika, vec o manjka kupovne moci. Posjete su samo sat vremena dnevno?! Soba podsjeca na sobu u ministarstvu pravde: tamni kvalitetni parket (od 50-ih godina), malo skripi, visok plafon, visoko i prozori uz plafon (??), 6 kreveta, ‘ladno. Prilikom svakog dolaska posjeta dobija papir u ruku na kojem pise sta treba kupiti, a to sto smo dosli bez toaletnog papira, vec nam je natrljano na nos. Od lijekova koje treba kupiti ja se sa 80% ne slazem, ali – sta ces? Nista. Cistacica udje u sobu i vidi manju fleku neke tecnosti na podu: „Ja majko moja, sta je ovo, e vala…“ – pa zove imenom sestru da sve odjekuje. Svi od portira do nacelnika bolnice se svojski trude da nam pokazu da smo uzasno neuvidjavni sto smo dosli i sto smo ih uznemirili. „Sta cete vi ovdje?“, citamo iz svake recenice ili izraza lica. Odem u sobu da razgovaram sa dezurnim doktorom. Na TV-u njegovoj sobi Grand prsti iz svega mozga. Jedva uspjevamo da razgovaramo. „Kolega, kako je u Svedskoj?“ I na kraju, vise je on saznao od mene, n’o ja od njega. Zasto su im sva vrata sa niskim stokom? Moras da se malo povijes da udjes. Valjda se tako 50-ih godina zamisljala borba protiv sirenja infekcija?

Kad dodjete sa uputom iz Doma zdravlja, morate prvo na recepciju da … se javite. Tamo vas doceka ‘decko’ sa IQ od 70-75 i od njega dobijete neki papir. Sa tim papirom idete u ambulantu. Tamo kad vam odobre prijem u bolnicu, morate nazad na recepciju da vam otvore istoriju bolesti, pa kad vam je otvore, nosite je ponovo u ambulantu. Nekoliko je ovdje fenomena simpaticno: izmedju svaka dva akta, cujete „Morate sacekati“. Pa onda „ko vas je poslao? Imate li licnu kartu? Imate li konvenciju?“, pa onda recepcija je od ambulante udaljena nekih 300 m… Pa kad sve zavrsite, tamo gdje se to predaje, nema nikoga….

E ali u cekaonici ambulante, kada se pregledali sve budvanske hotele, primjetite vrata koja vode napolje, na „donju stranu“. Vode … kao u Narniji u jedan sasvim drugi svijet. Nevjerovatno je koja je to razlika prije i poslije velikih bijelih, drvenih vrata koja skripe i jedva mogu da se potpuno zatvore. Iza vas ostaje uzas zdravstva, a ispred park, ograda, setaliste i – more. I bas kao i u Narniji, sve pocne sa okvirom vrata u kojem je magijski sadrzaj…

Znam tu sliku. Od prije 40 godina. Tada sam radio i na internom i na hirurgiji i pamtim da su te zgrade bile nesto najljepse sto zdravstvena ustanova moze da ponudi: pogled i miris mora, mediteranskog zelenila. A tada se tu i vojska sluzila, pa je sve bilo maksimalno cisto i uredno. I nisam ja jedini koji je ovo shvatio! Ovu bolnicu je lokalni mafijas sa tajnom adresom u Londonu kuipo i htio da pretvori u ekskluzivnu bolnicu za ljude sa dubokim dzepom. To bi bio raj u kojem bi bilo lijepo i raditi i lijeciti se, a i – umrijeti, ako treba. E, ali posvadjao se sa Ocem nacije i od toga ne bi nista. Propada. Pred zatvaranjem. No podovi su i dalje uribani, mada ovaj put ne od simpaticnih, stasitih vojnika, vec od urlajucih spremacica iz okolnih sela.

Drzava Crna Gora. Na putu kuci svratim u lijepi trzni centar sa prostranim parkingom. Sadrzaj Centra na kojem bi pozavidio svaki evropski trzni centar. Zavrsim posao i napustam parking. Na granici prema tzv. magistrali, opet Narnija – efekat: da bi se prikljucili na cestu morate slomiti auto prelazeci preko serije rupa i kanala. Pozdrav privatnome – dobro dosli na teren drzave.

Ili “ u Kurda“, kako bi recenicu usmjerili Hrvati.

Sjedim i pricam sa doktorom, Kurdom iz irackog dijela buduceg Kurdistana. Ma bice Kurdistan, vec drugog dana nakon sto se pronadje alternativni izvor energije jednako atraktivan kao sto je nafta. E tog dana ce svi zaboraviti i na Irak i na Siriju i na Kurde i oni ce znati da to iskoriste i formiraju nedosanjanu drzavu. Naravno, svima je jasno da ce tek tada poceti gradjanski sukobi unutar Kurdistana, ali to je vec njihov problem.

Doktor Kurd, trebao bi bi neki visi prosjek obrazovanja kod Kurda. A kako je meni uglavnom dosadno na poslu (i ovaj blog nastaje 80-90% u radnom vremenu), ja njemu pokazem knjigu o zivotu i djelu Baruha Spinoze.

Doktor, nikad cuo za Spinozu.

Da li da stavim onu kombinaciju upitnika i znaka uzvika iza prethodne recenice? Da se cudim? Ne. U prvom trenutku mi je bilo malo neprijatno: djelovalo je kao da se ja sad pravim vazan i pitam ga da li je cuo za nekog japanskog haiku pjesnika, dok ja citiram njegovu poslednju pjesmu. Opet, Spinoza je poznat, pa je sledeca misao koja mi je prosla glavom, da je neobrazovan. I tek na kraju tog munjevitog misaonog procesa, shvatim.

Sto bi on poznavao Spinozu??

Prvo, necu da mu olaksavam razumjevanjem da se u „kurdistanu“ zivi tesko, da su tamo stalno ratovi, pa eto, nije stigao da se dovoljno skoluje. Ne! Ta doktor je. Sta bi to onda znacilo za njegovo poznavanje medicine? Ne, nisu u pitanju materijalno-tehnicki uslovi skolovanja. U pitanju je fokus.

Evropa se snazno i imprezivno razvila i obogatila. Postala je – osim a Ameriku, Kanadu i Australiju, magnet kojem niko sa Planete ne moze da odoli. Samo ih razdaljina sprijecava da krenu ka Evropi. A znamo i zasto je to ovako. Polozaj Evrope kao velikog poluostrva zagnjurenog u Atlantik, probudio radoznalost i – pomorstvo. Jedan za drugim, novi kontinenti su padali pod evropske vladare, a time je priliv bogatstva postao enorman. I onda je nastupio zacarani krug: novo bogatstvo, nova moc, nova osvajanja, nova bogatstva, a kod kuce nova intelektualna elita (dosada) koja se bavila umjetnoscu i naukom. To je dalje dovelo do novih mogucnosti u osvajanju…. I novih bogatstava.

Ovaj tehnoloski razvoj je bio pracen i razvojem ljudske misli i ideja. Formirana su drustvena uredjenja koja mozda nisu savrsena, ali – boljih nema. Francuzi su 5 puta izlazili na barikade da bi usavrsili svoju demokratiju. Holandija je u 16. vijeku bila utociste Jevrejima koji su bjezali od pogroma iz Spanije i Portugala. Evropa se pretvorila u sjajnu bljestavu gradjevinu u kojoj bi mnogi voljeli zivjeti.

I sto bi rekao Salijeri “ i ja sam sam sebe volio“, Evropa je postala samozaljubljena. Cijeli obrazovni sistem je fokusiran oko Evrope kao centra svega dobroga. Jeste, malo se pomene Afrika kao kolijevka homo sapiensa, malo se pomene Irak kao kolijevka ljudske civilizacije, Egipat kao prva organizovana drzava i gotovo. Sve to stane na par casova istorije. Odmah poslije ide Grcka, Rim, demokratija, antika, filozofija, nauka. Renesansa…. Veliki filozofi, Gete, Betoven, Ajnstajn….

Ja i Spinoza.

Ostali djelovi Zemlje nisu imali jednako snaznu potrebu da velicaju u svojim obrazovnim sistemima velikane evropske misli. Mi (iz Evrope) znamo da su oni imali svoje velikane. Gilgames, npr. A oni znaju sigurno mnogo vise. Za njih Spinoza nema ama bas nikakvog znacaja. Jer Spinoza ima znacaja samo ako cijeli proces razvoja ljudske misli prije i poslije Spinoze ima za vas znacaja. Tek tada vam i Spinoza „sjedne“. Bez toga? Nista. Fusnota. Kao i nama Zatatrustra. Konfucije. Kaze se da je Zaratustra bio jedan od prvih ideologa nenasilnog rjesavanja sukoba. Kako su ga prihvatili u Perziji, a kako u Indiji? Razumijete? Nemamo za sta da se uhvatimo. Misli su nam rasute kao i kad smo u 3. osnovne skole ucili partizanske pjesme napamet: recitujes, a pojma nemas o cemu govoris. Mi smo ovdj u Evropi zivjeli u vrlo intenzivnom odnosu sa religijama. Te ratovi, te strahovi, te obredi, gradjevine, Vatikan, Gospa, Medjugorje… Sve je to promaklo mom kurdskom sagovorniku. A Spinoza je veliki jer je prvi tvrdio (1665) da se religije odrzavaju samo na strahu i laznim nadama. Slagali se mi sa njim ili ne, ali on pripada definitivno toj nasoj relaciji sa religijama i organizovanim crkvama. Biti obrazovan i zeljeti da se ukljucis u te rasprave trazi da poznajes Spinozu. Kurdi imaju svoj put i svoje velikane na tom putu. Mi mislimo da su nasi bolji…. Jesu li? Pa… evo njega ovdje….

Jesam li ja prva generacija ili su moja djeca, prva generacija? Mislim na iseljenistvo.

Ja bih volio da sam ja prva generacija, jer znam – osjecam! – da ta generacija uvijek izvuce najdeblji kraj. E zato bi volio da sam to ja, a ne moja djeca….

Deblji kraj???

Pogledajmo malo kako to izgleda u zemlji kojiu smo napustili, znaci tamo gdje svi imaju taj tanji kraj. Po definiciji. Jer su ostali….

U Crnoj Gori svaki gradjanin ima tzv. izabranog doktora. Kao i u vecini slucajeva (nije uvijek), ova birokratska fraza zvuci sjajno. Ulijeva povjerenje, grije oko srca. Ti i tvoj doktor ste nasli jedno drugog i sad ce tebi biti dobro.

Izabrani doktor kao i ostali doktori, „zivi“ u Domu zdravlja. To je zgrada koja ima vrata, prozore, krov, zidove, prostorije.., saltere. Vi – bolesnik – bili ste kod hirurga da vam obradi rane. Sto bi rekli nasi ljudi „zive rane“. Mora hirurg. Hirurg napise da sad treba patronaza iz Doma zdravlja da ide 10 dana i da previja rane. Napise nalog i da vam ga u ruke. Primjeticete odmah jednu od glavnih karakteristika zdravstva u Crnoj Gori: nema nikakvog uvezanog, umrezenog kompjuterskog sistema gdje svi ukljuceni u vase lijecenje vide istu sliku na ekranu. Vi ste sad u rukama sa tim papirom opet kod kuce nakon sto vas je „pola komsiluka“ jutros prenijelo do hirurga i sad vratilo kuci. Kao sto vidite, druga specificnost: nema nikakvog sanitetskog prevoza za nepokretne bolesnike: moraju sami, tj. komsiluk. I kako sad dodati taj nalog doktoru? Jer ako ga ona ne dobije u ruke (bukvalno!), nema nista od njenog naloga za patronaznu sluzbu. Ok, posaljete nekoga da ga preda. Na neki salter, recepciju. Preda? Kome? Pa, izabranom doktoru. Niko drugi nece (ne smije?) uzeti taj papir ni da je od g… Ili otrovan. E, ali danas doktorka ne radi. A sutra je njena kvota ispunjena. Mozete vi doci sutra, pa cete ga predati, ako neko – ne dodje. Ili umre u toku noci. A sta ako doktorka umre iste noci? Promijeniti izabranog? Uh, lakse vam je zavrsiti parnicu sve sa sudom i notarima. I njihovim apostilama.

Nepokretan bolesnik je poseban problem. Svuda, pa i u Crnoj Goru.

Treba im najcesce urinarni kateter. Kako ce vam pomoci vas izabrani doktor? Opisace vam kateter, a onda cete vi poslati nekoga do apoteke da ga kupi. Pelene kao alternativa? E za to se mora ici u bolnicu (45 km daleko) da vas vidi urolog koji ce vam dati nalog za pelene. Poslije tog prvog „strucnog“ naloga, moze vas izabrani da nastavi. E, ali termini kod urologa su popunjeni do januara….

Primjetite: nigdje nisam pisao o kvalitetu usluge, kvalitetu potrosnog materijala i izboru lijekova.

Eto to je samo majusni detalj unutar tog tanjeg kraja koji uzivaju sve geneacije koje su ostale u Jugoslaviji. Mi iz prve generacije, imamo deblji kraj…

I ja sam izabrani doktor nekome. On me nece? Samo sapne sestri i ja sam zavrsio. Iste sekunde se nadje drugi. Meni treba nesto da preda (mada je ovo naucna fantastika – nemaju oni sta da predaju, jer sve ide elektronskim putem)? Bilo ko ko zna gdje je moja stolica, uzme to i stavi mi na sto. Gotovo. Bolesniku treba potrosni materijal, lijekovi, bolovanje… Ja dobijem mesendzer poruku i posaljem sve to elektronski sto na apoteku sto na kucnu adresu. Vidite imate sisteme koji su dizajnirani da se sacuva od stresa onaj koji daje uslugu (iako je placen za to) ili da se sacuva od stresa onaj kojem je usluga potrebna (i najcesce ce imati vrlo tezak zivot bez te usluge). Zanimljivo da sto je zemlja nerazvijenija, to je davalac usluge bolje zasticen?! U oskudici resursa, naravno da ce se najprije namiriti oni koji su fizicki najblizi resursima. Pa i u avionu (gdje vlada oskudica svega!), kazu stjuardese ono cuveno: „Roditelji navucite masku prvo sebi, a onda i vasoj djeci“.

Dan zapocinjete sa jednom svjezom datulom.

Poslije toga iscijedite jedan limun i jednu narancu, gdje je narancin sok „voda“ za limunadu. Nema vode. Ili, daleko bilo – secera.

Trece je drazeja kombinovanog vitamina B: svi su tu od 1 do 12.

Onda ide jedan brazilski orah.

Poslije solja zelenog caja.

Sesto je neka fizicka aktivnost. U mom slucaju redovno plivanje.

I to je … 6. Gdje je sedmo??

Sedmo je cvrsto vjerovanje u sve ovo gore nabrojano.

Bilo je na ovom blogu vise tekstova o vjerovanju. Strasno zanimljivo! Zasto vjerujemo u nesto u sta vjerujemo? Vjerovanje kao platforma ideologije. A koliko su ideologije duboko usadjene u nas, govore i bezbrojni gradjanski ratovi….Necemo sad opet o tome, ali sjetite se malo i Spinoze. Prema nama dvojici, najsmjesniji su oni koji nas ubjedjuju (u ono sto oni vjeruju), jer su vidjeli. Svojim ocima. A to je kuku meni, najlosiji, najnepouzdaniji nacin usvajanja neke informacije. Svi smo dozivljeli koliko su „svjedoci“ cak i agresivni ako im se ne vjeruje. Spinoza je rekao, podsjeticu vas, da su cula najlosiji instrument sticanja znanja. Na nesto visem nivou je razum, um. Ali najvisi nivo, znaci najkvalitetnije znanje stice se intuicijom. E sad Spinoza nije posebno naglasio u svom teoloskopolitickom traktatu, ali to se podrazumjeva da ne moze intuicija da padne kao grom iz vedra neba. Covjek u svom razvoju i procesu sticanja znanja, radi intenzivno svojim mozgom, gleda okolo, naravno, razmislja, cita, razgovara… i sve to zajedno svojim mozgom kao kompjuterskim hardverom, sortira, slaze, povezuje i gradi – intuiciju.

Na isti nacin ja shvatam ovih 6 pobrojanih elemenata kao listu u koju vjerujem. Znaci ima i iskustva, jer nisam poceo od juce – vidim rezultat, ima znanja – citas o ovome, ali prethodna znanja odredjuu da li ce se izvoru vjerovati ili ne. I tako malo po malo se stvoji intuicija gdje sam sebi kazes, to je to i u to vjerujes. Razumio sam.

Onu gore listu, do plivanja i vjerovanja, necete kao rafal sve zajedno ili jedno za drugim strpati u usta. Ne, polako. Izmedju agruma i B vitamina je dorucak, a solju caja mozete popiti u drustvu, na poslu u prvoj pauzi. Meni kao doktoru posebno je zanimljiva ova drazeja vitamina B.

Ujutro nakon dorucka, otvorim kutijicu i pazljivo izbacim jednu drazeju. Navikao sam vec, ali se i dalje jasno sjecam nelagode od uzimanja lijeka. Svi mi koji smo imali srece da jos uvijek ne moramo uzimati brojne lijekove, sjecamo se i dan danas mladosti ili nekog ranijeg perioda u zivotu kada se morao uzimati antibiotik. Deset dana. Tri puta dnevno. Pazis na vrijeme. Uh – neprijatno. E sad lako mi je zamisliti armiju mucenih pacijenata kojima mi doktori (mada ja, zaista najmanje, a evo iz ovoig teksta se vidi i zasto!) propisujemo duge liste lijekova i koji moraju svako jutro da poredaju od 5 do 15 raznih tableta i drazeja. I ne zaboravimo da „moja“ drazeja nema nikakvih nuzefekata, dok „njihovi“ lijekovi imaju i to svaki i pojedinacno i u kombinaciji i to cesto ozbiljnih nezeljenih efekata. Gadno! E zato ja teskom rukom ordiniram nove, a lako i brzo skidam sa liste stare lijekove kod mojih pacijenata. Naravno, ne ide to uvijek ni lako, ni bezbolno: vole ljudi svoje lijekove. Vjeruju u njih. Intuitivno.

Evo u c. 2 sata gledanja programa iz Srbije preko interneta, a sto znaci da ga je vidjelo 5% ljudi (evo ga odgovor?), ostajem zapanjen, frustriran, lud od zestine neodgovorenog pitanja: “ Zasto Srbija ima ljude kao sto su Micko Ljubicic, Dusan Miklja i Aleksa Djilas (skoro pa slucajan izbor sagovornika jedne internetske televizije), a u Parlamentu redom samo vulgarne mediokritete i idiote??? I naravno, za predsjednika, najopasnijeg od svih. Kako???

Prvo, uzmite samo novinara, knjizevnika, diplomatu Miklju. On je u 20 minuta razgovora rekao puno vaznih stvari, ali ono sto (mene) impresionira, rekao je to mirno, biranim rijecima, kao da se radi o simpozijumu o nekoj drzavi iz Polinezije. Ono sto mene frustrira jeste da on moze da kaze jednako ubjedljivo (za sve koji citaju, ali to se odnosi i na moje tekstove) ili cak, ubjedljivije od mene, a bez nerviranja, psovki, pretjerivanja, grubosti…? Sto su zapravo moje karakteristike. Zaista se osjecam pokunjeno, postidjeno. Razumijem ja da ima ljudi kojima je egzistencija ugrozena i onda se od njih ne moze ocekivati finesa u politickom dijalogu. Ali ni Miklja, ni ja nismo u toj grupi, pa ipak ja reagujem kao da zivim u Beogradu i vec sutra necu imati sta da jedem.

Ali, pustimo mene i moje frustracije!

Sistem u Srbiji je bolestan. Sistem koji kanalise rezultat: glasanje i onda dobijete Orlica za predsjednika Parlamenta, i dobijete sve one blago receno, cudne ljude, clanove Parlamenta, a A. Djilas i njemu slicni ostanu negdje na margini, dostupni samo nama 4-5% populacije da slusamo i – patimo. Da, sistem je bolestan. Sistem u najsirem smislu rijeci je napravio objektivnu stvarnost, ljude u njoj i gurnuo ih u neracionalne odluke (na glasanju). Lako je Kanadjanima, Svajcarcima ili Norvezanima da odu na glasanje i izaberu dobro!

I sad je lako! Imate dijagnozu: bolestan sistem. Pazite, ljudi nikad nisu krivi: oni su samo kao elektroni u magnetnom polju: neko drugi je postavio polove, odredio kuda je okrenut onaj Faradejev palac i sad elektroni jednostavno moraju tuda. Posao intelektualne elite je da uz put elektrona postavljaju otpornike, prigusivace, polarizatore…, jednom rijecju pokusaju da uticu na elektrone.

I kad imate dijagnozu vi imate dva problema: lijecenje i prevencija. Ovaj drugi, prevencija, trazi da razumijete uzroke i/ili citav put od uzroka do bolesti (tzv. patogeneza) i naravno mnogo je zanimljiviji problem (nego lijecenje), jer moze da pomogne u buducnosti mnogo vecem broju nego sto sada, ovaj trenutno, osteceni (koji treba lijeciti). Ali, recimo neku rijec i o lijecenju….

Nazalost, lijecenje u Srbiji (Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji, Ukrajini….) je kao kad imate leukemiju, lijek idasanutlib i bolesnika koji ne moze da kupi ovaj lijek. Znaci, samo teoretisanje, tipa sta bi bilo, kad bi bilo… Ali, neka. Moze valjati. Znaci imajuci u vidu da vrijeme prolazi strasno brzo, ja bih kao prvi akt, povecao plate uciteljima i nastavnicima za 400%. Ok, ovi trenutni nastavnici bi to samo zloupotrebili, jer su tu, gdje su, zahvaljujuci sistemu koji je sustinski dio dijagnoze: znaci, pogresni! Ali sledece generacije ce biti sigurno bolje, jer ce poboljsan status privuci bolji (ako je najbolji) dio drustva da se bavi poslom prosvjete. Samo taj momenat, ‘svich’ (popularno, momentum) nam treba: nakon toga dolaze nove generacije ljudi, skolovanih na pravi naci i sa izgradjenim progresivnim vrijednostima (da objasnim na lak nacin: novoobrazovanima nece Ronaldo ili Baka Prase nista znaciti – imace ideal Spinoze i Mestrovica). Ne vjerujete? Sumnjate? Ok, pogledajte ovo: od poslednjeg rata je proslo 30-ak godina. Koliko je tu generacija novoskolovanih ljudi? Jedna? Dvije? A pogledajte srpski Parlament iz 1992 i ovaj danas. I? Vidjecete da se standard srozava progresivno:iz mandata u mandat, opada kvalitet za 100%. Nevjerovatno, ali – tako je. Zato je vazno poslusati nekada ljude koji pamte duze: oni imaju bolju perspektivu i osjecaj za vrijeme…. Izmedju dva velika rata, clan srpskog Parlamenta je bio Ivo Andric, a sada- Palma.

A prevencija, tj. razumjevanje uzroka…

Glavni uzrok je neprosvecenost ljudi. Nakon Prvog svjetskog rata, pokrenut je mukotrpni proces prelaska iz seljackog u gradjansko drustvo. Nije uspjelo: Karadjordjevici su zabrljali, pojavio se Hitler i splet okolnosti je zaustavio transformaciju Srbina od provincijalca do urbanog subjekta. Krace, ostao je – objekat. Nakon Drugog svjetskog rata, kada se ponovo pojavila sansa, upropastena je: dosli su primitivni vulgarni ucesnici Rata umjesto gradjana, skolovanih ljudi, ljudi sa humanistickim idejama. I zajahali su nas glasace, objekte. I tako 60 godina! Svi oni mali, ljudski mehanizmi koji se koriste za prolazak kroz zivot, bili su naopaki i pogresni. Umjesto da postoji volja, zelja, solidarnost, zajednicki cilj (ja, ja, Kant!), njegovane su sumske, vulgarne ideje iz dzungle. Opstanak i varanje vlasti, bili su koordinacioni sistem u kojem se nas glasac razvijao i trenirao.

Dalje je jasno: glasac ne zna bolje. Glasa za Vucica, a o A. Djilasu nije ni cuo. Kraj.

Hocu da iz ove teme izadjemo sto je vise korektno (ako je to uopste moguce?).

Prvo, hocu da vas obavjestim: nemojte ocekivati da cete citanjem teksta u mojem blogu dobiti izvor koji ce vam zaokruziti ovu temu i gdje cete naci odgovore na sva pitanja. Nece. Moj blog je kao (i moja) predavanja studentima: kljucne rijeci, naslov… treba da posluze kao povod da se krene dalje u vlastito istrazivanje kroz izvore. Moje pisanje/predavanje je samo pokusaj da vas inspirisem da krenete na taj put… Ali on trazi energiju….

Uh, opet o „inequalities“ i o povrijedjivanju („violation“) tih nejednakosti. Jedino sto ide u moj prilog i moze da mi posluzi kao opravdanje jeste sto se svi autori koji pokusavaju ovo da objasne na popularan nacin, slazu, da ih je Bel sve … zeznuo, jer on sam nije u svom radu (1964) objasnio/ definisao sta se to smatra pod „nejednakosti“.

Ali, ovo se mora naglasiti/priznati: Bel (Bell) je postavio ovu dilemu: ili ima „skrivenih/hidden varijabli“ ili nema. Ajnstajn je krenuo vrlo elegantno i „jeftino“ (u skladu sa vazecim principima): ako ce „TO“ da vazi, onda moraju postojati „skrivene varijable“Sto znaci, posto su cestice upletene („entaglet“), a informacije se ne mogu slati vecom brzinom od brzine svjetlosti, to onda znaci da rezultati mjerenja mora da su se „dogovorili“ lokalno, vec na pocetku zahvaljujuci jos nedefinisanim skrivenim varijablama. . Bel je rekao cekaj, da vidimo i – pokazao da kvantna fizika moze da objasni fenomen i BEZ skrivenih varijabli. Znaci cijela kosmicko-fizicka-metafizicka-filozofska svadja pociva na pitanju: ima li skrivenih varijabli ili nema. I odmah da kazem: nema, ako cemo vjerovati kvantnoj fizici, a ima (treba da ima) ako cemo biti robovi klasicne (Njutnove) fizike na lokalnom nivou („locality“).

Izmedju vas i objasnjenja ove dileme lezi…. ko? Matematika.

Ja sam davne 1976. zavrsavao mostarsku Gimnaziju i bukvalno, poslednjih 3-4 casa, Mavarka (Bojana Mavar) nas je upoznavala sa teorijom skupova. Tada nisam znao razliku izmedju Bogoslavov Venea i Venovih dijagrama. Uh, bas mi je krivo, ali nikad nije kasno!

B. Vene je bio … uh,kad sad pomislim…. On je bio za matematiku, nas koji smo voljeli matematiku, isto ono sto je Dzim Morison bio za obozavatelje muzike 70-ih godina (za mene su i Bogoslavov i Morison bili jednako veliki). Bogoslavov Vene je napisao cuvenu zbirku zadataka (sa rjesenjima!) koja se zvala Veneova zbirka (!!!) i koju smo svi mi koji smo voljeli matematiku drzali skoro pa – pod jastukom, kao spomenar, imenik, bibliju.

I onda nije tesko pomijesati Venea sa Veneom (Venn). E taj Ven (Venn, Dzon, englez) je osmislio tu teoriju skupova. Zanimljivo da je on publikovao 80-ih godina, pa se postavlja pitanje kako je B. Mavar to znala vise godina ranije??Znate ono skup, unija, presjek, pa oni cudni znaci- kao slovo „U“ koje lezi gore-dolje, dolje-gore, lijevo-desno… Kazem vam bukvalno, „pola sata“ prije nego sto cu „pobjeci“ u biologiju i upisati studije medicine, Mavarka nas je uvodila u skupove, unije….

Evo primjera kojin pokusava objasniti nejednakosti koristeci se Venom.

P(A∩B)≦P(A∩W)+P(W’∩B)

P je vjerovatnoca, A i B su cuveni „eksperimentatori“ Alisa i Bob, a W sa i bez asteriska je lose i lijepo vrijeme. I sad hoce li se ovo dvoje naci…?

Naravno da oni koji vise znaju matematiku, mogu da krenu drugim (pravim?) putem ka nejednakosti. Putem koji prati cesticu od izvora do mjernog instrumenta. Treba znati misliti prostorno, a ne dvodimenzionalno, jer prema kvantnoj fizici, cestica se u svakom trenutku nalazi na svakom mjestu i zato njeno kretanje nije linearno vec kao manji oblak, kupa…Eksperimentatori podesavaju uglove „ispaljivanja“ cestice kako bi zatvorili „rupe“ kriticara koji bi u svemu da vide slucaj.

Necu vas vise „daviti“ ovom temom; ko se uhvatio, uhvatio se. Taj moze sad krenuti ili internetom ili kroz cvrstu literaturu dalje u istrazivanje – za ostale je ovo zavrsen kapitel.