Mora da ceka! Mislio sam dalje istrazivati sta je to sto Skandinavcima otvara put ka zajednickoj sreci ( i da oni iduci putem ka zajednickoj sreci, ne primjete da na individualnom planu, gube tu i tamo!), ali ponukan jednim video zapisom sa interneta, odlucio sam da ova analiza mora malo da saceka…

Dobio sam – kao sto svi vi dobijate dnevno – zapis koji je neko snimio, neko stavio na internet, neko od toga zaradjuje, …. ali nema veze: vidio sam ga. U filmicu, dugom 20-ak minuta radi se o voznji automobilom kroz Jugoslaviju 70-ih godina. Sjede neke tri zene u jednom simpaticnom dzipu, renta-kar Avisa, ljeto je ili makar, kasno proljece i one ti fino od Sentilja do Ohrida, bez zurbe, pa malo na Plitvice, malo u Postojnu, malo u Mostar, malo …. Sta dominira (video) zapisom? Mir i spokoj. Moram da ponovim: mir i spokoj. Nema nikakve veze ni gdje su, ni kuda idu, ni koliko to kosta – najvaznije je da i one (putnici) i svi oko njih osjecaju mir. I spokoj. Kao u nekom distopijskom filmu – na pocetku, jer filmovi o distopijama u drugoj polovini obicavaju da srljaju u haos- kada nam reziser pokazuje idealno drustvo. Znate one scene (u takvim filmovima): kao u reklamama! Ljudi lijepo obuceni, nasmijani, opusteni. E tako je i sa ovim zapisom! A on nije reziran sa ciljem da reziser-psihopata proturi nekakvu ideju. Ne! Zapis pokazuje nasu tadasnju stvarnost! Jugoslavija 70-ih godina, prelaz proljece, ljeto. Ok. Ima dosta zemalja gdje nije potreban ovaj rigidni okvir (70-ljeto) pa da bude sjajno. Uzmite …. Svajcarsku. Godina? Bilo koja. Godisnje doba? Bilo koje. Bukvalno: Bern, ljeti ili Sent Moric zimi – svejedno je: sve je dobro. Ali, jedna je Svajcarska. Oprostice te, ali uzmite …. Ameriku. Je li svejedno o kojoj godini govorimo? Boze sacuvaj. Skoro pa svaka godina (tamo) je opterecena nekim uzasom: Kenedi, Vijetnam, Menson (Seron Tejt) , crnici, … pa opet crnici…

Sta hocu da kazem. Nije Jugoslavija bila Svajcarska. Konacno, eno Svajcarske sa svim svojim kantonima, a mi? Ali, i Jugoslavija je kao i vecina zemalja imala svoj zenit blagostanja. Mnoge nisu ni jedan. Pa sta bi????

Pogledajte zapis. Sve tece mirno i bez frustracija. Glavni glumci i njihovi kontakti, svi su opusteni, mirni i dobro raspolozeni. Danas?

Danas? Ko je danas zadovoljan? Mislim na ovaj isti region od Setilja do Ohrida. Ko je zadovoljan i trlja ruke? Politicari. I to onaj agresivni dio, koji ne preza ni od cega, koji se agresivno „ugradjuje“ u sve finansijske transakcije kako bi zaradio i kako bi …. sta? Da, zaista, sta??? Politicar ce (si) kupiti BMW. Sjesce konacno, poslije 25 godina mucenja na sjedistima Zastavinih auta, na kozu, kvalitet, solidnost Zapada. Ok, nije malo. Zena? Zena ce kupiti garderobu i bice srecna. Djeca ce moci da se skoluju u Vasingtonu. Jaaa, …okej… porodice? Gdje su djeca? Pa ja (politicar) sam ih otjerao. Mogla su u Jugoslaviji, studirati tu na zagrebackom Univerzitetu (ne Sveucilistu! Od toga je sve pocelo! Na Univerzitetu!!) i biti u kontaktu sa roditeljima. Ovako? Oni u Sijetlu, mi u Zagrebu. Sreca? Jasta je. Hocu reci, lako je objasniti zasto su DANAS svi nesrecni i pored mase novih drzava, novih vlada, novih ministarstava, nivih tendera i novih para. Neka danas one tri gospodje sjednu u Avisov dzip i krenu od Sentilja do Ohrida. Granice, mjenjacnice, razlicita osiguravajuca drustva, ojacana korupcija, nervoza, mrznja na svakom koraku…. Ja mislim da bi vec kod Trakoscana, okrenule nazad za Grac.

U uzaludnom pokusaju i borbi da do kraja shvatim sta je to sto pokrece Skandinavce u jedinom mogucem, ispravnom pravcu, dok mi svi ostali idemo stalno u krug, morao sam kad tad doci i u Vitenberg (Wittenberg). Gradic blizu A9 njemackog autoputa, otprilike na sredini izmedju Berlina i Lajpciga, posjetili smo i licno, cisto da za trenutak dozivimo atmosferu mracnog Srednjeg vijeka, tacnije taj sigurno tmurni i kisni dan krajem oktobra 1517. kada je Martin Luter zakucao svoje pismo na vrata lokalne crkve (Castle church).

I bez da idemo na edukaciju nedeljom u crkvu, svi smo vec razumjeli na koji nacin je crkva drzala hricanski svijet pod svojom rukom, sve tamo do nekog perioda sredine 15. vijeka. Mnogi su se bunili, protivili, platili glavom, ali trebalo je biti „neko“, pa da tvoja pobuna ostavi traga. E taj „neko“ ko se smatra prvim ozbiljnim kriticarem katolickog hriscanstva je bio…. Ko? Luter? Boze sacuvaj. Holandjanin, Erazmus Roterdamski. Erazmus je zivio od sredine 15. do sredine 16. vijeka i Holandjani su sa pravom vrlo ponosni na njega (mada je izbrao da umre u Bazelu), tako da sve sto ima neku intelektualnu vrijednost, na celu sa univerzitetom nosi njegovo ime. Je li Erazmus napustio crkvu? Ne. Je li trazio njeno ukidanje, reformu? Ne. On se smatra zacetnikom humanizma i njegov doprinos slabljenju eklecistickih (sve sto je povezano sa crkvom kao organizacijom, ukljucujuci i svestenstvo) stega jeste insistiranje na humanistickoj etici. Kao uvod u Prosvijecenost koja ce krenuti nekih 200 godina kasnije, dovoljno od njega (kratko vrijeme, manje od 20 godina nakon njegove smrti, Bosna je postala /ne mogu vise reci, pala pod/ dio Otomanskog carstva. Cisto da se podsjetimo kako ne bi bili previse strogi prema samima sebi. Ili?).

Uglavnom, centralna Evopa je u to vrijeme bila pod izrazitim stresom. Turska je napredovala ka Becu, doslo je do mijesanja evroskog i azijskog kontinenta, sto je donijelo u Evropu nove i dramaticne zarazne bolesti (ne, ne zalim se ja- pitajte starosjedioce Juzne Amerike kako su oni prosli u kontaktu sa „nama“ Evropljanima). Ljudi su masovno umirali i ubjedljiva vizija skorog nestajanja svijeta je bila opipljiva i osjecala se u vazduhu. Jos jedan novi-stari pravac unutar hriscanstva, misticizam, nasao je vrlo pogodno tlo u tom periodu za svoj procvat. Ovdje je vazno podsjetiti da je glavna poenta misticizma, direktan kontakt covjeka u problemu sa Bogom. Za to vrijeme je mali Martin dobijao batine skoro svakog dana (bukvalno, imao je tesko djetinjstvo, strogog oca i uzasno praznovjernu majku). Evo opet jedna digresija ili pozitivno brojanje za Skandinaviju: ovaj je region otisao najdalje u uspostavljanju prava djeteta, gdje je fizicko kaznjavanje odavno samo muzejski fenomen – nacin da se dobrije normalan odrastao covjek? Pa sudeci prema Martinu….

Martin je bio inteligentan, mada ne pretjerano sklon intelektualnim radnjama. Martin je bio skolovan, mada ne i obrazovan. Pisao je enormne kolicine tekstova – bez vece umjetnicke vrijednosti. Martinova najveca vrijednost je bila njegova genijalna prakticnost. Vrhunski pragmatizam. I sad zamislite mladog svestenika koji pun anksioznosti, straha, odlazi u manastir da nadje mir i oprost. Kako njegov mentalni sklop funkcionise, rjesenje je nasao na sledeci nacin (prateci njegov revolucionarni cin, pribijanje 95 teza na vrata Crkve, i ja cu pokusati da kroz teze objasnim u cemu je radikalna promjena prema vazecem zapadnom hriscanstvu, sto se smatra pocetkom Reforme i Protestantizma).

l. Vjeruj u Boga i Bog ce ti oprostiti.

Kao sto je receno ranije, Crkva je drzala hriscanski svijet pod svojim nadzorom, nudeci svoje institucije kao jedino mjesto gdje se moze dobiti oprostaj. Bukvalno. Niko ne moze dobiti oprost za grijeh van crkvene kancelarije i tada uz pomoc svestenika koji je (samopostavljeni) medijator bozanske dobre volje. Crkva je dosljedno drzala da covjek sam ne moze naci za sebe oprost. Sta vise covjek je rodjen kao svetost, ali odmah po rodjenju padne u grijeh i onda nema spasa bez svestenika. Jednostavna formula koja je vazila 1500 godina! Martin je smisljao i smisljao i na kraju smislio: ne! Ja cu vjerovati u Boga, a on ce mi oprostiti. Ne treba nam posrednik. Jednako vazno, ja ne moram (sto je trazio apostol Pavle) da se svojim moralnim radom iskupim od grijeha, ne: dovoljno je da imam vjeru, bice mi oprosteno. Ne treba nam moralna transformacija, vec samo – vjera.

2. Vjernik je slobodan covjek.

Luterov pragmaticni genij je lako realizovao ovu konstataciju. Sve dok ja vjerujem (ipak, primjetite, vjera mora biti iskrena i bezrezervna, jer ako iko moze da vidi da varate, onda je to Bog), moji ponavljani grijesi ce biti oprosteni kao na proizvodnoj traci, sto znaci da sam ja vec sada, ovdje u ovom zivotu slobodan da radim prema svojim najboljim namjerama. To dalje znaci da nam nisu potrebni zakoni ni pravila postavljeni od nekog otudjenog, udaljenog autoriteta. Ali nije ovim Luter otvorio sirom vrata (sva ostala vrata) svakojakim moralnim prestupima. Ne, on je kroz svoje sermone (tekstovi sa vjerskom porukom), mnogo puta jasno definisao sta znaci imati vrline i zivjeti u skladu sa njima. Okvir za zivot obogacen vrlinama, crpio je iz najranijeg perioda hriscanstva i iz Biblije.

3. Svaki posao je jednako vrijedan

Uz vjeru koja je „sve i sja“ bezbriznog zivota (ovdje kazu „alfa i omega“), svaki posao je jednak u Bozijim ocima. Svestenici, aristokrate, filozofi, ne treba da racunaju na bilo kakve prednosti pred Bogom; svaka kuvarica ili cistacica radeci svoj posao, postice jednak efekat pred Bogom, kao i bilo koji asketa u udaljenom i zaboravljenom manastiru.

4. Sve sto je dio zivota je normalno

Ljudi treba da se zene, radjaju djecu, prave porodicu. Celibat jeste ‘nobel’ ali nije presudan za Boziju milos.

5. Ljubav prema drugima.

Luter je poseban dio svojih pisanja posvetio susjedu. Covjek zivi svoj zivot na zemlji, ne iz ljubavi prema sebi, vec zbog ljubavi prema drugima. Kant?

Fino, fino, mislim za ove Skandinavce, ali jos nismo gotovi….

Tomas je zapravo Tomas Bejis (Bayes) matematicar i statisticar – Englez -koji je u 18. vijeku (1763) objavio svoj rad u kojem je definisao statisticku vjerovatnocu dogadjaja (to i to ce se dogoditi sa ovom i ovom vjerovatnocom). A Viljem? O Viljemu sam ranije pisao (Viljem od Okama). I on je Englez?! Boze, toj naciji je dosadno od kad se pocelo pisati…. On je jos u 13. vijeku objasnio uzrok dogadjaja (ako ima vise mogucih uzroka, uzmite onaj koji je najvjerovatniji i najjdenostavniji). Najednostavniji nacin da se Okamov zilet objasni jeste komentar: “ De, boga ti ne komplikuj!“

I sad sam ja proveo svoj cijeli radni vijek (naravno u prirodnim naukama, tzv. egzaktnim naukama) dok me je bacalo od Tomasa do Viljema. Ja sam se rano opredjelio za Viljema, ali sam tek pred kraj radnog vijeka shvatio kako da svoju orjentaciju artikulisem. Isto je i sa Tomasom: od pocetka sam ga mrzio, ali sam tek evo, sad, pred kraj razumio odakle vjetar puse….

U matematici i statistici su naravno, razradili do detalja Bejisov metod, ima tu masa formula, skupova, unija skupova, presjeka skupova…. ma cijeli zivot su „uspjeli“ zbiti u tu formulu. Sta ce biti sutra? Eto ti model, pa vidi. Za nas koji nismo matematicari i koji ne razumijemo statistcke formule, model je prerastao u sinonim za cijelu nauku, cijelu ideologiju razumijevanja i objasnjavanja prirodnih nauka. Kaze se Bejesijanska nauka, Bejisov nacin objasnjavanja stvarnosti. I tako se mnogi medju nama osjecaju, ne samo dobro, nego i nekako posebno, ako svoj metod rezonovanja nazovu Bejisovim iako su daleko od svih onih faktora jednacine, kako onih sa lijeve strane, tako i onih sa desne. Otprilike kao neki stari doktor pred penzijom koji je u toku studija bio demonstrator na vjezbama anatomije, a sad vise nije siguran da li se one dvije komore srca zovu mala i velika ili desna i lijeva… ? Ali nema veze, vazno je ostati na putu i zadrzati izraz lica. Glumiti.

Sta je mene opredjelilo za Viljema, nema potrebe sad da ponavljam: sve pise u ranijim tekstovima. Glavna informacija, odnosno stub koji nosi i Viljema i njegov zilet, jeste sjajna filozofska istina (koju sam takodje ranije pominjao) i koja kaze da se nase znanje sastoji od dijela istine i dijela vjerovanja. Strasno vazna istina (kad je nas jezik u ovim naprednim razmisljanjima deficitaran, pa nemamo dovoljno rijeci – moram sve zvati istinom?!). Sta znaci to? To znaci da pravog, ljudskog, tolerantnog razgovora ne moze biti ako se ne podje od pretpostavke da smo samo djelimicno u pravu. Znaci, sve ono sto zovemo ubijedjenost („siguran sam“), predstavlja samo platformu za manje ili vise bucnu svadju. Niko – po definiciji gorecitirane formule – nema znanje koje je jednako istini. Svi u svom znaju imaju manji ili veci dio – vjerovanja. I sta cemo sad? Ma nista! Budimo samo svjesni toga i jednako vazno, budimo tolerantni.

Ali! Cini se da je ova ideoloska razlika generacijski uslovljena. Mi stariji smo skloniji da vjerujemo Viljemu, dok mladi ulaze u svoj radni vijek naoruzani Bejisom. Zasto? Pa prvo zato sto je Bejis za mlade skolovane ljude atraktivan. Naucli su nesto od statistike i misle da je sad svaka njihova odluka ispravnija, jer ima iza sebe nesto malo nekakve statistike (primjetite: u svakoj struci imate po jednog statisticara u timu, kojeg svi pitaju, on/ona strpljivo objasnjava, dzaba, vi nista ne razumijete i moracete doci opet). Drugo, mozda vaznije. Mladi strucnjaci zive u vremenu izrazenog individualizma. Sta to znaci? Ne, to ne znaci to sto djeluje na prvi pogled: ja, pa ja. Ne. U masi, nas koji vicemo ja, pa ja, svi smo – nestali. Ja sam kao individua zapravo nestala u masi istih. I to su ljudi razumjeli i – okrenuli su se sebi. Sasvim dobra i efikasna kompenzacija za ovo sivilo jeste materijalni i psiholoski hedonizam. Posao se uradi onoliko koliko mora, pazi se da se ne pogrijesi (kazna boli), a sve ostalo vrijeme se posveti vlastitim uzitcima. E tu ovaj mladji Engez (Tomas) ulazi kao porucen. Odluke cemo donositi kvazibejisovim metodom, citiracemo svaki svoju statistiku (!) i osjecacemo se dobro. Ako se dogodi da dvije statistike za isti dogadjaj vuku na suprotne strane, slegnucemo ramenima i otici. Mirno i (samo)zadovoljno. Ali odluka se mora donijeti, jer to trazi interna logika zivota. Tada na scenu stupe stariji, opredjeljeni za Viljema i donesu najjednostavnije rjesenje.

Mislite li da sam ja kao stariji ogorcen na mlade? Mozda ljubomoran? Ne. Bacimo malo svjetla na „njihovog“ Bejisa.

Korona. Porijeklo, klinika, epidemiologija, sirenje, lijecenje, mjere, vakcina. Uzmite bilo koji od ovih aspekata i provucite ga kroz Bejisa (bejesijanska nauka). I? Kako je virus nastao? Kako se siri? Koje su mjere zastite najefikasnije? Koja je vakcina najbolja? Treba li nam maska na licu? Valja li Astra-Zeneka (AZ) za one od 65 i kusur godina? (Opet) primjetite: svi tzv. strucnjaci, sve Tomasova djeca, citaju ISTE publikacije (nema drugih, virus je stigao prije godinu dana!). Ali, kuku, citaju svaki na svoj nacin i iznose razlicite zakljucke???! Maska je dobra kao zastita tebe od mene koji nosim masku. Ne, maska stiti i mene koji nosim maksku. Njemci kazu, ne AZ za starije (Svedjani odmah kao streberi, kopiraju). SZO kaze, ne, dobra je za sve. Mislim! Ej, ne radi se o meni, mojoj porodici, mi kao citamo i tumacimo. Ne! Eksperti sa velikom platom i velikim iskustvom u citanju. Znaci nije do njih krivica. Nego ? Do Tomasa, naravno.

Kako smo stigli do Skandinavije?

Sto bi rekao dobri stari Tolstoj, sve su srecne familije srecne na isti nacin, a nesrecne, svaka na svoj nacin. Tako je i sa putnicima: svi su turisti srecni na isti nacin, a emigranti, izbaceni, oni koji ostanu bez drzave, nesrecni su svaki na svoj nacin i sigurno imaju vlastitu pricu kojoj nema slicne.

Tako je i ova moja, a pisem je prvenstveno da bi ostala zapisana, jer sjecanja blijede. A steta bi bilo…

Radio sam u Beogradu. Dosljak, oni sto prema slikaru Mici Popovicu prelaze ulicu dijagnonalno, bez sanse da se probijem unutar elitnog kruga Beogradjana iste struke, ali na elitnom mjestu gdje je konkurencija ostra i gruba. S druge strane, ne pripadajuci tom soju koji se zainati i rijesi da ce se ipak popeti (iako sam Hercegovac!), vec poslije prvih 6 godina rada, dosao sam na ideju da treba da idem(o) dalje. Naravno pomogla je i dramaticna ekonomska kriza sa novcanicama od 100 milijardi dinara i platama koje su nestajale za prva tri dana. Pomogla, da me izbaci i pogura u planovima. Kako se uopste prezivljavalo tada? Pa neki su ljudi imali rodjake na selu, a time i hranu, a mi sto smo zivjeli kao glubovi po stanovima, i koji smo zaradjivali hljeb fakultetskim diplomama, mi smo imali viski i nesto ‘marona’ (njemacka marka). A i taj viski bi se brzo pretvorio u marone kod lokalnih kafedzija. Kakav je to zivot bio, vidite i po tome da evo pisem ovo iz – Skandinavije. A nisu svi otisli…

Gdje otici??? Engleski jezik? Amerika? Ma, jok. Malta? Sjajno. Zovem: „juce“ su primili poslednjeg. Ostrvo, pa ne treba previse. Engleska? Uh, nemam ja te kontakte: moram ici anonimno samo sa diplomom u dzepu. N. Zeland? Wow, super ideja (kuku, kad danas pomislim: cuj, Novi Zeland????!). Ucim engleski za ispit, slikam pluca u Domu zdravlja Vracar (dokaz da im ne unesem tbc), ali – avaj! Avionske karte za troclanu familiju su preskupe (ne uzmaju viski). I odustanem. A onda dodje ‘hint’ (skandinavski, tips): Norveskoj treba doktora svih vrsta, na sve strane. Samo jezik kaze moja koleginica N. A. I tu se potrefilo da je Beograd imao na Filozofskom fakultetu katedru skandinavskih jezika, gdje je sef Ljubisa Rajic, jedan od najfinijih srpskih intelektualaca, predavao svedski jezik, a jedna njegova asistentkinja, norveski. Zbog opste ekonomske nemastine ekipa sa Katedre je bila prinudjena da otvori privatnu skolu i to je meni dalo jedno mjesto. Vlasnik skole je bio tzv. mali privrednik D.M. koji je imao vrlo jake kontakte sa Norveskom. I tako bi jezik. E ali uci u Norvesku, a posebno stupiti u kontakt sa strukom – kako to??? Imao sam pacijenta B, a on sina M.B. M.B. je bio takodje mali privrednik, koncentrisan na poslove sa brasnom, dovoljno uspjesan za lagodan zivot, ali daleko od njegovih ambicija. Stalno je nesrecnik nailazio na jace igrace koji su mu ruinirali san: mlin negdje u Srbiji i proizvodnja finijeg, valjda i ekoloskog brasna. Sa M.B. sam razvio nesto kao prijateljstvo i uskoro je M. saznao za moje planove. On je imao poznanika (prijatelja?) starog penzionisanog ambasadora. Njegovo ime ne pamtim, kao ni njegovu diplomatsku putanju. Ali potrefilo se da je g. ambasador imao dobrog prijatelja, Rusa koji je u nemirima Oktobarske revolucije, ostao na gubitnickoj strani, pa je bio prinudjen da emigrira. Rus je bio neurohirurg i radio je u Oslu u glavnoj norveskoj bolnici, Rikshospitale. Odatle je poznavao Sten Evensa profesora i najveceg autoriteta za moju struku u toj zemlji. I tako meni prvi mali privrednik D.M. isposluje vizu (na tragovima veteranskih, dobrih relacija izmedju nasih partizana i logorasa u Trondhajmu), a preko M.B. i njegovog ambasadora dobijem ja prijem u kancelariji kod profesora Evensa.

Dobri Sten, krene kurtoazno, racunajuci da ce to biti samo jedna mala, kratka posjeta nekog mucenog kolege iz…. Slovenije…? Slovacke?, Poljske? Boga pitaj da li je znao odakle sam, kad mu je poruku prenio Rus politicki bijelo obojen. Krene engleski, a ja – norveski. I tu ti se mi fino ispricamo nekih 20 minuta na norveskom jeziku, a Stenu padne na pamet jedna histericna koleginica sa sjevera Norveske koja se hronicno zalila na manjak radne snage. Ustade se Sten, okrenu telefon i kaze on njoj kako evo, tu sjedi neki doktor koji prica upotrebljiv norveski i koji ima zelju da dodje u Norvesku. …

Bilo je to u novembru 1997. U 14-odnevnoj posjeti Oslu, stigli smo naravno vidjeti i Vigelandov park i trgovacku ulicu Karl Johan i Holmenkolen i – najvaznije, mir, stabilnost, opustenost, bogatstvo, svjetlost lampi. Uz Karl Johana, na klizalistu lako smo mogli prepoznati Bosance (oni su vec zavrsavali svoje talase emigracije, sad smo bili na redu mi iz Srbije, pa ce polako i Hrvati….): dok im se djeca muce sa klizaljkama, oni se tresu od zime uz ivicu i – puse.

A novi susret sa Banjicom jedne novembarske noci, 14 dana kasnije, bio je pravi sok: mrak na stepenicama, psi lutalice oko kontejnera smeca, smece okolo, stubiste bez lampi i smrad u liftu.

U januaru 1998. stigao je ugovor kojim se u norveskoj ambasadi osjecas, kao…. ako ne bas kao ambasador, ono najmanje kao – konzul. Pocetkom maja 1998. zapocela je moja skandinavska avantura puna padova, podizanja, srece, nesreca, frustracija, nervoze, nesto profesionalnog uspjeha i puno vece kupovne moci nego u Jugoslaviji…..

Razumijem da vecini ovo ime nista ne znaci. Ali Skandinavcima bi moglo znaciti!

Varg Veum je izmisljeni lik, privatni detektiv lociran u Bergenu, stvoren od norveskog pisca ‘krimica’ Gunara Stolesena. Moje druzenje sa piscem je pocelo prije 23 godine kada sam pravio prve korake unutar komplikovanog procesa ekonomske emigracije, gdje je ucenje jezika zemlje domacina, skoro pa najvazniji dio. Kada su bile cuvene politicke demonstracije (tzv. setnje) po Beogradu sa onim jos cuvenijim lupanjima serpi (sto je kasnije prihvatio citav svijet, iako se niko pomocu tih serpi nije rijesio svojeg problema!?), kolona demonstranata je isla pravcem od Terazija ka Slaviji, a ja – od Slavije ka Terazijama. Sjajna ilustracija citavog mog zivota! Ja bih se iskrcao iz ‘trole’ dolazeci sa Banjice, u Kneza Milosa, odmah preko puta Beogradjanke, pa polako desnim trotoarom ka lokalima gdje sam ucio norveski jezik. Mimoilazio sam se sa kolonom demonstranata, a i oni i ja smo bili uvjereni da imamo dobar plan za rjesavanje nagomilanih problema. U to vrijeme (1997) ucenje norveskog je bilo vrlo bazicno („Moje ime je…. Gdje se nalazi apoteka?“), ali vrijeme je proslo, neki kolokviji su se ispolagali i moje pasivno znanje jezika je dostiglo potreban nivo da bi mogao citati tekstove i slozeniju literaturu. Isao sam redovno gore iznad Senjaka u norvesku Ambasadu po nekoliko primjeraka Aftonpostena i dok su stari Beogradjani zalili za vremenima kada se srpski jezik mogao uciti citajuci Politiku, ja sam zaista ucio norveski citajuci ovaj njihov najugledniji list. I dan danas sa divljenjem gledam na tu vrstu ulaganja i trosenja energije! Sati i sati ucenja jezika koji nikome ne treba, za to vrijeme aktivno zanemarivanje svega ostalog sto cini zivot i sve to zajedno uz krajnju neizvjesnost da ce bilo sta uspjeti. Bilo kako bilo u novembru 1997. pojavili smo se u Norveskoj (kako smo to izveli, bice tema posebnog teksta, jer je definitivno zanimljivo, bas kao i sam kraj naseg zivota u Norveskoj!). Nasi domacini norveskojugoslavenska familija su mi dali naramak Gunarovih knjiga i tog trenutka je pocelo moje druzenje sa Vargom (norveski, vuk). Naravno, nisam ga zamisljao onako kako su to smislili filmski umjetnici praveci istoimenu seriju sa Trond Espen Seimom u glavnoj ulozi.

Odmah moram reci da ili sam malo zaboravio atmosferu u toku citanja knjige, ili je serija odlicna, ali danas mi je utisak da su filmski radnici odlicno odradili posao. Norveska je – poznato je – prelijepa zemlja i to su u seriji obilno koristili, a Bergen grad u kojem se sve dogadja, izgleda tako da ce svi pozeljeti da ga posjete. Ja sam imao srece da u toku mojih godina u Norveskoj, budem u Bergenu 2-3 puta, ali sve je to bilo pod stresom nekakvih nostrifikacijkih kurseva, tako da definitivno treba planirati novu posjetu, na miru i uz dovoljno vremena. Cak nije bitno hocete li uspjeti uhvatiti bas onih 165 dana kada ne pada kisa (200, pada), jer uz dobar kisni mantil sve postane dio sarma ovog prelijepog grada.

Ali Trond.

Razumijem ako necete vjerovati, ali ja se jos nisam ni dohvatio onoga o cemu sam htio da pisem?!

Varg je mlad detektiv, hrabar, inteligentan, sarmantan sa snaznim i tvrdim moralnim stubovima. Nisu ti moralni kriteriji uvijek u harmoniji sa ustanovljenim, prdju tu i decilitri ‘Akevita’ (skandinavska rakija, gdje je vremenom originalni naziv Voda zivota, preinacen i skracen) ali Trond ima sto bi mi rekli jedno lijepo i milo lice. Varga sigurno ne bi mogao glumiti ni Dragomir Bojanic Gidra, ni Spiro Guberina, ni Kantona (bivsi fudbaler M. Junajteda). I sta je redovni klimaks svake knjige (epizode)? Varg vodjen svojim instinktom ojacanim i pricvrscenim na vlastiti moral, u svakoj epizodi zapadne u bezizlaznu situaciju gdje ga svi mrze, ne vjeruju mu, potcjenjuju, sumnjaju u njega ili cak optuzuju za manje ili vise zlocine. Svi od njegove djevojke, prijatelja iz djetinjstva, novih poznanika, prolaznih ljubavi ili stalnog partnera – sefa bergenske policije . Znaci u trenucima najvece krize i stresa, kada sve ide naopako, kada ljudi stradaju oko njega, Varg zadrzava cijelo vrijeme izraz lica kao recimo otac koji gleda u tek rodjeno dijete. Izraz lica koji odise spokojem, ljubavlju i toplinom. A svijet se rusi oko njega. Dobro, dobro, zna i on zabiti glavu u sake, zna i on bitti ocajan, ali u direktnom kontaktu sa onim koji ga osudjuju za nemoral, on ih gleda kao sto Isus gleda na svoje krvnike.

I ova nadmoc kojom Varg zraci ostavlja na gledaoca mnogo jaci utisak nego sto je cinjenica koju svi znamo da su i Gunar i scenarista i reziser na njegovoj strani i da ce mu pomoci da svaku epizodu zavrsi uspjesno. Ova nadmoc treba nama gledaocima da bude neka vrsta instrukcije kako da se nosimo sa nevoljama kroz zivot. Sve dok covjek zna da je ucinio sve da nekoga zastiti, da nekome pomogne, da se nalazi da pravom putu, nikakve lazi, napadi ili saplitanja na tom istom putu, ne trebaju da ga cine nesrecnim niti neraspolozenim. Sto bi rekli u vojsci: sve ide u rok sluzbe. Neizbjezne su sitne ili krupne gadosti od ljudi iz nase okoline, one dolaze sigurno kao sto dolazi kisa u Bergenu, ali ako imamo dobar i nepromociv mantil, sto znaci da smo sigurni da imamo dobar cilj, sve ce se drugo osusiti i nestati uz prve zrake sunca.

(Uticaj Navalnog na kvalitet svedskog zdravstva)

Nazalost, univerzalnog, lijeka ili formule koji bi vazili za sve zemlje svijeta – nema. Jos dugo cemo zivjeti u podijeljenom svijetu, gdje jedni imaju pare, a drugi nemaju. Trenutno se ova nevolja jasno vidi, ili makar naslucuje – a vidjece se za par godina, kroz vakcinaciju protiv korone: ko ima pare kupio je, ko nema – ceka.

Polazna premisa je da je zdravstvo uzasno skupo. I ne samo sto je skupo u svakom dijelu procesa, vec je skupo i u „nastajanju“, sto znaci da zdravstvo skupim mjerama, sada i ovdje, stvara drustvu nove skupe probleme za buducnost. Lijecenjem leukemije potrose se velike pare, a bolesnik cesto – ne uvijek – ide dalje kroz svoj zivot noseci sa sobom nove umnozene probleme nastale prethodnim lijecenjem, probleme koji ce opteretiti drustvo koju godinu kasnije. Ili zapravo bez pauze (tzv. rehabilitacija)…. . Mora li usluga biti tako skupa i moze li se pojeftiniti?

Zdravstvenu uslugu cine osoblje, prostor i instrumenti (lijekovi). Osoblje mora da se skoluje dugo i od te stavke u jednaciji (njihove plate) ne moze mnogo da se ustedi. Prostor mora biti svjez, moderan i ne smije doprinositi pogorsanju zdravlja. Ovdje mozda ima malo prostora za snizavanje cijena, ako se trziste za one sto grade zdravstvene ustanove malo bolje uredi, ali usteda je minimalna. Lijekovi?

Lijekovi su zanimljivi! Em su najskuplja stavka, em bas tu ima prostora da se utice na smanjenje troska. Lijek je skup jer industrija strahovito puno ulaze u proces pronalazenja lijeka. Bolest se mora prouciti, bolesnom mehanizmu se mora ponuditi serija novih supstanci po principu „pokusaja i greske“, od starta se zna da ce od 30 testiranih molekula, mozda jedna proci do trzista i apoteke. Godinama se neko penje po planinama ili roni u okeanima trazeci … nesto. Molekul koji ima neka posebna svojstva. Pa se prenese u laboratorije, pa studije, testiranja, pa logistika, pa lobiranje, reklame, promocija, pa dozvole, licence… Uskoro ce se prestati peti po planinama, vec ce dizajnirati molekule u laboratoriji, igrajuci se sa atomima i vezama. I kad se sve ovo sto objektivno opterecuje cijenu sabere i gurne u taj jedan jedini poslednji, uspjesni (?) molekul, cijena ispadne nestvarna. Industrija je zastiti patentom i nema mrdanja. A na trzistu industrija – sta se tamo dogadja? Cijelo trziste lici na Koka-Kola – Pepsi situaciju: veliki kupuju manje i uskoro cemo imato samo dva velika igraca koji ce monopolom nastaviti da „ubijaju“ finansije cak i finansijski najjacih drzava. Na prvi pogled bi se moglo zakljuciti da industrija samozadovoljna (prinudjena?) salje masne racune drzavama i u isto vrijeme sijece granu na kojoj sjedi? Jednog dana ce drzave reci, nemamo vise para. Naravno da nije tako crno-bijelo. Para ima. Koliko volis. A ako nema, napravice se. Ova poslednja pandemija je pokazala kako se niko ne brine previse za pare, one fizicke, papirne sto valjda leze negdje ispod zemlje. Jok! Ima elektronskih koliko treba. Mada, ni ovaj fenomen ne moze trajati beskonacno…. Jos uvijek imaju uredjene zemlje domacinski osjecaj, pa i pored emitovanja novih para (ranije, stampanja), unutar drustva mora da se vrse preraspodjele. I onda imate, bukvalno da ako se u nekoj opstini sa 50 000 stanovnika pojavi jedan bolesnik cije lijecenje godisnje kosta 200 000 EUR i tako, dozivotno, pogodjena opstina ne moze vise da razvija njegu djece i starih kao sto je to samo prije par dana planirala. Nema novih vrtica, ni personala, nema obilaznice oko grada, nema bazena… . Klinika u kojoj ja radim, zavrsava svakog decembra sa minusom od milion EUR, a svakog januara pocinje od nule?! Naravno sa istim cjenovnikom i istim instrumentima za naplatu, pa onda i sa identicnim rezultatom (minus) sledeceg decembra. Neko je negdje izracunao da je jeftinije progledati kroz prste i zaboraviti minus, nego formirati realne cijene za usluge i time otvoriti bezbroj novih finansijskih rupa u drustvu. Svedska kao mala zemlja (9 miliona) placa skupo lijek jer se cijena formira prema americkom i njemackom trzistu koji imaju zajedno 200 miliona kupaca, a industrija gleda da se tamo naplati za svoje astronomske troskove i investicije. Nazalost, ova se nepovoljna kretanja unutar finansijske konstrukcije zemlje ne osjecaju po vertikali cijele konstrukcije. Niko ne cuje nikakvu skripu. Gibanja se osjete samo dolje u bazi u temeljima konstrukcije (v. prethodni tekst), medju ljudima koji rade sa bolesnicima. Tu se sve vise i vise mora prioritirati, preraspodjeljivati, odustajati, odgurivati, zatvarati oci… Nervoza, ljudi napustaju posao, svadje, rezultati su ovih vibracija. Zasto se ne osjeti visocije? Pa zato sto odozgo, prema dolje, ljudi se postavljaju prema jugoslavenskom principu: „nadzornik“ ce muciti ispod sebe, a iznad sebe ce slati umirujuce poruke. I tako radi cijela piramida gdje su svi osim onog poslednjeg – ne sprata, nego – sloja, zadovoljni i nemotivisani da bilo sto mijenjaju. Oni koji bi da unesu malo novog, svjezeg vjetra budu efikasno ucutkani, jer ni jedna drzavna bolnica ne bi trpjela Zlatana Ibrahimovica: njegovi golovi samo donose probleme, a onda i njegovo arogantno ponasanje, smeta.

I, ima li lijeka? Pa… ima. Ali ne odmah. Navalni bi nam mogao pomoci! Ruski opozicioni politicar minornog znacaja, ali ipak veceg od – mojeg. Navalni radi dosljedno i ne stedeci sebe na stvaranju kolektivne svijesti kod Rusa, svijesti koja ce Rusima dati samopouzdanje i podici nivo politicke emancipacije. Kratko, Rus ce osjetiti da ima moc kao glasac, shvatice da zivi u ruglu od drzave i konacno ce shvatiti da moze da ucini mnogo vise od kupovine Stolicnaje. A kad se jednog dana postigne kricna masa i kada konacno vidimo Putinu ledja, svanuce i svedskom zdravstvu. Kako? Fino. Prije nekih 15-20 godina Svedska je sasvim pravilno definisala pravac svog razvoja, maksimalno smanjujuci ulaganja u odbranu. Okej, nastavili su da prave avione i topove i da ih prodaju ratobornim Arapima (plus strana), a svoju odbranu su sveli na jednu grupu bradatih raspojasanih momaka koji su se dicili M48 puskama. Minus strana. E, a onda je dosao ovaj idiot Vladimir i kao svoj politicki cilj odredio: sto vise konflikata to bolje. Dio te strategije su bili i preleti ruskih aviona nad Svedskom. Ulasci podmornica u svedske vode. I ove igre nadjose svoje partnere u Svedskoj i krenu megalomanska obnova odbambenih potencijala Kraljevine. Mislim, smijesno, jer da Rusi imaju ozbiljne namjere…. mislim, … tesko…. Ali uzasno skupo. I naravno, preraspodjela. Ne kazem ja da su sve pare iz zdravstva otisle u vojsku. Nije tako jednostavno, ali, zaustavimo odliv para u vojsku, pa cemo vidjeti renesansu zdravstva. To je sigurno. Danas Svedjane njihovo zdravstvo kosta 10% od nacionalnog dohotka. Za odbranu daju deseti dio. Sest i po milijardi EUR bi pomoglo. Samo naprijed druze Navalni. Navali.

Pisem o Jugoslaviji? Neee. Ma jok! O Svedskoj.

Vi svi koji ovo citate i koji zivite na raznim dijelovima ove nase mucene Planete, sretali ste se na ovaj ili onaj nacin sa lokalnim, svojim, zdravstvenim sistemom. A svi zajedno, se sjecamo naseg zdravstva i mnogi od vas, i dalje raspoluceni izmedju ostatka Planete i bivse nam Jugoslavije, pratite sta se tamo dolje dogadja.

Evo da odmah zavrsimo i sa (onom) Jugoslavijom i sa trenutnim sistemima u 6 novonastalih drzavica: uzas! Kratko i jasno. Treba li pojasnjenje? Treba? Ok, evo. Ona Jugoslavija je imala zdravstvenu zastitu koja je u prvo vrijeme bila besplatna (ovo je jedno tzv. „pozitivno brojanje“, ali skoro pa jedino!), ali kasnije kada su pristigli pravi racuni i kada smo shvatili da nema para za besplatnu uslugu, ista je nestala i dobijali su je samo oni koji su mogli da plate iz svog dzepa. No i pored toga, mjereno standardima razvijenog svijeta, bila je to jadna usluga, bez obzira ko i kako placao. Naravno! Naravno, medicina je struka, akademija, znaci jedna kombinacija znanja, vjestina i (umjetnickog?) osjecaja. A to znaci da je moglo u onoj Jugoslaviji biti i ortopeda i neurohirurga i radiologa koji su bili bolji od prosjeka u (e)M-D(i) Andersonu, Hjustonu ili na Mejo klinici. Primjetite, jedini koji su mogli da se mjere ili cak i prestignu „americke doktore“ (ili sto je za nas bio jos veci pojam, svajcarske), jesu bile „zanatlije“, znaci doktori koji su uslugu pruzali rukama. Ostali? „Filozofi“? Internisti? Mislioci? Ne sali te se. Doktori koji pruzaju uslugu na bazi licnog promisljanja, zakljucivanja, znanja (internisti, ljekari opste prakse…), ali i ogromna vecina „hirurga“, sve je to bilo daleko ispod prosjeka koji je vazio u svijetu. Danas? Nemojmo trositi rijeci. Ljekar opste prakse ce savjetovati „laganu fizicku aktivnost i dosta tecnosti“ za 80% bolesti. Znate ono kad se pred ljeto pojave natpisi povezani sa vrucinom i „stomacnim tegobama“…..

Ali da ne gubimo vrijeme na „Istocni blok“: tamo je i Bog rekao „Laku noc“. Da mi vidimo sta to Zapad moze da pruzi?

E, ali prvo – koji zapad?

Socijalisticki zapad ili „liberalni“ zapad?

Socijalisticki zapad ima kao ideologiju, da smo svi jednaki (pred zakonom, pred bolescu….), a „liberalni“ zapad ima idelogiju da onaj koji ima bolje komparativne prednosti (pamet, obrazovanje, pare, naslijedje, brzinu,…) treba da dobije i vise od servisa. Uh, vec ovo predstavlja strasno tesko pitanje…

Ali, mi govorimo o Svedskoj. Svedska je prihvatila ideologiju da smo „svi isti“, da svi immo iste potrebe i da svi zajedno, solidarno moramo pomoci da svi imaju isti servis (od drustva). Ali ovdje odmah treba reci: pare! Jer kad se kaze „da svi moramo solidarno pomoci“, to znaci da mora biti dovoljno para za svakoga da mu se pruze skupe usluge.

E, nema.

I Svedska je krenula u svoju odiseju, put ka viziji, uzvisenom cilju, da svima bude sve dostupno, racunajuci da ce u hodu rijesiti „manje“ nejasnoce i finansijske probleme. Sto bi rekli, „nobelt“ ili u prevodu, otmjeno. Mislim, nema se sta zamjeriti viziji: samo tak’a. Prste vizije da polizes. Ali vizija i zivot….? Dva svijeta…!

I sta imamo danas u Svedskoj, zemlji sa Karolinska institutom? Zemlji koja se reklamira kao cista, zdrava, postena i bogata? I koja se tako i prodaje??!

Imamo solidarno finansiranje zdravstva, organizovano na demokratskom principu sto znaci da svako moze da zaustavi cijelu stvar. Da, to je demokratija, zar ne? Vecina vlada, a manjina mora da se respektuje. Definisite mi sadrzaj rijeci respektovati. Ipak, onaj dio (solidarno finansiranje – citaj iz budzeta) je jos gori. Podjeca na nas cuveni vic o cevapima, somunu i pivu za malo para: nema, ali je jeftino. I tako, ni ovdje nema. Nema para. A kad nema para, nema plata. A kan nema plata, odose oni koji su ucili iskljucivo tehniku, a ne – nauku. Jer kad ucis nauku, onda steknes sirok uvid u problem, razumijes ga, vidis mogucnosti, pa, ako treba, mozes nekad i da se zrtvujes. E to su doktori. A sestre? E, one uce samo kako da ubodu. Zasto bodu, sta kroz iglu ubaciju… boga ti pitaj. I ne interesuje ih. Ma ni mrvu jednu. I onda dodje ta cuvena spona: „Za ove pare, da ja razmisljam….? Boze sacuvaj!“ Ali o plati razmisljaju i – odose. Rezultat? Masa (ok, dovoljan broj) doktora koji razmisljaju, vide mogucnost, spremni su za zrtvu, jednom rijecju, prave posao i – hronican, univerzalan manjak nizeg medicinskog osoblja koji bi trebao taj „izmisljeni“ posao da prenese do bolesnika. I sta je jos rezultat?

Uporedite Intersport i bolnicu u Svedskoj. Intesport ce uraditi sve da reklamom privuce kupca (ako treba i slagace), a bolnica? Ucinice sve da odbije bolesnika. I OVO je danasnje zdravstvo u Svedskoj: bolesnika OD SEBE. Sto dalje. Najveci autoriteti struke se angazuju da otjeraju bolesnika?! Niko nece da primi bolesnika, ako ima bolja „adresa“ (a definisati bolju adresu, jeste srz problema dezurstava i urgentnih centara: naci mjesto bolesniku telefonom), niko nece da posalje uput, niko nece da napise recept…. Sve ovo opterecuje budzet i smanjuje klinici finasinsijsku moc da platom sebi privuce sestru. E sad je sto bi rekli isti ovi Svedjani, samo je nebo granica kakve sve bizarne situacije mogu nastupiti u ovoj stalnoj, neprekidnoj, mucnoj telefonskoj trgovini sa pacijentima. Nema veze sto bolesnik ima 38 godina. Ako ce se odgovorni za personal muciti da skupe dovoljno personala za tri smjene, lakse je otjerati bolesnika, nego se napregnuti u poslovima personala. Lakse je da doktor telefonira okolo trazeci krevet, nego da sestra telefonira okolo da nadje sestru koja ce raditi. Naravno. A sta ovdje u ovim jednacinama fali? Pa, pare. Pare fale. Kad bi klinika od svakog novog bolesnika dobijala novac tako da svaki zaposleni osjeti (uporedi kad Porse ili Audi podijeli po 5000 EUR bonusa svim zaposlenim!), kad bi svi koji se prihvate ekstra posla dobili jos jednu platu ekstra, svi bi se bili, grabili, otimali za bolesnika. Kao Intersport.

Ali nece.

A skupi lijekovi? E, to je tek prica za sebe…

A ti „liberalni“? Ma, nazlost, i oni su problem, jer bi pametni svijet odavno prihvatio tu ideologiju, kad bi valjala. Ma ne valja ni ona. Ne valja, jer se usluge i racuni izmisljaju i salju onome koji placaju, bez ikakve kontrole i samokriticnosti. Svako ko ima glavobolju ici ce na magnetnu kameru. Gubi se medicina. Lako mogu da zamislim da bi se vrlo brzo forirala ekipa birokrata koji bi prema zadatom simptomu „ispaljivali“ bateriju skupih pretraga koje bi onda neki doktor (kompjuter?) analizirao. Ali, pare odose… Ne valja.

Probacemo da nadjemo rjesenje, pa makar – na kraju- ostali samo uz ono kantovsko….

Peter Northug. Norveski skijas sa 14 zlata na svjetskim prvenstvima. Ej, probajte to da razumijete da bi imali dalje o cemu da pisemo: ako vi ne vidite ovdje visinu, necete vidjeti ni pad…. E, da je samo 14 SP zlata! Tu su jos dvije medalje sa SP, 2 zlata na Olimpijskim igrama (plus jos dvije medalje). A ona silna skijaska takmicenja i jednako brojne discipline (kupovi, stafete…) i medalje na njima, ne mogu ni da pobrojim. I jos jedan detalj. Volio je da zadnjih pola kilometra sprinta, tako da se u njegovim trkama nije koristio foto-finis. Nije bilo onog pateticnog bacanja preko ciljne linije, ili u slucaju skijasa, one spagate kad skijas pruzi jednu nogu da prodje prvi. Ne, prvo bi Peter prosao, pa onda drugi i treci, par sekundi poslije njega. Cisto.

Lijepo se zaradjuje kao vrhunski skijas. Sponzori te oblijepe reklamama i tebi se racun puni finim, svjezim parama. Nije Northugu falilo nicega. Sta vise Audi ga je imao kao svog manekena: svaki novi model, jedan primjerak njemu, pa slikavanje, fotoseanse i dobro svima.

E, ali auto i brzina su mu dosli glave ili sto bi rekli u Mostaru, dohakali.

Prvo je prije par godina vozio pod dejstvom alkohola (samo alkhola?), pa je pobjegao sa mjesta udesa. Nije nikoga povrijedio. Kazna. Dozvola oduzeta neko vrijeme i kucni pritvor 6 nedelja (ono sa narukvicom za nogu, pa pisti kad napustis kucu). Nije pomoglo. Prije par mjeseci je ponovo vozio brzo (sic!) 160 na putu gdje je dozvoljeno 110. Koliko ste vi puta to uradili? Uhvatilo ga. Kazna? Sedam mjeseci zatvora i dozivotno oduzimanje dozvole. U krvi nije imao nikakva stimulativna sredstva….

Moja teza: on i ja ne mozemo biti isti pred zakonom.

Prvo da motivisem na ovom pojedinacnom slucaju (a poslije na opstem, generalno). Probajte samo da zamislite koliko je Peter ucinio za Norvesku. Koliko se politicari natezu da nadju scenario (pa makar to bila i katastrofa – ili cak, bas dobro sto je katastrofa!) gdje bi mogli onda da se pojave na televiziji i zavape o jedinstvu. Joj ljepote: pandemija virusa, ljudi umiru, ili katastrofalni pozari, pa ljudi ostaju bez imovine – super! Izadjes na TV i zamolis za jedinstvo. Svi tvoji politicki govori ne mogu da zbiju redove ljudi kao sto moze katastrofa.

Ali i sport. Uspjeh u sportu. Peter sprinta i ostavi protivnike (susjedne zemlje obicno budu najvaznije u tom takmicenju) daleko iza sebe. A ti rastes, u stomaku ti kulja od nacionalnog ponosa, zaboravis i na platu i na sefa i na kredite (glavna ideja politike!). I on to radi stabilno skoro 20 godina, kao neki prirodni zakon. Kao sto kamen bacen uvis, mora da padne na zemlju, tako mora i Peter da ponizi Svedjane na cilju. Svi koji smo se sretali sa Norvezanima znamo koliko oni gledaju sa visine na ostale (osim Njemaca). To je postao dio njihovog identiteta, bas kao i cudne rijeci „Novonorveskog“ jezika (sto cudnija rijec, to je tvoj nacionalni identite dalji od susjednog – joj ljepote!). Peter Northug je svoju uspjesnu karijeru i te kako ugradio u temelje norveskog identiteta. Mozda ne bas kao kultura, istorija ili jezik, ali kao nekoliko recenica jezika, sigurno.

A kako je na opsten planu?

Pa fino. Zakon kaze da smo svi jednaki pred njim. Super. Obicni covjek zadovoljan, jer je ubijedjen da zivi u sjajnom sistemu, mnogo boljem i perspektivnijem od recimo, ukrajinskog. Ili mongolskog. Obican covjek kad otputuje u…. Egipat, osjeca duboko u sebi ushicenost jer ce se vratiti kuci, u drzavu koja brine o njemu. Kao kad se vozite u komsijinoj Zastavi 750, a kad dodjete kuci sjescete u svoj BMW M5.

A svi znamo da ovo nije tacno. Mediji vrve od priloga citalaca koji se zale na zlohudu sudbinu tzv. malog covjeka…. Stanite ispred auta sa CD tablicama u kretanju, pa cete dobiti pravdu? Aha, ‘ocete.

E pa kad je to vec tako (tj. kad nije tako), hajmo malo da probamo da pravila igre priblizimo stvarnosti i zivotu. A gdje ce ljepsi prostor nego P. Northug! Ako sam ja zasluzan za moju zemlju sa koeficijentom 1, on je sa 12 000. Eto prostora da mudra politika, donese promjenu zakona, a da zakon onda nastavi da djeluje po uzvisenom principu, svi smo isti. Uz izuzece prema jasno definisanoj zasluzi. Ima brate primjera, da se ne lazemo. Joj ko je sve zasluzan….

Uh! Davne 1992. na VMA, sjajnoj bolnici, bolnici koja i danas, 4 decenije kasnije, impresionira svojim dizajnom (mozda ne toliko sadrzajem medicinske usluge!), cuo sam od nekog…. (ok, o mrtvima, samo najbolje) da naslov treba da sublimira, predstavlja, sazima, ono sto se razmatra u tekstu. Ja tada kao mlad specijalista zeljan odasiljana poruka i ideja internacionalnom bratstvu u struci, htio sam da nesto publikujem i tako sam bio prinudjen da cujem „uputstva“ od tog tipa. Ali, drago mi je sto sam usvojio tu preporuku da citajuci naslov, buduci citalac teksta treba da dobije osnovnu ideju sadrzaja kako bi na vrijeme mogao da odustane. Ili – da cita. Usvojio? Blago receno, relativno.

No sam naslov, razumijete. Madrigal je ona muzicka forma koja vecini normalnog svijeta ide na nerve zbog vrlo irititajucih glasova, kombinacija glasova i nadasve, melodije. A sinusoida je linija, graficki prikaz pojave koja se ponavlja i kojoj broj vrhova u jedinici vremena zavisi od ucestalosti.

I?

Prije nego sto krenemo sa temom (koju naslucujete?) samo da dodam jednu zanimljivu konstataciju ili retoricku postavku. Kaze se da je covjek socijalno bice. Evo sad u vrijeme korone, svi se zale sto smo liseni bliskog fizickog kontakta, ili cak bilo kakvog kontakta. Ljudi pate…. A ako hocete da nekoga kaznite, onako zestoko, samo ga stavite u – kolektiv. Zatvor, internat, vojska, dom,… Zanimljivo.

I sad, krenula je tacka, fokusa nase analize da se krece sinusoidalnom krivuljom. U vrijeme prije pojave velikih religija u vrijeme kada su grcki filozofi setali zamisljeni medju maslinama, pokriveni bijelim carsavima i gladili male, bijele brade, radjale su se fenomenalne ideje. Nekolicinja cuvenih grckih filozofa je razjasnilo skoro sve: i sta je zivot i sreca i dobro (zlo) i matematika i psiha i znanje i skepsa… Sve su oni to rastumacili, postavivsi covjeka u centar tog savrsenog i uredjenog sistema.

Tu negdje ubrzo, Jevreji, optereceni svojom zlom sudbinom, trazili su spas u metafizickom sistemu (kada ih je ova obicna fizika vec toliko maltretirala) i natrcali su na djela Grka u Aleksandriji i njenoj cuvenoj biblioteci. Jednim komplikovanim procesom koji se i dan danas analizira, razvili su sistem prica i zakona kojima su htjeli organizovati svoje drustvo i zastiti ga od nevolja ili makar pruziti mu utjehu. Tako su nastale Talmud i Tora, pa Biblija i nekoliko vijekova kasnije, Kuran. Nastale su religije, a sa njima i sloj drustva – svestenici – koji su sebi prigrabili lavovske pogodnosti i olaksice. Covjek je iz centra u kojem mu je u antickoj Grckoj bilo tako komotno, potisnut na periferiju sistema, a krivulja koju pratimo je krenula u suprotnom smjeru….

Mnogo godina kasnije, zaludni Englezi ce naci na nekoj svojoj plazi (kupanja tamo ionako nema!) ugalj! Kako su se sjetili da ga stave u vatru ne znam, ali od tog „dana“ pa do dolaska Njutna nije trebalo mnogo. Vatra je dala paru, a ova – dosadu. Covjek je malo sklonjen od teskih fizickih poslova (parna masina!) i poceo je da razmislja i bavi se naukom. Masina i nauka, dali su Zajedno novi zamah ljudskom umu sto je dovelo do prosvetiteljstva. Ponovo je krivulja na sinusoidi okrenula pravac i covjek je zahvaljujuci nauci stigao nazad u centar, oslobodjen od pristiska teologije i teologa. Moja je teorija da su filozofi prosvjetitljstva bili predugo prinudjeni da slusaju madrigale i tako su iz cistog ocaja krenuli u rat za oslobodjenje covjeka. Moderna nauka i nova filozofska misao, otvorili su put individualizmu i liberalizmu i covjek se opet domogao centra sistema, udobnog i komotnog jer je mogao tamo da misli samo na sebe. A i madrigali ti onda lakse pa’nu.

E ali sad ce i Kant i odmah za njim i ostali veliki njemacki filozofi idealisti, jednim potezom (revolucija) po ko zna koji put poremetiti smjer krive i tacku koju pratimo usmjeriti ka dolje. Kant se zabrinuo porastom individualizma i trazio je kako da se covjek na neki nacin prevari i da prihvati da svoje zivotne ciljeve, vizije i zelje (teleologija) zamijeni za grupne, ali bez – roptanja. I ne samo to! Uspio je i da objasni da ce covjek tek tada, znaci kada se odrekne sebe, postati – slobodan?!

Mislim i ako je od Kanta, mnogo je….

I tako covjek kroz vrijeme kao sinusoida, od centra, ka periferiji i nazad. A gdje je danas, sada? E to zavisi od dijela Planete. Covjek na Zapadu je tu negdje oko centra, sam i brine o sebi, a na Istoku? U ostalim dijelovima Planete, religije su jos uvijek mocne i centar je rezervisan samo za elitu drustva – ostali su u krajnjim krugovima sistema. Tek sto ih drzi centripetalna sila. Sjecate se onih silnih misionara? Dok su oni sirili teoloske ideje po svijetu, oni koji su ih slali, radili su na svojoj licnoj teleologiji. Sjajan sistem: mi vozimo BMW, a oni tamo se guse i bjeze plivajuci. Da im pustimo malo madrigale preko razglasa? Za par godina pojavio bi se sloj mislilaca koji bi ih uveo u prosvijecenost i oslobodio ropstva.

Iliti, hajmo mi opet onu nasu omiljenu temu: mi i oni.

Moja prijateljica je nasa, a ovi ovdje, domaci, su joj u familiji, jer su se – a sta da radimo?? – i ona i sestra joj, udale za ove. I sad scena. Korona pokrila Svedsku. Vlada u panici, vuce poteze, sahovskim rjecnikom receno, u iznudici. Ocajni. Imali su jednu ideju ovog proljeca, tjesili su se njome dok su brojali mrtve po starackim domovima, ali sad, na jesen, pokazalo se da se ideja pretvorila u maglu i prasinu i sad valja nekako stici ostali svijet, ali – boze, to je najvaznije, ne gubeci obraz. I vlada nam saopstava (primjetite, ne naredjuje, nego saopstava, predlaze, jer oni nemaju petlje da povuku radikalne poteze, ali o tome malo kasnije) da (kaze premijer) „ako morate da posjetite baku, uradite to na pravi nacin“. Ako morate. A oni su sto iz kulturoloskih, sto iz (jos vise!) komercijalnih razloga od Bozica napravili jedan monolit kica, bacanja para i ljigave romantike. Jeste, vuce se od davnih dana tradicija da se familije okupljaju u miru i spokoju, ali drzava je na tu finu tradiciju i dostojanstvo, nadogradila kolos manicne kupovine i histericnog trosenja para. I sad, gradjanine Svedske, ako vec moras da posjetis svoju majku, baku…

I dobro. Dovdje je razumljivo. Drzavu bole i ekonomski gubici i (gubitak) politckih poena i oni na sve nacine pokusavaju da nas zatvore u nase kuce, a da mi to ne primjetimo (u ostatku Evrope, izlazak napolje poslije policijskog casa kosta – ovdje se drzava nada da cemo mi shvatiti…). I to je poenta i ovog i brojnih drugih clanaka i tekstova ovog medija. Drzava ocekuje da cemo shvatiti i da ne treba da naredjuje.

Ali da se vratimo prijateljici i njenoj familiji mjesovitih korjenova. Ona i njena sestra, planiraju bozicni skup, a on, zet, muz sestre kaze vlastitoj djeci koja su se spremala za put (do majke, tetke, bake): „Ja sam razocaran vasim ponasanjem“. Tajac. Sa nase strane. Iskreno razocaranje sa njihove. A totalno nerazumijevanje, sa obje strane, znaci -medjusobno.

E pa tako je to kad ne citaju Kanta. Ili makar da ‘oce Rusoa…

Podsjeticu vas. Ruso je zajedno sa jos nekoliko filozofa pokrenuo talas prosvjetiteljstva. Sta je to bilo? Pa, kratko, oslobadjanje od Boga, a na talasu boljeg razumijevanja prirode. Znaci fizika je velikim zamasima uspjela da ukloni brojna pogresna (da li?) tumacenja svijeta oko nas i iznenada je uloga Boga u zakonima prirode postala minorna i bezznacajna. Covjek je osjetio da dobija nazad vlast na prirodom, da je bolje razumije i okrenuo se sebi i svojim potrebama. Ali Ruso, to cudo od intelekta, jos za svoga zivota, shvatio je da su otvorili Pandorinu kutiju i da su ugrozili sustinu drustva! Jer ako je covjek slobodan, a zaokupljen samo sobom i svojim prirodnim (dakle vulgarnim!) potrebama, cijelo drustvo kao skup takvih pojedinaca, dovedeno je u opasnost. Ruso je ovo primjetio, ali njegov intelektualni kapacitet je postigao samo da se ovo „stavi na tapet“, ali rjesenja nije bilo. Trebalo je sacekati da dodje Imanuel Kant.

Pisacemo mi jos mnogo puta o Imanuelu, pisali smo vec vise puta, jer Imanuel je taj covjek, bukvalno, on, sam, koji je pokazao Germanima pravac, a mi kao Finci iz onog vica sa Madjarima*, niti smo pazili „na casu“, niti smo znali za ovo, pa smo nastavili svojim putem. I evo rezultata! Germani prave BMW i Porse, za Bozic vlasnici caste radnike sa 5000 EUR, a mi? Mi smo imali Zastavu, a bolesnu djecu, sto neko rece, lijecimo sms-ovima. Ok, sad ovdje treba nekako udjenuti i protestante i vidjeti detaljnije ko je, kako i koliko na koga uticao (Kant i njemacki filozofi- idealisti sa jedne strane i prostetantizam, sa druge) , ali vec sada se moze bez straha reci da su to bila dva pokreta koja su se sjajno nadopunila rezultirajuci drzavom koja ima snage da napravi BMW,a onda i da „njen sin“ bude iskreno razocaran vlastitom djecom koja slusaju biolosku potrebu, a zanemaruju apel premijera. I samo da podvucem. Sta ja zapravo hocu da kazem? Ne svadjate se ljudi. Objasnjenje ima, ali se razumjeti ne mozete. I ne pokusavajte, jer pokusaj da drugoga uvjeris je samo politicki korektna rijec za svadju.

• Mongoli su prije mnogo, mnogo vjekova dojahali do danasnje Ukrajine. Naisli su na raskrsnicu. Na tabli je pisalo: pravac prema danasnjoj Finskoj vodi u jad, mrak, bijedu, vlagu i alkoholizam. Ako ostanu tu u Panoniji, bice im divno. Jedna grupa nije znala citati i odjahali su dalje: to su danasnji Fici. Ove sto su ostali, zovemo Madjari.