Da ne zaboravim

Kako smo stigli do Skandinavije?

Sto bi rekao dobri stari Tolstoj, sve su srecne familije srecne na isti nacin, a nesrecne, svaka na svoj nacin. Tako je i sa putnicima: svi su turisti srecni na isti nacin, a emigranti, izbaceni, oni koji ostanu bez drzave, nesrecni su svaki na svoj nacin i sigurno imaju vlastitu pricu kojoj nema slicne.

Tako je i ova moja, a pisem je prvenstveno da bi ostala zapisana, jer sjecanja blijede. A steta bi bilo…

Radio sam u Beogradu. Dosljak, oni sto prema slikaru Mici Popovicu prelaze ulicu dijagnonalno, bez sanse da se probijem unutar elitnog kruga Beogradjana iste struke, ali na elitnom mjestu gdje je konkurencija ostra i gruba. S druge strane, ne pripadajuci tom soju koji se zainati i rijesi da ce se ipak popeti (iako sam Hercegovac!), vec poslije prvih 6 godina rada, dosao sam na ideju da treba da idem(o) dalje. Naravno pomogla je i dramaticna ekonomska kriza sa novcanicama od 100 milijardi dinara i platama koje su nestajale za prva tri dana. Pomogla, da me izbaci i pogura u planovima. Kako se uopste prezivljavalo tada? Pa neki su ljudi imali rodjake na selu, a time i hranu, a mi sto smo zivjeli kao glubovi po stanovima, i koji smo zaradjivali hljeb fakultetskim diplomama, mi smo imali viski i nesto ‘marona’ (njemacka marka). A i taj viski bi se brzo pretvorio u marone kod lokalnih kafedzija. Kakav je to zivot bio, vidite i po tome da evo pisem ovo iz – Skandinavije. A nisu svi otisli…

Gdje otici??? Engleski jezik? Amerika? Ma, jok. Malta? Sjajno. Zovem: „juce“ su primili poslednjeg. Ostrvo, pa ne treba previse. Engleska? Uh, nemam ja te kontakte: moram ici anonimno samo sa diplomom u dzepu. N. Zeland? Wow, super ideja (kuku, kad danas pomislim: cuj, Novi Zeland????!). Ucim engleski za ispit, slikam pluca u Domu zdravlja Vracar (dokaz da im ne unesem tbc), ali – avaj! Avionske karte za troclanu familiju su preskupe (ne uzmaju viski). I odustanem. A onda dodje ‘hint’ (skandinavski, tips): Norveskoj treba doktora svih vrsta, na sve strane. Samo jezik kaze moja koleginica N. A. I tu se potrefilo da je Beograd imao na Filozofskom fakultetu katedru skandinavskih jezika, gdje je sef Ljubisa Rajic, jedan od najfinijih srpskih intelektualaca, predavao svedski jezik, a jedna njegova asistentkinja, norveski. Zbog opste ekonomske nemastine ekipa sa Katedre je bila prinudjena da otvori privatnu skolu i to je meni dalo jedno mjesto. Vlasnik skole je bio tzv. mali privrednik D.M. koji je imao vrlo jake kontakte sa Norveskom. I tako bi jezik. E ali uci u Norvesku, a posebno stupiti u kontakt sa strukom – kako to??? Imao sam pacijenta B, a on sina M.B. M.B. je bio takodje mali privrednik, koncentrisan na poslove sa brasnom, dovoljno uspjesan za lagodan zivot, ali daleko od njegovih ambicija. Stalno je nesrecnik nailazio na jace igrace koji su mu ruinirali san: mlin negdje u Srbiji i proizvodnja finijeg, valjda i ekoloskog brasna. Sa M.B. sam razvio nesto kao prijateljstvo i uskoro je M. saznao za moje planove. On je imao poznanika (prijatelja?) starog penzionisanog ambasadora. Njegovo ime ne pamtim, kao ni njegovu diplomatsku putanju. Ali potrefilo se da je g. ambasador imao dobrog prijatelja, Rusa koji je u nemirima Oktobarske revolucije, ostao na gubitnickoj strani, pa je bio prinudjen da emigrira. Rus je bio neurohirurg i radio je u Oslu u glavnoj norveskoj bolnici, Rikshospitale. Odatle je poznavao Sten Evensa profesora i najveceg autoriteta za moju struku u toj zemlji. I tako meni prvi mali privrednik D.M. isposluje vizu (na tragovima veteranskih, dobrih relacija izmedju nasih partizana i logorasa u Trondhajmu), a preko M.B. i njegovog ambasadora dobijem ja prijem u kancelariji kod profesora Evensa.

Dobri Sten, krene kurtoazno, racunajuci da ce to biti samo jedna mala, kratka posjeta nekog mucenog kolege iz…. Slovenije…? Slovacke?, Poljske? Boga pitaj da li je znao odakle sam, kad mu je poruku prenio Rus politicki bijelo obojen. Krene engleski, a ja – norveski. I tu ti se mi fino ispricamo nekih 20 minuta na norveskom jeziku, a Stenu padne na pamet jedna histericna koleginica sa sjevera Norveske koja se hronicno zalila na manjak radne snage. Ustade se Sten, okrenu telefon i kaze on njoj kako evo, tu sjedi neki doktor koji prica upotrebljiv norveski i koji ima zelju da dodje u Norvesku. …

Bilo je to u novembru 1997. U 14-odnevnoj posjeti Oslu, stigli smo naravno vidjeti i Vigelandov park i trgovacku ulicu Karl Johan i Holmenkolen i – najvaznije, mir, stabilnost, opustenost, bogatstvo, svjetlost lampi. Uz Karl Johana, na klizalistu lako smo mogli prepoznati Bosance (oni su vec zavrsavali svoje talase emigracije, sad smo bili na redu mi iz Srbije, pa ce polako i Hrvati….): dok im se djeca muce sa klizaljkama, oni se tresu od zime uz ivicu i – puse.

A novi susret sa Banjicom jedne novembarske noci, 14 dana kasnije, bio je pravi sok: mrak na stepenicama, psi lutalice oko kontejnera smeca, smece okolo, stubiste bez lampi i smrad u liftu.

U januaru 1998. stigao je ugovor kojim se u norveskoj ambasadi osjecas, kao…. ako ne bas kao ambasador, ono najmanje kao – konzul. Pocetkom maja 1998. zapocela je moja skandinavska avantura puna padova, podizanja, srece, nesreca, frustracija, nervoze, nesto profesionalnog uspjeha i puno vece kupovne moci nego u Jugoslaviji…..

Jedno mišljenje na „Da ne zaboravim

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s