U uzaludnom pokusaju i borbi da do kraja shvatim sta je to sto pokrece Skandinavce u jedinom mogucem, ispravnom pravcu, dok mi svi ostali idemo stalno u krug, morao sam kad tad doci i u Vitenberg (Wittenberg). Gradic blizu A9 njemackog autoputa, otprilike na sredini izmedju Berlina i Lajpciga, posjetili smo i licno, cisto da za trenutak dozivimo atmosferu mracnog Srednjeg vijeka, tacnije taj sigurno tmurni i kisni dan krajem oktobra 1517. kada je Martin Luter zakucao svoje pismo na vrata lokalne crkve (Castle church).
I bez da idemo na edukaciju nedeljom u crkvu, svi smo vec razumjeli na koji nacin je crkva drzala hricanski svijet pod svojom rukom, sve tamo do nekog perioda sredine 15. vijeka. Mnogi su se bunili, protivili, platili glavom, ali trebalo je biti „neko“, pa da tvoja pobuna ostavi traga. E taj „neko“ ko se smatra prvim ozbiljnim kriticarem katolickog hriscanstva je bio…. Ko? Luter? Boze sacuvaj. Holandjanin, Erazmus Roterdamski. Erazmus je zivio od sredine 15. do sredine 16. vijeka i Holandjani su sa pravom vrlo ponosni na njega (mada je izbrao da umre u Bazelu), tako da sve sto ima neku intelektualnu vrijednost, na celu sa univerzitetom nosi njegovo ime. Je li Erazmus napustio crkvu? Ne. Je li trazio njeno ukidanje, reformu? Ne. On se smatra zacetnikom humanizma i njegov doprinos slabljenju eklecistickih (sve sto je povezano sa crkvom kao organizacijom, ukljucujuci i svestenstvo) stega jeste insistiranje na humanistickoj etici. Kao uvod u Prosvijecenost koja ce krenuti nekih 200 godina kasnije, dovoljno od njega (kratko vrijeme, manje od 20 godina nakon njegove smrti, Bosna je postala /ne mogu vise reci, pala pod/ dio Otomanskog carstva. Cisto da se podsjetimo kako ne bi bili previse strogi prema samima sebi. Ili?).
Uglavnom, centralna Evopa je u to vrijeme bila pod izrazitim stresom. Turska je napredovala ka Becu, doslo je do mijesanja evroskog i azijskog kontinenta, sto je donijelo u Evropu nove i dramaticne zarazne bolesti (ne, ne zalim se ja- pitajte starosjedioce Juzne Amerike kako su oni prosli u kontaktu sa „nama“ Evropljanima). Ljudi su masovno umirali i ubjedljiva vizija skorog nestajanja svijeta je bila opipljiva i osjecala se u vazduhu. Jos jedan novi-stari pravac unutar hriscanstva, misticizam, nasao je vrlo pogodno tlo u tom periodu za svoj procvat. Ovdje je vazno podsjetiti da je glavna poenta misticizma, direktan kontakt covjeka u problemu sa Bogom. Za to vrijeme je mali Martin dobijao batine skoro svakog dana (bukvalno, imao je tesko djetinjstvo, strogog oca i uzasno praznovjernu majku). Evo opet jedna digresija ili pozitivno brojanje za Skandinaviju: ovaj je region otisao najdalje u uspostavljanju prava djeteta, gdje je fizicko kaznjavanje odavno samo muzejski fenomen – nacin da se dobrije normalan odrastao covjek? Pa sudeci prema Martinu….
Martin je bio inteligentan, mada ne pretjerano sklon intelektualnim radnjama. Martin je bio skolovan, mada ne i obrazovan. Pisao je enormne kolicine tekstova – bez vece umjetnicke vrijednosti. Martinova najveca vrijednost je bila njegova genijalna prakticnost. Vrhunski pragmatizam. I sad zamislite mladog svestenika koji pun anksioznosti, straha, odlazi u manastir da nadje mir i oprost. Kako njegov mentalni sklop funkcionise, rjesenje je nasao na sledeci nacin (prateci njegov revolucionarni cin, pribijanje 95 teza na vrata Crkve, i ja cu pokusati da kroz teze objasnim u cemu je radikalna promjena prema vazecem zapadnom hriscanstvu, sto se smatra pocetkom Reforme i Protestantizma).
l. Vjeruj u Boga i Bog ce ti oprostiti.
Kao sto je receno ranije, Crkva je drzala hriscanski svijet pod svojim nadzorom, nudeci svoje institucije kao jedino mjesto gdje se moze dobiti oprostaj. Bukvalno. Niko ne moze dobiti oprost za grijeh van crkvene kancelarije i tada uz pomoc svestenika koji je (samopostavljeni) medijator bozanske dobre volje. Crkva je dosljedno drzala da covjek sam ne moze naci za sebe oprost. Sta vise covjek je rodjen kao svetost, ali odmah po rodjenju padne u grijeh i onda nema spasa bez svestenika. Jednostavna formula koja je vazila 1500 godina! Martin je smisljao i smisljao i na kraju smislio: ne! Ja cu vjerovati u Boga, a on ce mi oprostiti. Ne treba nam posrednik. Jednako vazno, ja ne moram (sto je trazio apostol Pavle) da se svojim moralnim radom iskupim od grijeha, ne: dovoljno je da imam vjeru, bice mi oprosteno. Ne treba nam moralna transformacija, vec samo – vjera.
2. Vjernik je slobodan covjek.
Luterov pragmaticni genij je lako realizovao ovu konstataciju. Sve dok ja vjerujem (ipak, primjetite, vjera mora biti iskrena i bezrezervna, jer ako iko moze da vidi da varate, onda je to Bog), moji ponavljani grijesi ce biti oprosteni kao na proizvodnoj traci, sto znaci da sam ja vec sada, ovdje u ovom zivotu slobodan da radim prema svojim najboljim namjerama. To dalje znaci da nam nisu potrebni zakoni ni pravila postavljeni od nekog otudjenog, udaljenog autoriteta. Ali nije ovim Luter otvorio sirom vrata (sva ostala vrata) svakojakim moralnim prestupima. Ne, on je kroz svoje sermone (tekstovi sa vjerskom porukom), mnogo puta jasno definisao sta znaci imati vrline i zivjeti u skladu sa njima. Okvir za zivot obogacen vrlinama, crpio je iz najranijeg perioda hriscanstva i iz Biblije.
3. Svaki posao je jednako vrijedan
Uz vjeru koja je „sve i sja“ bezbriznog zivota (ovdje kazu „alfa i omega“), svaki posao je jednak u Bozijim ocima. Svestenici, aristokrate, filozofi, ne treba da racunaju na bilo kakve prednosti pred Bogom; svaka kuvarica ili cistacica radeci svoj posao, postice jednak efekat pred Bogom, kao i bilo koji asketa u udaljenom i zaboravljenom manastiru.
4. Sve sto je dio zivota je normalno
Ljudi treba da se zene, radjaju djecu, prave porodicu. Celibat jeste ‘nobel’ ali nije presudan za Boziju milos.
5. Ljubav prema drugima.
Luter je poseban dio svojih pisanja posvetio susjedu. Covjek zivi svoj zivot na zemlji, ne iz ljubavi prema sebi, vec zbog ljubavi prema drugima. Kant?
Fino, fino, mislim za ove Skandinavce, ali jos nismo gotovi….
Jugonostalgija 