I sta??

Recimo „umore se“ Rusi i odu iz Ukrajine. Evo recimo da se to dogodi danas, a nece: nece sigurno jos najmanje mjesec dana. A ovdje nije nebitno koliko dana ce proci, naprotiv!

Ali, evo, odose Rusi nazad kuci. Ukrajina u transu, kao mi u maju 1945, pretpostavljam, nisam bio. Bili oni u transu ili ne, svi svjetski mediji ce taj trenutak predstaviti kao dan uzvisene, velicanstvene pobjede, rezultat herojskog otpora i jednako herojskog naroda. I gotovo! Kad kazem, gotovo, mislim, na nasu majusnu nadu da u nekom sledecem slicnom konfliktu, vlasti donesu drugacije odluke – mozemo samo da konstatujemo da je ta nasa nada zakopana za jos jednu vremensku eru dublje. Sve ju je teze naci!

Nevjerovatno je kako novinari u istoj vijesti skoro pa u istoj recenici mogu da nam pokazu slike djece koja placu u sklonistima, leze ranjena dok ih operisu pod svjetlom mobilnih telefona – i u istom dahu kako Ukrajinci pruzaju hrabar otpor. Za mene je u „toj recinici“ jasan i uzrok i rezultat jada i muka. Da se ne bore hrabro ili bilo kako, niko ne bi plakao!

Znaci sve se vrti oko jedne poznate, mada difuzne psiholoske odrednice – ponos. Jeste, mocan je osjecaj koji ponos stvara. Mocan, ali i nekako u spektru psiholoskih fenomena, opasno plasiran blizu mazohizma. Ne kazem da je izmedju njih znak jednakosti, ali – blizu su. Tu je negdje odmah pored i inat. Redosljed je ponos-inat-mazohizam. U nasem jeziku ima jedan dobar izraz za psiholoko stanje na kojem pocivaju korjenovi i inata i ponosa: sladostrasce. U kojim situacijama natrcavamo na inat i ponos? U situacijama kada matematicki gledano, gubimo. Tada, da bi sacuvali koliko toliko pozitivnu sliku o sebi, ukljucujemo osjecaj ponosa ili cak inata (jos vise zaslijepljenosti), a sve to na vatri sladostrasca i guramo dalje, kroz poraz, osjecajuci se – dobro. Kazem, tu je blizu i mazohizam: on pocinje kod prvog ostecenja tkiva.

I kao svi psiholoski fenomeni, opisani, poznati, cesti, rijetki, i ovi ovdje – po definiciji pripadaju u svakom trenutku, samo jednoj osobi. Svaki pojedinac prema svom ustrojstvu (hrabrost, izdrzljivost, temperament) mora da se odluci hoce li krenuti u ovu izgubljenu bitku. Kazem, ‘odluci’, mada je to laz i nemoguce; jedini pravi izraz je – odreaguje. Sve ove osobine smo dobili, bez mogucnosti da ih kao kod prodavca automobila izaberemo prema sebi, kao dodatnu opremu. Jok! Dobio i gurnulo u zivot. Ovdje mi sad fali tehnicki izraz koji postoji u svedskom jeziku za ovakva stanja, a mi moramo da se podsjecamo punjenja baterija. E znaci, napunjen, kao baterija. Drustva su se takodje pripremila za ove i sve druge pojedince: svako ima pravo da radi u korist svoje stete, ali do jedne granice, granice kada tvoje razaranje pocinje da pogadja druge. Tu je drustvo pripremilo – sankcije. Nema bolje. Ne moze da se kao u automobilu, zamjeni, ni popravi. Moze samo da se ponavljanim kaznama, utjera nekako u pamet kao novo znanje. I opet, pojedinac, moze, ne mozes mu nista, moze da odradi svoj naboj, a kazna ce doci poslije. Nego gdje je ovdje kazna za plakanje i krvarenje djece???

Rat je zapravo jos gora situacija: ovdje je najvise ponosan, onaj koji je dobro sakriven?! Jeste, ima i on strah, te krije se, te stiti se, te kontrolise bezbroj puta koga srece, mozda i ne spava, ali ipak, ne dijeli one brojne, „sitne“ neprilike koje imaju njegovi ponosni gradjani. Njemu dijete ne place u narucju, neutjesno, a on objektivno bez mogucnosti da bilo sta uradi. Pazite trougao: dijete boli, dijete je neutjesno i vi nemocni. E to, taj iz vlasti koji ima sve instrumente odluka, ne prozivljava. On ima na raspolaganju sve „provokatore“ ponosa i inata u rukama: mediji, price, mitovi, legende, simboli, grbovi, zastave, pjesme, sjecanja (na pobjede). Pritisak tih provokacija tesko moze da se izdrzi. Uz to ide i prijetnja mobilizacijom, sudom, oduzimanjem.

Hajmo opet: sta je alternativa? Pa prvo, boga mi, voditi pazljivu politiku pragmaticno prilagodjenu objektivnoj stvarnosti. Krace, ne provocirati. Sta, odmah se budi ponos? Jer obiljezja objektivne stvarnosti su ova: americki ministar spoljnih poslova, prije ulaska Rusa u Dombas, izjavljivao je vise puta da ce reacija svijeta biti snazna, brza, jedinstvena, efikasna (i sad pamtim svaki put kad je izgovarao „swift“). I? Lete ruski avioni iznad Svedske. I? Osuda. Rusi kazu mirujte, NATO, miruje. I? Hocu reci, jos u miru mudra politika ce razumjeti kako svijet funkcionise. A ako udju, a objektivno su jaci. Pustiti. Skloniti se. Nece oni u stanove: oni ce u zgrade vlasti. Pa neka se „stanovnici“ tih zgrada bore? Nece, naravno. Okupacija za 8 sati. Promjena vlasti. I? Nista. Sutra svi idu na posao (osim onih iz pomenutih „zgrada“). I doktori i automehanicari i seljaci i ucitelji. Djeca ziva i zdrava. Roditelji frustrirani ? Naravno. Zbog …? Ideologije koja se mijenja „na oci“. Da, ideologije. Nece okupatorska nova vlast pojesti svu hranu, samo ce – najcesce – dodatno usporiti njenu proizvodnju svojim idiotskim odlukama. Ali sve je sacuvano. Zivoti. Doktori operisu rak debelog crijeva, umjesto da nose bolesnika u podrum kad se zacuje sirena. Stvorite sliku, kao mocan protuotrov ponosu i inatu.

Ne znam za vas, ali za mene je odluka jednostavna.

Nedelja, jutro, dosadno. Vrtim po internetu i naletim na intervju Antonija Pusica Ivanu Stankovicu za neku televiziju. Rambo je mudar sagovornik. Neko bi rekao narodni filozof. Ali primjecujem i brojne slicnosti u shvatanjima, prioritetima, odnosu prema ostatku svijeta i pustim da me intervju inspirise….

Voditelj (me) pita: „Sta vas najvise nervira, sta je ona crvena krpa na koju uvjek reagujete?“ Rambo je dao slican odgovor…

Mene najvise nervira kada vidim da politicka elita, citaj, tvoja drzava, citaj (ovo ‘citaj’ bi se danas moderno prevodilo sa ‘sles’) tvoja nacija … (razumijete, vec kipi u meni: grupa politickih magaraca, bez skole i tradicije, reprezentuju sve ono sto mi je nametnuto kao moj identitet??!!)… dakle oni na perfidan, beskrupulozan nacin, cinicno, traze od mene zrtvu, a za njihove potrebe. U meni vri, kada oni zloupotrebljavaju cinjenicu da je prema Gausu (Rambo s pravom koristi ovdje izraz „statisticko zvono“) najvise mediokriteta kojima je puno lakse prodati bilo kakvu ideju, pa cak i one najgluplje.

I najnoviji primjer: rat u Ukrajini. Bivsi glumac, sada simbol identiteta prosjecnog Ukrajinca, svaki dan u vojnickoj majici kratkih rukava, trazi od ljudi da se bore za Ukrajinu do zadnjeg covjeka. Ej, procitajte pazljivo i zamislite sadrzaj: do zadnjeg covjeka. Ovaj nesrecni rat je zapravo sjajna ilustracija i citava kolekcija tih lazi koje politicka elita uspjeva da proda ljudima i koje ovi spremno gutaju.

Glumac je kao pokusao da okrene pravac svoje zemlje ka zapadnjackom. Kao sad ce njegova zemlja dobiti demokratski sistem, a ljudi bolji standard, sve sa BMW-om. Bas kao sto vide u filmovima. Amerika spremno prihvata ovu laz iako zna koliko je Ukrajina zapravo prozeta korupcijom i sovjetskim nacinom razmisljanja i da bi joj trebalo oko 200 godina deratizacije da uopste stane na pocetnu poziciju projekta. Ali, to se odmah u medijima podigne i Ukrajina gurne prst u oko Rusiji. E, a i ovo sa prstom u oku! Ruska politicka elita je opet uspjela da proda svom narodu da svaka nova clanica NATO, blizu Rusije jeste prijetnja Rusiji. Prijetnja?? Ma ne da nema normalnog covjeka koji bi mogao zamisliti da jednog dana NATO pokori Rusiju (namjerno isticem normalnog, jer nema ni bolesnog!), nego nema uopste takvog scenarija. Nema mogucnosti. Nema potrebe, konacno. Cak i da jednog dana Kina udje u NATO i da se zatvori krug NATO-clanica oko Rusije, ko bi sad krenuo da zbrise Rusiju sa politicke karte??? Nova bezocna laz, dakle. Ali laz koju su npr. lako progutali i dvojica mojih kolega?! Doduse, jedan sa juga Srbije, a drugi iz Afganistana??! A Zelenski zna da je najlakse naci sponzore u Americi za ove politicke projekte, ako je zemlja blizu izvora i centra one druge ideologije (isto je bilo i sa Hrvatskom: njihove reference su bile anti-reference Srbije).

I sad rat. Pozivi na ponos, hrabrost, pozrtvovanje. Zapravo pozivi da se zene, djeca, stari, bolesni, lomataju preko pragova pruge, pontonskih mostova, biju na peronima i u prepunim vozovima i konacno, stignu u neke nove zemlje, kompletno iscupani iz svog zivota. Dostojevski je trazio da samo jedna suza djeteta zaustavi rat, a ja vas podsjecam na zivot u zbjegovima sa djetetom koje ima proliv….A od momaka se trazi da dobiju metak, invaliditet, bolove i konacno, smrt. Zasto??? Sta je alternativa? Otvoriti sirom granice i pustiti Ruse unutra. Cista Airbnb politika!U isto vrijeme voditi intenzivnu politicku borbu i kampanju kako bi se ruska invazija ogolila i prikazala u svom jedino realnom svjetlu: kao anahrona budalastina. Cijena za Airbnb-Ukrajinu? Zelenski bi morao otici. Pa zar je to toliko skupo??? Znam, okupator bi postavio svoje ljude kroz citavu piramidu vlasti, a to bi onda bio uvod u politicke jade, ponizenja, bijedu. Produbljivanje korupcije. Da, ali je li ovo sto gledamo na TV bolje??? Ostao bi zivot. Pa ako je ukrajinski covjek zaista sazrio da iskreno udje u zapadnjacki politicki zivot, nacice nacina da to realizuje i u novoj situaciji. Mrtav, nece.

Citam danas u svedskoj novini: u slucaju podignute borbene gotovosti, drzava ima pravo da….. uzme moje auto!??? Moj Hajluks bi prvoga uzeli…. U meni kipi.

Razlika od Ramba? I on je mudriji od mene. U meni kipi, a on ‘kulira’. Iako ja kao zivim na Zapadu, a on u Hercegnovom….

Sasvim slucajno nabasam na intervju Milana St. Protica na Balkan info stranici. Iako samo ovo „st“ stvara skoro pa nepremostivu barijeru da ovoga covjeka uopste uzmimam za ozbiljno, a ne jos i slusam, ostao sam malo cisto da vidim kako to rezonuje danasnja srpska kleronacionalisticka elita. Mislim da ne grijesim ako polazim od toga da im je St ako ne ideolog, onda sigurno vrlo precizan interpretator.

I naravno. Covjek je obrazovan, zna da se izrazi i onda kad se sve to ukrasi sa cestim pominjanjem Boga, bozije Rijeci, ljubavi, mira, bla, bla, bla, moze lako da se stekne utisak da je sagovornik u pravu i da to sto govori ne moze biti pogresno. Ali ono sto me je zapanjilo jeste da on, ta intelektualna gromada – pojma nema sta se zapravo dogadja u Podgorici?! Njegovo shvatanje tamosnje situacije je na nivou novinara pocetnika, naravno novinara koji je koliko juce izasao iz patrijahalne ortodoksno pravoslavne porodice i tek poceo da pise, pod budnim okom svoga tate. Tate koji ga je zaposlio i koji ce ako zatreba, ponovo uticati ako nesto krene lose. „St“ sve gleda kroz crkvu. Srpska crkva, pokonji Amfilohije, Milo. Ovo je trougao u kojem se nalazi Crna Gora i kroz njega se sve tamo moze objasniti. Detalji njegovog opisa su beznacajni. Jer ako vi zanemarite silu gravitacije, a mucite se da opisete odnose medju kapima kise, koja, jel’te, pada prema dolje, onda to nema nikakvog smisla.

A sta je zapravo gravitaciona sila u Crnoj Gori?

Jednostavno: pozoriste. Sjajno rezirano, godinama podesavano, organizovano pozoriste koje se odvija u zgradama oko Njegoseve ulice, cim se predje most. Jedna od tih zgrada tu je i pravo pozoriste, pa bi se sigurno moglo dosta uciniti na racionalizaciji i smanjivanju troskova, ali – i to je dio predstave. I da se odmah razumijemo: ja sam poslednji covjek na Planeti koji ce povjerovati da su davno, prije skoro 30 godina na terasi bivseg hotela Crna Gora sjedila dva glavna politicka aktera i dogovorili sve ovo (usput, vidio sam nedavno sliku mladog Putina koji je 70-ih godina, tada kao obicni terenac, bio bas na toj istoj terasi). Ne, nema tako pametnih ljudi. Neko je sigurno na samom pocetku ove besmrtne politicke pozorisne predstave (sta su Macke na Brodveju, prema ovome? Nista!) dobio batine, bio iskreno prepadnut, pobjegao, ali kako su godine prolazile i kako se svijest glumaca o sjajnoj predstavi, sve vise razvijala, spontano ili aktivno, svi su slozno zasukali rukave da je ucine sto boljom i sigurnijom. I danas imamo jedan scenario koji moze da „drzi vodu“ sigurno jos 4 decenije. Igraci/glumci ce se mijenjati, scena ce se modernizovati, ali kako svi lako prepoznaju poruku iz Godoa, bez obzira na scenu, tako ce i ova podgoricka laka zabava stajati cvrsto na nogama ostavljajuci vjernu publiku jednako osamucenom kao i krajem 80-ih.

Bi li ja ponudio sto dokaza? Ne bih. Nemam. Ali nemate ni vi za gravitaciju, iako svi znamo, jos od Njutna sta ce biti sa onom jabukom. Ali ima nesto bolje od dokaza! Razum. Promisljanje. Sjetite se ispada Popovica, Mandica ili Medojevica. Sjetite se koliko je puta pominjan sud, tuzba. Sve grube uvrede. Sjetite se silnih afera koje nikada nisu zavrsene. I? Nikome nista. I niko se nista i ne buni?! Vlast je dobila odrijesene ruke da proizvodi afere, a opozicija da te iste afere – na predstavama – pominje, kritikuje, psuje, vrijedja – jednom rijecju stvara kod publike osjecaj da je konacno doslo vrijeme da se vlast raskrinka. A svi glumci znaju da ce se vec sutra (meko s, nesto izmedju s kao u slici i s u sumi) naci na slavi, porodicnom veselju (mali krenuo u skolu) gdje ce biti da se lijepo i pojede i popije (pogledajte samo Medojevica!). Sta je ekonomski incitament predstave? Naravno, naravno, ne bi se predstava igrala duze od mjesec dana da nisu svi zadovoljni raspodjelom. U Crnoj Gori je uvijek vazilo „prema svecu i tropar“ i niko se ne buni sto vlast ipak uzima veci dio kolaca. Ali za jedan ljudski zivot, kad skupis prvih milion EUR, prosjecan glumac zastane, okrene se ponovo sebi, svom stomaku i vrati se lozi i priganicama. Je…s EUR bez loze! „Je’l domaca?“ Iz Zupe Dobarske.

Dostojevskog se sigurno sjecate, a Pen je Son Pen (Sean Penn), americki glumac. Ziv je i dalje. Jedva.

Dostojevski je poznat po mnogo cemu, ali i po jednoj izjavi koju je u nekoj prilici rekao. Sjecate se sigurno i toga? Ni jedan rat nije vrijedan djecije suze. E ali za potrebe ovoga teksta, volio bih znati sta je tacno rekao dobri Fjodor Mihajlovic. Na koji ili kakve ratove je mislio? Na oslobodilacki, agresorski, lokalni, gradjanski…? Nije mogao valjda na sve? Jer onda se tu pojavljuje Son. Son rece ovih dana da je impresioniran hrabroscu i voljom ukrajinskog naroda. Dobro, ne kazem da je Son neki intelekt kojeg moramo slusati i pamtiti mu svaku izgovorenu rijec, ali – nazalost – po zakonima globalizacije i trzista, on je poznat i onda se njegova misao brzo i duboko siri po svijetu.

Evo ovo je okvir danasnje teme, a srediste je pitanje, moramo li ratovati?

Kad se neka velika i mocna sila koncentrise na vasim granicama, ja se uvijek sjetim aikidoa. To je ona borilacka vjestina (Stiven Sigal, u Beogradu poznat kao Steva Cigara, najpoznatiji majstor) gdje vi koristite energiju i zamah protivnika da ostvarite rezultat. I onda kad se protivnik, onaj sa granice, toliko uzhozori, nadme, samo sto ne pukne, vi samo otvorite granicu sa obje strane i on – protutnji kroz vasu zemlju. Moze li to tako? Kazu da je ovo bile ratna strategija Gandija kad su se Englezi grupisali pred Indijom. Osta Tadz Mahal netaknut, a Indijci govore danas simpatican engleski jezik. Ima dosta ovakvih „glasova“ u drustvu kada se razgovara o trenutnom ratu. Brojni intelektualci, avaj, kuku, nadugo i nasiroko rezonuju o besmislenosti rata protiv mnogostruko jaceg neprijatelja. Te, poginuce stotine i stotine, te porusice im infrastrukturu, kulturne vrijednosti, te… ‘Alo! Dobro je! Razumjeli smo. Nego ako si pametan i intelektualac, daj malo dublje, popni se (ovo je malo glupo: cuj popni se dublje??!!) na visi nivo rezonovanja i probaj odgovoriti je li ta ideja ostvariva? I zasto nije? Jer definitivno, nije.

Ovo je jedno od pitanja, paradigmi ne decenije ili vijeka, vec epohe ili bolje receno, ere. Da bi se promijenilo, mora da se promijeni nacin razmisljanja, kao i citav vjijednosni sistem. Ne bih da budem vulgaran, ali u doba Rimskog carstva, pedofilija je bila moralno prihvatljiva. Danas nije. Nesto se promijenilo u glavama veceg dijela Planete. Tako je i sa osjecanjima vezanim za drzavu i njene granice. Politicari nas vjesto podsjecaju vec u miru na ovo u gotovo svakom svom nastupu. Svaki njihov govor mora da se osvrne na potrebu da pojedinac ulozi nesto od svoje volje, slobode, komoditeta, za potrebe grupe. „Moramo biti kao jedan, moramo biti solidarni, moramo zbiti redove…“. I to je trenutno vladajuca ideja u glavama vecine na Planeti. Politicar krene sa onim cuvenim o integritetu i nezavisnosti teritorije, a mi nemamo ni sansu, ni nacin, ni pravo da se suprostavimo i onda kad krene rat – muskarci od 18 do 60 godina ne mogu da napuste taj „integrisani“ teritorij. Zene mogu, stari mogu, djeca – koja placu, mogu. I evo ga: cisti Dostojevski. Prvo dijete je zaplakalo. Sta vise mocni, nepodnosljivo produktivni mediji su nam vec pokazali par djece koja sa plasticnom kesom i telefonskim brojem napisanim na ruci, idu sama preko granice i ostavljaju iza sebe roditelje i cijeli teritorij koji je pazite, integralan! Jes! Bravo. Teritori je tu, ali djeca odose. Placuci.

Ali Son Pen se divi ukrajinskom narodu (bas kao i dementni Dz. Bajden iranskom???!!!). Moramo priznati: jaka je jos uvijek ta nasa spona sa teritorijem, svim tim lijepim, ali i ruznim elementima koji formiraju osjecaj pripadnosti nasem teritoriju. U nesrecnim zemljama kao sto su nase bivse, kao sto je Rusija, kao sto je Ukrajina, Bjelorusija… politicari bez boljih rjesenja za nas zivotni standard, imaju stalnu potrebu da kritikuju susjedne teritorije (i sve sto je na njima) jer je to vrlo jeftin i efikasan nacin da se mi izdignemo. Ni iz cega, na nicemu, ali ipek – nivo iznad susjeda.

A uzmite jednu srecnu porodicu u Svedskoj. Kuca, Volvo, dvoje plavokose djece sto bosa (a onda, zakonito i slinava!) jurisaju po prasini, pas i namjestaj iz IKEE. Kazem „srecna“, racunajuci na to da vi znate da je to vrlo tezak pojam. Jos od antike su se filozofi mucili da objasne sta je to sreca! Ali, ok, u svakom dijelu svijeta, bas kao i u ovom ovdje, kroz vrijeme, istoriju, obicaje, tradiciju, formirana je slika sadrzaja srece. Svi znaju otprilike sta je to cemu treba teziti da bi se osjecao srecnim. I to je svedska porodica ostvarila. I? Sta je njih briga gdje lezi granica prema susjednoj zemlji? Kako se zove teritorij na kojem zive, kako se zove teritorij susjedne zemlje? Ko na to misli??? Dok imas para za benzin (ja, aktuelno pitanje koje moze da pojaca osjecaj veze sa terenom!), servisnu mrezu koja tvoj Volvo cini pouzdanim i vozljivim, blizu prodavnice, vrtice, skole, asfalt, struju brzi internet, bolnice, posao na koji ides svako jutro, dobru ergonomiju na radnom mjestu…. koga briga kako se zove teritorij?? Eee, ali uzmi im nesto od ovoga. Bilo sta. Unesi malo zebnje u svakodnevni zivot srecne porodice. Dizel 2,6 EUR/L. Kraj idile. Politicar sa svojim sirenskim zovom i podsjecanjem da smo mi svoji na svojem, da smo mi posebni i da za tu posebnost treba cak i zivot zrtvovati (a o djecijim suzama da i ne govorim), pocinje da unosi u nase naglo i neocekivano ohladjeno tijelo, malo toplote koja zraci iz gomile. Zbijmo se. Stisnimo se. A ti mali placi, ko ti je kriv…. Javi se Fjodoru.

Dvije trecine su prosle. Ostala je jos jedna. Gdje i kako je provesti??

Ne radi se o matematici, ne radi se o biologiji – radi se o sociologiji. Ali, srecom, kod mene se nekako sociologija poklopila i sa matematikom i sa biologijom. Ako je prosjek 90 godina, imao sam do sada srece da prodjem matematicki i bioloski, neostecen, dvije trecine i sad cekam, trecu. Vidio sam previse ljudi koji su zaustavljeni vec poslije prvih 30 godina…. Ali socioloski?

Sta hocu da kazem?

Hocu da kazem, da sam prvih 30 (zapravo, 40) godina zivio u komunizmu, sledecih 30-ak u kapitalizmu, ili makar demokratiji, a sada bih ovih poslednjih 30 volio provesti negdje gdje nema ni jednog ni drugog.

Sjecam se kako sam bjesnio ziveci u komunizmu. Evo recimo, vec sami naziv komunizam izaziva frustraciju: ako znamo otprilike sta je sadrzaj komunizma u teoriji, onda je jednostavno sramota ili makar pogresno ono tamo sto sam zivio u Jugoslaviji zvati komunizmom. S druge strane, ako znamo da je komunizam samo jedan izmisljeni pojam, pojam bez prakticnog sadrzaja i veze sa stvarnoscu, onda tek uzasno iritira zvati ono tamo bilo kako drugacije, osim podlom prevarom. Kad kazem ono tamo, mislim na zemlju koja je svoj drustveni sistem zvala komunistickim, kojoj je jedina i najjaca partija bila komunisticka i gdje su svi ili makar vecina bili – komunisti. I ja sam bio komunista od 1982. do 1985. Zasto? Pa svi su tada tvrdili da se bez toga ne moze ni zaposliti, ni dobiti stan, ni… Najveca je tragedija sto danas i Hrvatska i Srbija imaju po jednu partiju kojoj je glavna osobina da bude odskocna daska za karijeru??! Uzas. No da ne davim previse, svi koji imaju ista u glavi i koji mogu da sa time nesto misle, znaju o cemu govorim: jedna grupa ljudi koja je rano, u svom zivotu grubo i agresivno krenula u osvajanje pozicije, koja je zatim kontrolisanim medijima i zasticena tesko naoruzanom policijom, otimala svu stvorenu vrijednost u privredi zemlje, da bi je kasnije dijelila prema jednostavnom ljudskom nacelu: prvo sebi, lavovski dio, a onda drugima sto ostane. Ko nije bio zadovoljan, a usudio se da kaze, bio bi premlacivan u podrumima policije, a ako bi nezadovoljstvo bilo masovnije, preko medija bi se pronalazili strasni neprijatelji koji su tu, odmah uz granicu, pa ako samo malo popusti solidarnost, propali smo. I tako 40 godina dok nije nestalo supstance sto je dovelo do rata medju elitama, ali naravno, nasim tijelima i nasom krvlju.

I zato sam pobjegao. U demokratiju. Prosle su decenije. I ovo drustvo je islo iz stresa u stres i demokratija je bila izlagana testovima. I moram priznati, demokratija na terenu, ona sitna, na detaljnom nivou, na nivou covjeka, kupca, korisnika pomoci ili potreba, ostala je cvrsta. Covjek se osjeca sigurnim u odnosu na drugog covjeka i na manje drzavne aparate. Ali ona gore, elitna demokratija, demokratija sa vrha drustva, ona se nakon 20 i nesto godina promatranja, ogolila i pokazala kao jednako bljutav blef kao i ona tamo, nasa. Politicari pojma nemaju o cemu govore, stalno su u zakasnjenju za novinarima, vade se kako znaju i umiju, crvene, a kad se kamere i mikrofoni ugase, psuju i laju bijesni zbog svoje nemoci i nekompetentnosti. Njima upravljaju tehnokrate i eksperti, sto je zapravo i normalno: jer kako ce politicar, idiot koji je napustio srednju skolu, razgovarati o odlaganju nuklearnog otpada??? Nikako. Razumijem. Ali, oni se ne daju, pa posto shvataju da su nemocni, bijesne. Kad naidje kriza, pozivaju na slogu, zbijanje redova, solidarnost (identicne rijeci kao u Jugoslaviji!). Iako su mediji najveci stub one „sitne“ demokratije koja i dalje „radi“, mediji u blizini drzavnih vlasti, ne mogu da se otmu uticaju. Izvjestaji koji imaju veci znacaj za cijelo drustvo, jasno su usmjeravani i ofarbani. Kad medij stiti bolesnika protiv doktora, tu nema nikakvih problema: bolesnik ima sve resurse iako u 90% slucajeva, posmatrac dobije iskrivljenu sliku, ali nema veze: bolesnik ide dalje kroz svoj zivot (ako ide) siguran da ima moc nad institucijom. Ali ako je rat u Ukrajini, onda ce svi mediji izvjestavati samo na jedan nacin, bez i jednog jedinog atonalnog glasa. A nisu svi u Svedskoj razumjeli da je Rusija losa; Svedjani, koji su se tokom citavog Hladnog rata odusevljavali Sovjetskim savezom i koji i danas imaju Partiju ljevice koja i ne krije svoje komunisticke korjenove.

I zato bih da u ovoj poslednjoj trecini odem negdje gdje cu moci biti sam sa svojom pamecu (kakva god da je!) bez ikakvih vijesti i izvjestaja. Cucu naravno da je izbio rat izmedju Kine i Tajvana (Rusije i Litvanije…. ili bilo koji drugi par) i nista mi drugo vise ne treba. Znam sve. Moje je samo da u radijusu od 250 km oko mene niko ne puca, a da u prodavnicama ima hljeba i da mogu Amazonom naruciti tu i tamo neku knjigu ili CD. Ako budem mogao sjesti u auto (ima goriva) i otici do Firence da na trgu ispred Davidove kopije popijem makijato, meni ce biti dosta za narednih 4-5 mjeseci. Sledeci put do Sicilije da udahnem tu divlju, neukrotivu ljepotu, pojedem ‘fetu’ prsuta i – opet miran, pola godine. Izmedju ovih izleta cu u svom domu ugostiti svoju djecu sa njihovim porodicama, ponuditi im lokalne ‘delicije’, vidjeti ih, zagrliti ih i – opet, meni dosta do sledeceg vidjenja. Onda bi volio da sjednem u auto do obliznjeg bazena, otplivam svojih 3 km i tako 3-4 puta mjesecno. Svo vrijeme izmedju, malo oko kuce, malo muzika, malo knjiga, malo razgovor sa svojima. I ovako, narednih 30 godina. Meni dosta.

Gledam jednu kartonsku kutiju, dimenzija 60 cm pa na kub. I vidim odmah, zasto je izbio rat u Ukrajini!

Da bi razumjeli moram jos nesto dodati u opisu kutije.

Na dva boka kutije, pricvrscene su rucke od plastike. Vrlo elegantno uradjeno, cak estetski lijepo, a o funkcionalnosti da i ne govorimo. Sa tim ruckama sad svako moze podici kutiju, pa i da je 40 kg u njoj.

O cemu se radi??

O – sto bi rekli Hrvati, ozracju. Atmosferi.

Na Zapadu je napravljena atmosfera koja otvara put, daje sansu, stimulise, pamet ljudi da ovi smisle razna mala ili velika rjesenja. I onda imamo trokut – Pamet, Tehnologija i – Zarada, trokut od kojeg svi dobro zive.

Rusija?

Ta jadna zemlja koju je tako romanticno i lijepo opisao Son Koneri glumeci u filmu Ruska Kuca. Son kaze da kad sidje u muski WC i osluskuje Ruse dok obavljaju malu nuzdu, moze da cuje da u razgovoru, poneko citira Puskina, Dostojevskog. Rusija je zemlja pametnih ljudi, sjajnog obrazovanja, ali bez ozracja koje stimulise u progresivnom pravcu, vec – nazad, ka Srednjem vijeku. Pogledajte u kom pravcu oni angazuju svoju pamet i skolu. U sajber ratovanje sa ostatkom svijeta, u tehnoloskim rjesenjima sredstava za unistavanje. A posto nema ozracja koje stimulise mladog preduzetnika i koje bi ga natjeralo da ne otvara vrata kada mu zakuca neki idiot iz lokalnog Vojnog odsjeka, mladi Rusi cekaju da ih jos veci idioti okupe na beskorisnim projektima koji vode iskljucivo u nove nesrece?! Zamislite tu zemlju. Na pocetku dana, ljudi iz vlasti, okupljeni i koncentrisani zahvaljujuci iskljucivo svojoj agresivnosti i granicnoj psihopatiji, smisljaju gdje da usmjere svoje razarajuce projekte. Sazovu mlade pametne i obrazovane matematicare, fizicare, koji nemaju posla, niti znaju gdje ce sutra oko 7 ujutro, i krenu sa realizacijom paklenih ideja. Zamislite da ti mladi ljudi imaju svoje ideje, da se organiuzuju u mreze i strukture koje bi rezultirale proizvodnjom novih duhovitih i prakticnih rjesenja, pa ih naprave, pa ih usminkaju, prodaju i – zarade. Ko bi njih mogao natjerati da se veru po betonu Cernobila sa puskom u ruci???

Ukrajina je klasican primjer produkta nastalog raspadom komunisticke zemlje. Prvo komunizam po definiciji mora dovesti do raspada, a onda otkinuti dio radi sve sto moze da se (ideoloski) sto dalje udalji od onih koji su ostali u jezgru raspadnute drzave. I posto nema mnogo raznih puteva, bjezati ideoloski od Rusa, znaci, primaci se Americi – jednostavno! Ideoloski. Jer koliko juce su imali Janukovica koji je klon Lukasenka i niza drugih diktatora iz azijskih sovjetskih novonastalih drzava. Onda im je Rusija „pomogla“ 2014, specijalnim ratom na Krimu i jos ih jace gurnula ka Americi, iako oni-kakvog su duhovnog sklopa- nisu imali nikakvu namjeru da joj se primicu: zivjeli bi „lijepo“ sa Janukovicem jos 5-6 decenija, bas kao i Srbija sa Vucicem. Moze vrlo pojednostavljeno da se kaze da je orijentisanje Istoka ka Zapadu, vise rezultat smrada Istoka, nego mirisa Zapada. Mene ovdje pitaju da im „objasnim“ kako to ratuju dva pravoslavna naroda?!Kao ok je bilo u Jugoslaviji, tamo ste bili iz tri razlicite vjere. Eeee, Svedjani, Svedjani, lako je vama biti glup, kad ne znate sta je Imfobiro! Cuj bratski narodi???! Ma, dva brata, od iste majke ce se zaklati i zakrviti i bez religije, ako im se ponude dvije razlicite ideologije. To smo vidjeli na Golom.

Ima li rjesenja? Tja, ima, ali u sferi je naucne fantastike. Recimo neki Super Obama, pobijedi sutra u Americi na izborima. Ili, ja pobijedim na njihovim izborima. Prvo sto bi izjavio bi bilo da se mi (Amerikanci) definitivno i dosljedno odricemo mijesanja u bilo cije poslove ili konflikte koji su van SAD granica. Osim ambasada, svi ostali se vracaju nazad. Dosta je bilo ulazaka u sukobe na nekoj planini u Aziji pod motivacijom da se stiti bezbjednost Amerike??! Jeste, ugrozilo bi malo segmente americke privrede, ali i to bi bilo progresivno sa aspekta ekologije. I tako bi se Rusija planetarno izolovala kao tumor koji vise ne bi mogao rasti pozivajuci se na Ameriku (sto su s pravom radili evo…. 70 godina). Ta vrsta izolacije bi pomjerila njihovu unutrasnjopoliticku ravnotezu u korist boljeg ozracja i uskoro bi i oni poceli proizvoditi plasticne rucke na kartonskim kutijama umjesto samo drvene sanduke sa minama.

U narkomanskom zargonu, se kaze da je „pao“, sto znaci da je uhvacen, pao u ruke policiji i slicno. Definitivno nije pao na ulici, niti je ubijen. Radi se iskljucivo o funkcionalnom stanju, ne bioloskom.

Imam ovdje jednog kolegu, Grka. Samo sam cekao dan kad ce – pasti. Mislio sam da ce pasti na poslu, u intereakciji sa kolegama, Svedjanima, ali ne – pade napolju. Pade u konfliktu sa ovdasnjom kulturom. Imam jos jednog kolegu – iz Afganistana. Ali on je „pametniji“ i dosljednije se drzi ledjima ‘uzazid’, sto smanjuje sansu da dodje u sukob sa ovdasnjom kulturom. Sta vise, daje mu sansu da vidi bolje i da – bude filozf! On kaze, cim dodjes ovamo moras shvatiti da tvoje dijete nije vise tvoje. Sto to prije shvatis, bolje za trebe.

I sta je bilo?

Grk, inspirisan Cicipasom, da sina odmah na – tenis. Skup sport, neizvjesno ulaganje, ali moze se, makar u pocetku. Sin, jedanaest godina. Valjda je talenat, ne znam. Ali vec, drcan. Na jednom turniru, izgubi mec i pred svom publikom (a i kako bi drugacije?), odvali reket o beton i slomije ga. Tati Grku se to nije dopalo, pridje sinu i …sad postoje dvije verzije, kao uvijek. Po tatinoj, malo ga je pipnuo vrhovima prstiju po donjem dijelu obraza (i on kao i sin, pred publikom!), dok druga verzija „svedska“ kaze da se samar cuo na tribinama. Da stvar bude gora, kada je bilo zvanicno proglasavanje pobjednika i kada se sinovo ime pomenulo, publika je aplaudirala – svedska verzija, a tata je vikao:“Uaaa…“.

Rezultat? Neko je iz publike prisao tati i rekao mu da se tako ne moze ponasati prema djetetu i uslijedila je prijava policiji. Poslije je sve islo kao na filmu. Tata je bio u policiji na razgovorima, sa djetetom i bez djeteta, dijete je policija pokupila iz razreda (sic!) i odvela na razgovor, uskoro slijedi sudski postupak sa svjedocima, tuziocem, advokatom, sudijom. Novine su pisale o slucaju vec dva puta (svedska verzija).

Pade „moj“ Grk. Da se sve dogadjalo na Peloponezu, niko nista ne bi ni primjetio. Ovdje je dijete izjavilo policiji da to nije bio samar, da se sve razjasnilo, ali dzaba – policija smatra da se on boji oca i da se ne usudjuje reci kako je zaista bilo.

A sta je ovdje najveca nesreca? Opet taj prokleti kulturoloski sudar. Isto dijete i isti otac, ali na Peloponezu, ista situacija bi bila zaboravljena za par dana, a dijete bi nastavilo svoj zivot bez traume. Ovdje, ista scena, ali dijete nastavlja zivot oznaceno dozivotnom traumom iako ga je svedsko drustvo kao pokusalo zastititi??! Znam da ima (sto bi rekao Vucic) strucnjaka koji smatraju da je samar taj cin koji traumatizuje dijete, ali to bi rekli svedski strucnjaci. Ne vjerujem da bi se grcki sa oviom slozili. Mozda i bi, ok, ali sa rezervom. Zasto sa rezervom? Kojom rezervom? Pa rezervom – sredine. Kulture u kojoj se incident dogodio. Incident ne moze da ima jednaku tezinu u dvije razlicite kulture gdje je u jednoj prihvacen, cesto vidjen i na neki nacin dozvoljen, a u drugoj nije. Ne moze se grcko pravosudje transplantirati u svedsko. Ni obrnuto. Pravosudje proizilazi iz normi koje su okolnostima definisane, uspostavljene i akceptirane. Nisu iste u svim kulturama.

Zato kolega iz Kabula ima pravo: nasa djeca vise nisu nasa. Ona pripadaju Svedskoj i svedskim zastitnim mehanizmima. Nasi uplivi mogu samo da rezultiraju stetom i zbunjivanjem. Kako ce se ovo zavrsiti na dugu stazu, ne znam, neko ce pricati ko doceka, prezivi i zapamti. Daleko sam ja od toga da prihvatam stavove hriscanskih crkava sa prostora Jugoslavije (zanimljivo, konacno nesto jednako u njihovim ideologijama!), ali ovaj sukob izmedju tradicionalne porodice i modernog drustva gdje profit i karijera melju porodicu, mora da jednog dana donese rezultat. Pobjednika i pobijedjenog. Tesko je iz ugla jedne generacije dati zakljucak: suvise smo mali u vremenu da bi vidjeli cijelu liniju – vidimo samo jednu tackicu, jednu sicusnu krivinu. I naravno, iz urodjenih nam ideologija, naslijedjenih i upijenih iz kulture iz koje dolazimo, mozemo da filozfiramo o kraju. Nabijeni ovakvim shvatanjima, kao sto jesmo, tesko da mozemo vidjeti porodicu kao pobjednika. Rezultat je uzasno frustrirajuci, ali ne zato sto zalimo za porodicom (kao socioloskom jedinicom), vec zato sto smo dnevno svjedoci efikasnosti i udobnosti ovog sistema koji ide ka pobjedi. Ide li? Moze li se bas sve kupiti?

Imamo samo jedno zajednicko: obojica mrzimo avione, samo tako! Bora pjeva i prijeti avionu da ce mu slomiti krila, a ja – pisem. Krenuo sam od pitanja ima li i jedan jedini prijatan trenutak u toku ovog predugog procesa koji se zove, putovanje avionom? Nema. Ali, ponovicu pitanje i na kraju teksta, pa cemo vidjeti. Krenimo redom….

Kupovina karte. Tu treba da nadjete datum, cijenu, da se svima uklapa. Nervoza krece…. Broj presjedanja. Korona je slomila skoro sve avioprevoznike. Oni se sada oporavljaju sisuci nasu krv. Kako? Pa tako sto nas tjeraju da putujemo od Svedske do Hrvatske za 18 sati (sa tri presjedanja i jednim ili dva nocenja…). Sta (do)kupiti? Cijena se odnosi na stolicu, a sve ostalo se dokupljuje. Mjesto stolice u avionu, kufer u trupu, ruksak ispod stolice, manja torba u polici iznad… Eee, disanje je jos uvijek dozvoljeno. Bez obzira gdje bila stolica (mogu da zamislim, da sto budete blizi pilotu, to ce udah vazduha za 20 godina, biti skuplji. Objasnice vam to zahtjevima ekologije, naravno). Cijena. Nova frustracija: birate li „izvikane“ kompanije, osjecati cete se bolje, ali cete platiti duplo vise od ovih „piratskih“. Krenimo. Parking. Parkirati na aerodromu automatski znaci 30% vise od cijene u gradu. Slijedi teglenje kufera (razdragana djeca bi najradije da napumpate slaufe, koture, madrace i ostala pomagala, jos prije kretanja). Nosenje ovog biblijskog tereta ne olaksava vasa zabrinutost prizorom koji cete ugledati kada stupite u aerodromsku zgradu: migracije? I udjete. Ogromne kolicine ljudi, kao kad stignu svi dnevni migranti u Brindizi. Morate predati kufere i eventualno se cekirati. Pravac red koji zavija kao labirint, tako da moze da stane vise ljudi. Labirint je formiran od elasticnih traka, koje su za vas kao Kineski zidovi, a osoblje ih cijepa, premijesta, kaci, skida, lakocom kojom vi postupate sa vasim prljavim carapama. Na salteru se odvija susret dvoje glupih ljudi. Rijetko taj susret prodje prijateljski. A onda: red za granicu! Vadi tecnosti, prenosivi kompjuter, kais. skini cipele???! Na rentgenu ipak pisti, a ako i ne zapisti, vas ce kao slucajno izabrati da provjere imate li pod noktima tragove tnt-a. Moracete objasni sadrzaj nesesera. I kada vratite kais i podignete pantalone, idete pravo u prostoriju otuznog, memljivog vazduha gdje se mijesaju Rafaelo i Mocart loptice sa Milkom cokoladom i Clarins rumenilom za usne. I onda gejt i cekanje leta. Putem do gejta srecete uznezvjerene ljude koji idu naprijed-nazad, trce, u panici, vicu, svadjaju se u bolu od straha da ne ostanu na aerodromu kao Tom Henks. Ni vasim nogama nije lakse: oticu. Bole. Nekad je vrijeme izmedju dva leta kratko: taj strah je posebna kategorija, u ravni onoga kada shvatite da vam vise nema djeteta na trgu prepunom turista… Trka i panika. Aerodromi nisu bioskopi – hodnici su uvijek kilometarski. Na gejtu cijelo vrijeme ponavljaju besmislene poruke (zajednicko mjesto svih poruka koje vam salje osoblje: ponavljane i – prazne, ne vode nicemu). Imam osjecaj da nas drze tim porukama u tenziji, da stalno nesto iscekujemo. Valjda da ne odemo??? Bastina koncentracionih logora, onaj njen najbolji dio, djeluje svom svojom ljepotom na aerodromima: sortiranje ljudi u grupe prema plateznoj moci. Najcjenjeniji su oni koji nikada nisu dali ni dinar za put – placaju firme. A oni se sepure zlatnim karticama ponosno objesenim o rucke rucnog prtljaga. Brzo li se ljudi nauce da gledaju s visine! Sto su manje sami u tome ucestvovali, to se brze „popnu“. Ima aerodroma gdje svi onako fino sortirani idemo sprat nize, pa u – autobus . Gdje nestadose grupe?? Pred autobusom se stoji dok osoblje u zutom po 5-6 puta ne razmijeni neku manuelnu signalizaciju. Kazu, za nase dobro. Kad autobus stigne, ponavlja se procedura. I opet je to iskljucivo za nase dobro. I pored ponavljane signalizacije, napustanje autobusa ne znaci automatski i ulazak u avion. Ne! Treba se malo u tisini pokloniti stepenicama. Onda ide jedan cisto intimni trenutak: dok cekate vas red, jednom nogom ste na pragu vrata: uci ili ne. Uci ili pobijeci glavom bez obzira, pa makar vas odmah uhapsili. Bolje i to, nego da vas rodbina trazi po spiskovima, a lokalne TV ekipe, zeljne informacija idu okolo i pitaju vasu rodbinu kako im je. Ima nesto sto se zove taxing: avion vozi brzinom Renoa 4 okolo, „satima“…Mala djeca vriste: ustalo ih jutros u 4, pa su nervozni. Demonstracija sigurnosnog postupka koju niko vise ne prati. One police za vas rucni prtljag, skupo placen kod pirata, vec je odavno pun, jer ste vi grupa 5 za ukrcaj. Osoblje uporno ponavlja neke infomacije koje nikoga ne interesuju. Prostor za koljena je preuzak. Onaj ispred vas, svakim pokretom ucini vise za vasu artrozu nego prvenstvo u Italiji za Ibrahimoviceva koljena. Izmedju reda 5 i 6 spustaju zavjesu. Kao u Jemenu: vile bogatih aristokrata i izbjeglicki logori oko Sane. Iza zavjese cujete zveckanje tanjira, a vama prodaju vrucu vodu. Svi koji prodju hodnikom, udaraju vas po ramenu, koljenu, stopalu, a onaj debeli pored tebe je pazljivo iskoristio da se nasloni na naslon za podlakticu izmedju vas. Kako ustati kao srednji u redu, a morate do WC-a? WC uzak kao pola telefonske govornice u Londonu (paradoksalno, sva ova mucenja su da bi vidjeli tu poznatu, crvenu govornicu u Sitiju!!???)… Spustili ste se poslije bezbroj sati leta. Ponovo taksing. A najveca muka pocne od momenta kad svi skoce sa sjedista dok otvore vrata! Sekunde su kao sati. Vi ustali i stojite, a oni koji jos sjede ce vaditi stvari tek kad ustanu… Do vrata ljudi idu kao da su ucviljeni i prvo koljeno rodbine na sahrani. Idemo po kufere, hoce li doci ili cemo na salter da prijavimo nestanak?

Napomena: ako imate 2 ili 3 presjedanja, sve gore pobrojano pomnozite sa dva ili tri!!!!

Dakle ima li ista, ali ista prijatno u ovom parcetu kratkog zivota, parcetu koje zovu put avionom?

Ima!

Kad vas cerka ceka autom ispred zgrade aerodroma.

Biti vojnik, biti u ratu …, opasno je. Moze i da se pogine. Svaki vojnik zato voli da popravi svoje sanse da se jednog dana vrati kuci. Ziv, a po mogucnosti i bez invaliditeta. E, tu dolazi u pricu general. Dobar general nije garancija da ce se vojnik vratiti kuci prema naprijed navedenim zeljama, ali je uz dobrog generala, sansa veca. Los general, povecava sansu da se ili ne vratis uopste ili da te – donesu.

A sta je los general?

Eee, ali prvo moramo da se dogovorimo da li pricamo o zivotu ili filmu? Jer u filmu, imate tu sjajnu, dobitnicku kombinaciju, kombinaciju koju publika obozava: los general, ali – genijalan, pa svi prezive. Kroz film, on radi sve naopako, prosjecni gledalac se cudi, ali na kraju – sve bude u redu. Nazalost to je film. U zivotu los general, najcesce znaci nesrecu. Moze uz nesto srece i los general da dovede svoje vojnike neostecene kuci, ali – tesko.

U filmovima pisci scenarija maksimalno koriste ovu romantiziranu kombinaciju. I ne samo u ratovima sa generalima ili vojnicima. I agent Hant /Tom Kruz, Nemoguca Misija, krsi pravila („los“), ali pobjedjuje. Isto je i sa Varg Veumom (v. rane radove): mrzi pravila, ne bira sredstva, rastura, ali na kraju kad svi („sistem“) zakazu, on („los“) nadje rjesenje i svima lakne. I svi (ukljucujuci i sistem) mu oproste. A sta bi rekli tek za doktora Hausa? Sam protiv svih, a pobijedjuje?!

Nazalost, bas kao sto ni Statam ne moze da razbije 12 zestokih, londonskih momaka za samo par minuta, kao sto ni agent Hant ne moze da visi na litici iznad norveskog fjorda, 45 minuta, pa jos ranjen – odnosno mogu oni, ali samo na filmu, tako ni mi ne mozemo da se nadamo u cuda. Cuj, nadamo?! Racunamo na njih. Ali, ne moze. Nema. Razmislite, koliko puta ste za 30, 50 ili 60 godine dobili pomoc pravog cuda? Ne mislim sad na situaciju kad stojite u redu za kasu, a oni otvore jos jednu kasu i vi to prvi primjetite. Mislim na prava cuda: iznenadni i neocekivani zaokret vaseg zivotnog puta u novom pravcu koji vam donese prednost. Dva puta? Tri? Zato, ne racunajte na srecu. Dalje sto se moramo dogovoriti, ako podvlacimo crtu i dajemo ocjene: da li govorimo o (ne)uspijehu koji vas cini (ne)srecnim par dana, a zadovoljnim i ispunjenim cijeli zivot ili obrnuto? Mnogo konflikata dolazi iz odnosa vas, pojedinca sa sistemom. Ne znam da li je privid, ali ta relacija cini se, nosi jedino moguce neprijatne rezultate. Ne znam, moguce je da one scenarije sa pozitivnin rezutatom ne primjecujemo, jer ih podrazumijevamo? Recimo put avionon koji se nije srusio: ipak je tu sistem ucinio svoj dio posla i vi ste se 4 sata kasnije spustili 4000 km dalje. A ako bi htio maksimalno da otezam svoju poziciju u ovom monologu, podsjeticu da je sistem stavio u stolicu (aviona) poslusnog, a ne kocopernog pilota.

Opet, nazad do filmskih ”negativaca”. Kada oni krse pravila i suprotstavljaju se sistemu? Iskljucivo kada je u potanju visi cilj! Rizikuju se zivoti stotina ljudi da bi se spasio jedan. Je li ovo primjer za visi (moralno visi) cilj? Jeste. Ali u filmu. No za Hanta nema prevelikog rizika: spasice jednoga, a mirakulozno se nista nece dogoditi ni drugima koje je on svjesno doveo u opasnost. Publika srecna, napusta film kojem su dozvolili da ih dva sata drzi u snu.
Sta ste vi u vasim zivotima? Dobar general koji siri sigurnost i gdje se svi osjecaju komotno ili ste kavgadzija, neko ko ne podnosi okvire sistema i voli da ih pomijera. A kad se granica gurne i kad se sistem zaljulja? Ljudi oko vas povezani ili bioloskim vezama ili profesionalnim, prestaju da disu, zgledaju se i cekaju. Ovaj osjecaj ne prija nikome – na kratku stazu. Na dugu? Ono kao kad M. Brando sjedi u vinogradu na kraju Kuma. Recimo da ga unuk pita kako bi ocijenio svoj zivot? I bas kad je htio odgovoriti, skljoka se sa stolice. Mozda je i bolje, jer nisu svi ponosni na svoj iskreni odgovor.

Dvije teme! Jeste, ali vidjecete – imaju zajednicku ideju… Takozvanu crvenu nit.

Sto bi rekao Z. Kesic, hajmo mi – redom.

Lin-tavla. Namjerno kazem ‘tavla’, iako je to svedska rijec za – tablu. Ploca koja visi na zidu, kao one nase tamnozelene iz ucionica. Samo, ovdje, posto je Svedska bogata, ovdje su ‘tavle’ one blijede na kojima se pise flomasterima. A nema ni Tita iznad… A ni lin nije to (lin) nego ‘lean’, znaci pojam koji se koristi u menadzmentu i koji treba da osigura organizaciju rada gdje se sa sto manje resursa postize maksimalni efekat. I onda jednog lijepog dana (ili je bilo upravo suprotno: kraj novembra, mracno, hladno i mokro?), padne na pamet nekom projektantu* ideja da uvede lin u zdravstvo. I je… ga nema mrdanja: sistem je tako napravljen da drzava kojoj svi vjeruju, stampa mlade, nadobudne projektante, a oni, sta ce, kud ce, moraju da izbacuju ideje (zamislite da ste vi skolovani kao majstor za pravljenje ventila i onda samo sjedite na poslu bez ijednog novog ventila?!). Moraju da smisle nove projekte. Ovi ce na krilima autoritarne drzave lako naci svoje izvrsioce u raznim organizacijama i onda – izvolte, nekoliko godina ima da se mucimo sa projektom. I tako dodje lin i kod nas. Kako se to prakticno izvodi? Lako! Jednom sedmicno, uvijek u isto vrijeme svi zaposleni u jezgrovnoj organizaciji, treba da se postroje u hodniku ispred table i da glasno, bez kocnica i stida izbacuju ideje. Znate vec: ‘brejnstorming’, takodje neciji projekat, mada internacionalan. Neki ‘odlikas’ iz organizacije ce imati cast da drzi flomaster i sve pise na tabli. Ali, strukturirano, u grupama prema… kljucnoj rijeci, ideji, zajednickom nazivniku. Nismo stali vise nego tri puta, ja sam poceo da se rugam cijeloj ideji i da par dana prije, a posebno nekoliko dana kasnije, izbacujem sve otrovnije i otrovnije komentare. A znam to da radim. Prvo, jer mi je sarkazam jaca osobina, a drugo, kao pripadnik najvise klase u strukturi organizacije, nisam imao kocnica…. Jedne nedelje, kao dezurni, sam, nacrtao sam na tabli Lamborgini Mijuru. I to znam.

I da ne duzim. Rezultat? Lin je umro poslije nekih 3-4 mjeseca, a ja sam dobio batine. Onako tipicno zapadnjacki, bez velikih zvona, tiho, vise kroz opstrukcije i podmetanja, nego kroz udarce, ali – moj ionako naceti polozaj ovdje na Zapadu, dobio je dodatnu, mozda i odlucujucu pukotinu. Ali primjetite ono sto je najvaznije u prici: onaj koji je imao moc da unaprijed vidi propast jedne stupidne ideje, ne da nije za gasenje iste dobio nagradu, vec je – kaznjen. Ali, nista novo! Ni za Zapad, ni za Svedsku ni za mene. U svakom narodu ima neka varijanta uzrecice o pijevcu koji se prvi oglasi, pa zavrsi u loncu.

Znate da Svedska dugo nije ratovala. Mnogi kazu, 300 godina!? Boga pitaj je li to tacno, sta vise, ovo se govori vise od 20 godina da ja znam, pa barem to cini da je procjena pogresna. Ali dugo zive u miru. Cak su i za vrijeme Drugog svjetskog rata samo otvorili granice za prolaz Njemaca i zeljeza (za Njemce) i – obogatili se. Neka, neka: i moja porodica se malkice ogrebala o to bogatstvo. Ali ideoloski, sta su postigli? Zagledani u Gausovu krivu raspodjele osobina, primjetili su da je trbuh najvoluminozniji. I odlucili da naprave sistem gdje ce samo (!) trbuh biti zadovoljan. Sit i zadovoljan. Oba kraja, sa lijeve i desne strane, frustrirana. Lijevi stoje ispred monopolske prodavnice alkohola, tetovirani u drustvu psa, a desni drze pare napolju. Ali bas briga Svedjane! Lijeve lazu da ce im (drzava) pomoci, mada im pomazu mnogo vise nego recimo Rumuni svojoj napustenoj djeci, a desne ganjaju raznim instrumentima poreske i ostale policije. Rezultat? Pa onih „300 godina“ se nastavljaju: vecina zadovoljna. Sve je njima prilagodjeno. Jeste, znam, to je formula stabilne politike i stabilne drzave: jaka i zadovoljna srednja klasa. Ali ne moze Srbin svakog trenutka da se ovoga sjeti.

Ne vozim vise BMW; sad je Tojota Hajluks (Toyota Hilux). Uzivam u komoditetu i legendi koja prati ovaj auto. A onda lako zaboravljam da je lin izasao, bas kao i moj auto iz japanske fabrike automobila, Tojota. Napravljen po linu…

*projektant ili kako ovdje kazu ‘vodja projekta’, to je jedna ziva napast. U SSSR-u su imali hoteli one cuvene babe sto bi po cijeli dan sjedile po hodnicima hotela i zijale u prazno. Malo spijuniraju, a mnogo vise popravljaju statistiku nezaposlenih. E ovdasnji lideri projekata su ista stvar: drzava ih fabrikuje na seoskim fakultetima u ogromnim kolicinama, nauce ih nesto o metodu i statistici i – puste. Nama na vrat. Oni moraju da smisljaju nove i nove i nove projekte i tjeraju organizacije u nesto sto niko ziv tamo ne zeli. Obicno se projekat mora istrpiti 4-5 godina dok se sam ne ugasi. Iako vecina zna od pocetka, da ne vodi nicemu. Ali, trpe. Zadovoljno, pa trpi. Kant se smjeska… Ali za to vrijeme vec stigne desetine novih projekata….