Dostojevski i Pen

Dostojevskog se sigurno sjecate, a Pen je Son Pen (Sean Penn), americki glumac. Ziv je i dalje. Jedva.

Dostojevski je poznat po mnogo cemu, ali i po jednoj izjavi koju je u nekoj prilici rekao. Sjecate se sigurno i toga? Ni jedan rat nije vrijedan djecije suze. E ali za potrebe ovoga teksta, volio bih znati sta je tacno rekao dobri Fjodor Mihajlovic. Na koji ili kakve ratove je mislio? Na oslobodilacki, agresorski, lokalni, gradjanski…? Nije mogao valjda na sve? Jer onda se tu pojavljuje Son. Son rece ovih dana da je impresioniran hrabroscu i voljom ukrajinskog naroda. Dobro, ne kazem da je Son neki intelekt kojeg moramo slusati i pamtiti mu svaku izgovorenu rijec, ali – nazalost – po zakonima globalizacije i trzista, on je poznat i onda se njegova misao brzo i duboko siri po svijetu.

Evo ovo je okvir danasnje teme, a srediste je pitanje, moramo li ratovati?

Kad se neka velika i mocna sila koncentrise na vasim granicama, ja se uvijek sjetim aikidoa. To je ona borilacka vjestina (Stiven Sigal, u Beogradu poznat kao Steva Cigara, najpoznatiji majstor) gdje vi koristite energiju i zamah protivnika da ostvarite rezultat. I onda kad se protivnik, onaj sa granice, toliko uzhozori, nadme, samo sto ne pukne, vi samo otvorite granicu sa obje strane i on – protutnji kroz vasu zemlju. Moze li to tako? Kazu da je ovo bile ratna strategija Gandija kad su se Englezi grupisali pred Indijom. Osta Tadz Mahal netaknut, a Indijci govore danas simpatican engleski jezik. Ima dosta ovakvih „glasova“ u drustvu kada se razgovara o trenutnom ratu. Brojni intelektualci, avaj, kuku, nadugo i nasiroko rezonuju o besmislenosti rata protiv mnogostruko jaceg neprijatelja. Te, poginuce stotine i stotine, te porusice im infrastrukturu, kulturne vrijednosti, te… ‘Alo! Dobro je! Razumjeli smo. Nego ako si pametan i intelektualac, daj malo dublje, popni se (ovo je malo glupo: cuj popni se dublje??!!) na visi nivo rezonovanja i probaj odgovoriti je li ta ideja ostvariva? I zasto nije? Jer definitivno, nije.

Ovo je jedno od pitanja, paradigmi ne decenije ili vijeka, vec epohe ili bolje receno, ere. Da bi se promijenilo, mora da se promijeni nacin razmisljanja, kao i citav vjijednosni sistem. Ne bih da budem vulgaran, ali u doba Rimskog carstva, pedofilija je bila moralno prihvatljiva. Danas nije. Nesto se promijenilo u glavama veceg dijela Planete. Tako je i sa osjecanjima vezanim za drzavu i njene granice. Politicari nas vjesto podsjecaju vec u miru na ovo u gotovo svakom svom nastupu. Svaki njihov govor mora da se osvrne na potrebu da pojedinac ulozi nesto od svoje volje, slobode, komoditeta, za potrebe grupe. „Moramo biti kao jedan, moramo biti solidarni, moramo zbiti redove…“. I to je trenutno vladajuca ideja u glavama vecine na Planeti. Politicar krene sa onim cuvenim o integritetu i nezavisnosti teritorije, a mi nemamo ni sansu, ni nacin, ni pravo da se suprostavimo i onda kad krene rat – muskarci od 18 do 60 godina ne mogu da napuste taj „integrisani“ teritorij. Zene mogu, stari mogu, djeca – koja placu, mogu. I evo ga: cisti Dostojevski. Prvo dijete je zaplakalo. Sta vise mocni, nepodnosljivo produktivni mediji su nam vec pokazali par djece koja sa plasticnom kesom i telefonskim brojem napisanim na ruci, idu sama preko granice i ostavljaju iza sebe roditelje i cijeli teritorij koji je pazite, integralan! Jes! Bravo. Teritori je tu, ali djeca odose. Placuci.

Ali Son Pen se divi ukrajinskom narodu (bas kao i dementni Dz. Bajden iranskom???!!!). Moramo priznati: jaka je jos uvijek ta nasa spona sa teritorijem, svim tim lijepim, ali i ruznim elementima koji formiraju osjecaj pripadnosti nasem teritoriju. U nesrecnim zemljama kao sto su nase bivse, kao sto je Rusija, kao sto je Ukrajina, Bjelorusija… politicari bez boljih rjesenja za nas zivotni standard, imaju stalnu potrebu da kritikuju susjedne teritorije (i sve sto je na njima) jer je to vrlo jeftin i efikasan nacin da se mi izdignemo. Ni iz cega, na nicemu, ali ipek – nivo iznad susjeda.

A uzmite jednu srecnu porodicu u Svedskoj. Kuca, Volvo, dvoje plavokose djece sto bosa (a onda, zakonito i slinava!) jurisaju po prasini, pas i namjestaj iz IKEE. Kazem „srecna“, racunajuci na to da vi znate da je to vrlo tezak pojam. Jos od antike su se filozofi mucili da objasne sta je to sreca! Ali, ok, u svakom dijelu svijeta, bas kao i u ovom ovdje, kroz vrijeme, istoriju, obicaje, tradiciju, formirana je slika sadrzaja srece. Svi znaju otprilike sta je to cemu treba teziti da bi se osjecao srecnim. I to je svedska porodica ostvarila. I? Sta je njih briga gdje lezi granica prema susjednoj zemlji? Kako se zove teritorij na kojem zive, kako se zove teritorij susjedne zemlje? Ko na to misli??? Dok imas para za benzin (ja, aktuelno pitanje koje moze da pojaca osjecaj veze sa terenom!), servisnu mrezu koja tvoj Volvo cini pouzdanim i vozljivim, blizu prodavnice, vrtice, skole, asfalt, struju brzi internet, bolnice, posao na koji ides svako jutro, dobru ergonomiju na radnom mjestu…. koga briga kako se zove teritorij?? Eee, ali uzmi im nesto od ovoga. Bilo sta. Unesi malo zebnje u svakodnevni zivot srecne porodice. Dizel 2,6 EUR/L. Kraj idile. Politicar sa svojim sirenskim zovom i podsjecanjem da smo mi svoji na svojem, da smo mi posebni i da za tu posebnost treba cak i zivot zrtvovati (a o djecijim suzama da i ne govorim), pocinje da unosi u nase naglo i neocekivano ohladjeno tijelo, malo toplote koja zraci iz gomile. Zbijmo se. Stisnimo se. A ti mali placi, ko ti je kriv…. Javi se Fjodoru.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s