Sasvim slucajno nabasam na intervju Milana St. Protica na Balkan info stranici. Iako samo ovo „st“ stvara skoro pa nepremostivu barijeru da ovoga covjeka uopste uzmimam za ozbiljno, a ne jos i slusam, ostao sam malo cisto da vidim kako to rezonuje danasnja srpska kleronacionalisticka elita. Mislim da ne grijesim ako polazim od toga da im je St ako ne ideolog, onda sigurno vrlo precizan interpretator.
I naravno. Covjek je obrazovan, zna da se izrazi i onda kad se sve to ukrasi sa cestim pominjanjem Boga, bozije Rijeci, ljubavi, mira, bla, bla, bla, moze lako da se stekne utisak da je sagovornik u pravu i da to sto govori ne moze biti pogresno. Ali ono sto me je zapanjilo jeste da on, ta intelektualna gromada – pojma nema sta se zapravo dogadja u Podgorici?! Njegovo shvatanje tamosnje situacije je na nivou novinara pocetnika, naravno novinara koji je koliko juce izasao iz patrijahalne ortodoksno pravoslavne porodice i tek poceo da pise, pod budnim okom svoga tate. Tate koji ga je zaposlio i koji ce ako zatreba, ponovo uticati ako nesto krene lose. „St“ sve gleda kroz crkvu. Srpska crkva, pokonji Amfilohije, Milo. Ovo je trougao u kojem se nalazi Crna Gora i kroz njega se sve tamo moze objasniti. Detalji njegovog opisa su beznacajni. Jer ako vi zanemarite silu gravitacije, a mucite se da opisete odnose medju kapima kise, koja, jel’te, pada prema dolje, onda to nema nikakvog smisla.
A sta je zapravo gravitaciona sila u Crnoj Gori?
Jednostavno: pozoriste. Sjajno rezirano, godinama podesavano, organizovano pozoriste koje se odvija u zgradama oko Njegoseve ulice, cim se predje most. Jedna od tih zgrada tu je i pravo pozoriste, pa bi se sigurno moglo dosta uciniti na racionalizaciji i smanjivanju troskova, ali – i to je dio predstave. I da se odmah razumijemo: ja sam poslednji covjek na Planeti koji ce povjerovati da su davno, prije skoro 30 godina na terasi bivseg hotela Crna Gora sjedila dva glavna politicka aktera i dogovorili sve ovo (usput, vidio sam nedavno sliku mladog Putina koji je 70-ih godina, tada kao obicni terenac, bio bas na toj istoj terasi). Ne, nema tako pametnih ljudi. Neko je sigurno na samom pocetku ove besmrtne politicke pozorisne predstave (sta su Macke na Brodveju, prema ovome? Nista!) dobio batine, bio iskreno prepadnut, pobjegao, ali kako su godine prolazile i kako se svijest glumaca o sjajnoj predstavi, sve vise razvijala, spontano ili aktivno, svi su slozno zasukali rukave da je ucine sto boljom i sigurnijom. I danas imamo jedan scenario koji moze da „drzi vodu“ sigurno jos 4 decenije. Igraci/glumci ce se mijenjati, scena ce se modernizovati, ali kako svi lako prepoznaju poruku iz Godoa, bez obzira na scenu, tako ce i ova podgoricka laka zabava stajati cvrsto na nogama ostavljajuci vjernu publiku jednako osamucenom kao i krajem 80-ih.
Bi li ja ponudio sto dokaza? Ne bih. Nemam. Ali nemate ni vi za gravitaciju, iako svi znamo, jos od Njutna sta ce biti sa onom jabukom. Ali ima nesto bolje od dokaza! Razum. Promisljanje. Sjetite se ispada Popovica, Mandica ili Medojevica. Sjetite se koliko je puta pominjan sud, tuzba. Sve grube uvrede. Sjetite se silnih afera koje nikada nisu zavrsene. I? Nikome nista. I niko se nista i ne buni?! Vlast je dobila odrijesene ruke da proizvodi afere, a opozicija da te iste afere – na predstavama – pominje, kritikuje, psuje, vrijedja – jednom rijecju stvara kod publike osjecaj da je konacno doslo vrijeme da se vlast raskrinka. A svi glumci znaju da ce se vec sutra (meko s, nesto izmedju s kao u slici i s u sumi) naci na slavi, porodicnom veselju (mali krenuo u skolu) gdje ce biti da se lijepo i pojede i popije (pogledajte samo Medojevica!). Sta je ekonomski incitament predstave? Naravno, naravno, ne bi se predstava igrala duze od mjesec dana da nisu svi zadovoljni raspodjelom. U Crnoj Gori je uvijek vazilo „prema svecu i tropar“ i niko se ne buni sto vlast ipak uzima veci dio kolaca. Ali za jedan ljudski zivot, kad skupis prvih milion EUR, prosjecan glumac zastane, okrene se ponovo sebi, svom stomaku i vrati se lozi i priganicama. Je…s EUR bez loze! „Je’l domaca?“ Iz Zupe Dobarske.
Jugonostalgija 