Dvije trecine su prosle. Ostala je jos jedna. Gdje i kako je provesti??
Ne radi se o matematici, ne radi se o biologiji – radi se o sociologiji. Ali, srecom, kod mene se nekako sociologija poklopila i sa matematikom i sa biologijom. Ako je prosjek 90 godina, imao sam do sada srece da prodjem matematicki i bioloski, neostecen, dvije trecine i sad cekam, trecu. Vidio sam previse ljudi koji su zaustavljeni vec poslije prvih 30 godina…. Ali socioloski?
Sta hocu da kazem?
Hocu da kazem, da sam prvih 30 (zapravo, 40) godina zivio u komunizmu, sledecih 30-ak u kapitalizmu, ili makar demokratiji, a sada bih ovih poslednjih 30 volio provesti negdje gdje nema ni jednog ni drugog.
Sjecam se kako sam bjesnio ziveci u komunizmu. Evo recimo, vec sami naziv komunizam izaziva frustraciju: ako znamo otprilike sta je sadrzaj komunizma u teoriji, onda je jednostavno sramota ili makar pogresno ono tamo sto sam zivio u Jugoslaviji zvati komunizmom. S druge strane, ako znamo da je komunizam samo jedan izmisljeni pojam, pojam bez prakticnog sadrzaja i veze sa stvarnoscu, onda tek uzasno iritira zvati ono tamo bilo kako drugacije, osim podlom prevarom. Kad kazem ono tamo, mislim na zemlju koja je svoj drustveni sistem zvala komunistickim, kojoj je jedina i najjaca partija bila komunisticka i gdje su svi ili makar vecina bili – komunisti. I ja sam bio komunista od 1982. do 1985. Zasto? Pa svi su tada tvrdili da se bez toga ne moze ni zaposliti, ni dobiti stan, ni… Najveca je tragedija sto danas i Hrvatska i Srbija imaju po jednu partiju kojoj je glavna osobina da bude odskocna daska za karijeru??! Uzas. No da ne davim previse, svi koji imaju ista u glavi i koji mogu da sa time nesto misle, znaju o cemu govorim: jedna grupa ljudi koja je rano, u svom zivotu grubo i agresivno krenula u osvajanje pozicije, koja je zatim kontrolisanim medijima i zasticena tesko naoruzanom policijom, otimala svu stvorenu vrijednost u privredi zemlje, da bi je kasnije dijelila prema jednostavnom ljudskom nacelu: prvo sebi, lavovski dio, a onda drugima sto ostane. Ko nije bio zadovoljan, a usudio se da kaze, bio bi premlacivan u podrumima policije, a ako bi nezadovoljstvo bilo masovnije, preko medija bi se pronalazili strasni neprijatelji koji su tu, odmah uz granicu, pa ako samo malo popusti solidarnost, propali smo. I tako 40 godina dok nije nestalo supstance sto je dovelo do rata medju elitama, ali naravno, nasim tijelima i nasom krvlju.
I zato sam pobjegao. U demokratiju. Prosle su decenije. I ovo drustvo je islo iz stresa u stres i demokratija je bila izlagana testovima. I moram priznati, demokratija na terenu, ona sitna, na detaljnom nivou, na nivou covjeka, kupca, korisnika pomoci ili potreba, ostala je cvrsta. Covjek se osjeca sigurnim u odnosu na drugog covjeka i na manje drzavne aparate. Ali ona gore, elitna demokratija, demokratija sa vrha drustva, ona se nakon 20 i nesto godina promatranja, ogolila i pokazala kao jednako bljutav blef kao i ona tamo, nasa. Politicari pojma nemaju o cemu govore, stalno su u zakasnjenju za novinarima, vade se kako znaju i umiju, crvene, a kad se kamere i mikrofoni ugase, psuju i laju bijesni zbog svoje nemoci i nekompetentnosti. Njima upravljaju tehnokrate i eksperti, sto je zapravo i normalno: jer kako ce politicar, idiot koji je napustio srednju skolu, razgovarati o odlaganju nuklearnog otpada??? Nikako. Razumijem. Ali, oni se ne daju, pa posto shvataju da su nemocni, bijesne. Kad naidje kriza, pozivaju na slogu, zbijanje redova, solidarnost (identicne rijeci kao u Jugoslaviji!). Iako su mediji najveci stub one „sitne“ demokratije koja i dalje „radi“, mediji u blizini drzavnih vlasti, ne mogu da se otmu uticaju. Izvjestaji koji imaju veci znacaj za cijelo drustvo, jasno su usmjeravani i ofarbani. Kad medij stiti bolesnika protiv doktora, tu nema nikakvih problema: bolesnik ima sve resurse iako u 90% slucajeva, posmatrac dobije iskrivljenu sliku, ali nema veze: bolesnik ide dalje kroz svoj zivot (ako ide) siguran da ima moc nad institucijom. Ali ako je rat u Ukrajini, onda ce svi mediji izvjestavati samo na jedan nacin, bez i jednog jedinog atonalnog glasa. A nisu svi u Svedskoj razumjeli da je Rusija losa; Svedjani, koji su se tokom citavog Hladnog rata odusevljavali Sovjetskim savezom i koji i danas imaju Partiju ljevice koja i ne krije svoje komunisticke korjenove.
I zato bih da u ovoj poslednjoj trecini odem negdje gdje cu moci biti sam sa svojom pamecu (kakva god da je!) bez ikakvih vijesti i izvjestaja. Cucu naravno da je izbio rat izmedju Kine i Tajvana (Rusije i Litvanije…. ili bilo koji drugi par) i nista mi drugo vise ne treba. Znam sve. Moje je samo da u radijusu od 250 km oko mene niko ne puca, a da u prodavnicama ima hljeba i da mogu Amazonom naruciti tu i tamo neku knjigu ili CD. Ako budem mogao sjesti u auto (ima goriva) i otici do Firence da na trgu ispred Davidove kopije popijem makijato, meni ce biti dosta za narednih 4-5 mjeseci. Sledeci put do Sicilije da udahnem tu divlju, neukrotivu ljepotu, pojedem ‘fetu’ prsuta i – opet miran, pola godine. Izmedju ovih izleta cu u svom domu ugostiti svoju djecu sa njihovim porodicama, ponuditi im lokalne ‘delicije’, vidjeti ih, zagrliti ih i – opet, meni dosta do sledeceg vidjenja. Onda bi volio da sjednem u auto do obliznjeg bazena, otplivam svojih 3 km i tako 3-4 puta mjesecno. Svo vrijeme izmedju, malo oko kuce, malo muzika, malo knjiga, malo razgovor sa svojima. I ovako, narednih 30 godina. Meni dosta.
Jugonostalgija 