I sta??
Recimo „umore se“ Rusi i odu iz Ukrajine. Evo recimo da se to dogodi danas, a nece: nece sigurno jos najmanje mjesec dana. A ovdje nije nebitno koliko dana ce proci, naprotiv!
Ali, evo, odose Rusi nazad kuci. Ukrajina u transu, kao mi u maju 1945, pretpostavljam, nisam bio. Bili oni u transu ili ne, svi svjetski mediji ce taj trenutak predstaviti kao dan uzvisene, velicanstvene pobjede, rezultat herojskog otpora i jednako herojskog naroda. I gotovo! Kad kazem, gotovo, mislim, na nasu majusnu nadu da u nekom sledecem slicnom konfliktu, vlasti donesu drugacije odluke – mozemo samo da konstatujemo da je ta nasa nada zakopana za jos jednu vremensku eru dublje. Sve ju je teze naci!
Nevjerovatno je kako novinari u istoj vijesti skoro pa u istoj recenici mogu da nam pokazu slike djece koja placu u sklonistima, leze ranjena dok ih operisu pod svjetlom mobilnih telefona – i u istom dahu kako Ukrajinci pruzaju hrabar otpor. Za mene je u „toj recinici“ jasan i uzrok i rezultat jada i muka. Da se ne bore hrabro ili bilo kako, niko ne bi plakao!
Znaci sve se vrti oko jedne poznate, mada difuzne psiholoske odrednice – ponos. Jeste, mocan je osjecaj koji ponos stvara. Mocan, ali i nekako u spektru psiholoskih fenomena, opasno plasiran blizu mazohizma. Ne kazem da je izmedju njih znak jednakosti, ali – blizu su. Tu je negdje odmah pored i inat. Redosljed je ponos-inat-mazohizam. U nasem jeziku ima jedan dobar izraz za psiholoko stanje na kojem pocivaju korjenovi i inata i ponosa: sladostrasce. U kojim situacijama natrcavamo na inat i ponos? U situacijama kada matematicki gledano, gubimo. Tada, da bi sacuvali koliko toliko pozitivnu sliku o sebi, ukljucujemo osjecaj ponosa ili cak inata (jos vise zaslijepljenosti), a sve to na vatri sladostrasca i guramo dalje, kroz poraz, osjecajuci se – dobro. Kazem, tu je blizu i mazohizam: on pocinje kod prvog ostecenja tkiva.
I kao svi psiholoski fenomeni, opisani, poznati, cesti, rijetki, i ovi ovdje – po definiciji pripadaju u svakom trenutku, samo jednoj osobi. Svaki pojedinac prema svom ustrojstvu (hrabrost, izdrzljivost, temperament) mora da se odluci hoce li krenuti u ovu izgubljenu bitku. Kazem, ‘odluci’, mada je to laz i nemoguce; jedini pravi izraz je – odreaguje. Sve ove osobine smo dobili, bez mogucnosti da ih kao kod prodavca automobila izaberemo prema sebi, kao dodatnu opremu. Jok! Dobio i gurnulo u zivot. Ovdje mi sad fali tehnicki izraz koji postoji u svedskom jeziku za ovakva stanja, a mi moramo da se podsjecamo punjenja baterija. E znaci, napunjen, kao baterija. Drustva su se takodje pripremila za ove i sve druge pojedince: svako ima pravo da radi u korist svoje stete, ali do jedne granice, granice kada tvoje razaranje pocinje da pogadja druge. Tu je drustvo pripremilo – sankcije. Nema bolje. Ne moze da se kao u automobilu, zamjeni, ni popravi. Moze samo da se ponavljanim kaznama, utjera nekako u pamet kao novo znanje. I opet, pojedinac, moze, ne mozes mu nista, moze da odradi svoj naboj, a kazna ce doci poslije. Nego gdje je ovdje kazna za plakanje i krvarenje djece???
Rat je zapravo jos gora situacija: ovdje je najvise ponosan, onaj koji je dobro sakriven?! Jeste, ima i on strah, te krije se, te stiti se, te kontrolise bezbroj puta koga srece, mozda i ne spava, ali ipak, ne dijeli one brojne, „sitne“ neprilike koje imaju njegovi ponosni gradjani. Njemu dijete ne place u narucju, neutjesno, a on objektivno bez mogucnosti da bilo sta uradi. Pazite trougao: dijete boli, dijete je neutjesno i vi nemocni. E to, taj iz vlasti koji ima sve instrumente odluka, ne prozivljava. On ima na raspolaganju sve „provokatore“ ponosa i inata u rukama: mediji, price, mitovi, legende, simboli, grbovi, zastave, pjesme, sjecanja (na pobjede). Pritisak tih provokacija tesko moze da se izdrzi. Uz to ide i prijetnja mobilizacijom, sudom, oduzimanjem.
Hajmo opet: sta je alternativa? Pa prvo, boga mi, voditi pazljivu politiku pragmaticno prilagodjenu objektivnoj stvarnosti. Krace, ne provocirati. Sta, odmah se budi ponos? Jer obiljezja objektivne stvarnosti su ova: americki ministar spoljnih poslova, prije ulaska Rusa u Dombas, izjavljivao je vise puta da ce reacija svijeta biti snazna, brza, jedinstvena, efikasna (i sad pamtim svaki put kad je izgovarao „swift“). I? Lete ruski avioni iznad Svedske. I? Osuda. Rusi kazu mirujte, NATO, miruje. I? Hocu reci, jos u miru mudra politika ce razumjeti kako svijet funkcionise. A ako udju, a objektivno su jaci. Pustiti. Skloniti se. Nece oni u stanove: oni ce u zgrade vlasti. Pa neka se „stanovnici“ tih zgrada bore? Nece, naravno. Okupacija za 8 sati. Promjena vlasti. I? Nista. Sutra svi idu na posao (osim onih iz pomenutih „zgrada“). I doktori i automehanicari i seljaci i ucitelji. Djeca ziva i zdrava. Roditelji frustrirani ? Naravno. Zbog …? Ideologije koja se mijenja „na oci“. Da, ideologije. Nece okupatorska nova vlast pojesti svu hranu, samo ce – najcesce – dodatno usporiti njenu proizvodnju svojim idiotskim odlukama. Ali sve je sacuvano. Zivoti. Doktori operisu rak debelog crijeva, umjesto da nose bolesnika u podrum kad se zacuje sirena. Stvorite sliku, kao mocan protuotrov ponosu i inatu.
Ne znam za vas, ali za mene je odluka jednostavna.
Jugonostalgija 