Ima neka davna veza

Slusam jutros Sajmon i Garfankel pjevaju o Mostu nad nemirnom rijekom. I, nista!? Lijepa pjesma, ali nista vise nego kad bi recimo cuo Eltona Dzona i njegovu Svijecu ili Bitlse i Hej Dzud.

Ali ako bi slucajno cuo Dzo Kokera i njegovu o Pomoci od prijatelja (maloj)! E tada se sve u meni promjeni. Neobican, mocan talas krene od stomaka, kroz grudni kos do u glavu. Slicno je sa Bob Marlijem i uvodnim tonovima njegove Je li to ljubav. Ima toga jos…. Pink Flojd i Sjaji ti ludi dijamantu, Led Cepelin cim Robert Plant otvori usta, a posebno Kasmir. Sve su ovo muzicka dostignuca 70-ih godina kada sam isao u Gimnaziju (Stara u Mostaru). E sad bi trebao neki psiholog-paleontolog da se spusti u najdublje pecine moje psihe i da nadje kopcu, vezu izmedju pomenutih muzickih zapisa i tih nekih davnih trenutaka kako bi mi danas bilo jasnije na sta ja to asociram?

Ali mogu i ja, pazljivo da ne kliznem, krenuti dolje…. Mislim u pecinu. Sjecanje.

Borivoje Borozan nas je ucio na casovima srpskohrvatskog, gramatiku i stilske figure. Sjedio sam u prvom redu u klupi sa danas eminentnim mostarskim ortopedom (D. J.). Sve cetiri godine gimnazije, a onda jos 5 (sic!) ne samo u istoj sobi, vec u istom bracnom krevetu!? Bilo je to na Bjelavama, odmah ispod istoimenog Studentskog doma u kojem smo se tih 5 godina hranili. Doduse, ovih 9 godina intenzivnog druzenja, moram umanjiti za nekih 250 petkova, jer moj cimer je jedan od onih Mostaraca koji ne mogu bez Mostara. I dok bi mi ljenskarili po studenstkim krevetima poslije naporne sedmice studija, a onda igrali karte po cijelu noc, on bi se mlatio po vozovima na putu za Mostar. Ee, ali nedeljom uvece? Kokoska, pite, smokve, baklava….

Ipak, ne vjerujem da bi njega onaj paleontolog nasao na dnu pecine.

Poslije Borivoja, dosla je Jelena Kovac. Sa njom smo na casovima srpskohrvatskog napravili kvalitativni iskorak lebdeci kroz svjetsku literaturu. Dostojevski, Hemigvej, Od Sada do Vjecnosti, sve debele knjige (u Svedskoj porede sa ciglom) koje dio muskih nije stizao citati. Ja jesam i onda bi ih prepricavao, cisto da i oni, ti muski, mogu uhvatiti kontekst. Jer sa Jelenom Kovac nije trebalo samo prepricati narativ – trebalo je kao sto rekoh iskoraciti nivo vise. Jelena i ja smo „napravili“ malu predstavu. Ja sam napisao rad na temu uloge religije u djelima Dostojevskog i onda sam kao „gost-predavac“ isao od razreda do razreda i nudio kolegama ucenicima svoje teze iz ove provokativne teme. Tu sam prvi put (a i poslednji) imao sansu da vidim ucenike koji su ucili francuski ili neki drugi ne-engleski jezik, jer su barijere bile nepremostive. Mi koji smo kod Faride Rizvanbegovic ucili engleski i oni koji su kod Lehe ucili francuski, bili smo kao u dvije skole. Pretpostavljam kao danas ovi sto u istoj zgradi uce historiju sa onima sto uce istoriju nasih hrabrih naroda ali nemaju isti osjecaj o zajednistvu? Ili imaju?

Ovdje smo se malo primakli jednom od stalagmita ove nase speleologije, jer i danas kad slusam Kasmir, ja vidim tekstove Zlocina i Kazne pred ocima. Zanimljive halucinacije.

I bas kad smo stigli promijeniti sve ucionice u Staroj, dodje vrijeme za ekskurziju. Skupili smo oko onog kruznog objekta ispred glavnih stepenica zgrade, objekta koji je valjda trebao biti fontana, ali koliko ja znam u njemu nikad nije bilo vode ni koliko bi u oko stalo. Ili jeste? Boze… Oko „fontane“ rizla, tucani bijeli kamen, zgodan u klimatima sa puno padavina: sve prodje izmedju, ali meni licno mrzak – vise volim cak i asfalt. Autobusi cekaju, planovi se prave i pravac – Jajce. Iz Jajca pamtim vodopad, a iz Zagreba, picu (pizza). Cudo od pice! Nikad takvu picu vise nisam jeo. A bila mi je prva u zivotu! Pa pojedoh dvije. I masu piva, tako da sam sve ispovracao vec isto vece. Pa iako je proslo 47 godina, i dalje pamtim glavni zacin pice, bas taj koji vise nikada kasnije nisam, nasao na drugim picama. Ali tako je to uvijek kad je prvi put.

Iz Zagreba, Pohorje, Maribor i duge setnje uz sumu. Disko klub, ples, stiskavac. Pa opet setnje. Duga je noc.

Na povratku, spustili smo se u Crikvenicu i tu smo se morali kupati iako je bilo ‘ladno kao led. U Trogiru moje prve Spido kupace, zute, troslojne, ali sa onim starim znakom Spidoa u formi zastavice i naravno – od krpe, a ne nalijepljeno kao danas. Trajale su 14 godina. Pa uz Neretvu, kuci. U poslednjem razredu potpuno nova konstelacija odnosa! Sto ti je ekskurzija: odes sa jednom idejom, a vratis se sa drugom stvarnosti. Ta cetvrta godina je donijela nova iskustva i vjerujem da je muzika slusana istovremeno, pocela da ostavlja mnogo dublji trag. Mozda bi neki psiholog pomislio da treba traziti vezu i u Modisku. Ne vjerujem. U Modisku (cuveni mostarski disko klub ) tih godina od ’72., pa do ’76. nije slusan Dzo Koker ili Robert Plant. Slusali smo Roda Stjuarta i Sejling (sigurno vise puta u toku veceri!), Aretu Frenklin, Stivija Vondera, ali boga mi i Indekse. Uh, Indeksi Bacila je sve niz rijeku….Uvodni taktovi solo gitare.

Bila su jos dva „zarista“ muzike tih godina u mojoj pecini (Pecina, bukvalno, ili – Pod pecinom, onaj prostor kod Starog Mosta, bas kao i recimo Tin kafic na drugoj strani Neretve, dosli su kasnije i to su neke studentske spilje i veze). Prvo, spomenimo ga vrlo, vrlo kratko, prostor iza Hita (eh, toga vise nema) gdje je Opstina dozvoljavala cirkusima da se namjeste i drze predstave. Naravno, naravno, nije ni vrijedno pomena, ali – bila je jedna pjesma koju sam neke sezove slusao svaku noc, a poslije – nikad!? I ne mogu je vise nikada naci i pored svih interneta i JuTjubova! Cak imam i ‘hint’: ili pjesma ili grupa se zvalo Vjestica! A volio bi je opet cut’….

A drugo zariste je mnogo znacajnije. U komsiluku tamo kod Uglovnice bio je jedan mladic, starij od mene. On je imao prijatelja, sina poznatog mostarskog sajdzije. A taj je momak imao – sve! Sve ploce ovoga svijeta! Vise nego Modisk. Tamo sam slusao ELP, pa njihovu talijansku „kopiju“ PFM, ali i prvi put u zivotu Van der Grafov generator (mnogo godina kasnije u cuvenoj minhenskoj robnoj kuci, Ludvik Bek, gore na 5. spratu, u katedrali muzickih CD-ova i vinila, kupio sam poslednji album grupe. Oni stariji od mene, samo jednom sam ga poslusao).

I tako iako je muzika tih gimnazijskih godina ulazila u mene sa raznih strana, ostajala negdje duboko, vezivala se asocijativno za neke druge fizicke ili metafizicke pojave i sada ih s vremena na vrijeme aktivira, ostace tajna koje su to pojave bile, jer muzika moze samo da probudi… nesto… snazno, ali i to nesto ostaje i dalje u mraku i nevidljivo. E sad kad bi ja bio patetican, a nisam, zavrsio bi da to i treba da ostane nevidljivo?! Ne! Daj ga!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s