Nije Nurkic kriv (Kazamar)

Citam ovih dana kako beogradski mediji, naklonjeni Predsjedniku, napadaju mucenoga Jusufa: kazu uvrijedio Srbe?!

Cime je Jusuf izazvao bijes Srba? Pa skoro kao i Vucic!

Nurkic nabraja (valjda?) clanove bosanskohercegovacke kosarkaske reprezentacije i kaze: tri Bosanca, dva Hercegovca i tri… „ne znam kako bi ih nazvao“. „Slucaj“ je htio da se ta trojica smatraju Srbima, a siguran sam da bi Jusuf upotrebio istu formulaciju i da su bili momci koji sebe vide kao Hrvate.

I sta ce tu muceni Jusuf? On je kosarkas, a ne strucnjak za istoriju, sociologiju, politicke nauke, filozofiju… . On je drzavljanin Bosne i Hercegovine i volio bi da moze svoje kolege koji igraju za istu reprezentaciju nazvati Bosancima ili Hercegovcima. Nije on kriv sto drzavljanin Bosne i Hercegovine (BiH) nema dobro ime kao sto ima drzavljanin Holandije ili Amerike. Mada bi Jusuf trebao da primjeti da vec i kod Bosanaca i Hercegovaca pocinje problem! Svi i Bosanci i Hercegovci bi trebali imati zajednicko ime. Amerika je sjajan priomjer! Amerigo Vespuci!!!? Italijan koji je otplovio do toga necega tamo (da parafraziram Nurkica) i sada se to tamo zove Amerika. I svi zadovoljni, i Talijani i Irci i Englezi i Kinezi…. Je li bio neki poznati posjetilac Bosne i Hercegovine iz nekih davnih vremena? Neko cije ime bi danasnja nova drzava uzela kao zajednicko za sve Srbe, Bosance, Hercegovce, Hrvate, Sarajlije i Kljucane? Jedino sto mi pada na um jeste posjeta Bilinom Polju 1204. godine franjevaca. Oni su pokrenuli izuzetno vazan projekat u toj regiji: opismenjavanje. Ima valjda negdje neki dokument sa imenom vodje puta? Pominje se neki Dz. de Kasamaris. Drzava Kazamar? Drzavljani Kazamari? Na primjer, na primjer. Nemojte me drzati sad za rijec: samo pokazujem put.

Zasto pominjem Vucica?

Ovih dana je obznanio da bi da okupi srpsku opoziciju, ali je odmah morao dodati da se ne radi o nacionalnom okupljanju, vec okupljanju opoziciono nastrojenih ljudi koji zive u Srbiji. Eto problem kada se drzave zovu naopako: Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija… Zanimljivo, Slovenija nema taj problem. Ili nije zanimljivo- jasno je. Slovenija je zemlja sa visokim nacionalnim dohotkom po glavi, pa svi koji tamo zive i dijele taj kolac, cute i „trpe“ pod imenom Slovenci. I to je zapravo jedini nacin da se ovakve konfuzije rijese. Zemlja mora biti prosperitetna, jaka i privlacna svojim gradjanima, pa ce biti svejedno i kako se zemlja zove i kako se oni zovu. Moze vala taman i – Kazamar.

Beograd je puk’o!

Znam, ostalo je jos nekoliko normalnih ljudi, ali to je nedovoljno da bi se na politickoj sceni pojavili kao kriticna masa i doveli do promjene. Ogromna vecina, skoro pa – svi, lebde u nekom crnom, vlaznom, smrdljivom vakuumu (mada u vakuumu, ne moze da smrdi, a nema ni vlage – ovo ima samo u Srbiji), teturaju se, udaraju o zidove, odbijaju se do novog udarca. Kao atomi u haoticnom kretanju bez jasne vizije o pravcu, dok instrukcija ne dodja iz vana.

Uzasno je kada vidite da cijeli jedan grad, narod baulja u magli izgubljenog identiteta. A jos je gore kada ih pitate, pa cujete da ako ista imaju, imaju identitet. I tacno znaju sta hoce. Mucenici….

Nacionalni ponos. Niko nije imun od ovoga. Ni ja, bez obzira sta to znacilo, odnosno koliko vazno kao argument bilo. U isto vrijeme sto je nacija jaca i sto se sa „ponosom“ duze zivjelo, to snaga ove dimenzije kod pojedinaca popusta. Volio bih za trenutak zaviriti u glavu nekog Njemca, ali ubijedjen sam da njemu ne moze da navire osjecaj zadovoljstva od nacionalnog ponosa svaki put kad neko pomene nesto sto se povezuje sa Njemackom: Audi, autoput, Rentgen, Gete ili Bah. Meni je vazno kad Djokovic postigne uspjeh i kad mi Nesrbi cestitaju dan poslije. Ali to je nazalost jedini izvor sa kojeg ja mogu dobiti neko podsjecanje na velicinu moje nacije. Za vaterpolo kao sport rijetko ko je cuo, a onda idu samo Mladic, Milosevic, bezobrazluk, cudne ljudske vrijednosti….

A politicari odavno znaju da je igranje na kartu nacionalnog ponosa, jednako vazno kao sve ostalo – zajedno. I znaju takodje, ili makar – osjecaju da je pitanje nacionalnog ponosa to vaznije sto je zemlja u vecim problemima. Odnosno, sto zemlja ima manje razloga da bude ponosna, to se bas ta karta moze lakse poturiti kao zamjena i za posao i za ekonomiju i za sve statisticke parametre koji pokazuju nesto pozitivno u drustvu. I zato ce i hrvatski politicar kao i srpski svakodnevno igrati na ovu kartu, dok ce danski da je cuva za 3-4 prilike u dekadi. I pored ove dinamike, primjetite da Danac – i kad potegne dobitnu kartu, podsjetice svoje Dance na jednu ili vise od brojnih pozitivnih osobina danske nacije. Jer toga ima koliko volis! Za to vrijeme, nasi politicari, u svakodnevnoj potrebi za ovom ofucanom kartom, najcesce izmisljaju povod. Izmisljaju na bazi cega to mi treba da budemo ponosni. Jer, toga zapravo nema mnogo….. Moze se reci da nasi zovu narode da se okupe, dok napredniji zovu na okupljanje oko konkretne stvari. Mi se pozivamo na okupljanje (zbijanje, jedinstvo, slogu…), dok se drugi pozivaju na okupljanje oko konkretnih fenomena koji su u cijelom svijetu prihvaceni kao vrijednosti. Mi takvih vrijednosti nemamo.

I sad kad se stvari ovako prostru i pogledaju, bude – jos teze: mi smo prevareni. Mi smo toliko vjesto prevareni da smo izgubili i minimum rasudjivanja, minimum volje za razgovor i sumnju. Za sve ove intelektualne funkcije je potrebno imati koru mozga, pa dok susret sa jednom glupom osobom i nije neka velika stvar – zaboravis; susret sa zaglupljenim narodom djeluje i dozivljava se kao tragedija. S pravom. Jer u nauci o drustvu nema bolnije stvari nego kad politicka elita svjesno pretvara drustvo u telad, a represalijama kaznjava onu manjinu koja jos ima rudimente rasudjivanja. Nema tuznije slike nego kad je neko do srzi ubijedjen u nesto, a to nesto je dobio podlom prevarom i na bazi zlopupotrebe neobavjestenosti za koju je takodje kriv! Znaci politicar uskrati pojedinca za kvalitetno informisanje, a onda ga ulazuci skupe resurse postepeno pretvori u tele. Nacionalno tele. I sad znajuci kako se ovo dalje razvija (ekonomija sve gora, prosvijeceni pojedinci odlaze, a vecina, tone sve dublje), postaje jasno da ce Beograd jos sigurno najmanje pola vijeka biti u ovom problemu i moci ce da pruzi jedino dobru hranu; sve ostalo ce biti tuzno.

NB Gledao sam neki dan hrvatskog premijera na konferenciji za stampu u Splitu oko smrti novinara. Najvise pitanja je bilo oko smrti novinara, mada je premijer htio govoriti o nacionalnom dohotku (nacionalni dohodak je skocio nakon uspjesne turisticke sezone zahvaljujuci prodaji sijenke na pjeni od mora, pa je pitanje kako ce na to reagovati tursti iduce sezone). Nisam ocekivao da ce pokazati identicnu aroganciju kao Vucic. Ni u snu. Ali – jeste. Bilo je mucno gledati. Steta.

Kad-tad!

Ne, nema veze sa „poslijeratnim“ vicem – vicem iz 60-ih godina. Mladji ljudi i ne znaju sta je Informbiro? Ali, citam – hoce Hrvati da ozive Goli otok, pa ce valjda procitati o tom infernu u turistickim brosurama? Nego, vic (on nece biti tamo citiran). Lokalni (e, sad vi vidite o kojem „lokalu“ se radi!) tvrdoglavi pristalica Boljsevika, ulazi u kafanu (ili izlazi?) i kaze: „Leti patka, leti guska, ova zemlja bice ruska“- Skoce na njega novi komunisti i u zatvor. Izadje on iz zatvora i opet – kafana. I opet ce on: „Leti patka, leti guska…“ Skocise nadobudni novi komunisti (novi, znaci Titovi, a ne Lenjinovi) i cekaju da zavrsi, pa da ga opet strpaju u zatvor. A on: „… kad-tad“, bilo je jedino sto je Stari komunista izgovorio i ode kuci iz kafane, a ovi novi zbiri, ostase bez posla… I bonusa.

E, meni je ovaj dio „kad-tad“ potreban za ovu pricu.

Svi cete vi u ‘pit’! Kad-tad.

Da ne duzim.

Izbacilo me iz bazena! Nema mi plivanja najmanje 10 dana?! Uzas. Apstinencija. Znate vec. Ne moramo sad o tome, jer to se vec uci i u osnovnoj skoli, gdje se regrutuju prvi narkomani. Pa da bar znaju sta znaci ovisnost.

Za nas zdravije, ovisnost se odnosi na fizicke aktivnosti. Plivas (trcis, vozis biciklo, sve to zajedno….) nekoliko puta sedmicno, pa onda nekoliko decenija i -onda te izbace iz bazena (sa staze, iz sedla…). Fizicka nemir, nervoza, agresija.

Gledam moje konkurente: jedno desetak redovnih plivaca koji mi ometaju plan: plivati sam u bazenu. Ili makar u traci. Ja, tamo – oni, tamo. Ne mogu promasiti?! I onda pomislis, pa dobro, majku mu, morate valjda i vi nekad biti bolesni??? Ma nece njih bolest! Plivaju. Tako se bolest odlaze za poslije 90-e. Dobro, ali trosenje zglobova, pa injekcije u zglob, pa gips, pa odmor, pa neki tumor negdje, pa dijagnosika, pa operacija, pa rana, pa…. Mora vas nesto strefiti, mislim ja. Nadam se.

Kad ono – mene izbacise iz bazena??! Operacija, 6 konaca, debeli zavoj – pauza od kvasenja najmanje 10 dana. Kako ovo prezivjeti? I fizicki (ovisnost) i psihicki (zavist, ljubomora)? Tako sto se sjetis Dajtone, utrka Formule 1. Sjetise se bilo koje utrke gdje se od automobila trazi nadnadarna izdrzljivost. Zato se ovaj kad-tad mora parkirati na popravku. Ili makar zamjenu guma. Pit.

Eto, ja sam sad u pitu. Morao sam. Pala kisa, moram promijeniti gume za kisu…. Ali moracete i vi ! Niko nije imun na „promjenu“, biopsiju, konce i zavoj. Kad-tad.

V. Demasek (W. Dameshek)

Vrijeme je da i ja otvorim temu o ovom covjeku: Viljem Demasek, americki hematolog iz 60-ih godina. Covjek (Z. Rolovic) koji je promijenio moj zivot dajuci mi posao na klinici u Beogradu – nije ga ispustao iz usta.

Neki dan sam nasao jedan njegov citat koji me je inspirisao za ovu pricu. Demasek rece 1968. da smo mi doktori (ne samo hematolozi) iritirajuce fokusirani na cifre i njihovo korigovanje (lijecimo parametre) „trebalo to pacijentu ili ne“.

I evo, 55 godina kasnije, pri kraju vlastite karijere, razumio sam ovu vizionarsku recenicu.

Nazalost (??) tehnologija se razvija strahovito brzo, mjerni instrumenti se umnozavaju na trzistu medicine i mi, doktori, budemo zasuti novim i novim vrijednostima. Samo jedan primjer: donedavno smo zivjeli sa saznanjem da pacijent ima (ili nema) neku mutaciju. Danas imamo nacin da mjerimo istu mutaciju kvanititativno. I eto za cas novog „demasekovog scenarija“: neka povisena vrijednost – vrijeme je da se tretira i snizi. Ovaj i jos bezbroj drugih, novih parametara svakodnevno nam se serviraju na ekranima. I doktori, sta ce – moraju da reaguju. Jednostavno niko nema vremena, a ni hrabrosti, da pusti neke parametre na miru, pa da uporedimo: koji ce pacijenti proci bolje? Ne. Prije ce se ovi parametri prosiriti medju „nedoktorima“ (pravnici, novinari, clanovi porodica), pa ce poceti hajka na one doktore koji su se „oglusili“ o poslednji parametar. Bilo je i ranije parametara (temperatura, sedimentacija, broj bijelih krvnih zrnaca…) ali oni su bili sa pacijentima. Ovi novi, danas, sve su dalje i dalje od pacijenta. I kao sto je Demasek rekao, mi se borimo protiv parametara, bez obzira kakav to efekat imalo na pacijentima. Ova metafizicka razdvojenost parametara od pacijenata prijeti da bude i – fizicka. Mi cemo jednog dana potpuno zaboraviti na pacijente. Njihove klinicke slike ce sve vise i vise biti vjestacke, prouzrokovane nasim intervencijama, a ne njihovim originalnim bolestima. Morace se medicinske knjige pisati nanovo. Prosla su vremena kad su pacijenti bili zajapureni od (sto bi rekli lijecnici u Splitu) fibre – sad su sve vise i vise od lijekova koji daju kozne promjene.

Nazalost nije samo tehnologija koja dosipa vatru na ovaj fenomen. U medicinu ulaze novi, mladi ljudi, kojima je ekran, mobilni telefon, broj, kao sto je meni bila lopta ili hulahop. Ekrani ih cine analiticarima i u njima se stvara vjestacka glad za novim brojevima. Oni vise ne mogu bez kalkulatora, skorova i krivulja. I tako se stvara zacarani krug, stalne i progresivne potrebe za novim ciframa i parametrima. Svi ti analiticari moraju da izdvajaju duze i duze vrijeme pored ekrana, cime se jos vise stvara jaz izmedju njih i pacijenata. Nije vise zanimljiv simptom, vec mutacija koja stoji iza simptoma. Nekada se po gradovima govorilo za nekog doktora da je „dobar dijagnosticar“ – sada ce biti da je dobar analiticar.

Krug ce biti zatvoren kada se – internacionalno – skupi dovoljno genetiskih podataka koji stoje iza svakog klinickog fenomena, od temperature, do proliva i loseg odgovora na antibiotik. Kada genetika udje u svaku laboratoriju (kao sada sedimentacija), kada se ujednaci nacin objavljivanja rezultata i metod i kada se ukrste rezultati iz Evrope i Azije, prestace potreba da doktor sretne pacijenta. Dovoljna ce biti kap krvi. U njoj ce doktor moci da vidi sve parametre vazne za bolesnika: klinicku sluku, dijagnozu, najbolju terapiju i rezultat.

Mislim, da se razumijemo: ja se prema ovom fenomenu ne odredjujem u smislu, lose, dobro, super. Ja nisam od onih pateticnih doktora koji su ili odavno pregazeni vremenom ili nikad i nisu bili neki doktori, pa da sada zavapim kako ce se izgubiti onaj ljudski, topli odnos izmedju doktora i bolesnika. Ja vam samo objasnjavam zasto vas doktor vec danas uopste ne gleda, a vi se slobodno izjasnite o tome (lose, dobro, super), jer vi ste ti koji u ovo ulazu emocije – mi samo znanje.

_____________

Na putu za bazen, jutros na asfaltiranom trotoaru, moram da prodjem i kraci dio pokriven … necim sto spada sa drveca. Nesto sitno, zuto i lijepi se za obucu. Na putu za bazen, nemiran, zabrinut, jer i poslije 25 godina plivanja od 4 do 6 puta sedmicno (sic!) idem na bazen nervozan i sa grcem u stomaku: hocu li moci biti sam u traci??? – idem preko tog zutog, sitnog sto se lijepi za obucu. I moja nervoza i skoro bijes budu za jedinicu dublji i jaci. Naski bi se reklo, potonem jos malo vise….

Vracam se iz bazena. Ovaj put skoro sam u cijelom zdanju! Pun sebe, zadovoljan. Prolazim preko zutog, sitnog – bas me briga! Ako treba vracacu se 10 puta, gazicu ga jos jace, nek se lijepi koliko hoce.

Sta hocu da kazem? Vi koji vidite nekoga da je „potonuo“, nemojte misliti da je tome samo jedan razlog. Posmatrac koji je emotivno angazovan (hoce da pomogne), trazi najjednostavnija objasnjenja, jer – jel’te hoce da pomogne, rijesi problem. Greska! Nikada nije samo jedna sila koja te gura dolje; uvijek se radi o mozaiku, ako se sjecate ruze vjetrova i rezultante? Tako je i sa raspolozenjem: na vas se srucila citava rua vjetrova jakih, slabijih, a gdje cete zavrsiti, pokazace rezultanta. Posmatreacu je najbolje da malo saceka : dok se covjek vrati sa bazena!

Nemoc

Fatalisti bi na mom mjestu rekli da je nasa civiliacija toliko ogrezla u blatu da mora da nestane. Ja, posto nisam toliko radikalan, ne bih da nestanemo, ali u potpunosti se slazem sa ovom teskom ocjenom nase civilizacije.

U cemu smo toliko zgrijesili kao planetarni kolektiv?

U mnogo cemu! Ili, u cemu nismo?? Osvrnite se samo oko sebe: ubijaju djecu, napadaju pisce, isusujemo rijeku Po, pa nestaje i Garda jezero… Eno smo vec i Mars zaprljali???!!!

Ali dva zapanjujuce negativna fenomena su me zapravo potakla na ovaj tekst. I nisu ekoloska…

Fenomen Tramp i fenomen influenser.

Sta reci o Donaldu? Ne znam za vas, ali ja samo kad pomislim na njega, ja udjem u neko stanje krajnje frustracije i jednako krajnje nemoci. Mislim da ovakva kombinacija, po definiciji, mora da proizvede potrebu za velikim, radikalnim, mozda cak i histericnim zakljuccima i rjesenjima. Taj covjek, nazalost, vrlo mocan, sto god da pipne ili uradi ili kaze, gurne Planetu korak dalje ka propasti. Bilo bi zanimljivo, da nije tragicno: sta god da uradi ili kaze! Svijet se toliko zapetljao u svoja pravila, sisteme, vrijednosti da sad i kad mu nadju dokaze za izdaju ili neki drugi tezak zlocin (formalno, administrativne prirode – da mi znamo nije nikoga licno ubio), ako ga osude, pretvorice ga u idola?! Postoji samo jedno rjesenje, a problem i jeste u tome, sto se to rjesenje ne moze primjeniti – jeste da ga se totalno ignorise. Da mediji pisu o njemu manje nego o meni. Da se ljudi ne osvrnu kad ga vide. Da se svi tajni agenti i bodigardi, okrenu i odu kuci i da bivsi predsjednik preko noci postane anonimni gradjanin Donald. Znam, stid me je ovo i zvati „rjesenjem“, jer nije. I zato paraliza, nemoc i gadjenje prema jednoj civilizaciji koja vidi, razumije, smije se, cinicna je, kritikuje, ali zapravo ne moze nista.

Sta reci o influenserima? Oni zapravo pripadaju istom fenomenu, samo jedna specijalna varijanta. Radi se o fenomenu gdje jedna osoba ili niz sa istim osobinama, mogu vuci za nos armije i armije ljudi. Vuci ih u mrak, glupost, neznanje, cak budalastine. Kad bi nekako mogao da sada pocnem da se bavim politikom, to bi mi bio jedini politicki cilj: pomagati ljudima da se razviju do tacke kad ce shvatiti kako da sve politicare posalju na smetliste istorije.

Svijet je od poslednjeg onog Drugog, rata krenuo krivo. Umjesto da se promovisu i nagradjuju ljudi koji stvaraju, nagradjuju se – zabavljaci!? Uporedite sa Srednjim vijekom. Na dvoru je bio kralj koji je jeo meso, pio vino, a ispred njega bi se po podu valjala dvorska luda. I kralj bi bacio neki batak. I to je to! To je bila ta relacija koja je pokretala napredak i razvoj. Jeste, bilo je stramputica, ali glavni princip je bio zdrav: ko napravi novo, nagradi ga se. Ko pravi salto po podu, dobije batak. Bude mu bacen. Danas ovaj ili onaj Sumaher vozeci bolid 250 km/sat zaradi za vile, bazene, automobile. Onda ode da se skija… Ronalno je kupio svoj 22. auto, a svi su reda velicine 2 miliona EUR. Nadal ima sat koji kad bi se prodao nekom idiotu, kolekcionaru, moglo bi se pokriti dva mjeseca troskova cijele univerzitetske bolnice. Ne u Bjelorusiji – u Svedskoj. Uostalom, znate i sami kako idu tokovi novca. I ‘ajde neka nosi djavo! Ronalno trci, zabije go, usreci armiju frustriranih radnika propalih britanskih industrijskih kolosa. Nadal se znoji, gine na pijesku…. Ali, influenseri???! Red bi mozda bilo napisati koji red o njima: ko su, sta su, sta rade. Ali – gadi mi se. Evo opet, isto kao i kad pomislim, Tramp (ne onaj Tramp sto je vjest sa stapom u bilijaru): bijes kulja iz dubine i dna zeluca prema glavi, ova ‘oce da eksplodira, a ruke – svezane.

Kad je vrijeme za ovakve strasne osude? Ne, ne radi se o pojavi stupidnih fenomena – oni moraju da se dogadjaju. Covjek radi, djeluje i grijesi. Ne – radi se o nemoci. Planetarnoj nemoci. Jos gore! Svijest postoji. Ogromnom broju ljudi je jasno o cemu se radi. Mozda cak i vecini? Ali sistem, mreza zakona, pravila, put ka vlasti, mediji, domet, komunikacija, obrazovanje, siromastvo, sve to zajedno je uvezano, isprepleteno u mrezu u kojoj se mi batrgamo i mucimo. Dato nam je da vidimo i razumijemo, a ne mozemo nista.

Ne znam, ne znam, ne bi da baksuziram kao fatalisti, ali ovo ne moze voditi naprijed. Ovo se ne moze zavrsiti dobro.

Nove kletve i jos ponesto…

Svaki put kad se vratim sa „odmora“, dobijem inspiraciju za nove kletve. Ovdje u Svedskoj ne mozes mucenicima ni objasniti sta je kletva, a kamoli da ih uveselis konketnim primjerima. Istini za volju imaju oni nesto sto se zove forbanelse (förbannelse), ali to je vise urok, zla sudbina. Tesko da bi ovaj njihov izraz mogao da obuhvati recimo „da bog da te majka kukom po Neretvi trazila“. Kao sto vidite ta fina, suptilna granica izmedju njihovog uroka i nase kletve je u – vremenu. Kad imas losu sudbinu u svedskom, to ti je trenutno i svrseno stanje, a kod nas je to – nadamo se mi – skora buducnost. I dok se Svedjani zavrsili sa svojim urocima jos iz vremena bajki, vila i zmajeva, kod nas su kletve i te kako aktuelne. I bice dugo….

Jedna nova kletva je da bog da zivio na agregatu.

Ovo smo ljeto mi zivjeli na agregatu. Imas kucu, namjestaj, opremu, tehniku, ali – nema struje. Ili ima, ali sa agregata. Makita. Fina masina, „samo“ 96 dB buke. Prvog dana, pomislim, vidi, dobra stvar: ne bi bilo lose imati je u rezervi stalno. A onda je krenuo zivot. Prvo moras imati dovoljno kanistera i benzinsku pumpu u blizini. Trosi kao trajekt?! Drugo, moras se odomaciti u pravilu „2, a ne 3“ (podsjeca na rasprodaje: tri za dva, ali nije). To ti pravilo kaze, da nikada ne smijes imati tri potrosaca zajedno: iskacu sklopke. I to na Makiti, a ne u kuci, u hodniku. Valja ici do nje. Znaci samo pumpa bazena i ves masina. Tada nema klime, ni rucka. Rucak? Samo dvije ringle. Ili ringla plus rerna. I tako do beskonacnosti: kombinacija ima neograniceno. A i Makita mora nekad da se odmori. E, tada ne rade ni bojler, ni frizider….

Zanimljiva zemlja Hrvatska. Imas gradjevinsku dozvolu. Dala opcina. Imas zemlju i mozes graditi. Prihvacen projekat (nece biti neboder, npr). Ali kad bude gotovo imas samo zemlju i kucu. Vodu, ne znam kako smo dobili??? A smece? Niko se ne osjeca odgovornim. Struja? Dijeli monopolisticka drzavna firma. Prilazni putevi? Eh, ako se susjedi dogovore…. Zaliti se Briselu? Nemaju HEP-ovi advokati vremena za to: zauzeti brojnim sudjenjima koja su vec u toku.

Druga kletva je vrlo lokalna i momentalno aktuelna: da bog da dobio koronu u Splitu. Moze se dodati:…a nem’o nikoga „tamo“. Ovo „tamo“ je u bolnici.

Ja, tuzan slucaj, jasno sve kao dan, ali ima ovdje nesto sto bi sa medicinske strane trebalo objasniti. Ukratko, poznat splitski novinar (Index, sto izgleda znaci malkice jugonostalgije?), dobije koronu, nije vakcinisan, a od ranije ima – koliko ja znam – nelijecenu sarkoidozu pluca. A „tamo“, u bolnici, sve HDZ kadar…. I on i zena mu, probaju 14 puta da dobiju pomoc, dodje i Hitna kuci, ali od prijema u bolnicu nista. I jedan sat nakon poslednje telefonske konsultacije (sa cuvenom preporukom:“ Pisaj uz krevet“), novinar je umro.

Prvo sto ovdje smeta, makar nama iz Svedske koja je u odnosu na Balkan, sto bi rekao jedan agent nekretnina, evoluirala u odnosu na sve nase zemlje – jeste javni linc ucesnika ovog dogadjaja. U redu je po medijima prozivati imenom i prezimenom direktore bolnica ili domova zdravlja, ministre – oni su javne licnosti, ali ne doktore i medicinske sestre koji su bili u kontaktu sa bolesnikom. Oni ce dobiti svoj proces gdje ce se istraziti eventualni propusti, ali ne javno po medijima sa imenima i slikama. To nije korektno i to ce i Hrvatska jednog dana shvatiti i prihvatiti. A drugo, doktora iz Hitne optuzuju za neznanje. Jeste, tacno je. Ali nije njegovo neznanje ono sto pise u medijima. Radi se o sarkoidozi pluca. To je zapaljenska bolset pluca koja se lijeci imunosupresivnim lijekovima. Mediji su se naostrili na mucenoga doktora jer nije prepoznao da je novinar bio imunosuprimiran (snizenog imuniteta) . Ali nije bio! Neko ko ima sarkoidozu jeste imunospurpimiran, samo ako se vec neko vrijeme lijeci lijekovima koji umanjuju imuni odgovor. Problem sa doktorom je sto korona najvise prijeti plucima i ako vec imas naceta pluca, to je valjani razlog da te se primi odmah u bolnicu. Bio ili ne bio imunosuprimiran. Znaci propustena je prilika da se lijeci u bolnici zbog sarkoidoze, a ne zbog loseg imuniteta. A ako je lijecen od sarkoidoze, e onda je greska dvostruka.

Za kraj ovog teksta, pitao bi covjeka: daj se maajketi vise jednom opredjeli – jesi li socijalno bice ili nisi??? Meni se cini, a polazim od sebe – da nije.Evo vam najubjedljiviji dokaz: koja je najgora kazna za covjeka? Stavi ga u kolektiv. Zatvor, internat, dom, kasarna…. Jer ako smo boze moj, toliko drustveni i toliko nam je lijepo u drustvu ljudi, pa ja bi prvi nesto zesce ukrao, da me se smjesti u zatvor. Pa fino, eto ljudi okolo koliko hoces. Na malom prostoru. Ne mogu te izbjeci. Ni ti njih. Divota!

Ljeto-odmor?

Vrijeme je da covjecanstvo zagrize u novi izazov i radikalno izmijeni koncept godisnjeg odmora. Zapravo, ne treba mijenjati nista od sadrzaja, samo – vrijeme.

Posto ne znam kome da se obratim (Ujedinjenim nacijama nema smisla, oni nemaju nikakvu moc), pisem ovako, vise za sebe. Jednog dana kada svi kompjuteri budu imali univerzalni prevodilac (app), neko ce ovo procitati i vidjeti u meni neotkrivenog vizionara.

O cemu se radi?

Kad zadjemo u juni, svi pocinju da planiraju odmor u nekom od naredna dva mjeseca. Greska! Napustiti udobnost svog doma, ma gdje on bio, u bas ta dva mjeseca, je greska koju svi ljudi listom prave i to treba da se mijenja. Napustiti udobnost svog doma da bi se otislo na odmor vise podsjeca na ekspediciju Robinson nego na semester. Ma ne da podsjeca – visestruko je gore! Kad se prijavite za Robinzon ili dobijete neku kintu ili cak mnogo vise ako pobijedite. Na tzv. odmoru…. ? Krenimo redom.

Planiranje.

Na odmor se ne ide sam, jel’ de? Vec ta cinjenica unosi u proces planiranja „uzbudjenje“ kompromisa, konflikta, popustanja, borbe, svadje. Tesko je naci dvoje, da ne govorimo o vise – koji bi se slozili oko svakog detalja kao sto bi to covjek uradio sam. Ili je u pitanju transport ili smjestaj ili cijene ili datumi. Kupovina karata za avion? Koliko cemo dodati na osnovnu cijenu? Koliko torba? Nosimo li i noge sa nama? I onda kad se dogovorimo (svi ce u nekom dijelu morati da popuste???? Odmor???) svi cekamo taj datum sa uzbudjenjem….

Pakovanje.

Ima nas koji imamo u sebi nesto od vojnickog mentaliteta. Pakujemo samo najosnovnije. Ionako je ljeto, pa ce dva sorca i dvije majice biti dovoljne: operes, osusi se za sat. Je li neklo vidio vojnika da marsira sa kesom prljavog vesa ili sa bananom u ruci??? Moja torba je uvijek do polovine popunjena i laka za nositi. Do povratka kad svi svoje viskove daju meni….

Prevoz.

O tome se radi! Prevoz. Niste ostali kod kuce. Morate putovati…. Voz? Ko to jos radi. Pa jos u vrijeme korone koja hvata novi zamah. Sjediti 6 sati u kupeu sa jos 6 osoba, zbijeni. Neko mora kasljati, a da vi ne znate zasto…. Avion? Ovo je vrhunac mojeg likovanja u polemici oko odmora. Vrhunski argument protiv pomijeranja iz vlastitog doma. Prvo morate ustati u 2. A? Sjajno. Vec su svi nervozni…. Onda treba stati u red za cekiranje/ predaju prtljaga! U ovom intermecu izmedju dvije korone, svega ima premalo: personala za kufere, personala za policijsku kontrolu, a previse ambicioznih i ljeta gladnih putnika. Iz ove jednacine moze biti samo red od nekoliko sati. O avionu kao najomrazenijem prevoznom sredstvu vec sam pisao vise puta, ali iz cistog mazohizma zelim da se podsjetim onog divnog trenutka kada se avion spustio („do potpunog gasenja motora“), svi smo ustali, jedino ja drzim torbu u ruci – drugi jos nisu ni krenuli sa otvaranjem onih poklopaca iznad sjedista – i svi cekamo da osoblje otvori vrata. Divota! Svaki minut je kao sat.

Vi mozda birate da idete autom? Super: ja samo vidim nove i nove argumente za moju tezu – ukinuti odmor u 7. i 8. mjesecu, planetarno. Pakovanje torbi? Oni raniji nesporazumi oko broja torbi sada dobijaju svoju kulminaciju: ispod nogu? Cijena goriva? Ulazak na njemacki autoput? E tu Robinzon blijedi u poredjenju sa voznjom po A8 izmedju Salzburga i Minhena. Imate navigator koji vas svakih 10 minuta obavjestava o zastoju koji ce vam produziti putovanje za 51 minut: hocete li alternativni put? Hocu! Idemo malo u kukuruze, uske seoske puteve sa zutim tablama i nova ludovanja navigatora: ako je moguce, vrati se???!!! Znam! Ja bi’! Ali nije moguce. I kada opet stupite na A8 pripremite se na sve, ukljucujuci i brzu smrt. U velikoj porodici ima puno dupke punih besika, pa su stajanja na pumpama cesta. Ko ima 70 centi??? Red. Red za kafu. Ljudi gusto nabijeni ispred tezgi sa sendvicima. Korona? I kad vidis te ljude sa kojima dijelis sudbinu vozeci 140 km/sat…. mislim, Robinzon…

E sad ova tri poglavlja, udvostrucite, jer morate se i vratiti….

A tamo!

Prvo, i oni i mi se trpimo medjusobno. I to se vidi. Cijene. Od turiste prave nudiste. U vodi su meduze. Sjenka (suncobran) od sunca i 45 gradi kosta kao La Kost majica. Lezaljka kao cipele. Cak je i unuka Borisa Dvornika poredila lezaljku sa sarkofagom?! A poslije kupanja, nema tuseva, jer je restrikcija vode???! Vidjeli smo cjenovnike i prije i poslije uvodjenja restrikcije – iste. Uvece? Guranje po rivi sa roditeljima koji su izveli malu djecu da bi cvrsce spavali. A djeca su vec pospana, pa vriste, nervozna. Korona. U restoranu vas docekaju kao na traci: sve je polufabrikat, iz kese, a servira se sat kasnije, vrelo, da bi se stekao utisak dugog pripremanja. Dosli ste autom??? Boze!? Hajde ga parkirajte. Red pred ulaskom na parking: jedan napolje, jedan unutra. A ti srecnici sto su unutra, to su ti sto cekaju na vrelu hranu, pa vi sad vidite koliko cete tek vi cekati.

Evo da vam skratim listu mojih teskih, ubjedljivih argumenata, necu ni da pominjem – daleko bilo – da morate traziti lijecnicku pomoc….

Ima li o boze ista, ali ista pozitivno???

Ima!

Ostavite kod kuce osobe sa B psihologijom, neka spavaju i sidjite do Rive odmah iza 6. Najkasnije – 7. Pratite galebove i naci cete ribare koji prodaju ribu iz nocasnjeg ulova. Morate imati plasticnu kesu (saket) i sitninu jer niko nema kusur od 50 EUR niti masinu za karticu. I uzivajte u konverzaciji sa njima.

Inace? Marsala!

Inace ili kako se to kaze na bosanskohercegovackom, s’a ima?

Boze, srecan li je onaj ko se prvi sjeti ili stigne da izgovori: „Inace?“ Mi ostali imamo problem, jer smo direktno gurnuti u defanzivu. Dok smislis iole razuman ili makar smislen odgovor, „napadac“ je odavno spreman sa novim pitanjem: „Kako je?“ „A, dobro….“, i dok ti intenzivno smisljas sta od serije stvari koje nisu dobre, mozes da podijelis sa ovim tipom, kojega zapravo nista od tvojih odgovora ne interesuje, on ide dalje: „Kad si dosao?“ Boze koji li je dan bio, juce? Prekjuce? Nisi siguran, a ne bi da lazes i dovedes ga u zabludu, kad – „Vrucina, ne moze se vise. Ima li tamo vrucine?“ Nova serija pitanja. Naravno, ne stizes nista.

I kad ovaj kratki rat niskog intenziteta konacno prodje i kada napokon ostanes opet sam, miran i bezbjedan u svojim mislima, probas postici dogovor sa samim sobom: cim vidim nekoga ko mi prilazi, ja cu da dreknem:“ Inace?“, pa neka se on malo znoji na ovo vrucine.

Kada si dugo odsutan iz neke sredine, vrlo si osjetljiva i ranjiva roba. Laka meta.

Prilazim autu, otvaram vrata kad neko vice: „Kako je?“ Pogledam lice koje „svi“ imaju – nista ga ne odvaja. Malo mladji od mene. Ali pojma nemam ko je. Probam da odrzavam konverzaciju iako moji odgovori kasne nekoliko krugova iza njegove salve pitanja. On je vec odgovorio na prvo i drugo svoje pitanje, dok ja jos uvijek trazim odgovor na samo na izgled lako pitanje: kako je. I poslije 4-5 njegovih pitanja (kako je – a, kako mora i slicno), dok se ja polako pripremam da udjem u auto, stize prvo „pravo“ pitanje koje me vrati u sadasnjost: „Da neces do grada?“ „Sta?“, pitam zbunjeno. Ali posto nisam glup covjek, dosta brzo razumijem i odgovaram…“hocu, ali puno mi je auto (sto je naravno tacno kao i svaki moj odgovor ili pokusaj da dam odgovor)“. „Nista“, kaze moj nepoznati poznanik i ode…. Ubijedjen sam da smo se sada vidjeli prvi put. Vjerujem i poslednji.

A iz Turske nam dolazi jedan sjajan proizvod. Ne nisu ni baklave, ni datule, ni sipci. Radi se o turskim TV serijama.

Savrsenstvo profesionalizma. O svakom se detalju vodi racuna! Lijepi prostori, cisti, estetski dotjerani, lijepi glumci, profinjenih, intelektualnih lica. Skupa auta, obiteljski ruckovi sa trpezom punom kao da im je svaki dan svadba (slava)?! I onda zapleti. Pocne se sa jednim setom odnosa (roditelji, braca, sestre, djeca), a zavrsi se sasvim novim, manje ili vise neocekivanim. Dolazi neki brat za kojega niko nije cuo, ljubav postaje nedozvoljena, jer lako moze biti incest, pitanja naslijedja se komplikuju, poteze se oruzje. Neko ide za flasterom na glavi (znaci on je par epizoda nesposoban da razumije ko ga voli, a ko ne), pa kad ga skine, mnogi budu u nevolji. Otrovne tetke i strine koje prave spletke. E ovu, moja majka ne moze ocima da smisli. Stalno se sa njom svadja, a drugima u seriji cijelo vrijeme daje savjete: „Pa zar ne vidis jadna ne bila da te on voli???!“

Bravo Turci, svaka cast. Marsala.

Jos malo o Spinozi

Naravno i dalje su moji favoriti anticki filozofi, jer, priznacete nije bilo lako krenuti u objasnjavanje svijeta od nule, od nicega. Oko njih ljudi zive u ubjedjenju da iza svake ljudske aktivnosti stoji po jedan ili dva boga, oni se svadjaju ili prave zavjeru i onda nase aktivnosti, cak – sudbina bude rezultat tih bozijih biznisa. A filozofi, ekonomski nezaisni, ogrnu se carsafom i setaju parkovima Grcke i razmisljaju. Smisle atom, smisle odgovore na teska sustinska pitanja o sreci, smislu, volji… Ipak, odrze se bogovi, mada, kasnije samo jedan, i onda je trebalo cekati oko 2000 godina da se ugled boga pocne kritikovati. Zato je sad ovaj period razvoja ljudske misli jednako uzbudljiv, ako ne i uzbudljiviji? Zasto? Zato sto Aristotelu niko nije smetao da razmislja, a u vrijeme Fausta Sozinija, Dekarta, Spinoze…, moglo je zbog takvih razmisljanja i da se plati glavom.

Pisao sam ranije o raznim uticajima koje je mladi Spinoza (portugalski askenazi Jevrej koji je izbjegao u Holandiju) gutao i formirao se, ali nista nije u njegovo vrijeme odjeknulo kao – Dekart. To sto je Dekart pisao tada ostaje i danas kao vrlo uzbudljiva i inspirativna misao koja cak nosi i poznat eponim: kartezijanski dualizam. Da, kartezijanski. Od Des-cartes (Dekart), pa onda kartezijanski. A dualizam je dvojnost, odnos tijela i uma.

Spinoza je krenuo ovako: gledam i spoznajem svijet. Kako? Na tri nacina: refleksna informacija koju cula spoznaju, vjerovanje nastalo djelovanjem razuma i intelekta (znanje) i – najvrijednije ! – intuicija kojom se stize do saznanja, jer samo intuicijom mozes da sagledas. I sta je „vidio“? Vidio je da je sve (Natura) napravljena od supstance (atomi?) koja ima neograniceni broj atributa, ali dva su najvaznija i konstantna: osobine supstance su misao i ekspanzija. Da, da, jeste, jeste – opet je to ta ista kartezijanska dilema, ali eto – Spinoza je mislio da nasao rjesenje jer za njega nema dualizma: supstanca je jedna (on je udvojio atribute). I sad je on nama (covjeku), kao mislecim zivotinjama dao supstancu koja moze i da misli i da se razvija. Znaci sve oko nas (Priroda)je sastavljeno od supstance i to je zapravo – Bog. Natura je Bog. Dovde su njegovi „nadzorni organi“ i kod Kalvinista, protestanata, ali i njegovi „rodjeni“, rabini, klimali glavama sa razumijevanjem citajuci krisom njegove tekstove. Al ubrzo su shvatili, sto Spinoza nije krio, da njegov Bog nije onaj bog iz velikih Abrahamovih religija. Nije to neki „lik“ koji se ljuti, kaznjava, daruje, stoji van Prirode, odredjuje zakone. Pogotovo ne ovo poslednje! Spinoza je bio jedan od prvih tvrdih determinista. Za njega je sve u prirodi imalo objasnjenje: priroda je od supstance, a supstanca se ponasa prema prirodnim zakonima. Nista nije bez uzroka. Posebno je „pogresno“ imati nekog arbitra koji stoji van svog djela i donosi moralne presude, jer za Spinozu u prirodi nema ni dobro, ni lose. To su samo atributi koje smo mi smislili, poredeci konkretnu radnju i djelo sa (svojim) zamisljenim ciljem*.

Protestanti su ga budno pratili, ali od njegovih je dosao herem ili izopcavanje: kompletno odstranjivanje iz lokalne sredine, zabranom rada, kretanja i kontakata. Mnogi Jevreji su dozivljavali ovu kaznu, ali niko tako grubo kao Spinoza. Ostaje tajna zasto bas tako? Ali njemu nije kazna pala tesko. Prethodno je shvatio da je kraci put do saznavanja, eliminisanje novca i blagostanja. Novac samo za odrzavanje zivota i zdravlja. Intelekt, a ne slike i osjecanja. Povukao se u jedno manje selo blizu Lajdena (pa i tu na ivicu sela), bavio proizvodnjom sociva (optika) i za kratko vrijeme postao poznat po vjestini izrade mikroskopa, teleskopa. Izgleda da je on prvi dosao na ideju da je mnogo bolje kombinovati konkavnu stranu sa konveksnom, nego ravnu sa konveksnom, ali nije sigurno…. Bilo kako bilo, imao je sad mir i vrijeme za filozofiju, mada ce mu udisanje brusenog stakla, skratiti zivot….

* podsjecam na znacenje rijeci „cilj“ u smislu kraj, krajnji cilj, engleski end ili grcki telos (teleologija). Podsjecam i na doprinos Kanta** u definisanju zajednickih nam visokih ciljeva za cija ostvarenja se svi moramo malo zrtvovati (= moral).

** od njemackog filozofskog korpusa, uze Skandinavija malo Lutera i malo vise Kanta, a nama zapadne Marks. Vidi se gdje je ko danas….

Od Morza (starog) do Bekama

Gdje smo pogrijesili? Sta se dogodilo? Ima li spasa?

Ili, mozda samo mi nestajemo….?

David (Dejvid) Bekam sa zenom Viktorijom i nekakvom cerkom je na Lopudu. Hotel, bivsi samostan, uredjen toliko lijepo da svake noci kad tamo prespavas, moras da pljunes 5 tisuca EUR. Gledamo i slike: ukrcao se Bekam na gliser i spustio lezerno lijevu nogu, bosu tako da se vidi ono cuveno stopalo kojim je napravio sve ove silne tisuce EUR-a. Boze sta je sa nama? Jedan covjek, istetoviran bukvalno, od glave do dna ledja, nekada davno, prije vise od 25 godina, znao je potrcati po uredno pokosenoj livadi, koju zovu stadion, spretno je gurao loptu ispred sebe (sto nije tako tesko, jer je kao sto rekoh livada, uredno pokosena), da bi je onda udario spoljnom stranom lijevog stopaka, bas kada svi ocekuju valjda desno? i onda bi ta lopta odletjela ka drvenoj konstrukciji koju zovu gol. Ponavljao je on ovaj potez cesto na radost armije engleskih radnika koji su tih dana bili uzasno frustrirani svojim radnim mjestima, tako da im je zaista uljepsavao kraj sedmice. Engleski radnici su i dalje tamo na sjedilima iznad livade, i dalje su frustrirani, a sada ih zabavlja neki Portugalac kojemu je zena kupila najnoviji Mercedes za rodjendan iako ima seriju najskupljih automobila u svojim vilama, pa se svaki dan muci oko izbora: koji autom danas da ode do livade?

Sta je moj problem? Ne to sto ono lijevo stopalo, trceci moze da zaradi vise nego ja za sedam zivota – ne, moj problem je zasto ja ovo znam? I opet da me ne razumijete pogresno: ne zasto ja ovo znam u smislu lakse bi mi bilo da ne znam, pa kao ne bi bio ljubomoran? Ne! Zasto se ja nalazim na putu struje ovih i slicnih vijesti, pa ih ne mogu izbjeci? Zasto mi ih guraju u glavu?

Inspektor Morz („z“ kao u Zagreb) dodje kuci i – dok ne zazvoni telefon, a posto je rijec o kriminalistickoj seriji, uvijek zazvoni – naspe casu viskija, stavi LP na gramofon (naravno, mi ne cujemo one „teze“ dijelove: posto ce telefon uskoro zazvoniti, mi cujemo samo najljepse arije talijanskih majstora opere), zavali se u fotelju ili na kauc, pokrije cebetom i – sta? Upali TV? Boze sacuvaj! I nema ga. Uzme knjigu i pocne da cita. Zavidim mu! On jednostavno nema sansu da cuje o nekom idiotu koji zna da trci i u trku udari loptu. Doduse, on je ovo radio 60-ih godina kada smo znali samo sto se dogadjalo u nasoj zgradi (e to do najsitnijih detalja) i ako bi se neko spustio na Mjesec.

Ja uspijem po nekada da se otmem ovoj struji (struji? bujici, poplavi) „informacija“ koje ce uskoro biti fizicki fenomen u nasim sobama, pa cemo morati da ekskiviramo kao Kasijus Klej da nas ne pogadjaju stalno u glavu. Uspijem da se organizujem tako da ne palim TV, nego samo radio muzicki kanal klasicne muzike i uzmem knjigu. Boze koja je to razlika! Kao lijepa, skupa, nova cipela koja zulja, pa kad je skines – krvaris i sandala, japanka ili kucna papuca – meka, udobna i prijatna. Kad citas knjigu, ostanu ti mnoge recenice u pamcenju, toliko intenzivno da nas preosjetljive najcesce natjeraju i da napisemo po nesto, a TV? Gledao sam zadnjih dana nekoliko filmova i par serija. Ako znam sta sam vidio, sjecite me gdje sam najtanji. Kao salata od trave bez ulja, soli i sirceta. Jedes, pases, mrljas ustima, zvaces, progutas, ali nista. Nikakvog ukusa. A knjiga, i u njoj pojedine recenice, kao – Krasova bajadera: stavite je u usta ukljestite izmedju jezika i nepca, a ona se topi i pocne da pusta sinfoniju ukusa. Poslije trave imate mucninu, a nakon bajadere se jos udobnije zavalite u naslon fotelje, zatvorite oci i pustite da vas uspomene odvedu u djetinjstvo kada su se Krasove bombonjere otvarale samo kad bi neko bio bolestan….

Kad je puklo? Ja se i danas sjecam tzv. enciklopedija. Velike knjige, debele 3-4 cm, kvalitetnog papira, tvrdih korica, posebnog mirisa i – divnih slika. Cijeli svijet se otvarao pred vama u tim slikama. Sjecam se na primjer slika debelih stabala sekvoje iz nekog americkog nacionalnog parka i tamne boje jezera okruznog gustom sumom negdje u Kanadi. Jedna ta slika je imala moc i uticaj kao danas cijeli Fejsbuk. Druga slika, je vec Instagram. Treca slika Tik-tok. Oni tre platforme, a mi samo tri slike. Mi knjigu, oni ekran. Zato danas moja generacija ima i dalje nostalgijski odnos prema knjizi, papiru, njegovom kvalitetu, slovima, mirisu – ovi danas, samo broj tackica. Pa i to kad je malo, onda sa dva prsta, uvjezbano uvecaju sliku da se vide detalji.

Kod mene na radiju Subert i njegova Pastrmka (sic!), a u ruci knjiga o Spinozi. TV ugasen. Osjecam kako propadam u slatku, toplu dubinu bezdana izmedju dvije recenice, osjecam kako mi je dozvljeno da udjem u sliku i neprimjetno iz blizine promatram sta rade i govore glavni likovi knjige. Divan osjecaj. Napolju mrak, pocinje kisa, vrhunac prijatne atmosfere.

Nekoliko generacija kasnije, oni vrte slike, uvecavaju ih da vide detalj, citaju po jednu recenicu koja objasni sadrzaj slike i ne primjecuju da je svaka slika, svaki piksel tamo dizajniran samo sa jednom idejom – uciniti ih zavisnim od saznavanja traceva iz kruga bogatih. Zavirimo u Ronaldov avion, vidite kucu koju je Dzenifer Lopez prodala. Ja sam trenutno u recenici koja kaze da je sreca kada je intelekt nesputano, ali discplinirano, usmjeren ka pravom cilju, a oni gledaju zavjesu na prozoru prodate kuce…

Jesmo li mi na izumiranju? Na sta ce sve ovo izaci za 40 godina?