V. Demasek (W. Dameshek)

Vrijeme je da i ja otvorim temu o ovom covjeku: Viljem Demasek, americki hematolog iz 60-ih godina. Covjek (Z. Rolovic) koji je promijenio moj zivot dajuci mi posao na klinici u Beogradu – nije ga ispustao iz usta.

Neki dan sam nasao jedan njegov citat koji me je inspirisao za ovu pricu. Demasek rece 1968. da smo mi doktori (ne samo hematolozi) iritirajuce fokusirani na cifre i njihovo korigovanje (lijecimo parametre) „trebalo to pacijentu ili ne“.

I evo, 55 godina kasnije, pri kraju vlastite karijere, razumio sam ovu vizionarsku recenicu.

Nazalost (??) tehnologija se razvija strahovito brzo, mjerni instrumenti se umnozavaju na trzistu medicine i mi, doktori, budemo zasuti novim i novim vrijednostima. Samo jedan primjer: donedavno smo zivjeli sa saznanjem da pacijent ima (ili nema) neku mutaciju. Danas imamo nacin da mjerimo istu mutaciju kvanititativno. I eto za cas novog „demasekovog scenarija“: neka povisena vrijednost – vrijeme je da se tretira i snizi. Ovaj i jos bezbroj drugih, novih parametara svakodnevno nam se serviraju na ekranima. I doktori, sta ce – moraju da reaguju. Jednostavno niko nema vremena, a ni hrabrosti, da pusti neke parametre na miru, pa da uporedimo: koji ce pacijenti proci bolje? Ne. Prije ce se ovi parametri prosiriti medju „nedoktorima“ (pravnici, novinari, clanovi porodica), pa ce poceti hajka na one doktore koji su se „oglusili“ o poslednji parametar. Bilo je i ranije parametara (temperatura, sedimentacija, broj bijelih krvnih zrnaca…) ali oni su bili sa pacijentima. Ovi novi, danas, sve su dalje i dalje od pacijenta. I kao sto je Demasek rekao, mi se borimo protiv parametara, bez obzira kakav to efekat imalo na pacijentima. Ova metafizicka razdvojenost parametara od pacijenata prijeti da bude i – fizicka. Mi cemo jednog dana potpuno zaboraviti na pacijente. Njihove klinicke slike ce sve vise i vise biti vjestacke, prouzrokovane nasim intervencijama, a ne njihovim originalnim bolestima. Morace se medicinske knjige pisati nanovo. Prosla su vremena kad su pacijenti bili zajapureni od (sto bi rekli lijecnici u Splitu) fibre – sad su sve vise i vise od lijekova koji daju kozne promjene.

Nazalost nije samo tehnologija koja dosipa vatru na ovaj fenomen. U medicinu ulaze novi, mladi ljudi, kojima je ekran, mobilni telefon, broj, kao sto je meni bila lopta ili hulahop. Ekrani ih cine analiticarima i u njima se stvara vjestacka glad za novim brojevima. Oni vise ne mogu bez kalkulatora, skorova i krivulja. I tako se stvara zacarani krug, stalne i progresivne potrebe za novim ciframa i parametrima. Svi ti analiticari moraju da izdvajaju duze i duze vrijeme pored ekrana, cime se jos vise stvara jaz izmedju njih i pacijenata. Nije vise zanimljiv simptom, vec mutacija koja stoji iza simptoma. Nekada se po gradovima govorilo za nekog doktora da je „dobar dijagnosticar“ – sada ce biti da je dobar analiticar.

Krug ce biti zatvoren kada se – internacionalno – skupi dovoljno genetiskih podataka koji stoje iza svakog klinickog fenomena, od temperature, do proliva i loseg odgovora na antibiotik. Kada genetika udje u svaku laboratoriju (kao sada sedimentacija), kada se ujednaci nacin objavljivanja rezultata i metod i kada se ukrste rezultati iz Evrope i Azije, prestace potreba da doktor sretne pacijenta. Dovoljna ce biti kap krvi. U njoj ce doktor moci da vidi sve parametre vazne za bolesnika: klinicku sluku, dijagnozu, najbolju terapiju i rezultat.

Mislim, da se razumijemo: ja se prema ovom fenomenu ne odredjujem u smislu, lose, dobro, super. Ja nisam od onih pateticnih doktora koji su ili odavno pregazeni vremenom ili nikad i nisu bili neki doktori, pa da sada zavapim kako ce se izgubiti onaj ljudski, topli odnos izmedju doktora i bolesnika. Ja vam samo objasnjavam zasto vas doktor vec danas uopste ne gleda, a vi se slobodno izjasnite o tome (lose, dobro, super), jer vi ste ti koji u ovo ulazu emocije – mi samo znanje.

_____________

Na putu za bazen, jutros na asfaltiranom trotoaru, moram da prodjem i kraci dio pokriven … necim sto spada sa drveca. Nesto sitno, zuto i lijepi se za obucu. Na putu za bazen, nemiran, zabrinut, jer i poslije 25 godina plivanja od 4 do 6 puta sedmicno (sic!) idem na bazen nervozan i sa grcem u stomaku: hocu li moci biti sam u traci??? – idem preko tog zutog, sitnog sto se lijepi za obucu. I moja nervoza i skoro bijes budu za jedinicu dublji i jaci. Naski bi se reklo, potonem jos malo vise….

Vracam se iz bazena. Ovaj put skoro sam u cijelom zdanju! Pun sebe, zadovoljan. Prolazim preko zutog, sitnog – bas me briga! Ako treba vracacu se 10 puta, gazicu ga jos jace, nek se lijepi koliko hoce.

Sta hocu da kazem? Vi koji vidite nekoga da je „potonuo“, nemojte misliti da je tome samo jedan razlog. Posmatrac koji je emotivno angazovan (hoce da pomogne), trazi najjednostavnija objasnjenja, jer – jel’te hoce da pomogne, rijesi problem. Greska! Nikada nije samo jedna sila koja te gura dolje; uvijek se radi o mozaiku, ako se sjecate ruze vjetrova i rezultante? Tako je i sa raspolozenjem: na vas se srucila citava rua vjetrova jakih, slabijih, a gdje cete zavrsiti, pokazace rezultanta. Posmatreacu je najbolje da malo saceka : dok se covjek vrati sa bazena!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s