Gdje smo pogrijesili? Sta se dogodilo? Ima li spasa?
Ili, mozda samo mi nestajemo….?
David (Dejvid) Bekam sa zenom Viktorijom i nekakvom cerkom je na Lopudu. Hotel, bivsi samostan, uredjen toliko lijepo da svake noci kad tamo prespavas, moras da pljunes 5 tisuca EUR. Gledamo i slike: ukrcao se Bekam na gliser i spustio lezerno lijevu nogu, bosu tako da se vidi ono cuveno stopalo kojim je napravio sve ove silne tisuce EUR-a. Boze sta je sa nama? Jedan covjek, istetoviran bukvalno, od glave do dna ledja, nekada davno, prije vise od 25 godina, znao je potrcati po uredno pokosenoj livadi, koju zovu stadion, spretno je gurao loptu ispred sebe (sto nije tako tesko, jer je kao sto rekoh livada, uredno pokosena), da bi je onda udario spoljnom stranom lijevog stopaka, bas kada svi ocekuju valjda desno? i onda bi ta lopta odletjela ka drvenoj konstrukciji koju zovu gol. Ponavljao je on ovaj potez cesto na radost armije engleskih radnika koji su tih dana bili uzasno frustrirani svojim radnim mjestima, tako da im je zaista uljepsavao kraj sedmice. Engleski radnici su i dalje tamo na sjedilima iznad livade, i dalje su frustrirani, a sada ih zabavlja neki Portugalac kojemu je zena kupila najnoviji Mercedes za rodjendan iako ima seriju najskupljih automobila u svojim vilama, pa se svaki dan muci oko izbora: koji autom danas da ode do livade?
Sta je moj problem? Ne to sto ono lijevo stopalo, trceci moze da zaradi vise nego ja za sedam zivota – ne, moj problem je zasto ja ovo znam? I opet da me ne razumijete pogresno: ne zasto ja ovo znam u smislu lakse bi mi bilo da ne znam, pa kao ne bi bio ljubomoran? Ne! Zasto se ja nalazim na putu struje ovih i slicnih vijesti, pa ih ne mogu izbjeci? Zasto mi ih guraju u glavu?
Inspektor Morz („z“ kao u Zagreb) dodje kuci i – dok ne zazvoni telefon, a posto je rijec o kriminalistickoj seriji, uvijek zazvoni – naspe casu viskija, stavi LP na gramofon (naravno, mi ne cujemo one „teze“ dijelove: posto ce telefon uskoro zazvoniti, mi cujemo samo najljepse arije talijanskih majstora opere), zavali se u fotelju ili na kauc, pokrije cebetom i – sta? Upali TV? Boze sacuvaj! I nema ga. Uzme knjigu i pocne da cita. Zavidim mu! On jednostavno nema sansu da cuje o nekom idiotu koji zna da trci i u trku udari loptu. Doduse, on je ovo radio 60-ih godina kada smo znali samo sto se dogadjalo u nasoj zgradi (e to do najsitnijih detalja) i ako bi se neko spustio na Mjesec.
Ja uspijem po nekada da se otmem ovoj struji (struji? bujici, poplavi) „informacija“ koje ce uskoro biti fizicki fenomen u nasim sobama, pa cemo morati da ekskiviramo kao Kasijus Klej da nas ne pogadjaju stalno u glavu. Uspijem da se organizujem tako da ne palim TV, nego samo radio muzicki kanal klasicne muzike i uzmem knjigu. Boze koja je to razlika! Kao lijepa, skupa, nova cipela koja zulja, pa kad je skines – krvaris i sandala, japanka ili kucna papuca – meka, udobna i prijatna. Kad citas knjigu, ostanu ti mnoge recenice u pamcenju, toliko intenzivno da nas preosjetljive najcesce natjeraju i da napisemo po nesto, a TV? Gledao sam zadnjih dana nekoliko filmova i par serija. Ako znam sta sam vidio, sjecite me gdje sam najtanji. Kao salata od trave bez ulja, soli i sirceta. Jedes, pases, mrljas ustima, zvaces, progutas, ali nista. Nikakvog ukusa. A knjiga, i u njoj pojedine recenice, kao – Krasova bajadera: stavite je u usta ukljestite izmedju jezika i nepca, a ona se topi i pocne da pusta sinfoniju ukusa. Poslije trave imate mucninu, a nakon bajadere se jos udobnije zavalite u naslon fotelje, zatvorite oci i pustite da vas uspomene odvedu u djetinjstvo kada su se Krasove bombonjere otvarale samo kad bi neko bio bolestan….
Kad je puklo? Ja se i danas sjecam tzv. enciklopedija. Velike knjige, debele 3-4 cm, kvalitetnog papira, tvrdih korica, posebnog mirisa i – divnih slika. Cijeli svijet se otvarao pred vama u tim slikama. Sjecam se na primjer slika debelih stabala sekvoje iz nekog americkog nacionalnog parka i tamne boje jezera okruznog gustom sumom negdje u Kanadi. Jedna ta slika je imala moc i uticaj kao danas cijeli Fejsbuk. Druga slika, je vec Instagram. Treca slika Tik-tok. Oni tre platforme, a mi samo tri slike. Mi knjigu, oni ekran. Zato danas moja generacija ima i dalje nostalgijski odnos prema knjizi, papiru, njegovom kvalitetu, slovima, mirisu – ovi danas, samo broj tackica. Pa i to kad je malo, onda sa dva prsta, uvjezbano uvecaju sliku da se vide detalji.
Kod mene na radiju Subert i njegova Pastrmka (sic!), a u ruci knjiga o Spinozi. TV ugasen. Osjecam kako propadam u slatku, toplu dubinu bezdana izmedju dvije recenice, osjecam kako mi je dozvljeno da udjem u sliku i neprimjetno iz blizine promatram sta rade i govore glavni likovi knjige. Divan osjecaj. Napolju mrak, pocinje kisa, vrhunac prijatne atmosfere.
Nekoliko generacija kasnije, oni vrte slike, uvecavaju ih da vide detalj, citaju po jednu recenicu koja objasni sadrzaj slike i ne primjecuju da je svaka slika, svaki piksel tamo dizajniran samo sa jednom idejom – uciniti ih zavisnim od saznavanja traceva iz kruga bogatih. Zavirimo u Ronaldov avion, vidite kucu koju je Dzenifer Lopez prodala. Ja sam trenutno u recenici koja kaze da je sreca kada je intelekt nesputano, ali discplinirano, usmjeren ka pravom cilju, a oni gledaju zavjesu na prozoru prodate kuce…
Jesmo li mi na izumiranju? Na sta ce sve ovo izaci za 40 godina?
Jugonostalgija 