Inace ili kako se to kaze na bosanskohercegovackom, s’a ima?
Boze, srecan li je onaj ko se prvi sjeti ili stigne da izgovori: „Inace?“ Mi ostali imamo problem, jer smo direktno gurnuti u defanzivu. Dok smislis iole razuman ili makar smislen odgovor, „napadac“ je odavno spreman sa novim pitanjem: „Kako je?“ „A, dobro….“, i dok ti intenzivno smisljas sta od serije stvari koje nisu dobre, mozes da podijelis sa ovim tipom, kojega zapravo nista od tvojih odgovora ne interesuje, on ide dalje: „Kad si dosao?“ Boze koji li je dan bio, juce? Prekjuce? Nisi siguran, a ne bi da lazes i dovedes ga u zabludu, kad – „Vrucina, ne moze se vise. Ima li tamo vrucine?“ Nova serija pitanja. Naravno, ne stizes nista.
I kad ovaj kratki rat niskog intenziteta konacno prodje i kada napokon ostanes opet sam, miran i bezbjedan u svojim mislima, probas postici dogovor sa samim sobom: cim vidim nekoga ko mi prilazi, ja cu da dreknem:“ Inace?“, pa neka se on malo znoji na ovo vrucine.
Kada si dugo odsutan iz neke sredine, vrlo si osjetljiva i ranjiva roba. Laka meta.
Prilazim autu, otvaram vrata kad neko vice: „Kako je?“ Pogledam lice koje „svi“ imaju – nista ga ne odvaja. Malo mladji od mene. Ali pojma nemam ko je. Probam da odrzavam konverzaciju iako moji odgovori kasne nekoliko krugova iza njegove salve pitanja. On je vec odgovorio na prvo i drugo svoje pitanje, dok ja jos uvijek trazim odgovor na samo na izgled lako pitanje: kako je. I poslije 4-5 njegovih pitanja (kako je – a, kako mora i slicno), dok se ja polako pripremam da udjem u auto, stize prvo „pravo“ pitanje koje me vrati u sadasnjost: „Da neces do grada?“ „Sta?“, pitam zbunjeno. Ali posto nisam glup covjek, dosta brzo razumijem i odgovaram…“hocu, ali puno mi je auto (sto je naravno tacno kao i svaki moj odgovor ili pokusaj da dam odgovor)“. „Nista“, kaze moj nepoznati poznanik i ode…. Ubijedjen sam da smo se sada vidjeli prvi put. Vjerujem i poslednji.
A iz Turske nam dolazi jedan sjajan proizvod. Ne nisu ni baklave, ni datule, ni sipci. Radi se o turskim TV serijama.
Savrsenstvo profesionalizma. O svakom se detalju vodi racuna! Lijepi prostori, cisti, estetski dotjerani, lijepi glumci, profinjenih, intelektualnih lica. Skupa auta, obiteljski ruckovi sa trpezom punom kao da im je svaki dan svadba (slava)?! I onda zapleti. Pocne se sa jednim setom odnosa (roditelji, braca, sestre, djeca), a zavrsi se sasvim novim, manje ili vise neocekivanim. Dolazi neki brat za kojega niko nije cuo, ljubav postaje nedozvoljena, jer lako moze biti incest, pitanja naslijedja se komplikuju, poteze se oruzje. Neko ide za flasterom na glavi (znaci on je par epizoda nesposoban da razumije ko ga voli, a ko ne), pa kad ga skine, mnogi budu u nevolji. Otrovne tetke i strine koje prave spletke. E ovu, moja majka ne moze ocima da smisli. Stalno se sa njom svadja, a drugima u seriji cijelo vrijeme daje savjete: „Pa zar ne vidis jadna ne bila da te on voli???!“
Bravo Turci, svaka cast. Marsala.
Jugonostalgija 