Znam, ostalo je jos nekoliko normalnih ljudi, ali to je nedovoljno da bi se na politickoj sceni pojavili kao kriticna masa i doveli do promjene. Ogromna vecina, skoro pa – svi, lebde u nekom crnom, vlaznom, smrdljivom vakuumu (mada u vakuumu, ne moze da smrdi, a nema ni vlage – ovo ima samo u Srbiji), teturaju se, udaraju o zidove, odbijaju se do novog udarca. Kao atomi u haoticnom kretanju bez jasne vizije o pravcu, dok instrukcija ne dodja iz vana.
Uzasno je kada vidite da cijeli jedan grad, narod baulja u magli izgubljenog identiteta. A jos je gore kada ih pitate, pa cujete da ako ista imaju, imaju identitet. I tacno znaju sta hoce. Mucenici….
Nacionalni ponos. Niko nije imun od ovoga. Ni ja, bez obzira sta to znacilo, odnosno koliko vazno kao argument bilo. U isto vrijeme sto je nacija jaca i sto se sa „ponosom“ duze zivjelo, to snaga ove dimenzije kod pojedinaca popusta. Volio bih za trenutak zaviriti u glavu nekog Njemca, ali ubijedjen sam da njemu ne moze da navire osjecaj zadovoljstva od nacionalnog ponosa svaki put kad neko pomene nesto sto se povezuje sa Njemackom: Audi, autoput, Rentgen, Gete ili Bah. Meni je vazno kad Djokovic postigne uspjeh i kad mi Nesrbi cestitaju dan poslije. Ali to je nazalost jedini izvor sa kojeg ja mogu dobiti neko podsjecanje na velicinu moje nacije. Za vaterpolo kao sport rijetko ko je cuo, a onda idu samo Mladic, Milosevic, bezobrazluk, cudne ljudske vrijednosti….
A politicari odavno znaju da je igranje na kartu nacionalnog ponosa, jednako vazno kao sve ostalo – zajedno. I znaju takodje, ili makar – osjecaju da je pitanje nacionalnog ponosa to vaznije sto je zemlja u vecim problemima. Odnosno, sto zemlja ima manje razloga da bude ponosna, to se bas ta karta moze lakse poturiti kao zamjena i za posao i za ekonomiju i za sve statisticke parametre koji pokazuju nesto pozitivno u drustvu. I zato ce i hrvatski politicar kao i srpski svakodnevno igrati na ovu kartu, dok ce danski da je cuva za 3-4 prilike u dekadi. I pored ove dinamike, primjetite da Danac – i kad potegne dobitnu kartu, podsjetice svoje Dance na jednu ili vise od brojnih pozitivnih osobina danske nacije. Jer toga ima koliko volis! Za to vrijeme, nasi politicari, u svakodnevnoj potrebi za ovom ofucanom kartom, najcesce izmisljaju povod. Izmisljaju na bazi cega to mi treba da budemo ponosni. Jer, toga zapravo nema mnogo….. Moze se reci da nasi zovu narode da se okupe, dok napredniji zovu na okupljanje oko konkretne stvari. Mi se pozivamo na okupljanje (zbijanje, jedinstvo, slogu…), dok se drugi pozivaju na okupljanje oko konkretnih fenomena koji su u cijelom svijetu prihvaceni kao vrijednosti. Mi takvih vrijednosti nemamo.
I sad kad se stvari ovako prostru i pogledaju, bude – jos teze: mi smo prevareni. Mi smo toliko vjesto prevareni da smo izgubili i minimum rasudjivanja, minimum volje za razgovor i sumnju. Za sve ove intelektualne funkcije je potrebno imati koru mozga, pa dok susret sa jednom glupom osobom i nije neka velika stvar – zaboravis; susret sa zaglupljenim narodom djeluje i dozivljava se kao tragedija. S pravom. Jer u nauci o drustvu nema bolnije stvari nego kad politicka elita svjesno pretvara drustvo u telad, a represalijama kaznjava onu manjinu koja jos ima rudimente rasudjivanja. Nema tuznije slike nego kad je neko do srzi ubijedjen u nesto, a to nesto je dobio podlom prevarom i na bazi zlopupotrebe neobavjestenosti za koju je takodje kriv! Znaci politicar uskrati pojedinca za kvalitetno informisanje, a onda ga ulazuci skupe resurse postepeno pretvori u tele. Nacionalno tele. I sad znajuci kako se ovo dalje razvija (ekonomija sve gora, prosvijeceni pojedinci odlaze, a vecina, tone sve dublje), postaje jasno da ce Beograd jos sigurno najmanje pola vijeka biti u ovom problemu i moci ce da pruzi jedino dobru hranu; sve ostalo ce biti tuzno.
NB Gledao sam neki dan hrvatskog premijera na konferenciji za stampu u Splitu oko smrti novinara. Najvise pitanja je bilo oko smrti novinara, mada je premijer htio govoriti o nacionalnom dohotku (nacionalni dohodak je skocio nakon uspjesne turisticke sezone zahvaljujuci prodaji sijenke na pjeni od mora, pa je pitanje kako ce na to reagovati tursti iduce sezone). Nisam ocekivao da ce pokazati identicnu aroganciju kao Vucic. Ni u snu. Ali – jeste. Bilo je mucno gledati. Steta.
Jugonostalgija 