Vrijeme je bilo da se vratimo u Pariz poslije 14 godina.

Uh. Mnogo od svega. Mnogo i para ode da bi se uzivalo u „gradu svjetlosti“. Nazalost, kako je vrijeme prolazilo, ovih poslednjih 16 godina, od prve posjete gradu, svaki moj novi boravak u Parizu je znacio i pad komfora smjestaja. Prvi odlazak koji je finansirala farmaceutska industrija, luksuzan hotel, vecera na brodu u nocnoj voznji Senom… Ali tada je valjalo i malo sjediti u zamracenim salama i gledati tuzne krive prezivljavanja nasih pacijenata. Sve ostale posjete su bile sa porodicom, sa puno dozivljenog u gradu i sa sve gorim i gorim smjestajem. Ah, sta cemo, rat je inflacija, kriza. Uostalom, ko dolazi u Pariz da bi sjedio u hotelu??

Zato hotel mora biti sto blize centru, a komoditet mora malo da se povuce pred cijenom. Zasto u centru? Pa zato sto ce vas noge, a posebno listovi boljeti vec drugog dana, a vene ce nabreci do granice pucanja. Tada brza i ne naporna posjeta hotelu, u sred dana, znaci puno za vas oporavak. Budzet je budzet, ali unutar svacijeg budzeta postoje prioriteti. Ne zalite na prevozu. Jedanaest EUR i imate bezkonacno mnogo voznji unutar 3 gradske zone (5 zona je vec, aerdorom i to vam treba samo dva puta: kad dodjete i kad se vracate). Ne mora ni svaki dan neogranicene voznje- zavisi od planova. A grad nudi karnete sa 2,3, 4, 5, 6, ….10 voznji, pa izvolite. Opet kazem, ne zalite za prevoz, jer ce vam se zbog potrosenih karata uciniti da Ajfelov toranj nije predaleko i uvece, ce vas sat pokazati da ste presli 14 km…. Bez obzira na svu ovu pamet i predznanje, mi smo taman toliko dnevno prelazili, sto znaci da smo za boravka u gradu presli vise od 100 km?!

Hrana? I tu ste hendikepirani, jer cijene divljaju. Zaista je lijepo sjesti u Kafe de Flore. Sart je bio stalni gost i kafanu je zvao „tvrdjavom slobode“, a nije ni Hemigveju bilo mrsko navratiti. Obavezno uzmite njihovu (istoimenu) ekspres kafu – vrijedna je 6,5 EUR, ali drugo ne dirajte nista. Dvije snite tost hljeba sa malo putera kostaju 20 EUR. A kad je rijec o Sartru, lijepo ga je posjetiti na Monparnas groblju. Lezi „iznad“ Simon de Bovar. Nesto dalje su Serz Ginzburg i Pol Belmondo (ne pise Zan Pol, vec samo Pol), a sa Marijom Kalas cete se namuciti. Ona je naime kremirana i nalazi se u „F“ odjelu ogromnog kompleksa urni: udjete, pa lijevo nekih 7-8 m od ulaza u F. Kompleks je u centru ovog groblja. Kad smo vec kod groblja, Per Lasez, ne preskacemo nikad. Prava oaza mira i tisine. Tu se poklonimo Dzimu Morisonu, Vincencu Beliniju, Sopenu. A korak prije grobalja su crkve. Sankr Ker (izvinjavam se zbog Vukovog nacina pisanja, ali original je jos tezi) nudi puno. Put do nje vodi preko Pigala, pa tu mozete zastati i pogledati Mulen Ruz. Penjanje „onim“ prelijepim stepenicama u hladu debelih platana i ukrasenih specificnom pariskom ulicnom rasvjetom od kovanog gvozdja je za nas uzivanje, a za mnoge Parizane treningstaza, pa trce gore-dolje k’o ludi. A gore, ne znate gdje prvo da gledate: prema Parizu koji se vidi kao na dlanu (Ajfelov toranj je zaklonjen drvecem) ili prema crkvi. Notr Dam se i dalje renovira, Sen Sulpis (poznata iz Davinci koda) je ista kao i prije 14 godina sa istim drvenim kafanskim stolicama. I „linija krvi“ je tu, jedino nema albinoa Sile…Kad u metrou prodjete stanicu Sen Zermen de Pri (a prolazicete je stalno), razmislite: izaci gore i uci u istoimenu crkvu kako bi vidjeli Dekarta ili nastaviti dalje? Muceni Dekart je umro jedne februarske zime 1600 i neke u Stokholmu od upale pluca. Seriju crkava mi Srbi zavrsavamo Svetim Savom blizu stanice Simplon (linija 4). To je poslednja stanica linije, sto znaci da se preporucuje naci mjesta za sjedanje, jer put traje…. U istoj ulicu, odmah preko puta sasvim simpaticne crkve, nalazi se kafana Zavicaj i pored nje prodavnica gdje mozete kupiti i cvarke i jogurt Kravicu. U kafani imate sve sto mozete pozeljeti kad ste ovako daleko od kuce, a prisiljeni ste da jedete talijansko ili francusko tijesto: tafce na grafce, sarmu, gulas, mijesano meso i – Niksicko pivo. Eh, sto nije blize centru….!

Naravno, valja ostaviti dan i za shoping. Pogrijesicete ako prvo odete u Lafajet: sve poslije toga izgleda kao bofl, jeftino (mada nije) i neprivlacno. Najskuplje radnje su se dosjetile starog recepta nasih djevojaka koje su ponavljanim „ne“ sebi dugo dizele cijenu. Ove radnje pustaju jednog po jednog unutra, pa je pred vratima red??? Stojis u redu da bi kupio tasnu za 3000 EUR. Bolesno. E, ali na krovu Lafajeta moze da se uziva. Posebno u vrijeme Roland Garosa. Veliki ekran, ligestuli kao sa livada oko RG arena (narandzasti), a mozete kupiti i one tradicionalne sesire. Ja odgledah prvi Novakov mec i zaradih opekotine prvog stepena na 45% povrsine koze. Jos se gulim… Sa ograde krova, imate perfektan pogled na ono sto je jedna od najvaznijih slika Pariza – krovovi: od Ajfela preko Opere, pa dalje u lijevo do nebodera Monparnasa. Znaci, Lafajet vam pruza mnogo ljepote i bez trosenja mnogo para (malo se samo izgori). Trijumfalna kapija, Konkord, Tularerna, Luvr, Di Orsej (muzej impresionista), Republika, Bastilja, Mare(s), Hale, Latinska cetvrt, Invalidi, Panteon, Gran Pale, Trokadero i Ajfelov toranj iz neposredne blizine , sa Marsovog polja ili sa Trokadera, posebno nocu uz svjetlosni shou – zavisi koliko dana imate, ali sve ovo moze da obidje ako imate karte metroa. Luvr i d’Orsej se mora prvo malo… internetom, inace cete izgubiti dan cekajuci u redu.

I onda jedan dan… sa stanice Sent Lazar, vozom do Givernija u posjetu Klodu Moneu, njegovoj ljetnoj kuci. Tamo mozete vidjeti one (!) lokvanje, onaj (!) japanski most, vrtove, njegovo cvijece, atelje, spavacu sobu, trpezariju, kuhinju i – masu Japanaca, Amerikanaca i Njemaca. Od Giverni zeljeznicke stanice do ljetnikovca mozete iznajmljenim biciklom (znojenje), satl autobusom (vremena koja ne pasu nikome) ili uberom za 13 EUR.

Setajuci gradom, lako je primjetiti da su prije 200 godina ljudi obdareni umjetnickim talentom prodavali usluge ili crkvi ili vladarima ili su jedva prezivljavali kad su im religijski motivi dojadili, ali danas se umjetnici prodaju Armaniju, Luj Vutonu i Hilfingeru. Kako recimo Luj Vutom reklamira svoju firmu u blizini ulice Rivoli, granici se sa Ajfelovim tornjem, prema originalnosti ideje i ljepoti rezultata. Potrazite na guglu.

Na putu ka hotelu za odmor preko dana u samoposluzi treba kupiti voce da ne zapadnete u avitaminozu ili zatvor. Sjecate se onog filma sa Tomi Li Dzonsom (policajac) i Harisonom Fordom (kardiohirurg)? On je prezivio bez para, stalno gonjen jeduci narandze. Sa toaletima je malo teze. Glumci u filmovima sa tim nikada nemaju problem?! Staro je pravilo da u velikim robnim kucama ima finih toaleta, gore na zadnjem spratu, ali ne mozete stalno ici tamo. Onda birate da ne pijete previse vode, cime direktno ugrozavate bubrege dok ste u Parizu. Mi smo bili 9 dana- duzi boravak bi se sigurno zavrsio na dijalizi, ali Pariz je – Pariz.

Kad zavrsim sa svojih 3 km plivanja i stanem pod tus, osjetim poplavu endorfina. Tusiranje je dovoljno dugo da mogu da se sjetim – recimo izlaska iz bilo koje stanice metroa u Parizu i slike koja vas gore doceka (sve su iste: drvoredi, prelijepe fasade sa francuskim balkonima i ukrasnim kovanim ogradama, a na uglu ulice kafana gdje ljudi sjede jedan do drugog tako da kad lijevi jede kroasan, a onad do njega dobije mrve na grudima): sta je ljepse? Greska! Ne moze da se poredi. Mada, mora da ima neka tehnika da se izmjeri flush endorfina pod tusem i istih na vrhu stepenica metro stanice….

Svedska nikako da se probudi iz svog sna. Spava od 70-ih godina i samo se malo meskolji….

Znate li sta je Zenov paradoks?

Zeno je anticki filozof (danas bi rekli, fizicar) koji je vec tada, prije 2000 godina uocio jednu
nelogicnost. Ako se tijelo krece kroz prostor ono u svakom novom trenutku ima (novu) poziciju.
Paradoks je u tome sto kada tijelo ima definitivno definisanu poziciju, tada se ne krece… Stoji. Znaci ne moze imati i poziciju i kretati se.
Svi imamo kakvu-takvu predstavu o antickim filozofima kao ljudima ogrnutim bijelim ”carsafima” koji u japankama (cuj, japanke?!) setaju divnim mediteranskim vrtovima, duboko zamisljeni, drzeci se za bradu i – filozofirajuci. Sta im je jos zajednicko osim pobrojanog? Dosada, slobodno vrijeme i bezposlenost. Oni su sebi lijepo skrojili svoju demokratiju, dali robovima da rade, a njima otvorili prostor za setnje ispod akaza i naranaca i razmisljanje. Divota.

Prvi sledeci period u istoriji ili prva sledeca sansa da jedan sloj ljudi dobije toliko slobodnog vremena, dogodila se u Engleskoj, pa dalje i u drugim zemljama sirenjem industrijalizacije. Tako je nastala nauka, filozofija, umjetnost….
Svedska spava svoj san iz 70-ih godina kada su bili bogati, skromni, obezbjedjeni materijalno, kucama, autima, platom, odmorima, skolovanjem, zdravstvom… Cak su i pusili, koliko su bili slobodni i zadovoljni!
I onda, danas, kao Zeno, razmisljaju o – zastavi. Sta je zastava? Krpa odredjenih dimenzija na kojoj je nesto nacrtano? Tako je. Crtaj sta god hoces, jer ionako se radi o boji nanesenoj na tkaninu. I onda se okrenu, na drugu stranu i nastave da spavaju.
Ali onda naidje neko sa zastavom na kojoj pise PKK. Ili, dolje na jugu sa kukastim krstom?! I odjednom osjecaju kao kroz magnovenje da ih neko vuce za rukav, drmusa, proba da probudi. A oni nece. Je li PKK zastava (kurdska politicka organizacija koju su Turci prozvali teroristickom, pa sad i Svedska mora, ako ce u NATO) samo krpa sa nesto narandzaste i crne boje? Filozofski gledano jeste. Ali kao simbol? Da, kao simbol moze da ima razarajuce dejstvo, ako se prema njoj postavimo na svaki moguci nacin kao prema – krpi. Omotamo je oko golog tijela? Spalimo? Gazimo po njoj…? Sta je Kuran? Gomila papira, uvezana u tvrdi povez. Kako gori? Lako ili tesko? Jedino sto interesuje Svedjanina koji je u dubokom u snu: lako se zapali, brzo gori ili je treba stalno pomijerati da je i najslabiji vjetric ne ugasi?

Ali stvari su se iskomplikovale nakon ovog ”eksperimenta”.

Naravno, najljepse je mirne savjesti spavati. Svi smo to osjetili – ne samo djeca tinejdzeri. Mozes
sutra koliko hoces, udobno, klimatizirano, a legao si mirno bez crnih slutnji. I to je Svedska danas. Divno je bilo druziti se sa Pipi, slusati Dzenis Dzoplin, pusiti cigarete, popiti malo vise petkom, imati siguran posao, pouzdan i komotan Volvo, kucu u kojoj sve funkcionise, brz i jeftin servis…. Ali svijet oko zemlje se promijenio. Zemlja se iznutra promijenila. Nema vise mogucnosti da se filozofira o zastavi, jer nju vise ne gledaju i ne vide svi Svedjani na isti nacin. Nije to vise ona ista krpa kao sto je bila tamo neke 1972. godine.

Budjenje….

”Dodik, kaze, stalno zabada prst u oci svijetu (ili Zapadu), a to nije dobro”???!!!

Kako reagovati na ovo?

Kao Balkanac? A, boze budale, pa kako je glup…!

Ili kao stanovnik svijeta? Cudna izjava ambasadora; mora da je  profesionalno zaslijepljen? Nije bas da je reakcija svijeta toliko vazna.

Uglavnom, ambasador je izgovorio nesto sto je… ma glupo.

Sta je posao politicara? Pa da vlada. Da se bavi politikom, a krajnji cilj je da utice na politiku, sto znaci da dodje na vlast. I onda da sto duze ostane na vlasti. I ovo je ”vjeruju” svih politicara na svijetu, bilo nasih, bilo svjetskih. Kako doci do vlasti i ostati? Tako sto ces naci nacina da se uklopis, da harmonizujes svoje poteze i program za zeljama i potrebama glasaca. I zato ako glasaci hoce A, a ne B, ti ces sve uciniti da im das A, a omalovazis B. Ako su ti glasaci malo slozeniji, napredniji, potrudices se da to ”A” bude nesto ljepse, luksuznije od obicnog ”A”. Ali nije posao politicara da prevaspitava glasaca. Jednostavno u kratkim mandatima za to nema vremena, a i brate – nepopularno je. Prema tome, tvoja uloga kao pametnog politicara je samo da osluskujes i govoris ono sto im je milo cuti.

Pa bilo to Bosna i Hercegovina, bilo to Kanada ili Svedska. 

A i B u najsirem smislu rijeci su ideologije ili sistemi vrijednosti. U razvijenijim zemljama, nema mnogo variranja unutar sistema vrijednosti – isti je svima. Ali moze da se ide u razlicite ideologije. Nesrecne zemlje, Bosna, Srbija, Crna Gora, one jos uvijek lutaju i traze put do opstepriznatih sistema vrijednosti, ali vecina ”sjedi” i ne trazi nista (novo). Politicar, kojem je ovo poznato, prilagodjava se vecini i ruga se manjinskim vrijednostima (u siromasnim zemljama nema razlicitih ideologija u smislu tradicionalnih podjela prema nacinima raspodjele vrijednosti – ono kad lijevi dijele kapom i sakom, a plavi se zeste, pa kad plavi dodju, oni puste elitu da obnovi potroseno, dok se onda crveni … tetoviraju).

E sad ima politicara kao sto je bio Djindjic ili kao sto jeste Dodik. Bas kao sto ima i mahagonij, ali ima i bukva. Djindjic je imao intelektualne snage da siri horizonte glasaca i da im otvara oci, rizikujuci da bude nepopularan (Djindjic i Kosovo), ali kod nas ipak dominiraju vucici, dodici, djukanovici, plenkovici…. Ko treba da radi na zamjeni siatema vrijednosti u drustvu, od primitivnih ka naprednim? Politicar, ne. Intelektualna elita. Jasno, oni mogu da djeluju u krugu porodice, prijatelja, sa balkona, ali i na drzavnim frekfencijama. Ali, ako ih se pusti. Tamo. I to je danas Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo… Drustva u kojima sominiraju, mrak, magla i memla. Intelektualci ne mogu da dosegnu rukohvat i da otvore prozor, a politicari se rugaju svjezem vazduhu i svjetlosti.

A cuo sam jutros na radiju jednu vijest koja ide donekle ovdje….

Kaze novinar svedskog radija da su ISIL-ovci (radikalne teroristicke islamske organizacije nikle u poslednjim sukobima u Siriji) radili na ranoj indoktrinaciji skolske djece. Zanimljivo! Ali i opravdano (opravdan stav). Jer, najprije, potpuno isto se dogadja i u skolama na Zapadu, samo sto se  ne koristi omrazena rijec indoktrinacija, vec se to zove skolski program. A u njemu se sigurno nece velicati veijednoati koje cijene islamski ideolozi! I sta to znaci? Pa znaci da svako drustvo zeli da nametne svoj sistem vrijednosti vec od ranih skolskih dana. Problematicno je sto jedno drustvo svoj sistem smatra jedinim ispravnim, a onaj drugi omalazava. I uopste nema potrebe da se sad ubjedjujemo je li bolje sa ili bez ravnopravnosti zena: cinjenica je da obje ”varijante” imaju su oko ukorjenjen osjecaj da je njihov stav ispravan. I sta cemo sad? 

Postoji samo jedno rjesenje: nema mijesanja! Ali da bi prestalo mijesanje, treba prvo da prestane otimanje, pa onda da dodje period uravnotezenja, pa tek onda mozemo traziti STOP sa mijesanjima. I onda, fino svaki sa svojim sistemom vrijednosti na svojim resursima. Pa polako….

Pol Diraka porede sa Njutnom. Malo pretjeruju. Ali da su mu dali istu poziciju na Kembridz univerzitetu koju je imao u svoje vrijeme Njutn (a kasnije ce tu „sjediti“ i Houkins), da su ga sahranili pored Njutna – to je u redu. Pol je kao sto se vidi iz prezimena, francuskog porijekla. Djed mu je iz Bordoa. Kasnije se iselio za Svajcarsku, gdje je rodjen Polov otac, a onda i Pol, ali u Bristolu, Engleska. Pol je tipican primjer onoga sto se svi cesto pitaju: gdje je granica izmedju nastranosti i genijalnosti? Jer bio je definitivno i jedno i drugo. Nastranost, se ocitovala u introvertnosti i autizmu, a genijalnost….

Iz njegove biografije bi se moglo krenuti u mnogo raznih pravaca sa mnogo raznih tekstova i tema. Jedna je uticaj oca psihopate na psihiocki razvoj djeteta. Druga je snaga patrijahalne kulture u tom vremenu. Evo, ja cu ih spojiti, kratko.

Polov otac je bio tezak covjek. Do zla boga tezak. Sa djecom nikada nije htio razgovarati engleski, vec ih je bukvalno mucio da u sred Engleske govore francuski. Godinama je odvojeno od ostatka porodice Pol jeo sa ocem (ostali su jeli u drugoj prostoriji). Nije mu dozvoljavao da napusti sto dok ne bi nasao pravu francusku rijec ili korektno gramaticko pravilo. Pol je sjedio i – povracao. Godinama. „Naucio je“ da cuti, u tisini se osjecao najbolje. Govorio je „Ima previse ljudi koji vole da pricaju“. U to vrijeme ocu niko nista nije smio reci, niko nije smio povesti neki proces, pobuniti se. Razvesti se. Gdje ce?

Ja, ipak, sa 24 godine je postao doktor nauka, a sa 31 Nobelovac. Pripadao je samom vrhu elite kvantne mehanike (KM) zajedno sa Borom, Ajnstajnom, Hajzenbergom, Poli i Sredingerom. Svaki od njih je za KM dao odlucujuci udio i nakon njih je ova dobila svoj danasnji sadrzaj, mada su se Bom, Aspekt ili posebno Fejnman zalozili, dodatno pogurali i danas imamo nesumnjive kanone kvantne mehanike, ali i mnoge nove tehnologije koje su iz ove izasle.

Dirak je „otac“ ideje antimaterije. On je napravio (svoju) cuvenu jednacinu kojom ilustruje evoluciju pozitivno nabijenih cestica, fermiona u smislu promjene njihove energije. Ali, moram ovdje jos jednom ponoviti: niko nikada nije nista od ovoga vidio, niti opipao- sve o cemu teorija govori jeste samo matematicki izraz i matematicki propracun. Ta matematika se uvijek pokaze tacnom, „radi“ u rukama svakoga ko je testira i zato nema dovoljno ubjedljive kritike da izracunati fenomeni ne postoje. I ne samo to! Pomenuta matematika cak i ne daje tacno mjesto (jer se sve radi o prostoru i koordinatama), vec samo predvidja sansu da se cestica nalazi tu i tu. O kakvom prostoru govorimo? Zamisljenom. Hilbertovom prostoru. Svi znamo Euklidov koordinacioni sistem? X, Y osa. Lako je prosiriti i sa jos dvije dimenzije: Z, da bude trodimenzionalno i 4. dimenzija – vrijeme. Do pojave KM, dovoljno. Za KM nedovoljno. U Hilbertovom prostoru imate neograniceni (infinitivni) broj dimenzija i zato ovdje prestaje nasa moc zamisljanja, a pocinje – amtematika.

I ta nam matematika, po Diraku kaze da je prostor (Dirakovo more) ispunjen cesticama koje tu i tamo iskacu nabijene pozitivnom energijom, ali iza sebe ostavljaju „rupu“ sa negativnom energijom. Ta rupa je anticestica (antimaterija). Ovo „iskakanje“ koje stvara u nasim naivnim i primitivnim kognitivnim mocima utisak vertikalnog kretanja, Fejnman je zamijenio „horizontalnim“. I on je naravno imao svoju matematiku kojom je „pokazao da cestica na talasu ide i naprijed i nazad. Ne bi tu bilo nista cudno da ovo „nazad“ ne znaci kretanje unazad u proslost. Ko je sad taj Fejnman? Americki fizicar koji je ucestvovao u Manheten projektu (atomska bomba), kasnije vrlo eksponiran na razlicite nacine (susta suprotnost Diraku – valjda srecnije djetinjstvo?). Svojim knjigama i popularnim TV programima znacajno je uticao na sirenje informacija o KM medju obicnim ljudima. Naravno i on je dobio Nobela za svoja teoretska razmisljanja i matematicke proracune.

Nego jos malo od cudnog Diraka.

Volio je teorije velikih brojeva. Evo lako razumljivog primjera. Velicina snage privlacenja izmedju elektrona i protona je obrnuto proporcionalna kvadratu rastojanja. Isto vazi i za silu gravitacije. Ako se ove dvije konstante podijele dobije se broj od 10 na 39-u. Veliki prasak (Big bang) se dogodio prije 18 biliona godina. Ali godina je nepouzdan parametar, stvar dogovora (vrijeme kretanja Zemlje oko Sunca), pa ako starost univerzuma odnosno vrijeme izrazimo atomskim jedinicama vremena (10 na 30-u dio sekunde) opet dodjemo do istog broja (onaj gore sa 39-om potencijom) za starost univerzuma. I sad ima Pol problem: napetost izmedju elektrona i protona je konstanta, a smatra se i da je gravitacija (G) konstanta (jer ako nije, pada Ajnstajnova teorija relativiteta). Medjutim G nije konstanta, jer se univerzum siri (stari) i onaj gore broj postaje veci. Pol nam porucuje da cemo kad tad ovo sa G morati da malo bolje objasnimo….

(ne mozemo samo o gacama na tirake!)

Ima sigurno vise od 20 godina kad mi je sjedeci na bjelskoj plazi moj krsteni kum G. rekao: „E, najteze je sa mjerenjima“. Potvrdio sam, bez ambicije da produbljujem temu sjedeci na 38 stepeni, vec odavno suv sa osoljenom kozom koja stipa…. Ipak, u sebi sam pomislio, naravno, jer – ko zna sta je normalno? Mozda necu nikada saznati sta je kum mislio (mogao je misliti ispravno, ipak je bio skolovan u nauci koja ima mnogo fizike), ali danas znam kako na ovu temu treba misliti: samo nas fenomen dekoherencije stiti od gresaka u mjerenju.

A u knjizi mojeg novog jarana Daspanje sam nedavno procitao i ovu recenicu (za mene je to kao da je i on bio na plazi): „Dekoherencija je najvazniji fenomen naseg sagledavanja svijeta“. Mislim, ko se ne bi uhvatio za ovo i malo istrazio….? Koga ovo ne bi inspirisalo??

Fenomen ima dosta godina za vratom. Kad sam ja bio u sredini osnovne skole i kada me je Zara Barbaric ucio razlici izmedju uzroka i posljedice (1970) njemacki fizicar Zeh je definisao fenomen. A dekoherenciji se najbolje primakne (daleko je ovo od razumjeti, ali daj sta das) kroz Jangov eksperiment o kojem je bilo rijeci i ranije na ovim stranicama.

Jang je sjecate se pustao elektrone, fotone, cestice iz nekog izvora, a na put do mjernog ekrana bi postavljao dijafragmu sa dva proreza. Na putu elektrona nije bilo nicega (osim dijafragme). A ima i varijanta „Jang sa gasom“ koja je jednako vazna za ovu temu: umjesto vakuuma, na putu elektrona se nalazio gas. Osim dijafragme…

Naivniji ljudi bi ocekivali da se matematicki (vjerovatnoca, statistika…) moze izracunati rezultat koji elektroni ostvare na mjernom ekranu. Naivni ljudi. Kad kazem naivni, mislim na one sto i dalje vjeruju u klasicnu, Njutnovu fiziku. Jer oni zaboravljaju da cestica „putuje“ na talasu (ili je samo talas?), a to znaci – prema zakonima kvantne mehanike – da se parovi ponasaju kao da su upleteni. A to dalje znaci da kad jedan iz para dodje do … ne do mjernog ekrana, vec do proreza, onaj drugi se „ugasi“ (neki to zovu kolapsom talasa). Znaci sad ti manje naivni, misle, ok, podijelicemo sa dva i opet dobiti upotrebljivu vjerovatnocu. Jok! Ili da, moze da se mjeri i moze da se dobije neka vjerovatnoca, ali mora da se uvede pojam interferencije, jer cestice (fotoni, elektroni, talas…?) vec na pukotini na dijafragmi pokazuju fenomen upletenosti i sva matematika se mijenja. Ovaj fenomen kvantne mehanike koji se zove koherentnost.

Ali ako se unutar prostora, vakuum zamjeni gasom (Jang sa gasom), dolazi do intereakcije izmedju cestica (talasa…?) sa sredinom i ponasanje cestica prema kvantnoj mehanici i iskazivanje fenomena koherencije, mijenja se fenomenom dekoherencije. Cestice reaguju sa atomima gasa i nakon toga gube svojstva talasa cime se otvara mogucnost mjerenja. I zato, posto oko nas nema izolovanih sistema koji bi bili idealna sredina za formalizam kvantne mahnke, vec se uvijek radi o intereakciji sa sredinom (drugi sistem), na toj granici izmedju dva sistema cestice prestaju da budu talas i mehanika prelazi iz kvantne u klasicnu, tj. dostupnu nasim instrumentima (ili kako kaze Kant u formu ljudske senzibilnosti). Mozemo mjeriti, ili mozemo vidjeti, razumjeti.

Ljudi koji vjeruju u kvantnu mehaniku su u delirijumu. Dekohenrencija D) im daje za pravo da dozive kvantnu mehaniku (KM)kao univerzalnu teoriju koja moze da objasni svijet oko nas. Vulgarnim jezikom receno, svijet oko nas moze da se – evo i ja poludjeh i sve probam da objasnim matematickim simbolima?! – opise formulom: S (svijet) = KM+D.

Neko ko ima slabu predstavu o kvantnoj mehanici (KM) moze da pomisli da se radi o fizici atoma. Pa, nije mnogo pogrijesio. Ali nije ni obavjesten o savremenim shvatanjima! Tacno je: u pocetku je ovo (fizika atoma) bio sinonim za KM. Ali ona je danas otisla mnogo dalje, u fiziku cvrstog stanja, nuklearnu fiziku, fiziku cestica… Da bi prihvatio KM, moras je razumjeti, osjetiti. Ali, kao i sa vecinom informacija koje nam nudi nauka, najvaznije je – vjerovati. Jer i genetika nas uci da se proteini prave slaganjem amino kiselina koje se opet kopiraju iz genetskog koda kojeg u fabriku proteina (ribozome) unosi prenosna nukleinska kiselina (mRNA): ko hoce da vjeruje… I onda naravno da ima onih primitivnijih, zatucanih shvatanja da izmedju religije i nauke i nema nekih vecih razlika. To je ona ekipa sto joj je Zemlja i dalje ravna ploca. Naravno da ima razlika! Nauka nam nudi brojne informacije koje uvijek imaju iza sebe naucnu teoriju, potvrdjenu u eksperimentu i praksi, a statistikom obradjenu tako da se izbjegne sumnja o cistom slucaju. Isto je i sa kvantnom mehanikom. Ali za razliku od nauke makroskopskog svijeta, ovdje nista niti vidimo, niti osjecamo, a najcesce i ne razumijemo. Pitanje vjerovanja dobija ocito na znacaju….

Ali ako znamo matematiku, mozemo sve sto se odnosi na KM vidjeti kao na dlanu. Ima matematicara koji ponosno (lako je njima, kad razumiju) tvrde da je KM kao jezik, a onda mu matematika dodje kao gramatika, pa ako znas gramatiku, lako je komunicirati.

Ko zna matematiku? Oni sto razumiju ovu Sredingerovu jednacinu sigurno. A sta cemo mi ostali?

Polako, nije ni za nas ostale sve crno.

Kretanje je jedan od osnovnih fenomena u fizici. Zasto se nesto krece? Galilej i Njutn su nas prosvijetlili objasnjavajuci gravitaciju. Teologe ne smijete ni podsjetiti o „primum movens-u“ (tj. Bogu), jer ce se odmah prepasti i postati agresivni u strahu da vi ne pokrenete pitanje odgovornosti: ako je Bog sve prvi pokrenuo, „lako“ je onda doci i do poslednjih tragedija u Beogradu, Teksasu… Ne, mi u fizici se ne bavimo odgovornoscu. Ajnstajn je „ukinuo“ gravitaciju i zamijenio je zakrivljenim prostorom i vremenom. Kretanje se moze predstaviti vektorom. Tijelo se nalazilo u ishodistu vektora, krece se brzinom tom i tom u nekom pravcu. Vektor mozete postaviti u trodimenzionalni (tzv. Euklidov) koordinacioni sistem i kad vidite tri dimenzije (ose) i unutar sistema jednu strelicu sve vidite: pravac, brzinu (jer „dolje“ na x-osi je vrijeme). Za KM najvazniji matematicki pojam je stanje vektora. Znaci ne jedan vektor u trodimenzionalnom sistemu, vec vektori u prostoru sa proizvoljnim brojem dimenzija. Gore-dolje, lijevo-desno, tamo-‘vamo…sve je dozvoljeno, sve moze da se zamisli. Sjecate se onog Pitera iz jednog od X-men filmova? Onaj sto se kretao brzinom koja nije imala granica, pa „stane“ pored metaka i fino ih sortira da nikoga ne povrijede? E tako vam je i sa ovim fenomenom: mnogo vektora u prostoru sa mnogo dimenzija. E sad zasto su ovaj vektoriski prostor nazvali i linearni prostor (sinonimi), ne znam, valjda da nas privuku, jer kad se kaze linearno, svi odmah pomisle na nesto jednostavno. Mnogo je gore kad se koristi treci naziv Hilbertov prostor- to moze da zabrine.

E sad idemo dalje. Zamislite da ima vise ovakvih linearnih prostora. Izmedju njih postoji mogucnost kretanja… Razumijem, ovdje prestaje nasa moc da ovo „vidimo“: ostaje nam samo da se pouzdamo u matematiku koja ce nas voditi dalje. Matematika ima nacina da objasni prelazak iz jednog u drugi linearni sistem. Instrumen je operator. Operator je takodje vektor. Operatorima se u kvantnoj mehanici opisuju velicine (u klasicnoj fizici, primjer velicine je masa, energija, brzina, toplota…). Znaci za KM je linearni prostor samo sredina u kojoj djeluju operatori i to jedino interesuje KM. Ali kako se linearni sistemi nalaze u razlicitim vremenima, Lorenc se pobrinuo da imamo i tu matematiku koja nam pomaze da putujemo kroz vrijeme ili strucno receno iz jednog u drugi vremenski referentni sistem (okvir)*. Jasno vam je da se ovdje moraju uvesti jos dva matematicka simbola: sigma (grcko slovo) i integral (izduzeno „s“), jer oba predstavljaju neku vrstu zbira svih pojava u vremenu i prostoru. Zamislite sliku krive koja ima svoj pocetak na x-osim, pa vrh i onda opet sijece x-osu (te dvije tacke joj cine interval). Sve sto se nalazi izmedju krive i ose vremena (povrsina ispod krive) se moze opisati uz integral. A ako se sjetite onog mnostva vektora sto idu svukuda, jasno je da vam treba integral. Srecom, dovoljno je samo imati intuitivno znanje o tome sta integral predstavlja.

Na kraju je statistika. Ali nju tek ne morate znati (jer, nemate sanse!): dovoljno je samo vjerovati da ce vam ona sa velikom sigurnoscu potvrditi istinitost neke pojave.

A filozofija?

O filozofiji KM sam pisao vise puta. Kljucni pojam je realnost. Sta je realno? Sta je objektivno? Odmah ce vam biti jasnije ako citiram jedan ekstremni kriticki glas jednog fizicara koji je optuzio KM da je isuvise antropocentricna?! Kao sve je postavljeno na pogresnoj osnovi jer podrazumjeva covjeka kao posmatraca (ima slicnih esktremnih kritika i religije da je takodje antropocentricna: zasto bi Bog trebao da ima formu covjeka? Mozda je zec?). I tu sad pocinju „svadje“: je li objektivno ono sto mi dozivimo (iskustvo, nase tumacenje, kognitivni proces na bazi percepcije)?

Srecom tu je opet „suva“ matematika koja je puna simbola i koju ne brine sadrzaj tih simbola (sjetite se sintagme) i zato se fizicari koji hoce da ocuvaju vjeru u KM, stalno i iznova pozivaju na formalizam KM. Evo, sad ste dobili sve kljucne rijeci KM- sad samo treba zamisliti….

* ovi (razliciti) referentni sistemi takodje zbunjuju, a zapravo se radi o mjestu posmatranja. Ako se dva covjeka nalaze na pokretnim stepenicama, a treci ih posmatra, njih dvojica krecuci ce razlicitom brzinom (ili jedan ljubazno stoji skroz udesno) imaju jedan utisak (medjusobno), a sasvim drugi utisak ima onaj sto stoji sa strane i gleda. Lorenc se potrudio da napravi formulu kojom se ovi „uglovi gledanja“ povezuju.

Kad bi ja bio Ajnstajn i kad bi mogao jos za svoga zivota vidjeti u buducnost i tako naslutiti sta ce nekoliko godina nakon moje smrti Bel objaviti, ja bi mu (Belu) rekao: „Daj maajke ti, jesi li ti normalan?? Pa hocemo li se prepirati oko 0,4… necega? 0,4 vjerovatnoce? Nevjerovatno! Ti ces da rusis moju Teoriju sa tvojih 0,4??? Ma daaaj…“.

O cemu se radi?

Lokaliti ili nonlokaliti? Determinizam ili slucaj? Uzrok…

Sta je uzrok? Uzrok mora da se bolje definise. Uzrok je pojava kojoj slijedi posljedici. Slijedi, znaci da mora uvijek da prodje neko vrijeme Izmedju uzroka i rezultata, a najmanje vrijeme brzine svjelosti. Sve drugo, nije uzrok. Znaci „lokaliti“ kaze da se posljedice dogadjaju zbog uzroka samo ako ti uzroci stignu da ih potaknu. Ako vidite neki rezultat dovoljno daleko od izvora uzroka, toliko daleko da ni brzinom svjetlosti se prostor ne moze premostiti, taj rezultat nije nastao od tog uzroka. Napominjem da je ovo definicija i „necega“ sto se zove relativisticka uzrocnost, cime se definitivno samo doprinosi na… ? Konfuziji, naravno. Ok. Ali i Ajnstajn je znao za eksperiment „crnih kutija“…

U fizici su tradicionalno uvijek Alis i Bob. Njih dvoje se nalaze na toj „dovoljno velikoj“ udaljenosti, gdje nikakva komunikacija medju njima moze postojati, ako izuzmemo mogucnosti kretanja poruke vecom brzinom od brzine svjetlost. I sad i ona i on, svako u svoju kutiju ubacuju a, odnosno b, a iz kutije izlazi x, odnosno y. Filozofi fizike kazu da je u tim kutijama smjestena sva fizika, sva nasa realnost, sve oko nas… I sad eksperimentatori puste do mile volje Alisi i Bobu da se dogovaraju, da pokusaju da organizuju korelaciju rezultata. I eksperiment krene. Ubacuju oni a odnosno b, a izlaze x i y. Koliko god se oni trudili i dogovarali, uvijek ce biti korelacija uz proporciju 3/4. A kad bi Alis i Bob mogli komunicirati, bila bi korelacija 100%. Ovih 3/4 se zovu Belova nejednakost (inequality). To je maksimum koji moze da se dobije uz lokaliti (mada se radi o za neke, jednostavnom racunu vjerovatnoce).

U svom radu iz 1964. objavljenom u malom tek zacetom zurnalu koji se zvao Fizika, Bel je – opet za neke – jednostavnom matematikom pokazao da ukoliko se u kutijama nalaze cestice koje se ponasaju po pravilima kvantne fizike i ako se mjerni instrumenti podese na odgovarajuci nacin, moze da se dobije veca vjerovatnoca od 3/4 (to se zove „ponistavanje – violation Belove nejednakosti).

Okej, a sta se dobije? Sto posto? Neee. Dobije se – matematicki 2+ drugi korijen iz 2 kroz 4. Znaci uz isti imenitelj (4), „gore“ u brojniku je 3,41441……… Bolje od obicne lokalnosti za 0,4?! Mislim, pa sto smo se prljali…?

Nego ja kao zakleti, tvrdi determinista i negator slobodne volje, moram, sto bi rekao Lenjin da dobro upoznam neprijatelja kako bi ga pobijedio. Neprijatelj ovdje je kvantna mehanika (KM). Ona „zivi od“ slucaja, nepredvidivosti ili preciznije od predvidivosti ali samo zahvaljujuci komplikovanom matematici. Ljubitelji KM medju kojima sam i ja, tvrde da oni cak ne samo da ne mogu (jos uvijek – pitanje tehnologije) da vide, nego jedino sto mogu jeste da izracunaju gdje bi mogao biti. Oni tih svojih +0,4 objasnjavaju fenomenom upletenosti (entanglement), a upletenost objasnjavaju teorijom talasa. Pa sta je problem? Ako dva elektrona lebde na zajednickom talasu koji odredjuje njihovu zajednicku sudbinu, zasto je tesko pretpostaviti da je bas taj talas uzrok cijelog fenomena? I? Eto nama fino opet determinizam kao pobjednicki koncept! Na neki nacin* se sa izvora pokrene talas na kojem dva elektrona odlete svaki na svoju stranu, napuste luminalni prostor (gdje vlada lokalnost, dakle uticaj prolaska signala ispod brzine svjetlosti) i onda kad jedan „padne“ (na mjerni instrument), talas odedi sudbinu drugog. Jednostavno.

* Nesto ili na neki nacin…. Ne treba se stidjeti ovih „kvalifikacija“. Daleko smo mi od kognitivne moci da shvatimo ideje koje se vrte oko KM. Mi i dalje razmisljamo „klasicno“ kao Njutn. A i on je kada je pokusavao da objasni gravitaciju, posao od pretpostavke da postoji jedan superprostor u kojem postoji neki super izvor gravitacije i ovaj „super-koncept“ se drzao 200 godina… dok mu Ajnstajn nije zakrivio prostor.

Za mene je plivanje kao dijaliza za bubrezne bolesnike. Idem(o) negdje? Odmah trazim gdje je tu bazen. Evo i sad se uskoro selimo u Stokholm: bazen je pod kucom!

Probacu da se nategnem i da prodjem ili proplivam kroz moj dosadasnji zivot….

Mostar? Skoro, pa nista!? Vise puta u Banji (i sad imam u nozdrvama miris Banje, odmah iza onih teskih vrata sa Musale, pa kroz sve prostorije do tzv. bazena). Ovo se ni ne broji: mozes zamahnuti 7-8 puta i kraj. Koliko ima bazen u Banji? 16m? Onaj veliki, napolju? Bio sam samo jednom u njemu. A i tada smo igrali ”gonje-ronje”. Tamo nisam nikada preplivao ni poprijeko, ni uzduz. Zasto? Jednostavno: cim se zavrsi skola, a sva raja ili na bazen ili na Neretvu, mene bi odvelo na more….

Prva stanica, Beograd. Banjica. Tada sam plivao samo 1500m po treningu, ali nakupilo se od 1991. Do 1997. Uspomene iz tog bazena? Ni lose, ni sjajne – izmedju. Znaci, prolazna ocjena. U Beogradu sam plivao i na Tasmajdanu: prvi put ispod balona. Sledeca stanica, Norveska. Trumso. Imaju tri bazena!!? Ja sam koristio dva od njih. U trecem sam bio samo jednom (Tomasdal – nemam neke uspomene). Od ova dva koja sam koristio, kad ne znas, jer nema informacija, krenem prvo naopako: Prestvana. Uzas. Mase ljudi, guzva. Potisnuto iz sjecanja. Drugi, Stakevolan. Sjajan bazen. Tada nisam imao auto, pa sam isao biciklom (danas, nezamislivo). Sjecam se vrlo atraktivne arhitekture: skoro kao da je u nekoj pecini- citav jedan zid je kamena stijena. Dobar! Sledeca stanica, nije imala bazene uopste i tih 6 mjeseci je najduza (i jedina pauza) u mojem plivackom zivotu od 1991. do danas. Inace sedmicno najmanje 2, 3 puta…. Onda Olesund i bazen na Mui. Uzas. Konacno, grad – Oslo. Ima dosta bazena. Probao sam, jedan kod zgrade u kojoj se dodjeljuje Nobelova nagrada za mir. Uzas. To vam je bazen kao recimo Gelert u Budimu: samo da se pluta.  Moj favorit je Tojen, blizu Munkovog muzeja. Pravi bazen, ali popularan, pa guzva. Kasnije sam radio neko krace vrijeme u Haugesundu. Dobar bazen, ali plitak.

Svedska. U mjestu u kojem sam proveo 22 godine i plivao isto toliko u lokalnom bazenu, sad vec 4-5 puta sedmicno, najbolje sam se osjecao. Sad su otvorili novi, tzv. nacionalni bazen (znaci drzavna i medjunarodna takmicenja)- luksuz! Stokholm u njihovom nacionalnom bazenu. Ma odlican, nema sta, ali uvijek guzva. Mutala. Los.

Na putovanjima na relaciji Skandinavija- Jugoslavija, bilo je vise pauza…ali ne i dovoljno bazena.

Hotel Petrarka, jugozapadno od Padove. Uh, koji luksuz u smislu da nije bilo mnogo ljudi. Mogao si biti sam u otvorenom, 50-m bazenu. Zasto? Pa… grije se i ima temperaturu 36 stepeni??! Plivas, znojis se. Zanimljivo iskustvo, ali… Vilah (Klagenfurt). Odlicno. Isti bazen koriste i hotel i gradjani, ali – gradjani pocnu sat poslije nas. Sjajno. Iako 25 m, sjajan bazen.

Kongresi. San Francisko, dva bazena: jedan u reziji YMCA na pocetku Ulice Market. Majko mila! Radi 24 casa. Ja usao prije 5 (ujutro) vec pun!? Uzas. Jedan bazen sa 3 (!) trake u zgradi (prizemlje) u ulici iza mog hotela, odmah blizu Junion Skvera. Zanimljiv koncept: najavis se ranije, bukiras traku i onda si sam makar u toj traci. Ali tri trake, uzak bazen, pa te talasi nose vise nego vlastiti misici. Zanimljivo iskustvo.

San Dijego. Jedno od najljepsih iskustava. U La Holi blizu medicinskog fakulteta, ocito neki kamp, vlasnistvo Jevreja, fantastican bazen: napolju, 50 m, nigdje nikoga! Ali doci do tamo, autobusom koji staje svaki cas, traje koliko i plivanje (od Skandinavije, standard je 3000 m bez  stajanja).

Orlando: Opet YMCA. Sjajan bazen: 50 m ,ali izdijeljen u trake poprijeko, pa ima … bezbroj traka – za mene ideal (prazno).

Milano: uzas. Najvjerovatnije nisam nasao bolji bazen. Hamburg. Odlican. Blizu onog cuvenog hotela (Atlantik), Minhen (mnogo godina) na Olimpija stadionu (gdje je M. Spic osvojio …7, 8 zlata) ili ”ljepse” receno, blizu BMW muzeja. U Minhenu I jedan uzasni bazen uz Isar rijeku. Katastrofa.  Budimpesta: napolju, zima, grije se (pusi se). Odlican.

Igalo je van ovih grupa. Mnogo godina u olimpijskom bazenu, skoro uvijek potpuno sam. Malo smrdi okolo, ali… A sad ga vise nema: vjetar odnio krov.

Pantale na ‘hozntregere’, kombinezon, gace na tirake…. Svakojako ih zovu. Uvijek sam ih htio imati. I evo, konacno stigose postom (a kako bi drugacije danas?!). Levis (ja, Livajs, ali mi smo uvijek govorili Levis ili Leviske). Levis iz Kine?! Ne bi bilo lose da sam ih kupio u onoj istoimenoj radnji, na uglu Stoktona i Gerija, uz sami Junion skver, znaju stanovnici San Franciska bolje. Ali sto se tice SF, zadovoljan sam: bio, kupio Leviske s mjesta (obicne, 501), Marlboro s mjesta i Zipo upaljac, s mjesta…  Nazad u Svedsku.  Nervoza dok ih izvlacim iz pakovanja: onaj dio za straznjicu kao satorsko krilo?! A fino su me upozorili ovi sto salju da su brojevi malo veci nego sto smo navikli. Kako se ovo oblaci??

Probam da ne odvajam treger od onog dijela sto pokriva grudi. Izvijam se, ali ne moze ruka da prodje da boga das. Ok, razmaknem onaj mehanizam koji sam poslednji put vidio na majcinim drzacima najlon carapa, tzv. halterima (a to je boga mi bilo davno. Sjecam se nikad nije nosila one … skroz… gore, nego uvijek taj cudni, arhaicni dio garderobe sto ide oko dna ledja, a iz njega vise nekakvi kaisi sa zabicama). Pomenute zabice su bile sa gumenim umetkom, a ovdje samo metal. I kad sam to postigao, osta taj dio sa onim sto pokriva ledja, da visi niz straznjicu. Kako to sad prebaciti preko ramena, a da me ne zvekne po glavi?? Uhvatis za kraj, pa rotiras oko ramena koliko ti dozvoljava ruka, pa kad prodje,  ne znas je li uvijen ili stoji ravno? Izravnas. I kad sve to postignes, shvatis da ti je majica  povucena gore do vrata.

E, ali sad pocinje uzivanje…

Ruke mozes lako zavuci iza pokrivaca za grudi I fino okolo povuces sve sto je na gornjem dijelu tijela. I kad ga jednom slozis, nema vise mrdanja! Stoji sve kao betonirano. Savijao se, sjedio, lezao, ulazio u auto, hodao, vozio biciklo… nema vise onog gadnog osjecaja da su ledja gola, da se sve ispasalo iz gaca, da su ledja „kao led” ili da dok hodas, da moras stalno gace podizati. Nista od toga: stoje kao kuca. I naravno, sve ovo samo zahvaljujuci dobro odabranoj velicini. Pa sam zato pazljivo otvaranje paketa (zbog mogucnosti vracanja), zamijenio divljackim gnjecenjem, guzvanjem i bacanjem… Naravno, plastika na jedno mjesto, papir na drugo….

I onda uzivas. Par sati… Dok ne dodje potreba za toaletom. Nije lako ni jedno ni drugo. Za ono manje, ima rajsferslus (sreca pa nije klasicni Levis sa dugmadima!), ali je malkice … visoko. Ne pomaze ga ni – koristiti.  A za ono drugo, vece, svakako treba krenuti sa cijelom radnjom skidanja/oblacenja od pocetka. Ali odmah bude jasno: skinuti je mnogo lakse nego obuci. Samo malo se izvijes i klizne treger niz rame.

A za oblacenje, vidi gore….

Kako mi zivot prodje bez kombinezona??? Skoro. Ali sad je tu. Narednih 30 godina. Zanimljivo, ako materijal nije bas onaj klasicni ”ostri” dzins (”teksas”), onaj sto vas obavija kao solunar, kao komad hladnog lima – nego je malo meksi (”kuvani”), onda je kombinezon i za kucu bolji izbor nego danas sve vise i vise popularne trenerke*.

*Neki dan sam citao da je jedna aviokompanija zabranila putnicima da imaju trenerke?! Eto jos jedan argument ZA kombinezon. Proizvodjac je mislio i na teroriste! Ne znam za Li, ali ove Levis su pravljene vretenasto, pa je srednji dio ekstra sirok: moze da se stavi oko pasa, sta volis….

                                                                            

Crkva, religija, vjerovanje, nevjerovanje, tradicija, konzervatizam, vizija…

Pricam sa obrazovanim covjekom, desetak godina starijim od mene. Zivi dolje, u Crnoj Gori. Smatra sebe Srbinom. Ima solidno zdravlje i solidnu ekonomiju. Duboko poznavanje prirode, a  drustvo mu je zadnjih decenija bio – hobi. Voli da cita, razmislja. Nema neki krug slicnih intelektualaca, pa je prinudjen uglavnom – razmisljati.

Ne kazem ja da kad se pise neki tekst, da  ga treba strukturisati kao da se radi o studiji. Ipak, ako je namjera teksta da polemise sa nekim stavom, a da motivise vrijednosti vlastitog  stava, mislim da se ”druga strana” mora prikazati iz razlicitih uglova, jer ”njen” stav je po definiciji izraz zivotne situacije u najsirem obliku rijeci. Pa cak i ako se radi o vulgarnim temama kao sto je kamata, nije isto ako polemisete sa bogatim ili sa siromasnim covjekom. A ovdje je rijec o crkvi….

Znaci Srbin u devastiranoj korumpiranoj zemlji koja se zove Crna Gora. I onda tu imate bezbroj slojeva: istorijski – da li su Crnogorci Srbi, kako su se razvijali ti narodi? U drugom sloju, nazalost, vertikalnom (suprotno svim pravilima arheologije!) imamo srpsku Crkvu (i neke jade od crnogorske). Pa onda kao neko vezivno tkivo se provlaci pojam tradicije. Korumpirana zemlja znaci izmedju ostalog da su sve ljudske vrijednosti, ponizene, ukinute, smanjene. Dominira nesigurnost. Nesigurnost za zivot, za zdravlje, za platu, za posao, za penziju, za buducnost.  I kako reaguju ljudi u takvoj situaciji? Jednostavniji ljudi se okrecu agresiji, neki alkoholu, neki traze rjesenje u jakom, drcnom politicaru koji ”im je sve … pospisku”. Ti su u vecini i zato je Milo bio na vlasti … 30, 40 godina. Oni drugi, svjesni da su vrijednosti zrtvovane, okrecu se jedinoj koja jos uvijek moze da se nadje – tradiciji. Tradiciji i  tzv. tradicionalnim vrijednostima. A onda vam se tu Crkva nudi kao cuvar te jedine sacuvane vrijednosti. I ja to razumijem: ako imas potreban materijalni temelj (ekonomija, stanovanje), dovoljno zdravlja, pa mozes da se kreces i u takvom drustvu realtivno autonomno, onda se prepustas tradiciji i – Crkvi. Hocu reci imas uslove da sebi mozes da ”priustis” luksuz duhovnog zivota koji nudi zavodljive rukavce: egzistencijalizam, filozofija, metafizika… Moze i teoloska literatura da bude zanimljiv izvor razmisljanja (apologetika, opet metafizika, pitanje srece…). Ali.

Ali, ako neko hoce da bude drustveno angazovan, znaci ne samo okrenut sebi i svojoj piramidi (materijalno i duhovna nadgradnja), onda se mora komentarisati uloga Crkve iz drugacijeg ugla. Mora se analizirati u kojoj mjeri je Crkva doprinijela da Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina… budu tu gdje jesu. Uzasno velika odgovornost i uzasno velikinegativni rezultat!

Jos od 9. vijeka kada je papa krunisao Karla Velikog, crkva i vladar su postali jedno. Sto znaci ako narod ima malo srece sa istorijom, geografijom, resursima, imace i dobru vlast, a to znaci i pristojnu crkvu. I obrnuto! E mi smo to ”obrnuto”, nazalost. Crkva nije samo bila ”uz skute” vlasti – oni su vrsili i aktivna zlodjela sve od mahanja puskama preko blagoslavo zlocincima (o pedofiliji i drugim seksualnim skandalima, ovdje nije rijec: tu se crkva ne razlikuje mnogo od kasarne, internata… znaci zatvorena organizacija sa neprirodnim pravilima, mora skrenuti u devijacije). 

Da je srece… Crkva bi bila izvor utjehe slabim dijelovima srustva: bolesnim, zatvorenim, onima koji su ostali bezn nekoga. Trebala bi da bude izvor duhovnog razvoja, da ”provocira” na razmisljanja, dijalog, teolosku filozofiju, seminare. I najvaznije, trebala bi da bude uz narod, a to znaci, kad ne ide u drustvu – da budu  protiv vlasti. Eeee, ali ko ce nahraniti cijelu piramidu organizacije? Kako doci do dzipa?