(ne mozemo samo o gacama na tirake!)
Ima sigurno vise od 20 godina kad mi je sjedeci na bjelskoj plazi moj krsteni kum G. rekao: „E, najteze je sa mjerenjima“. Potvrdio sam, bez ambicije da produbljujem temu sjedeci na 38 stepeni, vec odavno suv sa osoljenom kozom koja stipa…. Ipak, u sebi sam pomislio, naravno, jer – ko zna sta je normalno? Mozda necu nikada saznati sta je kum mislio (mogao je misliti ispravno, ipak je bio skolovan u nauci koja ima mnogo fizike), ali danas znam kako na ovu temu treba misliti: samo nas fenomen dekoherencije stiti od gresaka u mjerenju.
A u knjizi mojeg novog jarana Daspanje sam nedavno procitao i ovu recenicu (za mene je to kao da je i on bio na plazi): „Dekoherencija je najvazniji fenomen naseg sagledavanja svijeta“. Mislim, ko se ne bi uhvatio za ovo i malo istrazio….? Koga ovo ne bi inspirisalo??
Fenomen ima dosta godina za vratom. Kad sam ja bio u sredini osnovne skole i kada me je Zara Barbaric ucio razlici izmedju uzroka i posljedice (1970) njemacki fizicar Zeh je definisao fenomen. A dekoherenciji se najbolje primakne (daleko je ovo od razumjeti, ali daj sta das) kroz Jangov eksperiment o kojem je bilo rijeci i ranije na ovim stranicama.
Jang je sjecate se pustao elektrone, fotone, cestice iz nekog izvora, a na put do mjernog ekrana bi postavljao dijafragmu sa dva proreza. Na putu elektrona nije bilo nicega (osim dijafragme). A ima i varijanta „Jang sa gasom“ koja je jednako vazna za ovu temu: umjesto vakuuma, na putu elektrona se nalazio gas. Osim dijafragme…
Naivniji ljudi bi ocekivali da se matematicki (vjerovatnoca, statistika…) moze izracunati rezultat koji elektroni ostvare na mjernom ekranu. Naivni ljudi. Kad kazem naivni, mislim na one sto i dalje vjeruju u klasicnu, Njutnovu fiziku. Jer oni zaboravljaju da cestica „putuje“ na talasu (ili je samo talas?), a to znaci – prema zakonima kvantne mehanike – da se parovi ponasaju kao da su upleteni. A to dalje znaci da kad jedan iz para dodje do … ne do mjernog ekrana, vec do proreza, onaj drugi se „ugasi“ (neki to zovu kolapsom talasa). Znaci sad ti manje naivni, misle, ok, podijelicemo sa dva i opet dobiti upotrebljivu vjerovatnocu. Jok! Ili da, moze da se mjeri i moze da se dobije neka vjerovatnoca, ali mora da se uvede pojam interferencije, jer cestice (fotoni, elektroni, talas…?) vec na pukotini na dijafragmi pokazuju fenomen upletenosti i sva matematika se mijenja. Ovaj fenomen kvantne mehanike koji se zove koherentnost.
Ali ako se unutar prostora, vakuum zamjeni gasom (Jang sa gasom), dolazi do intereakcije izmedju cestica (talasa…?) sa sredinom i ponasanje cestica prema kvantnoj mehanici i iskazivanje fenomena koherencije, mijenja se fenomenom dekoherencije. Cestice reaguju sa atomima gasa i nakon toga gube svojstva talasa cime se otvara mogucnost mjerenja. I zato, posto oko nas nema izolovanih sistema koji bi bili idealna sredina za formalizam kvantne mahnke, vec se uvijek radi o intereakciji sa sredinom (drugi sistem), na toj granici izmedju dva sistema cestice prestaju da budu talas i mehanika prelazi iz kvantne u klasicnu, tj. dostupnu nasim instrumentima (ili kako kaze Kant u formu ljudske senzibilnosti). Mozemo mjeriti, ili mozemo vidjeti, razumjeti.
Ljudi koji vjeruju u kvantnu mehaniku su u delirijumu. Dekohenrencija D) im daje za pravo da dozive kvantnu mehaniku (KM)kao univerzalnu teoriju koja moze da objasni svijet oko nas. Vulgarnim jezikom receno, svijet oko nas moze da se – evo i ja poludjeh i sve probam da objasnim matematickim simbolima?! – opise formulom: S (svijet) = KM+D.
Jugonostalgija 