Pol Diraka porede sa Njutnom. Malo pretjeruju. Ali da su mu dali istu poziciju na Kembridz univerzitetu koju je imao u svoje vrijeme Njutn (a kasnije ce tu „sjediti“ i Houkins), da su ga sahranili pored Njutna – to je u redu. Pol je kao sto se vidi iz prezimena, francuskog porijekla. Djed mu je iz Bordoa. Kasnije se iselio za Svajcarsku, gdje je rodjen Polov otac, a onda i Pol, ali u Bristolu, Engleska. Pol je tipican primjer onoga sto se svi cesto pitaju: gdje je granica izmedju nastranosti i genijalnosti? Jer bio je definitivno i jedno i drugo. Nastranost, se ocitovala u introvertnosti i autizmu, a genijalnost….
Iz njegove biografije bi se moglo krenuti u mnogo raznih pravaca sa mnogo raznih tekstova i tema. Jedna je uticaj oca psihopate na psihiocki razvoj djeteta. Druga je snaga patrijahalne kulture u tom vremenu. Evo, ja cu ih spojiti, kratko.
Polov otac je bio tezak covjek. Do zla boga tezak. Sa djecom nikada nije htio razgovarati engleski, vec ih je bukvalno mucio da u sred Engleske govore francuski. Godinama je odvojeno od ostatka porodice Pol jeo sa ocem (ostali su jeli u drugoj prostoriji). Nije mu dozvoljavao da napusti sto dok ne bi nasao pravu francusku rijec ili korektno gramaticko pravilo. Pol je sjedio i – povracao. Godinama. „Naucio je“ da cuti, u tisini se osjecao najbolje. Govorio je „Ima previse ljudi koji vole da pricaju“. U to vrijeme ocu niko nista nije smio reci, niko nije smio povesti neki proces, pobuniti se. Razvesti se. Gdje ce?
Ja, ipak, sa 24 godine je postao doktor nauka, a sa 31 Nobelovac. Pripadao je samom vrhu elite kvantne mehanike (KM) zajedno sa Borom, Ajnstajnom, Hajzenbergom, Poli i Sredingerom. Svaki od njih je za KM dao odlucujuci udio i nakon njih je ova dobila svoj danasnji sadrzaj, mada su se Bom, Aspekt ili posebno Fejnman zalozili, dodatno pogurali i danas imamo nesumnjive kanone kvantne mehanike, ali i mnoge nove tehnologije koje su iz ove izasle.
Dirak je „otac“ ideje antimaterije. On je napravio (svoju) cuvenu jednacinu kojom ilustruje evoluciju pozitivno nabijenih cestica, fermiona u smislu promjene njihove energije. Ali, moram ovdje jos jednom ponoviti: niko nikada nije nista od ovoga vidio, niti opipao- sve o cemu teorija govori jeste samo matematicki izraz i matematicki propracun. Ta matematika se uvijek pokaze tacnom, „radi“ u rukama svakoga ko je testira i zato nema dovoljno ubjedljive kritike da izracunati fenomeni ne postoje. I ne samo to! Pomenuta matematika cak i ne daje tacno mjesto (jer se sve radi o prostoru i koordinatama), vec samo predvidja sansu da se cestica nalazi tu i tu. O kakvom prostoru govorimo? Zamisljenom. Hilbertovom prostoru. Svi znamo Euklidov koordinacioni sistem? X, Y osa. Lako je prosiriti i sa jos dvije dimenzije: Z, da bude trodimenzionalno i 4. dimenzija – vrijeme. Do pojave KM, dovoljno. Za KM nedovoljno. U Hilbertovom prostoru imate neograniceni (infinitivni) broj dimenzija i zato ovdje prestaje nasa moc zamisljanja, a pocinje – amtematika.
I ta nam matematika, po Diraku kaze da je prostor (Dirakovo more) ispunjen cesticama koje tu i tamo iskacu nabijene pozitivnom energijom, ali iza sebe ostavljaju „rupu“ sa negativnom energijom. Ta rupa je anticestica (antimaterija). Ovo „iskakanje“ koje stvara u nasim naivnim i primitivnim kognitivnim mocima utisak vertikalnog kretanja, Fejnman je zamijenio „horizontalnim“. I on je naravno imao svoju matematiku kojom je „pokazao da cestica na talasu ide i naprijed i nazad. Ne bi tu bilo nista cudno da ovo „nazad“ ne znaci kretanje unazad u proslost. Ko je sad taj Fejnman? Americki fizicar koji je ucestvovao u Manheten projektu (atomska bomba), kasnije vrlo eksponiran na razlicite nacine (susta suprotnost Diraku – valjda srecnije djetinjstvo?). Svojim knjigama i popularnim TV programima znacajno je uticao na sirenje informacija o KM medju obicnim ljudima. Naravno i on je dobio Nobela za svoja teoretska razmisljanja i matematicke proracune.
Nego jos malo od cudnog Diraka.
Volio je teorije velikih brojeva. Evo lako razumljivog primjera. Velicina snage privlacenja izmedju elektrona i protona je obrnuto proporcionalna kvadratu rastojanja. Isto vazi i za silu gravitacije. Ako se ove dvije konstante podijele dobije se broj od 10 na 39-u. Veliki prasak (Big bang) se dogodio prije 18 biliona godina. Ali godina je nepouzdan parametar, stvar dogovora (vrijeme kretanja Zemlje oko Sunca), pa ako starost univerzuma odnosno vrijeme izrazimo atomskim jedinicama vremena (10 na 30-u dio sekunde) opet dodjemo do istog broja (onaj gore sa 39-om potencijom) za starost univerzuma. I sad ima Pol problem: napetost izmedju elektrona i protona je konstanta, a smatra se i da je gravitacija (G) konstanta (jer ako nije, pada Ajnstajnova teorija relativiteta). Medjutim G nije konstanta, jer se univerzum siri (stari) i onaj gore broj postaje veci. Pol nam porucuje da cemo kad tad ovo sa G morati da malo bolje objasnimo….
Jugonostalgija 