Kad bi ja bio Ajnstajn i kad bi mogao jos za svoga zivota vidjeti u buducnost i tako naslutiti sta ce nekoliko godina nakon moje smrti Bel objaviti, ja bi mu (Belu) rekao: „Daj maajke ti, jesi li ti normalan?? Pa hocemo li se prepirati oko 0,4… necega? 0,4 vjerovatnoce? Nevjerovatno! Ti ces da rusis moju Teoriju sa tvojih 0,4??? Ma daaaj…“.
O cemu se radi?
Lokaliti ili nonlokaliti? Determinizam ili slucaj? Uzrok…
Sta je uzrok? Uzrok mora da se bolje definise. Uzrok je pojava kojoj slijedi posljedici. Slijedi, znaci da mora uvijek da prodje neko vrijeme Izmedju uzroka i rezultata, a najmanje vrijeme brzine svjelosti. Sve drugo, nije uzrok. Znaci „lokaliti“ kaze da se posljedice dogadjaju zbog uzroka samo ako ti uzroci stignu da ih potaknu. Ako vidite neki rezultat dovoljno daleko od izvora uzroka, toliko daleko da ni brzinom svjetlosti se prostor ne moze premostiti, taj rezultat nije nastao od tog uzroka. Napominjem da je ovo definicija i „necega“ sto se zove relativisticka uzrocnost, cime se definitivno samo doprinosi na… ? Konfuziji, naravno. Ok. Ali i Ajnstajn je znao za eksperiment „crnih kutija“…
U fizici su tradicionalno uvijek Alis i Bob. Njih dvoje se nalaze na toj „dovoljno velikoj“ udaljenosti, gdje nikakva komunikacija medju njima moze postojati, ako izuzmemo mogucnosti kretanja poruke vecom brzinom od brzine svjetlost. I sad i ona i on, svako u svoju kutiju ubacuju a, odnosno b, a iz kutije izlazi x, odnosno y. Filozofi fizike kazu da je u tim kutijama smjestena sva fizika, sva nasa realnost, sve oko nas… I sad eksperimentatori puste do mile volje Alisi i Bobu da se dogovaraju, da pokusaju da organizuju korelaciju rezultata. I eksperiment krene. Ubacuju oni a odnosno b, a izlaze x i y. Koliko god se oni trudili i dogovarali, uvijek ce biti korelacija uz proporciju 3/4. A kad bi Alis i Bob mogli komunicirati, bila bi korelacija 100%. Ovih 3/4 se zovu Belova nejednakost (inequality). To je maksimum koji moze da se dobije uz lokaliti (mada se radi o za neke, jednostavnom racunu vjerovatnoce).
U svom radu iz 1964. objavljenom u malom tek zacetom zurnalu koji se zvao Fizika, Bel je – opet za neke – jednostavnom matematikom pokazao da ukoliko se u kutijama nalaze cestice koje se ponasaju po pravilima kvantne fizike i ako se mjerni instrumenti podese na odgovarajuci nacin, moze da se dobije veca vjerovatnoca od 3/4 (to se zove „ponistavanje – violation Belove nejednakosti).
Okej, a sta se dobije? Sto posto? Neee. Dobije se – matematicki 2+ drugi korijen iz 2 kroz 4. Znaci uz isti imenitelj (4), „gore“ u brojniku je 3,41441……… Bolje od obicne lokalnosti za 0,4?! Mislim, pa sto smo se prljali…?
Nego ja kao zakleti, tvrdi determinista i negator slobodne volje, moram, sto bi rekao Lenjin da dobro upoznam neprijatelja kako bi ga pobijedio. Neprijatelj ovdje je kvantna mehanika (KM). Ona „zivi od“ slucaja, nepredvidivosti ili preciznije od predvidivosti ali samo zahvaljujuci komplikovanom matematici. Ljubitelji KM medju kojima sam i ja, tvrde da oni cak ne samo da ne mogu (jos uvijek – pitanje tehnologije) da vide, nego jedino sto mogu jeste da izracunaju gdje bi mogao biti. Oni tih svojih +0,4 objasnjavaju fenomenom upletenosti (entanglement), a upletenost objasnjavaju teorijom talasa. Pa sta je problem? Ako dva elektrona lebde na zajednickom talasu koji odredjuje njihovu zajednicku sudbinu, zasto je tesko pretpostaviti da je bas taj talas uzrok cijelog fenomena? I? Eto nama fino opet determinizam kao pobjednicki koncept! Na neki nacin* se sa izvora pokrene talas na kojem dva elektrona odlete svaki na svoju stranu, napuste luminalni prostor (gdje vlada lokalnost, dakle uticaj prolaska signala ispod brzine svjetlosti) i onda kad jedan „padne“ (na mjerni instrument), talas odedi sudbinu drugog. Jednostavno.
* Nesto ili na neki nacin…. Ne treba se stidjeti ovih „kvalifikacija“. Daleko smo mi od kognitivne moci da shvatimo ideje koje se vrte oko KM. Mi i dalje razmisljamo „klasicno“ kao Njutn. A i on je kada je pokusavao da objasni gravitaciju, posao od pretpostavke da postoji jedan superprostor u kojem postoji neki super izvor gravitacije i ovaj „super-koncept“ se drzao 200 godina… dok mu Ajnstajn nije zakrivio prostor.
Jugonostalgija 