Ovo nagomilano iskustvo je jedino sto me muci ovih dana na korak do penzije. Zanimljivo, u susretu sa bolesnikom osjecam da se oslanjam na znanje i na iskustvo. Ali, znanje svakim danom sve tanje, a iskustvo buja. Osjecam kako ono zapravo preuzima cijelu relaciju. Steta otici sada kad je postalo tako komforno.
Negdje davno (ovaj ce blog jos malo pa u petu godinu?!) sam pominjao jednog sarajevskog profesora ginekologije koji je bio bas kao ja – jednom nogom u penziji, a ja pred diplomom. On je sa vidnom melanholijom, zapravo tugom objasnio da mu je sada dovoljno samo poloziti ruku na trudnicu i zna sve: starost, polozaj, komplikacije… . ”Ali sta to vrijedi kad cu u penziju…?” Tada, sjedeci u klupama sarajevske ginekologije,nisam ni sanjao da ce mi se ova recenica toliko urezati u sjecanju, da cu je vuci sve do, evo i moje penzije.
Ja dijelim sa njim samo ovaj prvi dio- nema ni traga melanholiji, mozda malo, ali definitivno nema tuge. Ali iskustvo je zaista prijatan fenomen. Komfor. Jos uvijek se sjecam vremena kad bi kao mladji doktor, po duznosti morao sresti bolesnika. Tada sam i ja bio zesci glumac: izraz lica koji odrazava samopouzdanje, komoditet u situaciji, a zapravo u glavi kao u kosnici: simptomi, uzroci, veze, posljedice, lijek, doza, nuzpojave… Sada udjem u sobu i kao Bred Pit (Dzo Blek) vidim sve: koliko ce jos…., kako.. Odmah u skladu sa tim – na zaprepastenje mladjih – definisem novi nivo usluge i plan. I bi da idem…gotovo…. Ali uvijek ima neko ko bi da pita bolesnika sve ono sto je ovaj meni vec rekao pogledom. To treba izdrzati, jer nismo u Jugoslaviji gdje bi i moj pogled mladjem kolegi takodje dao sve odgovore i smjernice.
Opet, iskustvo daje jednu sasvim drugu dinamiku, dinamiku koju ostali ne mogu da prate i to dovodi moje strpljenje u iskusenje. To nije lako ovdje u Svedskoj. Mora se odigrati citava scena, planirana jos na ovdasnjim fakultetima i kasnije trenirana na kursevima gdje su sigurno vjezbali i razlicite uloge: znate ono, jedan je bolesnik, a drugi doktor, pa se zamijene. Sto je jos gore, svaka etapa u procesu mora da traje odredjeno vrijeme, gdje cutanje, drzanje za ruku, trljanje nadlanice ili ramena i zurenje u bolesnika, zauzima dominantno mjesto.
Ja nemam za to zivaca. A pogotovo sad kad mi iskustvo kaze sve i ono sto mene interesuje i sto bolesnika interesuje i sto pratnju interesuje. Ja to sve fino kazem, onako jasno i glasno (jer boze moj svedski nije moj maternji, pa sam naucio da se izrazavam jasno i precizno – ne daju ti novu sansu oni sto mnogo bolje manipulisu jezikom) za maksimalno 5 minuta i – bi da idem. Bolesniku kazem fino kako mu je, sta osjeca, zasto i kako ce se to razvijati. ONO , najvaznije pitanje se precuti ili kaze, da to niko ne zna, a cim se uhvati prilika, i taj odgovor dobije rodbina. Da se pripreme. I sta tu jos ima vise da se prica? Ja garantujem da ce bolesnik dobiti odgovore na sva pitanja i ona koja bi uspio izgovoriti i ona koja ima samo ideju, ali ih ne zna artikulisati. E, sad sto mu ja ne dam ni da pokusa, to je ok, stvar kulture, ali sustina je zadovoljena. Ili? Sve je dobio jasno i glasno i jos i pride.
Jeste, vrijeme mi je. Steta za kvalitet mojih odgovora (cuj, odgovora, kao da je bilo pitanja), svaki bolesnik bi pozelio da ih dobije recimo… pismom. Ali razumijem, ovdasnja kultura voli ceremoniju, proceduru, dramu i scenu. Vrijeme mi je. Ne znam ni kako sam dovde docekao, a da me ne vrate u tu tamo neku drugaciju kultura. Kulturu u kojoj doktor Dj. K. uradi gastroskopiju, bolesnik ni ziv, ni mrtav od pljuvacke i nagona na povracanje, uspije nekako da prozbori“sta mi je“, a doktor samo odgovori „sve pise“ i da mu papir gdje je nesto nazvrljao rukom….Poslije ce taj papir nositi komsiji koji ima neke veze sa zdravstvom da ga tumaci. U kulturu gdje su i moju majku primili sa nesnosnim bolovima u stomaku, a hirurg joj je odmah vec na prijemu odbrusio „sto su te doveli, nije ovo hitna“ – umrla je 15 sati kasnije. Eto i njih dvojica imaju nekakvo iskustvo, ali za razliku od mene oni nece cak ni da ga podijele sa bolesnikom. Ja hocu i radim to sjajno. Ali, bez drame i pogotovo bez dramskih pauza…
Jugonostalgija 