Treci prst i put na posao

Iako nemam mnogo da prodjem na putu do posla, u pazljivo oko mogu upasti mnoge zanimljive slike.

Treci prst. Ili – srednji, najduzi.

Kad se kaze „srednji prst“ to budi najcesce poluvulgarne asocijacije, najcesce primjecene u saobracaju. Ali ovdje nije rijec o tome, niti srednji prst – bolje receno treci, ima tu simboliku.

Ne, ovdje je rijec o onome sto ljudi koji, kao i ja idu na posao, objese na taj prst. E, to je zanimljivo. Svi, ali svi – osim mene, na tom prstu vjesaju plasticnu torbicu u kojoj je marenda. Prije ce se Putin izvinuti Ukrajini, nego sto bi Svedjani odustali da krenu na posao bez marende, popularnog ‘lunca’. E, a ja sam alergican na kombinaciju, gojaznosti i nosenja torbice sa marendom: „A pojedi nesto! De, boga ti, pojedi i ti nesto“, uvijek ponavljam u sebi. I znate vec kako se nas narod obrusava na ovakve ‘pojave“: „A ne bi ono preskocilo da jede, pa ce mu poslije djavo biti kriv, kad dodje jedne noci u dva po ponoci u Urgentni, da mu hirurgu vadi sve ove hamburgere koje je pojelo“. Tesko je opisati rijecima ovu scenu kada nas covjek sa gadjenjem nesto komentarise. Zanimljivo, ja to nisam vidio ovdje u Svedskoj. Makar ne sa tolikim gadjenjem. Ali ovo nije sve! Znate li sta pise na torbicama? „I danas u borbu“. „Ti si vrijedna“. „Zivi sada“??! Parole koje samo cinicna vlast (iako ipak mozda, prvenstveno naivna, dakle glupa?) moze da proturi svojim kanalima do manjevrijednog dijela gradjanstva kojima ti zivopisni poklici sa plasticne torbice podizu samopouzdanje. Kad vec drzava ne zeli da mu da vise novca. Jer vise novca mnogo bolje podize samopouzdanje, ali, zao mi je – nema. Zato kasirke imaju „pilotske “ slusalice, cistacice portabile kompjuterske ekrane na kolicima (da strikliraju obradjenu teritoriju) i bolnicarke na torbici za marendu podsjecanje „Ti si vazna“. Jer pare su kod onih samouvjerenih.

Nego, sta meni visi na srednjem prstu, a?

Kupace!

Da, da – kupace. Gramaticki pravilnije, kupace gacice, mada je svuda dolje kod nas jasno sta znaci, kupace…. To meni dize samopuzdanje, popravlja dan: „mrznja“ prema ovima sto se gegaju ka poslu, nose torbicu sa ruckicem, na torbici pise „ti si vazna“, jedva cekaju 11:45 kada im njihova draga drzava daje za pravo da mogu da se sklone sa linije fronta, sjednu i pape. Prvo u red ispred mikrovalne pecnice, pa „pling“, pa makaroni od juce. A ja sa treninga! Otplivao 3 km, sat vremena, jescu opet, tek za 8 sati. Dotle ce oni jos tri puta!?? Kupace vise, mokre, bijeli „firidzel“ (konop, uckur) visi 20 cm duze od kupacih, a posmatraci zbunjeni. Trljaju oci. Jednom rukom: u drugoj je plasticna tobica na kojoj pise Zivi sada.

Druga slika, peskir oko noga?

Opet bolje gramaticki, nogu, ali, volim da malo skrenem u moje krajeve….

Peskir, sugaman, rucnik. Ja, znam, sad bi logicki slijedilo i da pored onih ponosnih kupacih imam peskir. E, ali – oko nogu??? Boze sacuvaj. Mi sa Balkana nosimo peskir urolan i oko vrata. Ta necemo valjda kao ovi ovdje, potpuno otvoren, preko ramena i pola ledja???! Ne salimo se.

Nego nije rijec o tom peskiru. Ma nije rijec o peskiru uopste. Rijec je o carsafu. Onom bijelom platnu sto ga muskarci iz istocne Afrike motaju oko nogu, tako da se dolje vidi samo glezanj i stopalo. Najradije su papuce na stopalima, ali ipak smo u Svedskoj, pa obuca varira, ali je ipak prilagodjena mrazu. E sad recite vi meni, gdje lezi granica izmedju njegove zelje da zadrzi svoju kulturu i identitet, gdje je kod odjece, kod odijevanja, vazan stub, a gdje lezi njegov „svedski dio“? Jednostavno, nema svedskog dijela. Sta je svedski dio? Pa zelja da pripadas svedskom drustvu. Sa tom krpom oko nogu? Tesko. Ali nije u krpi problem! Problem je sto ce se ovaj sada pridruziti grupi istih i onda ce stati ili na neki cosak ulice ili ispred trznog centra i tu ce cekati da prodje mjesec dana da ponovo odu do neke sluzbe, saltera i podignu pare za pomoc ugrozenim i nezaposlenim. I vidite da definitivno nije krpa problem. Sjetimo se Londona, Siika i njihovih turbana. Oni bi radije ostali bez glave, nego bez turbana, ali njih mozete vidjeti ili za komandama metroa ili u silnim malim prodavnicama u prizemljima zgrada centralnog Londona. U tim prodavnicama sve odise zeljom da se napravi dobar posao, da bude prijatno, oni komuniciraju na engleskom sa musterijama, svi su nasmijani i osjeca se intimna atmosfera britanskog doma. On, Sik, hoce da bude dio Britanije. Da radi, zaradi, da kupi Ostina, da skoluje dijete, kako bi ovi kupili Jaguar.

A ovaj „moj“ kojeg vidim dok idem na posao? Ja na posao, a on u suprotnom smjeru. Nece. Nece ni mrvu svedske, samo novcanu pomoc. A i nju, prema statistici salje… kuci…. nekome….

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s