„Imao si izbor“, makar jedan glumac, makar jednom ce reci u svakom americkom filmu.
Cudno? Naravno, nije: americki filmovi su uvijek gradjeni na jednostavnom konceptu- borba dobra protiv zla i zato se losi momci moraju makar jednom suociti sa ovim stavom od onih dobrih. Amerikanci idu i korak dalje, pa kod podjele uloga paze da ne bude nikakve zabune: muceni Pol Dano jednostavno ne moze biti „dobar“, a onaj jedan jedini put kad je Denzel Vasington bio „los“ , i mi smo skoro bili istraumatizovani silnim traumama kroz koje je ovaj prosao. I tu zapravo pocinje jedna sjajna drama koju Amerikanci nesvjesno ugrade u svaki film, a zapravo samo ja vidim i uzivam u njoj. Zaplet drame je sto Denzel kao los ima tesku pricu iza sebe, a Pol kao los zraci svojim izgledom (jos kad pusti malo kose preko polovine lica) tako da mi gledaoci ne mozemo ni da mislimo druacije: oni moraju biti losi. E, a onda dodje kulminacija drame kada dobri kaze Polu, imao si izbor. U pocetku, dok sam bio mladji ja bi tu napustio pricu filma (zato se i ne sjecam kraja vecine filmova), a bio bi gurnut u dilemu: da li je Pol imao izbor?? Sad vec, evo nekoliko godina, znam odgovor: nije.
Pazljiviji pratioci ovog bloga znaju da se stalno vracam svojoj omiljenoj temi slobode volje, inspirisan cas ovim, cas onim. A kad je neko obuzet necim, inspiracija moze doci i sa sasvim neocekivane strane.
Zamislite prvu polovinu 17. vijeka. Recimo 1640. Sta smo mi tada radili? Pa, isto sto i 100 godina ranije ili 100 godina kasnije: nista. Jeli, spavali i gledali mrko na Turke. A Uriel da Kosta, a? E, dobri Uriel je razmisljao, razmisljao i na kraju se – ubio. Bez Turaka. A moglo mu je bit’ da razmislja: dobrostojeci Jevrej, sefardske linije, pobjegao iz Spanije, preko Portugala u Amsterdam. U Amsterdamu, u to vrijeme, cak i Jevreji (kao „stranci“, pod budnim okom talibanskih kalvinista) mogli su da mirno razmisljaju (o cemu smo mi tada razmisljali?). I smislio je! Prvo se javno ustao protiv Talmuda, usmenog tumacenja Tore (a Tora je ako cemo vjerovati, skup zapisa koje je Mojsije cuo od Boga, pa stavio na papir). Da Kosti je zasmetalo „slobodno“ tumacenje Tore od strane rabina, toliko slobodno da se najcesce kosilo sa prirodom. A kako onda Bog koji je stvorio prirodu moze da diktira stavove koji se kose sa njegovim proizvodom? I izbacise ga iz jeverjske Zajednice. Prvi put. A izbaciti (herem) znaci zabraniti svima da zive sa njim, rade, pricaju, imaju bilo kakav odnos. Svi, ukljucujuci i porodicu. U to vrijeme u Amsterdamu, nije bilo lako zivjeti bez para (mogao je preseliti za Srbiju?), pa se da Kosta – pokajao. E, ali – nastavio da razmislja! I onda shvatio: ma i Toru su izmislili ljudi. Koji Bog, koji Mojsije!? I opet- herem. I opet se da Kosta pokajao (tesko je razmisljati gladan), ali ovaj put je to bilo malo grublje: prvo je u sred sinagoge morao da procita napisano pokajanje, pa su ga bicevali (39 udaraca), pa kad je sluzba bila gotova, morao je da legne na prag od vrata, a svi koji su izlazili imali su pravo (obavezu?) da ga gaze. Ovo je bilo previse za da Kostu. Odlucio je da licno provjeri svoju tezu da nema vjecnog zivota poslije smrti i – ubio se. On sada zna.
Baruh Spinoza se u to vrijeme obrazovao u sinagogi. Bio je mlad. O da Kosti se pricalo, godinama. Nije mnogo proslo (1656) i Spinoza je dozivio svoj herem. Je li mogao drugacije? Nije. Je li to iskljucivo rezultat da Koste (ima jedno platno iz tog vremena koje prikazuje Spinozu kako lezi u da Kostinom krilu. Pronadjite – da Costa isti Raspucin)? Naravno da nije. Ali je – doprinijelo. I u tome i jeste „problem“: iza svake nase odluke, djelovanja ili ubjedjenja stoje brojni faktori koji djeluju izvana i na cije pojavljivanje mi ne mozemo uticati. Onda ce neko reci, ok, „dodje faktor“, ali ti mozes da se prema njemu odredis: ovako ili onako. Jeste: postoji volja, naravno, ali nije – slobodna. Jer kad se odredjujem ja posegnem za svojim instrumentima: vjerovanje, iskustvo, motivacija, plan, hrabrost i iz te gomile izvucem pokret. Muka je sto su svi ti instrumenti takodje uneseni u mene bez moje kontrole! Sta ja jedino imam da donesem odluku koju ce „oni dobri“ tumaciti kao pravilnu (primjetite da se radi o konvenciji: da nema posljedica po grupu, niko ne bi ni raspravljao o slobodnoj volji!)? Imam trening, sjecanje na kaznu. Bas kao i zivotinja koja je dresirana. Usput, bas zato nikada necemo prestati da se divimo ljudima koji nisu pristajali da ih se dresira. Zivjeli su kratko, tesko i nisu znali da im se divimo. Ali evo, 400 godina kasnije tekst posvecen jednom takvom covjeku Urielu da Kosti.
Jugonostalgija 