Vedz 40

Zvuci kao WD 40, ali nije. Nije skoz. WD 40 je cuveni sprej za rjesavanje kretanja, klizanja izmedju dva metala zahvacena rdjom. I sad dok mislim na danasnju temu, nije mi pomisao o rdji i podmazivanju bas ono totalno strana…

Vedz 40. Vedz dolazi od engleske rijeci ”wedge” sto znaci klin, a 40 je – 40. U ovom slucaju, 40 godina. Jutros cujem poslije 40 godina* tu rijec, vedz u onom pravom, za nas interniste, jedinom smislenom znacenju.

A prije 40 godina u ljeto 1982, sjedio sam nalakcen nad knjigom, biblijom internista sadasnjih, proslih i buducih: Harisonovi Principi Interne Medicine. Zuti flomaster u ruci. Stabilo. I mucio se da shvatim sta znaci ”klin pritisak”?? Zato, evo i vama malo zanimljivih medicinskih informacija – svi smo u godinama, pa ce mozda nekome dobro doci? 

Elem, simptom ti je zadisanost. Zadihan. Naravno da mozes biti zadihan i ako si najzdraviji, ako tvoj fizicki napor nadvlada tvoju – makar koliko impresivnu kondiciju. Ali bolestan si i zadihan. Neadekvatno zadihan. Od cega? Omiljeno polje svadje plucnih doktora i srcanih doktora: nije moj problem. Da svi zivimo u Utopiji gdje i da svi imaju pare za doktore, a doktori rade privatno, svi bi se grabili za zadihane. Ovako, srcani kaze od pluca je, a plucni kaze, nije, popusta srce. I onda krenu pretrage, snimanja, mjerenja. I ispostavi se da nema problema sa srcem (ovo se prvo ispita, jer od toga moze da se ”rikne” kako to fino kaze jedan lik iz Sivog Doma). Ali nema nista ni ”na” plucima?! Uz to dobra krvna slika… Sta je sad? E onda tu dodje ta tehnika sa kojom sam poceo ovaj tekst, gdje vam gurnu kateter sa osjetljivim vrhom, pa moze da mjeri pritisak, skroz, duboko u plucnu cirkulaciju. Pa posto ne moze dalje (usko je), tu gdje stane, kaze se da se zabio kao klin. I taj vrh katetera-klina izmjeri pritisak, pa ako je povisen, imate rijetku i zeznutu bolest koja se zove plucna hipertenzija. Za one koji zive na vise od 3500 m iznad mora, vec samo to moze da dovede do ove bolesti!

E, ali kako je mene put poslije, svih ovih 40 godina vodio samo kroz bolesti krvi, a plucna hipertenzija nije bas svakodnevna bolest, tako ja nisam vise cuo za ovaj izraz od ljeta ’82. do – danas. I naravno, kao da je bitan i taj klin i ta bolest! Ono sto jeste bitno je da me ta rijec jutros tako ubola u oho, osinula i odjednom sam shvatio da je proslo 40 godina kao 40 minuta. Ma krace, brze, puno brze. Znate koliko 40 minuta moze da se otegne! Sjedite u vozu. Ili gledate dosadnu pozorisnu predstavu (nema daljinskog!). Ovih 40 godina od jutros, su bili samo jedna misao, a ona ostavlja iza sebe paniku: zar je moguce??? Cetiri decenije su prosle munjevito brzo iako sam ja ucinio sve da se te godine ispune maksimalno najrazlicitijim dogadjajima da bi se kasnije ucinilo kao vjecnost…. Ali, nista: munjevito. Jer da sam cijeli zivot proveo na jednom mjestu, pa hajde! Dosadno, svaki dan isti. Ali ne! Racunajuci sve zdravstvene ustanove u kojima sam radio makar mjesec dana, bilo ih je 18! Osam u Jugoslaviji, 5 u Norveskoj i 5 u Svedskoj. U Hercegovini (Bosnu ne racunam, tu je bio samo trening, sto bi rekli Amerikanci) 4, u Crnoj Gori u 3, a u Srbiji samo jedna, ali  najduza – 8 godina. Ovo znaci da sam radio u 5 drzava.  Kuku meni kad krenem traziti po salterima potvrde pred penziju. Zamislite za nekoga kao ja ko nije bas za prevelika upoznavanja (”mozes sresti nove ljude” – uh!), biti prinudjen da 18 puta prolazis prilagodjavanje, biranje ko mi odgovara, sa kim mogu, a ko mi ne odgovara i ko me vec mrzi- samo to bi trebalo da ostavi duboke oziljke, traume i da se pamti. Ma jok! I to je proletilo kao vjetar. Pa onda dezurstva koja su uvijek i svima neudobna. U kratkom vremenu moras donijeti odluku, a 3 je iza ponoci. Tek sto si zaspao. Sa dezurstvom nema planiranja, ni pripreme: sve se dogadja odjednom. Trcis hodnicima jedne od tih … ok od tih 18 ustanova, u 7 sam dezurao – bolnica i pojma nemas gdje se nalazis. Obicno po danu sjedis udobno negdje gore na svojoj klinici i podrumi te ne interesuju. Nocu nema izlaska napolje, pa da se orjentises: boze sacuvaj, sva su vrata zakljucana. Neko je negdje primjetio nekog narkomana i od tog dana sve bolnice sirom svijeta su zakljucane, a mi idemo sa plasticnim karticama oko vrata. I zato nocu, moras kao pacov hodnicima podruma.  Trcis i razmisljas kako da pridjes ”problemu”, sta da prvo uradis. Nerijetko, dok trcis, javlja se pejdzer jer te trebaju na novom mjestu… Ima nas razlicitih. Znam da neko moze ovu situaciju da ’odkulira’, jer boze moj ne moze se fizicki biti na dva mjesta, ali dzaba je: za mene su to bile strasne fustracije. Pa i ovo se zaboravi. Uspjesi? Ah, na prste jedne ruke, jer ih je definitivno malo u onkologiji, a i – zaborav cini svoje. Neuspjesi? Potisnuti. Greske? Previse ih je bilo da bi se pamtile. Pamte se samo velike….

I tako jos malo, brojim sitno sto bi rekli stari vojnici i pripremam se za zivot bez novih prilagodjavanja. Moja porodica, prodavac u obliznjoj samoposluzi i to je sve.

_____________________________________________________________________________________________________

*Nije bas 40, ali mi se lijepo sve slozilo: em okrugli broj, em onaj sprej. Ovo je primjer one cuvene „slobode u poeziji“. Dozvoljeno je. A zapravo od ”klina” do ”klina” je proslo tacno 35 godina. Sto bi rekao nesrecni Z. Ponos, malo li je???