Ima u Podgorici, odmah pored Sahat kule jedna kafana koja se zove Pod volat. Ispod arkade, reklo bi se nekim od atraktivnijih jezika.
A ima i ovdje restorana sa slicnim konceptom. Ali, kuku…
O kojem se konceptu radi? Ma, nista posebno ni revolucionarno – vaznije za ovaj tekst je da imaju isti koncept. A to je da hranu mozes naruciti, pa doci i preuzeti. Ili, doci, pa naruciti, pa cekati ili jednostavno sjesti, naruciti i – jesti. Razlika je sto ovi ovdje setaju okolo sa mobilnim, pa narucenu hranu mogu i da vam odvezu na kucnu adresu. Ali, to je mala, zanemarljiva razlika, kojih i kakvih sve ima!
Ovdje prvo iza sanka rade ljudi svih boja i porijekla. Nisam ja jedan od onih sto ih Putin trenutno juri i unistava po Ukrajini, ali meni nekako vise pase da su hrana i kuvar – sto bi rekao Spinoza, od iste supstance. Restoran je k’o biva italijanski, u sred Svedske, a u njemu rade svi osim Italijana. Nema ni Svedjana. Ali, ‘ajde, neka ti i to. Ali sta pojesti? Pica (pizza), pasta i salata??! Samo hrana sto se sprema za 8 minuta, kako pise na kutiji. Nesto na kasiku? Supa? Corba? Gulas? Pasulj? Ne salimo se.
A Pod voltom? Evo, zamislite se za trenutak i smislite neko jelo. I? Ima! Sve ima! Pasulj, goli ili sa svinjskim nogicama, kobasicama ili samo sa slaninom. Kupusi svih vrsta i u svim kombinacijama sa raznim mesima. Skembici (tripice), ok ko voli – ja ne. Gulas, paprikas, riblji ili svinjski ili govedji. I naravno, sav moguci i nemoguci rostilj. A tijesto??? Pite, burek, sirnice, proje, cicvare, ustipci…
Kako to?
Pa fino. Zavirite malo iza sanka i vidjecete „vase majke“: krace, deblje, zajapurene starije zene. One mogu da naprave sve sto vi mozete da zamislite. I vicu i smiju se i glasno psuju, ali ih nervoza odmah napusta, a preovlada zadovoljstvo. Velike serpe, para, dim, vrucina, znoj, buka.
Gdje su ovakve zene na Zapadu? Znam da ih ima. Zasto im niko ne da rade? Ili im ne daju, ili one nece? Mislim da im ne daju. Za Zapad su valjda previse spore, previse temeljne i mozda i zahtjevne: nece da rade sa svakakvim sirovinama (samo ako je „od one zene“).
Zato treba sto prije bjezati odavde u krajeve u kojima su i kuvar i hrana istog porijekla, sirovina nastala u krugu od 10 km od kuhinje, a kuvari imaju vremena. Dok se krcka, oni ce izaci na zadnja vrata, da zapale. Mislim, po jednu – ne kucu. Tamo su uvijek one ruzne neugledne late (velike metalne kante) u kojima se skuplja hrana koja bi se bacila, kad je ne bi lokalni svinjari preuzimali. I sve mirno, opusteno i bez stresa. Samo da umrem prije nego sto se i tamo pomijesaju porijeklo kuvara i hrane, ali naravno i da stignem jos koju godinicu nesto fino pojesti. Na kasiku.
Jugonostalgija 