Ne znam ja sta je Faust sve radio u svom zivotu i kako ga familija danas pamti, ali znam jedno. Ili, dvoje. Bio je doktor i prodao se djavolu. Dovoljno za ovaj tekst.
O doktorima mozete slusati svako vece u izvjestajima iz ukrajinskih bolnica, ali i ako vas puste na jutarnje sastanke u nekoj od svedskih bolnica. I lako cete primjetiti razliku: to sto rade u Ukrajini, ima smisla – ovo sto mi radimo ovdje…. mislim…. U Ukrajini je na djelu ona prava trijaza koju smo ucili u skoli gdje je glavni princip da se spasi sto se spasiti moze, da se pomaze onima koji mogu poslije da vrate uslugu zajednici… Ovdje, na svakom sastanku mozete dozivjeti istu mjesavinu od 10% izvjestaja o nekom bolesniku i 90% cinicnih komentara doktora. Naravno nisu doktori cinicni u svojim komentarima prema bolesniku – ne, cinizam je usmjeren na sistem. A sistem nas muci bukvalno na svakom koraku.
Epidemiologija je takva da ima najvise … bolesnika, zapravo – pacijenata koji imaju nesto malo potrebe za doktorima, a zapravo najvise za angazovanjem drustva. E, ali previse ih je i drustvo nece. Ne moze i nece. Ne moze jer ih (pacijenata) ima previse, jer su komplikovani, skupi, a predstavljaju grupu koja nikada nece moci uslugu da vrati. I lako je drustvu biti cinican prema pacijentima (primjetite intereakciju: oni prema pacijentima, a mi prema njima), jer su pacijenti za drustvo grupa, masa u kojoj se ni jedan pojedinac ne vidi. Nama se oni predstavljaju jedan po jedan i mi ne mozemo biti cinicni. Zato se okrecemo drustvu i sistemu. To su pacijenti koje zapravo niko nece. Ili zive sami ili je familija umorna ili nema drugih smjestajnih kapaciteta gdje bi im se pruzilo to sto im treba. A treba im zapravo samo njega i malo koncentracije od osoblja. Koncentrisano osoblje ce prolaziti tu i tamo kroz njihove liste lijekova i izbacivati rigorozno sve sto tu ne treba da bude. A toga ima kod prosjecnog bolesnika (sad bolesnika!) u prosjeku 50% ako ne i vise. Kao da se jednom dogodilo da se bolesnik „pusti niz vodu“, poskidaju mu se svi lijekovi i on – zivne! Znaci njega (okreni, pomozi, nahrani, obuci, operi) i daj dva-tri lijeka. I nista vise. E, a to niko nece. I onda se ti mucenici salju preko Urgentnog u bolnicu. Uvijek se moze naci malo zadihanosti ili neki otok i – dovoljno. Evo prvog razloga za cinicne komentare. A kad je vec u bolnickim hodnicima, pocinje igra telefona, za krevet. Proba se naci kljucni simptom koji bi definisao vrstu odjeljenja. Naravno, naravno, uvijek pogresno i onda pogresno plasiranje (u Svedskoj ih zovu satelitima). Drugi razlog za cinizam. Mislite li da su doktori ucestvovali u dizajnu IT sistema i rjesenja za dokumentovanje i cuvanje informacija (zurnal, laboratorija, rentgen, uputi, izvjestaji…)? Ili nisu ili jesu, ali tada se i kod nas dogodi neka djavolska (evo primicemo se djavolima!) transformacija od doktora u birokratu. Znaci bez obzira da li su ili nisu, rezultat je uzasan. Rezultat ne primjecuju ljudi koji su prosli prve mjesece frustracije i psovanja – navikli se kasnije; rezultat najbolje vide doktori koji samo kratko upadnu u sistem i probaju da ga koriste. ‘Oces! Ni jedan naslov, ni rubrika nisu kako bi bilo nalogicnije. Obicni rezultati laboratorijski analiza se zovu, na primjer, „Odgovor vezan za uzorak“??? Novi razlog za cinizam. Idemo dalje. Birokrate su dobili sansu! Pacijenti se okrecu njima, zovu ih (ima drustvo svoje sisteme koji se zovu cas mediji, cas kampanje, cas projekti) u pomoc protiv nas (sic!), a ovi se rado odazivaju i udruzuju sa njima. Rezultat: birokrate su poceli vjerovati da oni treba da stite pacijente od svega, ukljucujuci i od nas. Kako to izgleda? Pacijent ima pravo da zakljuca dio svog zurnala, pa kad ga se dovede u Urgentni, doktor nema pristup svemu sto moze da bude relevantno (birokrata to ne razumije, inace nikada ne bi dozvolio pacijentu da razvije ovu ideju). Doktorima je zabranjeno da ulaze u zurnal (digitalni, nema listanja) u djelove koji prema osjecaju birokrate nemaju zajednicki dodir sa aktuelnim problemom. Eto novog razloga za cinizam. Kada zavrsite rad za kompjuterom, makar samo zbog posjete toaletu, morate izvuci svoju ID karticu kako bi se ekran ugasio. Cilj: niko nepozvan ne moze da pridje ekranu, cita i nasladjuje se (boga mi kao da su nam bolesnici samo igraci Reala!?). E, ali vi morate ponoviti proceduru inlogovanja ili ako ste namjerno ostavili karticu, kad se vratite, ne mozete vise otvoriti vrata. Evo jos jednog razloga za cinizam.
I ok, sta je sa Faustom i Mefistom? Ko je Mefisto? Drustvo, naravno, sistem. Mi pokazujemo „otpor“ prema sistemu kroz – cinizam. Sastanci zatvorenog tipa, cinizam ostaje negdje u zidovima i policama. Sistem, miran i netaknut. Jutros sjedimo svi u velikoh konferencijskoj sali i oko svakoga ima najmanje 2 m praznog prostora, ali sjedimo sa maskama. Jedan od prisutnih cita mejl koji je stiga „odozgo“ o promjeni pravila, ukljucujuci i prestanak obaveze nosenja maske medju kolegama. Od prisutnih 20, samo smo ja i jos jedan odmah skinuli masku.
Zakljucci. Doktori su jako dobro placeni: doktor, zubar, kontrolor leta i advokat (ovo sam citao jos u Beogradu, dok sam sricao i ucio skandinavske jezike). Doktori biraju da ne ujedaju ruku koja ih hrani. Izbacuju iz sebe gnjev kroz cinizam, a izmedju dva cinicna komentara planiraju kupovinu BMW-a. A mogli bi ih gadno ujesti! Toliko gadno da bi se sigurno dogodile promjene. Mocni su, ugledni, dobro se verbalno formulisu, pismeni su, ali – nece. Ali, za razliku od nasih doktora, ovi ovdje imaju jedan ambivalentan odnos prema sistemu: mrze ga, komentarisu ga, ali ga i respektuju. Vjeruju mu. Sta vise, ubijedjen sam da i ova ambivalentnost stvara dio cinizma, jer je takodje vrsta nemoci i paralize. Ali citace i dalje stav vlasti gdje pise „skini masku“ sve sa maskom na licu.
Jugonostalgija 