Gledam na JuTjubu 16 minuta dugacak dokumentarni film o Jugoslaviji iz1972. Nije to film, nego kompilacija 20-ak motiva sirom drzave te godine. Tu se vide stanovnici N. Beograda kako idu prema svojim enormnim zgradama, noseci cegere robe sa pijace, a idu – livadom. Vidimo radnika pilane u Doboju koji maksimalno koncentrisan, skoro zabrinuto posmatra kako pored njega ide traka sa ispilanim drvenim plocama. Zene i muskarce koji igraju negdje u prirodi kolo, u nosnjama, dostojanstveno i sa vjerom u to sto rade. Saobracajne guzve ispred Doma sindikata u Beogradu i guzve u tek otvorenom marketu u Zagrebu. Musliman u starom iznosenom odijelu sa francuskom kapom prepoznatljivo nabijenom na glavi seta Bascasijom. Ljudi ulaze u tramvaj. Guzva, niko nikoga ne ceka, ali mirno i zapravo – harmonicno. Bez guzve i nervoze. Dug je video zapis, ima puno toga da se vidi, a jos vise da se asocira, ali cijeli film moze da se smjesti u jednu jedinu rijec: skromnost.
Pa kad puce???
Sta se to dogodilo pa je covjek postao stalno nezadovoljan i veci dio dana bijesan?
Nazalost, nije jedan razlog, a ja sigurno i ne znam sve razloge. Mozda cak ne znam ni najvaznije razloge? Gledao sam slicne dokumente i iz zemalja zapadne Evrope, recimo skandinavskih ili onih sa Pirineja. I tu se vidi da su i ovi ljudi bili skromni, zadovoljni, mirni, spokojni. Te su evropske zemlje nastavile uzlaznom linijom i bez potresa razvijati svoju ekonomiju i blagostanje, dok je nasa desetak godina kasnije upala u haos rata. I razlika je primjetna. Ovi ovamo jesu otisli u krajnjost individualizma sto ce unijeti odredjeni stepen nervoze u ta drustva, ali i dalje imaju snage da prvo svi koji ulaze u autobus, sacekaju da izadju svi koji to zele. Imaju snagu da sacekaju u automobilu da pjesak predje ulicu iako se tu ne prelazi i onda jedan drugom podignu ruku u znak pozdrava i zahvalnosti. Ko ne vjeruje da ovi sitni gestovi ne trose energiju neka to potrazi u Jugoslaviji, pa ce vidjeti da je tamo ta vrsta energije odavno istrosena u nekim „visim“ egzistencijalnim radnjama, skoro pa – borbi za opstanak. Posebno onih koji probaju preci ulicu, na prelazima…
Znaci razlaz ekonomske potpore drustva od potrebe za oponasanjem blagostanja Zapada, doveo je do prvih nervoza. Zemlja nam je bila razvucena od zapada ka istoku, pa je zapad prvi primjetio blagostanje u susjedstvu, a manjak volje da se to isto postigne na istoku i inicijalna kapisla raspada je kresnuta.
Ali 1972. Ja se upisao u Gimnaziju. Nisam tada znao ni ko je ginekologov sin, ni koje sin masinskog tehnicara, ali se dolje na trafici poceo prodavati Auto-Motor-und Sport i brzo smo saznali da Pol Brajtner ima Maserati. Ove pameti, danas, mogli smo slobodno i bez tog saznanja. Onda nam je Sasa Zalepugin unio u domove slike ondasnjih celebrita i poceli smo drugim ocima gledati na nase kuhinjske plocice. Ocito, skromnost pocinje da se tanji kada pocne poredjenje. Haj’ sto je Tito imao svugdje vile- on je bio bozanstvo, a i nismo nikada gledali slike sa njegovih privatnih sjedeljki. Medjutim, kada je Branko Mikuljic stavio bakarni krov na svoju novu kucu u Sarajevu, makar u meni je tada nesto puklo. Moja skromnost je nestala. Tradicionalna podjela u Jugoslaviji na nas i njih, tj. politicare, dostigla je vrhunac pocetkom 80-ih. Nama nisu smetali ni Vahid Halilhodzic, ni golman Maric (stanovao u stanu blizu moje stambene zgrade?!)- predmet nase zavisti i mrznje su bili politicari. A oni su spustili rucnu i djelovalo je da se ne misle zaustavljati. Tzv. drustvena imovina (uh koja komunisticka prevara!) je bila materijalizacija politicara. Na njoj smo poceli iskaljivati bijes: saranje, lomljenje, cijepanje. Nestalo je zabrinutih pogleda radnika iz proizvodnje prema pokretnoj traci. Boga pitaj sta su bili u stanju. .. Ako niko ne gleda. Nestala je citava jedna generacija radnika koji su cijeli radni vijek bili vodjeni balkanskom varijantom protestanstskog radnog morala, pozatijeg kao kucno vaspitanje.
A ekonomija je tonula. Prvi strajkovi (40 godina poslije rata). Raspad i novi rat je bio samo pitanje scenarija, povoda. Cekala se prva budala da ga isprovocira.
Jugonostalgija 