Baruh bi mi se morao svidjeti! Em je Jevrej, em je izbacen iz crkve, em je determinista.
Zivio u 17. vijeku. Pogledajte film Benedeta sa poslednjeg Kanskog festvala, pa cete lako steci uvid u kvalitet zivota u Evropi u 17. vijeku. Brisanje straznjice busenom trave izmedju dvije epidemije kuge. Izbacen je iz crkve (i od hriscana i od svojih, Jevreja!), ali nije umro od gladi. Da bi nastavio sa filozofijom i borbom za slobodu covjeka od Crkve, bavio se optikom: radio sociva za uvelicavajuce staklo (tada su ljudi jos uvijek gledali kroz flasu sa vodom da bi vidjeli detalje). Porodica mu je pobjegla iz Portugalije u strahu od istrijebljenja koje je zapocela spanska kraljica Izabela, ona sto je mahala Kolumbu na njegovom putu za Novi svijet, 150 godina ranije.
Baruh se „uhvatio“ ove teze. I Bog i priroda su jedno. Mi, obicni ljudi bi rekli, jedno te isto, a filozofi kazu da su jedna supstanca. Ono sto je posebno razjarilo crkvu jeste njegova tvrdnja da moramo da proucavamo prirodu i njene zakone i da nam nije potrebna nikakva povlastena klasa tumaca Bozije misli (svestenici). Bog je dio prirode, a ne njen stvaralac. Bog i priroda su jedno, a netacno je da postoji Bog i tu pored njega njegovo djelo. Njegov nacin razmisljanja je zanimljiv i meni blizak. Ako je Bog stvorio svijet, postavlja se pitanje sta ga je navelo, sa kojom idejom, zasto bas ovaj… sve pitanja koja odisu determinizmom: i Bog i Priroda, moglu su da nastanu samo unutrasnjom logikom (zakonima) bez ideje i namjere. Svaki fenomen ima uzrok.
E ali onda su nastali „mali“ problemi. Nesto (bukvalno, nekoliko godina) mladji i jednako poznati filozof, Rene Dekart, mucio se pokusavajuci da shvati dva odvojena (?) domena svijeta oko nas: materijalna priroda i misli. Filozofski tijelo i razum. Mucio se, mucio i na kraju priznao da ne zna odgovor. Spinoza je probao da iskoraci iz ove teske dileme stavom da su materija i misao dva aspekta iste realnosti. Covjek djeluje na bazi svojih zelja i percepcije, ali jednako tako i na bazi lanca reakcija u njegovom mozgu i tijelu. Nase ograniceno znanje nam dopusta da razumijemo da niti smo samo masina, niti samo misleci agent; razumijemo da se radi o mjesavini, ali znanje nam je nedovoljno da bi relaciju objasnili u detaljima. Sve nase emocije su ili prijatne ili bolne. Uvijek su udruzene sa mislima o objektu koji definise emocije u jednom ili drugom pravcu (prijatne ili bolne). Evo primjer (bolne emocije):
Sjedim vec tri sata u vozu. Vagon ima tri reda stolica, sa jedne strane u paru, sa druge u jednom redu. Svaki put kad kupujem kartu, probam kupiti mjesto sto izolovanije od ostalih. Danasnji rezultat: u redu sa samo jednom stolicom, sjede majka i cerka, jedna iza druge i zeljne razgovora, cijelo vrijeme melju, ali glasno, jer su fizicki razdvojene. I jedu. Ja sam htio jednu od tih stolica! Ja za to vrijeme sjedim do neke osobe (u dva reda) koja nije ulozila nesto para u slusalice, pa cijelo vrijeme gleda „skeceve“ na mobilnom, uz jednako stupidnu muziku. Evo je pao neki debeli covjek u bazen???! Jos imam dva i po sata do cilja….
Misli koje se gomilaju oko emocija su prirodno ogranicene i zbunjujuce, jer pocivaju na asocijaciji ideja iz iskustva. Kada osoba u pitanju shvati ogranicenost svojih analiza, karakter i intenzitet emocije se mijenja. Evo kako to ide…. Kada ne bi imali stecena znanja o svijetu oko sebe, njegovu prirodu bi tumacili na osnovu iskustva i percepcije. Cak, zdravog razuma. A tada bi svijet (i dalje ) bio ravna ploca (ok, koju ne drze slonovi), a sunce bi bilo jedno bljestavo sicusno tijelo daleko na nebu. Baruh i ja hocemo reci da je nase tumacenje misli jednako invalidno kao i tumacenja svijeta oko nas od strane ljudi koji su zivjeli prije Kopernika i Galileja.
E sad Baruh (ostavljajuci mene daleko iza) smatra – slazuci se sa Epikurom – da treba „koristiti prirodne sile razuma“, kako bi se shvatili mehanizmi koji djeluju iz pozadine i kako bi se postigla harmonija sa vlastitim emocijama.
Mozda uskoro i meni bude jasnije….?
Jugonostalgija 