Pojam koji se koristi u medicini (fiziologiji) i koji sadrzi niz procesa sa zajednickim ciljem: untrasnjim regulatornim mehanizmima odrzavati sve vazne sisteme u tijelu u ravnotezi. Secer u krvi je recimo jedna od homeostaza. Nivo kalijuma, takodje. Mi smo organizmi navike. Evolutivni procesi su se pobrinuli da razvijemo mocne mehanizme odrzavanja ravnoteze (habituelno, uobicajeno stanje), adaptacije, znaci – prilagodjavanja. Jednom rijecju, narodskim jezikom, pusti me na mir(u)!
Nasim tijelima nije prirodna promjena. Cak i u slucaju tzv. kognitivne nelagode, imamo organske simptome u formi lupanja srca, mucnine, znojenja, glavobolje…. Kognitivna nelagoda je odstupanje od homeostaze psihe, uma, dushe. Kada smo izlozeni kognitivnoj nelagodi? Radi se o neudobnim mislima, koje se jave kada smo u sred sudara dva duboko usadjena vjerovanja.
Liberalni ateista kriscanskog porijekla odobrava inicijativu mladih roditelja islamske vjere, da odloze crkvene rituale djeteta, cerke, do njene punoljetnosti, kada se ono moze samo opredjeliti, ali osjeca nelagodu kad vidi da sina i pored istog svjetonadzora, sunete.
Nelagodi smo izlozeni gotovo svako vece uz TV i vijesti koje nas informisu da je 50-oro izbjeglica i medju njima mnogo djece stradalo u kamionu, u Meksiku. U Meksiku? Super! Da, super. ?? Ne treba se cuditi: moramo se „lijeciti“. Evolucija nas je kao sto sam gore napisao, naoruzala instrumentima odrzavanja habitusa, homeostaze. Isto je i sa ovom kognitivnom. Sta vise, dok vecina ljudi nema ni minimalno znanje o homeostazi kalijuma, mehanizme koji nas cuvaju od poremecaja ‘umnoga mira’, znaju svi. A sta moze um da uradi da bi nas zastitio? Pa da natjera misao da izadje iz kognitivnog dijela: zaborav i potiskivanje. Zato je Meksiko zgodan region: sto dalje, to lakse potisnuti! E, ali nekako je blisko mozgu (moze da se razumije) da ta misao ne moze bas da nestane. Ok, napusti svjesni dio uma, ali se negdje zavuce, sakrije i – boga-ti-pitaj-kako – utice na nas duze ili krace vrijeme u buducnosti. Usput, da podsjetim na moju omiljenu temu zasto vjerujemo u ovo ili ono – ove sakrivene, potisnute misli, definitivno se ugradjuju kao novi, tanki sloj u nas kognitivni filter kroz koji moraju proci sve informacije na putu da bi ih se smatralo shvacenim. To je taj filter koji nas u procesu prolaska (informacije ka kognitivnom) odredi prema informaciji i mi je i prije nego sto je razumijemo, sortiramo na skali manje ili vise vjerovatnog.
No, dosta vise o jednom covjeku – poslije 40 godina bavljenja covjekom, dosadi. Kognitivna nelagodnost moze da se pojavi i u grupi! Moze da bude socioloski fenomen, fenomen kolektivne psihologije. Vlastite, privatne neprijatnosti dobijamo svakodnevno i uz njihovu „pomoc“ sticemo iskustvo, sortiramo ih, potiskujemo, racionalizujemo… A kolektivne? Kolektivne nam serviraju mediji, javne licnosti, knjige. Ovdje je na djelu proces ubijedjivanja, odnosno pravljenja vjerovanja vjerovatnim. Nazalost, ako se malo zamislimo, razumjecemo da se u gotovo svim slucajevima radi o – mitovima. I tu sad dolazimo do jedne evolutivne devijacije. Koliko god nas evolucija fino i efikasno zastitila od vlastitih poremecaja homeostaza, toliko nas je ucinila ranjivim u grupi, jer nas je ucinila zavisnim od ‘budenja’ u grupi. Ne mozemo bez grupe. Ne mozemo bez osjecaja pripadanja. I ne pomaze razmisliti, shvatiti i – odbaciti (mitove). Ne moze. I ne treba se ljutiti, ni cuditi. To je jednostavno jace od nas. Onda makar mozemo malo, onako sa strane, radoznalo posmatrati do kojeg nivoa nas nasi vlastiti politicari drze u zamci mitova. Jer definitivno nije isto u Svedskoj ili u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori… Ovaj fenomen je slican fenomenu zagadjivanja vazduha! Engleska se podigla kao snazna industrijska sila zagadjujuci i nas i sebe. Sad mogu da pecaju u Temzi. Ali sad je red na Indiju i Poljsku da se guse. I sebe i nas. Englezi su svoje mitove rabili, ihaaa! Sad je red na nas siromasne. Svedski politicari (ne mogu reci da su pametni, da su naucili, da paze, – jok, jednostavno drugacije misle) vas nece smarati sa zastavama, grbovima, mauzolejima, paradama, patriotskim pjesmama. Srpski hoce. Crnogorski samo to i rade! Hrvatski takodje. I opet, nazalost, nemoguce je odbraniti se. Ja i ne pokusavam! Cak sam otisao korak dalje! Narucio sam kao poklon za Novu godinu vaterpolo kapicu sa oznakom SRB na celu , a grbom na potiljku….
Jugonostalgija 